"Da li je post zene koja se ne oblaci po serjatskim propisima validan?"

Zanimljiva tema. Nekada je pristup odijevanju zena bio dijametralno suprotan. Nekada se smatralo da je lijevoj zeni sa ove slike nametnuto oblacenje koje ona sama ne zeli, da su ugrozena njena prava da se oblaci kako zeli a, bez pitanja za njeno misljenje, se smatralo da ona zeli da se oblaci kao njena drugarica s desna. Za desnu se smatralo da se oslobodila stega i krenula put slobode, zenske ravnopravnosti, demokratije.... Danas se postavlja pitanje da li je post desne zene validan. Evo kakav je odgovor IZ BiH. Tekst je izravno prenesen sa portala Slobodne Bosne. Naravno, i danas kao i nekada, o tome odlucuju i svoje misljenje kazu muskarci!?

***********************

Na web stranici Rijaseta Islamske zajednice u BiH, fetva-i emin Vijeća muftija Islamske zajednice, muftija prof. dr. Enes Ljevaković odgovorio je na jedno aktuelno pitanje - da li je post žene koja se ne oblači po šerijatskim propisima validan? Pitanje i odgovor prenosimo u cjelosti.

Esselamu alejkum!

Zanima me, kakav je post ženske osobe koja nije pokrivena? Tačnije, zanima me da li je on validan, iako znamo da je hidžab farz? Da li žena može postiti, i hodati otkrivena po gradu i među masom ljudi u kojoj ima muškaraca, koji joj nisu mahrem?

Odgovor:

Esselamu alejkum!

Žena koja se ne oblači po islamskim propisima dužna je postiti. Grijeh zbog nepropisnog odijevanja ne znači neispravnost posta, namaza i ostalih ibadeta. Bog nagrađuje za dobra djela, oprašta, ili kažnjava za grijehe; to je u Njegovoj ingerenciji. Čije će djelo biti kabul kod Njega, samo On zna. Ne možemo onom ko griješi u nečemu (a svako u nečemu griješi) osporiti pravo i obavezu da izvršava bilo koji ibadet i da se nada Božijoj milosti. Bog nikoga nije isključio iz svoje milosti osim šejtana i onih koji napuste ovaj svijet kao mušrici/idolopoklonici. On neće oprostiti, kako kaže u Kur'anu, da mu se širk čini, a oprostit će kome hoće mimo toga grijeha.

(Slobodna Bosna)

Most Radija Slobodna Evropa: Odsustvo solidarnosti

O solidarnosti na Zapadnom Balkanu sa novinarom Omerom Karabegom razgovarali su Mario Reljanović, profesor Pravnog fakulteta na Union univerzitetu u Beogradu i Zlatan Begić, profesor Pravnog fakulteta na Univerzitetu u Tuzli.

MARIO RELJANOVIĆ: U današnjem srpskom društvu ima značajno manje solidarnosti nego što je bilo ranije. Ono što se dešavalo prethodnih decenija na ovim prostorima dovelo je do zatvaranja ljudi, pa je solidamost i skrajnuta ili u potpunosti dovedena u pitanje.

ZLATAN BEGIĆ: Danas je u BiH daleko manje solidarnosti nego i što je nekada bilo. Vlast je stavila pod svoju kapu većinu sindikata koji su oduvijek bili centri radničke solidamosti. To ide dotle da se ovih dana vlada Federacije BiH umiješala u izbor rukovodstva i predsjednika Saveza samostalnih sindikata. Kako smo došli u takvu situaciju? Prvo se išlo na razbijanje velikih privrednih sistema, jer nam je neko rekao da treba da razvijamo mala i srednja preduzeća, mada su svugdje u svijetu nosioci ekonomskog razvoja upravo velike kompanije. Uništavanjem privrednih giganata razbijeni su i radnici i sindikalno organizovanje, a ono što je preostalo od sindikata stavljeno je pod političku kontrolu.

RELJANOVIĆ: Sindikati u Srbiji su visoko politizovani - ne samo rukovodstvo, nego i samo članstvo. Radnici se sve češće učlanjuju u vladajuću partiju jer se nadaju da će tako sačuvati svoja prava. A kakva je danas uloga sindikata najbolje pokazuju prošlogodišnji štrajk u Fijatu, gde su radnici i započeli štrajk bez pitanja sindikata. Nažalost, sindikalno rukovodstvo se kasnije umešalo i znate kako je taj štrajk završio. Sindikati ne štite prava zaposlenih, oni su više okrenuti svojim posebnim, pa čak i ličnim interesima sindikalnih funkcionera.

BEGIĆ: Sindikat Solidarnost u Tuzli se rodio kao rezultat velikih radničkih protesta 2014. godine u Federaciji BiH. Prilikom registracije Sindikat solidarnosti bio je suočen sa ogromnim preprekama, jer je vlast htjela da spriječi pojavu sindikata koji bi se istinski borio za prava radnika. Budući da sam blizak rukovodstvu i članstvu tog sindikata, znam da su pod stalnom represijom. Predsjednik tog sindikata je ovih dana opet na suđenju.

KARABEG: Kako je bilo moguće da sindikalni lideri u Srbiji na ovogodišnju prvomajsku protestnu šetnju pozovu ministra rada Zorana Đorđevića, koji je šetao zajedno s njima? Sa njima je, dakle, u koloni bio čovek koji je direktno odgovoran za narušavanje njihovih prava.

RELJANOVIĆ: To je jedna od najvećih sindikalnih sramota poslednjih godina. Gospodin Đorđević je ne samo učestvovao u tome, nego je i predvodio sindikalnu kolonu, što je šamar svim onima koji su došli da iskažu nezadovoljstvo zbog politike vlade čiji je on član. To je bilo zaista neočekivano, čak i za srpske prilike. To pokazuje da su sindikati u Srbiji, zapravo, državni sindikati, da postoji veoma jaka sprega između rukovodstva tih sindikata i vlasti.

KARABEG: Da li je moguć generalni štrajk?

RELJANOVIĆ: To apsolutno nije moguće u atmosferi u kojoj se čak i bezazlene kritike smatraju napadom na predsednika Vučića, a samim tim i na državu.

BEGIĆ: Ni u BiH nije moguć generalni štrajk, jer je ova zemlja podijeljena Dejtonskim sporazumom. Nakon toga su nacionalne stranke nastavile da dijele društvo. Svako ima svoje radnike i svoje sindikate koje drži pod kontrolom.

(Radio Slobodna Evropa)

Banjalucki susreti 2018. (2)

Juce je u Gimnaziji vrvilo kao u kosnici. Izmijesale se generacije , izmijesali se ucenici, Gaudeamus su pjevali zajedno i oni koji su Gimnaziju zavrsili prije 30, 35, 40, 50 godina... Juce je u novoj zgradi Gimnzaije bilo zaista lijepo. Kako bi tek bilo da je stara zgrada sacuvana i da smo se svi mi ponovo nasli u njoj..!

Nada Vojnovic je jedina prezivjela razrednica generacije koja je juce slavila 50 goina od maturiranja. Profesorica Nada je samo cetiri godine starija (iskusnija) od nas. Sada je ta razlika u godinama zanemarljiva. Ona se svojim bivsim ucenicima obratila toplim rijecima profesorice koja je zavrsila svoj radni vijek, ali jos uvijek izgleda kao da ce jos bar deset godina raditi sa ucenicima. 

Trideset i dva ucenika generacije koja je Gimnaziju zavrsila 1968. godine su dosli da se sjete djackih dana, svojih drugova i profesora koji vise nisu s njima, evociraju lijepa sjecanja i druze se...

Skolska klupa je cudo! Cim sjednes u nju zaboravis brige, postajes onaj bezbrizni klinac i klinka kao da ti je 50 godina manje. Na dan prije okupljanja u Gimnaziji izabran sam za medijatora skolskog casa, sto ce reci za onoga koga ce svi slusati i koga ce svi - za sve pitati. Na vecinu pitanja nisam znao odgovor ali sam bar znao zasmijati svoje drage skolske drugove i jos draze drugarice.

Ovako je juce izgledala generacija koja je banjalucku Gimnaziju zavrsila 1968. godine. Ne da se hvalim, ali mi izgledamo vise nego dobro. Sve sami djecak do djevojcice! I svi smo ostali isti kao nekada! Prvi red s desna:  Staka Bajic, Ljilja Stojkovic-Topic, Edina Sibalovic-Ibrahimbegovic, Dzenana Balagija, Bela Snjezana,  Zdenka Kurtovic, Zlatica Ibrisagic, Gordana Tica-Kragulj, Jasminka Kragulj-Jovisevic, Predrag Canak, Radenko Ilic Drugi red s lijeva : Cicic Miroslav, Pivac Slavica, Lalos Jasenka, Jaksic Vesna, Popovic Slobodan, Obradovic Mirjana, Partalo Zdravko, Josipovic Zdravko, Novakovic Nenad, Ridzal Sead, Srdjan  Treci red s lijeva: Trninic Brana, Majkic Branislav, Emina Smajlagic, Ognjenka Pirolic, Zoran Boric,  Zdenko Kolak, Jovan Matavulj, Vrzina Dusko

 U petak 25.5.2018. sada vec tradicionalni susret bivsih kosarkasa Borca. Na zalost, ovog puta smo zaboravili napraviti grupnu fotografiju, tako da nam ostaju ove, ne bas uspjesne fotografije, koje sam ja napravio. Ali to i nije toliko vazno.

 Vazni je je to da smo se sastali, sjetili lijepih dana i druzenja iz mladosti...

 Prosle godine, najstariji zivi igrac KK Borac je bio Kopanja. Ovog puta je bio prisutan i Puvacic - Pucko koji je od njega preuzeo tu titulu 

Ono sto je obiljezilo jucerasnje okupljanje bivsih igraca KK Borac je prisustvo nesto mladje generacije na celu sa medju-generacijom Suzijem, nesto mladjima Kasom, Skakom, Djokom Juricem, Darijem, Tasom...

Jutarnji program RTRS. Bivski kosarkasi Borca, vec dugo stanovnici Beograda, Tihomir Divjak-Kikan, Slobodan Jelic-Bato i Branislav Kljajic - Kljaja na vrlo spontan nacin su evocirali uspomene na svoje kosarkaske pocetke, govorili o znacaju kosarke u kasnijoj profesionalnoj karijeri, znacaju tradicionalnog druzenja kosakasa rasutih danas  po cijelom svijetu....

Razgovor u studiju RTV RS obiljezilo je izlaganje Branislava Kljajica-Kljaje koji je gledaocima docarao ljepote kosarke, ljepote druzenja sa bivsim kosarkasima u poslu kojim se bavio... Gledaoci nisu ostali ravnodusni na Kljajin stajling ... Nisam provjeravao, ali sam cuo da su pozivi gledatelja nakon njegovog nastupa na trenutak blokirali telefonske linije u Banjaluci.

Kraj maja je period kada skoro svaka porodica ili skoro svaki komsiluk ima ponekog maturanta. Jedna od maturanata danasnje generacije banjalucke Gimnazije je i Milica, unuka naseg komsije Bate Gavrilovica. Pozvonila je da svojim komsijama pokaze prelijepu haljinu sa kojom je otisla na proslavu mature. Zelim joj svu srecu svijeta u buducnosti. Mladost je prelijepa...

Dan prije zvanicnog susreta dio kosarkaske ekipe se saastao da dogovori detalje vezane za restoran, hranu i pice...

Kapiten Angel pokusava da prekine neozbilje Kljajine i Bojerove upadice i sto efikasnije dovede dogovore do uspjesnog kraja

Isti dan su se kosarkasi u Alibabi druzili i sa bivsim rukometasem Ducom, Bobom Dodikom, Berom. A druzenje su nam uljepsale Kljajina Aida i moja Biljana

Za kraj, osmijeh ljeta! Kopanja igra tenis i umjesto zastitne sportske kape nosi titovku koju je uz mnogo ljubavi sacuvao do danasnjih dana

Banjalucki susreti 2018. (1)

Gale, Angel, Kopi i Majk

Kao i prosle godine, bivsi kosarkasi dolaze u Banjaluku iz svih krajeva svijeta pripremajuci se za susret bivsih kosarkasa Borca koji ce se desiti u petak 25.5. Gale, Angel, Kopi i Majk su stigli iz  Ceske, USA, Istre i Kanade i svako jutro igraju dubl meceve pripremajuci se za odmjeravanje u teniskim vjestinama sa ostalim bivsim kosarkasima a sadasnjim veteranima teniserima, koji ce stici nesto kasnije.

Gledajuci ih na terenima K4 pored Vrbasa ostao sam bez daha. Neki njihovi potezi i pokreti su izgledali toliko rizicni pa sam hitno otisao kod Dr. Sase Jakovljevica, inace naseg mladjeg kosarkaskog druga, da ga pitam za njegovo misljenje koliko je zdravo za zdravlje igranje tenisa u paru koji ciji zbir godina je blizi cifri od 150 nego 140. Doktor je pitanje shvatio ozbiljno, zamisljeno je rukom podbocio bradu i preporucio da obavezno na te njihove meceve dovedemo tri medicinska strucnjaka: fizioterapeuta, masera i mrtvozornika.  Kako je objasnio to je minimalni zahtjev struke, ako sam dobro shvatio njegovo objasnjenje. Kad sam teniserima saopstio misljenje doktora, Majk je bio praktican i predlozio da zbog stednje ipak ne zovu fizioterapeuta i masera!

 Majk, Gele, Koba

Nakon tenis meca osjecao sam se veoma umoran. Valjda od stresa koji sam pretrpio gledajuci mec. Na srecu u blizini teniskih terena, u rajskoj oazi pored Vrbasa zivi Koba, kolega sa fakulteta i iz Cajaveca i bivsi odbojkas, koji je shvatio da teniserima hitno treba odmor i okrepljenje. Pozvao je igrace i svu publiku (komada jedan-ja) u svoj zeleni raj. Koba i njegova Suzana su nas posluzili grickalicama i tecnim osvjezenjima.

Mile, Majk, Cigoja i Pop

Danas, nakon tenis meca, smo se Majk i ja sastali sa bivsim kolegama iz Cajaveca. Sa Milom Zrnicem se skoro svake godine sretnem u gradu, najcesce na pijaci, gdje se danas muskarcine najcesce i srecu. Ponekad stignemo i pice da popijemo Ali Popovic Rajka i Cigoju nisam vidio vec dobre tri decenije. Pop, kako ga svi u Cajavecu znaju, se nije mnogo promijenio, ali Cigoju nisam prepoznao sve do trenutka dok nije progovorio.  Da ga nisam cuo nikad ga ne bih prepoznao. Medjutim, cim je progovorio - znao sam o kome se radi. Cudno je to kako ljudska memorija radi. Bio je ovo kratak susret sa dragim ljudima. Sjecanja na zajednicke radne kolege i prijatelje. Nadam se da ce se susret s njima ponoviti jednog od slijedecih utoraka, jer se bivsi Cajevcani sastaju svakog utorka oko 11 ujutro.

Politika krivulje

Sto duze na vlasti - sve blizi Karadzicu i Seselju!?

Mario M: Sličice iz Banjaluke

 BL - bike

 Da je trcat (pjevat) lako, trcao (pjevao) bi svako

 Grafit

 Kosnica za politicke stranke

Na Studencu odbacena Bista

 Parkic, renovirano setaliste

 Plesaci u Boriku

 Punjaci su tu, valjda ce biti i elektricnih automobila

 Ruska kozmetika

Zeleni most

Aleksandar Ravlić: 'Otkako je Banjaluka postala'

O Banjaluci su ispjevane mnoge pjesme. Sevdalinka "Otkako je Banjaluka postala" zacijelo je jedna od najpoznatijih, vezana za ime grada na Vrbasu. Bila je toliko neodoljiva da je književnik Rasim Filipović načinio dramski tekst istog naslova, u dva dijela (4 slike) s pjevanjem, koji je već 14. 2. 1940. doživio premijeru baš u banjalučkom pozorištu (redatelj Dragan Jovanović, muzika Jarko Pleciti, dirigent Ivan Dominis).

Lijepa udovica, o kojoj se pjeva, nesporno bijaše lijepa. Međutim, ostalo je neutvrđeno ime šarmantne udovice. U beogradskom listu "Vreme", uoči Drugog svjetskog rata, Naim Kulenović je u svom napisu o, po njemu najljepšoj sevdalinci, riješio tu još uvijek neriješenu enigmu tako što je ispričao priču o Džafer-begu Kapetanoviću, koji je živio u Banjaluci na razmeđu vijekova - 18. i 19., i čija je supruga - Džafer-begovica, još za njegova života begenisala, bekriju Enesa Ismailovića, za kojeg se i udala poslije Džaferbegove smrti. Po jednoj drugoj verziji, koju je rado pripovijedao Muhamed Ćejvan, jedan od najpoznatijih pjevača sevdalinki, koje je dala Banjaluka, a koji je bio i zapažen glumac, uz Džafer-begovicu glavna ličnost je bio stanoviti Pilale Kokuz, koji bijaše naočit, ali uvijek pritisnut besparicom (otud mu i nadimak Kokuz) i da je, navodno, živio polovinom 19. Stojeca.

Još jedna zanimljivost je vezana za ovu poznatu pjesmu. Naime, dugo vremena se držalo da je pjesma originalan proizvod banjalučkih sevdalija, kako po riječima, tako i melodijom. Tu originalnost osporio je poznati etnomuzikolog, kasnije akademik Vlado Milošević, pošto je 1958. godine posjetio Institut za folklor pri Bugarskoj akademiji nauka u Sofiji. Tom prilikom Raina Kacarova, koja je bila načelnik Instituta, zapjevala je na turskom, više slučajno, jedan stih pjesme, koja je, tvrdi V. Milošević, bila istovjetna našoj pjesmi "Od kako je Banjaluka postala". Kad je upitao kakva je to pjesma, odgovorila mu je da se ta pjesma zove "Od kako je Carigrad postao".

Kako je pjesma o Carigradu dospjela do ovih krajeva, nije poznato. Ko ju je prenio u ovaj kraj? Da li neki putnik, neki visoki činovnik Porte ili pak pjevači lutalice, vjerovatno nikad neće biti ustanovljeno. No, da je veoma popularna, to je izvan svake sumnje. Stoga, kako je to dobro uočio prof. dr. Munib Maglajlić, ova, "isključivo" banjalučka, pjesma pjeva se u više varijanti, pa dodaje: "U iskvarenim varijantama ove pjesme u novije vrijeme često se čuje kako Džafer-bega kadunu prosi banjalučki kadija, a ona polazi za sarajevskog deliju(!) ili bekriju, što predstavlja grubo kršenje poante, u kojoj je ova sevdalinka sadržana: da bi se ostvario efekt, izazvan neočekivanim izborom udovice izuzetne ljepote glasovitom kadiji izdaleka, mora biti suprotstavljen bekrija iz udovičine blizine".

Prihvatajući ovo razložno stajalište valjalo bi, prema M. Maglajliću, pjevati najpoznatiju sevdalinku o Banjaluci ovako:

"Otkako je Banja Luka postala,
nije ljepša udovica ostala,
nego što je Džafer-bega kaduna!
Nju mi prosi sarajevski kadija;
ona neće sarajevskog kadiju,
ona hoće banjalučkog bekriju!"

Još se mora reći, da je Ljudevit Kuba, češki etnomuzikolog, zabilježio početkom ovog stoljeća, a prvi put - 1907., saopštio javnosti kroz "Glasnik Zemaljskog muzeja Sarajevo", pjesmu sa gotovo istom melodijom (tako je tvrdio akademik Vlado Milošević), ali sa riječima: "Od kako je Herceg-Bosna postala, nije ljepša udovica ostala, što je danas Zečevića gospoja - prosila je tri sarajevska dilbera... "

Aleksandar Aco Ravlić (''Banjaluka u prošlosti'')

50 - godisnjica mature (generacija 1968.g.) (2)

Generacija banjalucke Gimnazije koja je maturirala davne 1968. godine sastace se ove godine u Banjaluci da obiljezi svoju veliku godisnjicu.
Okupljanje jubilaraca banjalucke Gimnazije je zakazano za 26. maj u 11:00 AM u Gimnaziji. Planirano je da se nakon toga proseta do baste Hotela Bosna gdje bi se popila kava, sok, pivo... i dogovorio nastavak druzenja.
Nadam se da je vecina vas vec obavijestena o okupljanju. Sinoc smo se nekolicina nas konacno sastala da prodjemo kroz spisak generacije i provjerimo da li su svi, ili bar vecina, obavijesteni.
Spisak generacije koja je maturirala 1968. godine se moze naci na ovom linku.
Bivsi ucenici banjalucke gimnazije

Primijetio sam da ovaj spisak ima dosta gresaka i nedostataka, ali u nedostatku boljeg i taj spisak moze pomoci.

Ako ste zaboravili kad ste maturirali, ako trazite ime nekog od svojih bivsih prijatelja, pogledajte ovaj spisak i dodjite u zakazano vrijeme u Gimnaziju. Ako se sjetite nekoga ko je izostavljen sa ovog spiska a imate njegov broj telefona ili email adresu - obavijestite ga. Vjerujem, da ce vecini biti drago da se sretnu sa onima sa kojima su prije 50 godina zavrsili Gimnaziju.

I nemojte da vas koja sijeda, koja bora, neki kilogram vise sprijeci da dodjete da se vidimo. Sve zbog cega ste mozda zabrinuti je samo dio naseg odrastanja i svi smo mi, manje-vise, u istom polozaju. Uostalo, koga briga! Pokusajte doci otvorena srca, neoptereceni svakodnevnim problemima koje svi imamo, jer cete nakon 50 godina sresti drage drugove iz skolskih klupa... jer cete tog dana biti 50 godina mladji.
Sjeticemo se tog dana i nasih kolega i profesora koji, na zalost, nisu vise medju nama, kao sto cemo se s radoscu  sjetiti i svih onih koji tog dana budu sprijeceni da nam se pridruze.

Dakle, ne zaboravite:

Generacija banjalucke Gimnazije koja je maturirala 1968. godine sastaje se u subotu 26. maja 2018. godine u 11:00 AM u danasnjoj Gimnaziji  

Most Radija Slobodna Evropa: Ima li kraja neprijateljstvu između Srbije i Hrvatske?

Žarko Puhovski, dugogodišnji profesor Filozofskog fakulteta iz Zagreba i Aleksandar Popov, direktor Centra za regionalizam iz Novog Sada pokušali su novinaru Omeru Karabegu dati odgovor na pitanje:
Ima li kraja neprijateljstvu između Srbije i Hrvatske?

ALEKSANDAR POPOV: Nakon čestih nacionalističkih izleta Vulina i Dačića Vučić se pojavljuje kao čovek pomirenja, kao neko ko razume situaciju. On kaže da Srbija nije kriva, ali za svađu je potrebno dvoje. A u srpskohrvatskim odnosima očas se nađe razlog za svađu. Tako da nam je zidanje krize postalo zanat. U tome smo postali velemajstori.

ŽARKO PUHOVSKI: Ranijih godina odnosi su se zaoštravali povodom godišnjice Oluje. Godišnjica Jasenovca nije bila povod do prije dvije godine kada su udruge, koje zastupaju srpske, romske i židovske žrtve, rekle da ne žele ići na zajedničku komemoraciju sa hrvatskom vladom. Tada su počele retoričke igre među državama u povodu Jasenovca.




POPOV: Činjenica je da je Oluja uvek bila povod za zaoštravanje odnosa. Ne pamtim nijednu godišnjicu Oluje, a da nije došlo do oštre razmene reči između Beograda i Zagreba. U novije vreme Jasenovac je postao tema broj jedan - s tim što se u Hrvatskoj pokušava relativizirati ono što se tamo desilo, kao što se sa naše strane pokušava relativizirati ono što se desilo u Srebrenici. Počne se od osporavanja brojki, a završi se s osporavanjem samog događaja. Svaka strana pokušava revizijom prošlosti da piše novu istoriju koja će je prikazati u daleko lepšem svetlu.

KARABEG: Može li se reći da su odnosi Srbije i Hrvatske praktično u funkciji unutrašnje politike?

PUHOVSKI: Po mom sudu, za Hrvatsku to ne važi. U Hrvatskoj Srbija nije tema. Dapače, ona je premalo tema s obzirom na to da je to ipak susjedna država. I kad se priča o Srbiji povremeno pojavi - to je prije svega i zbog toga što je ugrađena u nacionalističku ideologiju nekih stranaka. U zadnjih nekoliko dana u medijima je bila samo po jedna Dačićeva rečenica. U večernjem televizijskom dnevniku vijest o Srbiji trajala je točno šesnaest sekundi. Nažalost, u Srbiji je Hrvatska puno više tema - tako da tu nema balansa.

POPOV: U Srbiji priča o Hrvatskoj služi da se sklone u stranu pro-: blemi koje ovde imamo, a to su siromaštvo, korupcija, visoka stopa nezaposlenosti i gušenje slobode medija. Evo, Đačić je ovih dana izjavio: "Ako i Hrvatska hoće diplomatski rat imaće ga", a jedan tabloid je u naslovu izbrisao i reč diplomatski i ostavi samo rat.Takvi naslovi izazivaju kod ljudi strah, boje i se da se sprema nešto opasno i onda zaboravljaju ono što se dešava na do-i mačem terenu.

KARABEG: U celoj stvari postoji i jedan paradoks. Dok se odnosi između Beograda i Zagreba stalno pogoršavaju, savezništvo između lidera bosanskih Srba Milorada Dodika i lidera bosanskih Hrvata Dragana Čovića - koji su pod kapom Beograda i Zagreba - nikad nije bilo jače. Oni jedan drugom dele komplimente i nikakvi Jasenovci i Oluje ne mogu da pokvare njihove odnose.

PUHOVSKI: Objašnjenje je vrlo jednostavno. Kako je davno rekao veliki John Lock, politički odnosi su najsigurniji kad su oslonjeni na niski, ali solidni temelj sebičnosti. Ovdje se radi o sebičnosti dviju skupina koje imaju zajedničkog neprijatelja - pod navodnicima, pa čak i bez navodnika - a to je bošnjačko-muslimanska većina u Bosni i Hercegovini.

POPOV: Dodik, koji stalno osporava Bosnu i Hercegovini i nagoveštava da bi Republika Srpska jednog dana mogla da istupi iz te države i pripoji se Srbiji, doživljava ono za šta se Čović zalaže, a to je treći entitet, kao podršku vlastitoj poziciji. Čović je olakšao položaj Dodiku i oni su prirodni saveznici.

KARABEG: Mislite li da će se nakon ove najnovije razmene udaraca situacija smiriti ili će se i dalje pogoršavati?

POPOV: To će potrajati jedno vreme, a onda će doći do nekog smirivanja, do kratkotrajnog zatišja, onda dolazi godišnjica Oluje, pa će biti prilike za novo zaoštravanje. Sve to postaje jedan manir koji traje već u nedogled.

PUHOVSKI: Meni se čini da su tenzije dostigle kulminaciju i da će doći do privremenog smirivanja. Nakon toga će nekom prigodom - povodom Oluje, a možda će se u međuvremenu naći i nešto drugo - doći do novog zaoštravanja i tako gore-dolje.

(Radio Slobodna Evropa)

Mario M.: BRACINA KNJIGA

Poslije ovih demokratskih promjena kod nas se događa jedna neobična pojava. Uočava se pojačana aktivnost pisanja. I demokratizirala se. Pišu se i objavljuju različite knjige. Donedavni anonimusi pišu priručnike, ostarjeli dječaci i djevojčice svoja sjećanja, penzionisani političari pjesme... uglavnom, mnogi imaju potrebu da nešto kažu, pišu memoare ratne i prijeratne, pišu oni koji to znaju kao i oni drugi... vrlo često su to knjižice koje se zaboravljaju netom po objavljivanju... Ali, pojave se i manje pretenciozne knjige onih autora koji imaju šta reći. Takva je sigurno i knjiga Nikole Brace Pavlišina, jedna lijepa potrebna knjiga. Koji se Banjalučanin, pa i ne bio fanatični navijač, ne sjeća vremena kada je Grad bio jedna od jugoslovenskih prijestonica sporta. Taj Braco, svestrani sportista i entuzijast, jedan je od neposrednih stvaralaca slike Grada rukometa. Kao igrač, a također u nastavku sportske karijere kao trener. Dobro je da su ga uspjeli nagovoriti da određena sjećanja kondenzuje u formu knjige. Sazrelo iskustvo poslije pedeset godina rukometa i četrdeset godina rada u školi.

Piše Braco o svom sportskom razvoju, piše o svojoj porodici, o klubovima za koje je igrao... Pored igračke karijere velike zasluge ima za razvoj sporta kao nastavnik u školi, pokretač škola rukometa, trener juniorki i juniora... Dao je Braco doprinos u stvaranju evropskog 'Borca', ali je i otkrivao talente, odgajao ih i kao na tacni 'isporučivao' mnogim klubovima i reprezentacijama (Aleksandar Knežević, Goran Stupar, Nebojša Golić, Božidar Jović, Mirza Šarić, Andrej Golić, Almir Kahriman, Dejan Malinović, Velimir Vranješ, i mnoge djevojke). Ljubav prema rukometu je uspješno prenio i na svoje kćerku i sina.

U knjizi simpatičnog naziva 'Igrali smo se rukometa' Braco Pavlišin nije zaboravio pomenuti ni svog prvog trenera (od koga je mnogo naučio) – Barola Rodina, ni svog prethodnika u školi najvećih uspjeha ('Braća Pavlić' / 'Ivo Andrić') – Ishaka Salamu, kao ni pojedinačna imena nastavnika koji su vodili školske ekipe na Opštinskim takmičenjima i MOI.

Knjigu su recenzirali Abaz Arslanagić (''...Braco je pedagog koji je potpuno posvećen rukometu, imao je pozitivan pristup radu sa jasno naglašenom sportskom harizmom. On je čovjek radoznale prirode, takav je bio kao igrač, dobre samokontrole i sposobnosti da se nosi sa nastalim problemima i stresovima. ...'') i Miro Bjelić (''...Zato je ova knjiga 'Igrali smo se rukometa' jedno veliko osvježenje za sport u gradu Banja Luka. A za mene je to i više od rukometa. Zato ovu knijgu toplo preporučujem, ne samo ljubiteljima rukometa, nego i svima onima koji žele da upoznaju Banju Luku i život u njoj iz jednog malo neobičnog ugla. ...'').

Knjiga je bogata slikama, a odazvali su se i mnogi prijatelji i rukometni zaljubljenici svojim komentarima:

Boro Golić: ''Drago mi je da zahvalim Braci na dugogodišnjoj nezaboravnoj saradnji i velikom doprinosu u razvoju i ličnoj afirmaciji velikog broja mladića. Mladića, sportaša, sa pedigreom
i ljudskim vrijednostima koja su krasila našu generaciju, a koju su oni znali da prenesu u neke druge nove sredine, širom Evrope.''

Božidar Jović: ''Bio je moj prvi i najbolji trener. Usadio je u mene ljubav prema rukometu. Naučio me prvim rukometnim koracima. Sve što sam postigao u rukometu mogu da zahvalim Nikoli Pavlišinu... bio sam reprezentativac Jugoslavije, a bio sam i reprezentativac Hrvatske...''

Maja Hamešević Đukić: ''Hvala mu što je insistirao da budemo kao jedna velika porodica. Što se trudio da se između nas djevojaka razvije pravo prijateljstvo, prijateljstvo koje i dan danas traje. Dvadesetak mojih cura s kojima dijelim te lijepe uspomene.''

Andrej Golić: ''Nama je bilo važno samo da nam daju loptu i dvoranu. Znali smo imati i po tri treninga dnevno, pa onda igrati košarku! Nama je Braco Pavlišin svima podario ljubav i želju prema sportu. Nažalost, danas nema takvih ljudi.''

Saša Vidimlić: ''Hvala ti, jer nas nikad nisi pitao ko nam je otac a ko nam je majka, što nisi bio skupljač članarina, što nisi popravljao auto kod naših očeva, ili dizao kredite kod naših majki. Hvala ti jer si nas tjerao u svlačionicu kad prigovorimo sudiji, kad vučemo za dres protivničkog igrača, kad se nesportski ponašamo. Hvala ti što nisi dozvoljavao da treniramo ako smo popustili u nastavi, što si nam pričao da rukometaši ne mogu biti "tukci". Veliki si, veći si na svom biciklu, nego cijela banjalučka svita u audijima i mercedesima.''

Knjiga bi mogla inspirisati i neke druge banjalučke sportiste. Banjaluci su potrebne ovakve knjige.

(mm)

Banjalucki polumaraton

Banjaluka me danas podsjetila na onaj grad u kome sam nekada zivio. Bila je danas ponovo grad sporta i radosti. Pozitivna energija koju su sirili ucesnici Banjaluckog polumaratona prosirila se na cijeli grad. Atmosfera u gradu me vratila na nekadasnje sletove, trke povodom ovoga ili onoga, na divno uzbudjenje pred pocetak trke i zadovoljstvo kad se dotrci do cilja...

Neki su krenuli ostro - drugi lagano

Trka je bila odlicno organizovana. Ucesnicke su obezbjedjivali policajci na motorima. 

Startna pozicija sa mostom sa koga su ucesnici i posjetioci obavjestavini, sa koje je gradonacelnik otvorio trku. Ozvucenje izvanedno!  

Ispod startnog mosta.

Kazu da su ucesnici banjaluckog polumaratona dosli iz 40 zemalja. Ove Slovenke su dosle podrzati svoje sunarodnike ali i ostale. Osjetile su se divne vibracije bliskosti i prijateljstva.

 Tri djevojcice sa cvijecem u kosi napustile su maraton nakon stotinjak metara. Za njih je start bio dovoljan. Pogledajte samo njihove zadovoljne osmijehe!

Za nas trojicu je i posmatranje bilo vise od zadovoljstva!

Nezavisne novine  javljaju: "Kenijci Mozes Kipruto Kibire iz Kenije (01:06:18) i Kristin Morao Oiđo (01:12:53) pobjednici su četvrtog Banjalučkog M:tel polumaratona."

Charles Simic: Doba neznanja

Objavljeno prije sest godina! Vrijedi i danas, mozda i vise. Vrijedice i sutra, vjerovatno jos vise. Na zalost. I ne samo za Ameriku.

                                                    ************************

Opšte neznanje koje se graniči sa idiotizmom je naš novi nacionalni cilj. Nema smisla pretvarati se da nije tako i govoriti nam, kao što je pre nekoliko dana uradio Tomas Fridman u New York Timesu, da su obrazovani ljudi naš najvredniji nacionalni resurs. Naravno da jesu, ali da li su nam još uvek potrebni? Meni se čini da ne. Idealni građanin politički korumpirane države, kakva je naša država sada, jeste lakoverni tupadžija koji ne pravi razliku između istine i lupetanja.

Obrazovano, dobro obavešteno stanovništvo, kakvo je neophodno za funkcionalnu demokratsku državu, teško naseda na prevaru, i ne mogu ga vući za nos razne interesne grupe koje divljaju po ovoj zemlji. Većina naših političara i njihovih savetnika ostali bi bez posla, kao i laprdala koja glume analitičare. Srećom po njih, šanse da se u doglednoj budućnosti desi nešto toliko katastrofalno, ali sasvim zasluženo, praktično su nikakve. Za početak, od neznalica se može mnogo više zaraditi nego od prosvećenih, a obmanjivanje Amerikanaca je jedna od naših malobrojnih uspešnih industrijskih grana. Istinski obrazovano stanovništvo bilo bi loše, i za političare i za posao.

Da postanemo ovakve neznalice bile su potrebne godine ravnodušnosti i gluposti. Svako ko je, poput mene, predavao na fakultetu u poslednjih četrdeset godina, može vam reći kako svake godine svršeni srednjoškolci sve manje znaju. U početku je ovo bilo šokantno, ali nijedan predavač više nije iznenađen kada shvati da ti prijatni i revnosni mladi ljudi nisu sposobni da shvate veći deo njegovog predavanja. Predavati američku književnost, što sam ja radio, poslednjih godina bilo je sve teže i teže, budući da studenti malo šta čitaju pre fakulteta i da često ne znaju ni najosnovnije istorijske podatke o periodu kada su određeni roman ili pesma napisani, uključujući i to kakvim su se važnim idejama i pitanjima bavili misleći ljudi toga vremena.

Čak je i regionalna istorija zapostavljena. Studenti iz mlinarskih gradova u Novoj Engleskoj, kako sam shvatio, nikada nisu čuli za čuvene štrajkove u njihovom kraju, gde su radnici hladnokrvno ubijani, a zločinci ostali nekažnjeni. Nije me čudilo to što su njihove škole zaobilazile tu temu, ali sam bio zapanjen time da njihovi roditelji, babe i dede ili neko drugi sa kim su dolazili u kontakt u detinjstvu, nikada nisu spomenuli ove primere strahovite nepravde. Ili te porodice nikada nisu govorile o prošlosti ili ta deca na to nisu obraćala pažnju. Kako god bilo, postavlja se pitanje kako da se nadoknadi ovo ogromno neznanje, sa kojim prethodne generacije studenata nisu imale problem.

Ako je ovo neznanje rezultat dugogodišnjeg zatupljivanja dece školskim planom i programom, i činjenice da porodice sa svojom decom ne razgovaraju o prošlosti, onda imamo posla sa veoma opasnim oblikom neznanja. Reč je o proizvodu višegodišnje ideološke i političke polarizacije, i svesnog truda najfanatičnijih i najnetolerantnijih strana u tom sukobu da proizvedu što veće neznalice lažima o mnogim aspektima naše istorije, pa čak i naše nedavne prošlosti. Sećam se da sam pre nekoliko godina bio zgranut kada sam pročitao da većina Amerikanaca misli da je Sadam Husein odgovoran za terorističke napade na Njujork i Vašington 11. septembra 2001. To mi je ličilo na propagandni trik najgorih autoritarnih režima iz pošlosti – od kojih su mnogi morali da pribegnu radnim logorima i streljačkim vodovima, da bi svoj narod naterali da poveruje u neku neistinu, i to bez ovolikog uspeha.

Nema sumnje da su internet i kablovska televizija omogućili raznim političkim i korporativnim interesnim grupama da šire dezinformacije u dosad neviđenom obimu, ali da se u njih poveruje potrebno je neobrazovano stanovništvo, naviknuto da prima zdravo za gotovo ono što mu se govori. Gde bi drugde na kugli zemaljskoj jednog predsednika, koji je novcem poreskih obveznika spasavao velike banke od bankrotstva, dozvoljavajući da svi mi ostali izgubimo 12 triliona dolara u investicijama, penzijama i vrednosti nekretnina – mogli da nazovu socijalistom?

Nekada je važilo pravilo da, ukoliko neko ne zna ništa i priča gluposti, svi ga ignorišu. Tačno tako. Sada se takvim ljudima udvaraju konzervativni političari i ideolozi, laskajući im da su oni „pravi Amerikanci“ koji brane svoju zemlju od velikog državnog aparata i obrazovane liberalne elite. Novinari ih intervjuišu i ozbiljno prenose njihove stavove, ne ukazujući na imbecilnost njihovih ubeđenja. Prevaranti koji manipulišu ovim ljudima, štiteći moćne finansijske interese, znaju da ih mogu ubediti u bilo šta, jer neukima i zatucanima laži uvek zvuče uverljivije nego istina:

Hrišćane u ovoj zemlji proganjaju.
Država hoće da vam otme oružje.
Obama je musliman.
Globalno zagrevanje je laž.
Predsednik nameće vojsci otvorenu homoseksualnost.
Škole imaju levičarske programe.
Socijalno osiguranje je nezasluženo pravo, kao i socijalna pomoć.
Obama mrzi belce.
Život na Zemlji nastao je pre 10.000 godina, kao i svemir.
Programi socijalne zaštite podstiču siromaštvo.
Država od vas uzima novac i daje ga seksom opsednutim studentkinjama za kontraceptivna sredstva.

Lako se mogu navesti brojni drugi primeri opšteprihvaćenih zabluda u koje Amerikanci veruju. Njih u prometu održavaju stotine desničarskih političkih i verskih medija, čija je funkcija da proizvode alternativnu stvarnost za svoje gledaoce i slušaoce. „Glupost je ponekad najsnažnija istorijska sila“, rekao je jednom Sidni Huk. To je nesporno. U ovoj zemlji sada je na delu pobuna tupavih glava protiv inteligencije. Zbog toga neki ljudi vole političare koji buncaju o tome da nastavnici indoktriniraju decu protiv vrednosti njihovih roditelja, a preziru one koji pokazuju sposobnost da razmišljaju ozbiljno i samostalno. Uprkos silnom busanju u grudi, uvek se može računati na to da će ove budale glasati u korist svoje štete. I zato se, po mom mišljenju, milioni dolara troše samo na to da moji zemljaci ostanu neznalice.

NYRBlog, 20.03.2012.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 22.03.2012.