Lijepo je putovati, obilaziti lijepe krajeve, poznate turisticke destinacije, vidjeti ono o cemu smo nekada ucili, citali, podsjetiti se zaboravljenih istorijskih dogadjaja... Sve je to lijepo, ali meni se svi ti zamkovi, katedrale, molionice, zvonici, mostovi, rijeke... sve mi se to, sto me u momentu dok ih obilazim odusevljava, na kraju izmijesa. Kao da onaj Svabo, sto mi ponekad sakriva stvari po stanu, na kraju svakog putovanja pomijesa karte, dane, gradove...
Ono sto mi taj Svabo ipak ne uspijeva pomijesati su ljudi koje upoznajemo na tim putovanjima. Kao po nepisanom pravilu uvijek se nadje drustvo koje nam putovanje ucini nezaboravnim. Nedavno putovanje u Toskanu obiljezilo je drustvo iz pozadine autobusa kojim smo putovali. Danasnji Zagrepcani, dosli u taj lijepi grad iz svih krajeva Hrvatske, odmah su privukli nasu paznju svojim duhovitim komentarima na koje smo se mi u pocetku pritajeno smjeskali jer, boze moj, nije pristojno prisluskivati tudje razgovore. Kasnije smo se glasno smijali zajedno s njima, ukljucili u njihove razgovore, razmjenjivali sale, dosjetke, viceve...
Ovo putovanje su nam svojom iskrenoscu i zdravim humorom, pozitivnom energijom obiljezili Duda, Zlatko, Tanja, Dean, Ivan, Antonija, Dragan, Anita, Alen, Monika, Tadija, Barbara, Dubravka...
Da li je ova katedrala u Sieni ili Firenci vjerovatno cu uskoro zaboraviti, ali ce me sjecanje na divno druzenje sa ovom grupom mladih ljudi do kraja zivota dizati iz kanadske zimske letargije i izazivati osmijeh na licu.
I dok razne budale uce djecu kako Srbi, Hrvati i ostali ne mogu zajedno, dok budale pale zastave jedni drugima, smisljaju najpogrdnije rijeci kojima "caste" one druge, normalni ljudi se druze bez opterecenja. I lijepo im je...
No comments:
Post a Comment