******************************
Ali, doista, nije lako sjetiti se uglednijega planetarnog ratnog zločinca ili mirnodopskog zlikovca, kriminalca s demokratskom legitimacijom i gušitelja ljudskih i manjinskih prava koji u posljednjih pola stoljeća nije čašćen Nobelovom nagradom za mir ili se barem nije spominjao kao kandidat za nagrađenika. Eto, spomenimo Menahema Begina, vođu Irguna, krvave židovske terorističke organizacije koja se bavila masovnim i nasumičnim atentatima, s ciljem etničkog čišćenja Palestine od arapskog stanovništva, pod čijim je zapovjedništvom 1946. izvršen i napad na Hotel kralj David u Jeruzalemu u kojem je bio ubijen 91 čovjek. Pošto je eksploziv bio postavljen u kamion za dostavu mlijeka, bio je to prvi slučaj auto-bombe u povijesti. Ubijeni su, uglavnom, Britanci, koje je po Beginovoj i Irgunovoj strategiji trebalo ukloniti iz Palestine. Trideset i dvije godine kasnije Begin je izvolio primiti Nobelovu nagradu za mir, istina ne kao teroristički vođa, ni kao izravni krivac za smrti stotina, možda i tisuća nedužnih i nenaoružanih ljudi, nego kao izraelski premijer koji je sa svojim egipatskim kolegom Mohamedom Anvarom al Sadatom udesio mir između dvije zemlje.
Sadat možda i nije bio klasični terorist koji nasumce tamani civile, poput kolege Begina, ali je za vrijeme Drugoga svjetskog rata zatvaran od Britanaca zbog kolaboracije s Nijemcima i članstva u egipatskoj fašističkoj stranci. Iza Sadata kao oficira i pučista u pobuni protiv kralja Faruka, a zatim i čovjeka od najvećeg Naserovog povjerenja, ostao je krvav trag. Ideološki uzorno nedosljedan – što mu se, s obzirom na epohu, ne može uzeti za zlo – Sadat je cijeloga života kovao urote, vodio objavljene i neobjavljene ratove, i na kraju iz vrlo praktičnih, materijalno probitačnih razloga sklopio jedan jedini mir. I to mu je donijelo Nobelovu nagradu, kojom se ugradio u onaj mljekarski kamion, kao što se i njegov partner ugradio u Sadatovu suradnju s nacistima.
Naravno, ova su dvojica zlikovaca odabrana sasvim slučajno. Mogli smo se sjetiti i onih mnogo gorih, poput, recimo, notornog Henryja Kissingera ili ledene ratne kriminalke Aung San Suu Kyi, koja je sav svoj autoritet uložila u prikrivanje genocida nad Rohinjama u Mijanmaru. Ili onih koji su Nobelovu nagradu za mir dobili tek tako, zato što su u određenom trenutku djelovali relativno pristojno, poput Baracka Obame, koji je nagradom čašćen još prije nego što je došao u priliku povesti sve one ratove koje je vodio kao predsjednik USA. Obama je jedinstven i po tome što je on valjda i jedini čovjek koji je rečenu nagradu zaslužio bez obzira na to što je pod svojom vlašću i kontrolom imao barem jedan koncentracijski logor, onaj u Guantanamu.
Onih godina kad ne bi bio nagrađen netko od rečenih tipova beginovskog profila i kalibra, a ni onih nalik Obami, Al Goreu, Gorbačovu, majci Terezi ili Dalaj Lami, nagradu su dobivale razne organizacije i ustanove, među kojima je, ipak, najbizarnija – Europska unija. Nagrađena 2012., pod obrazloženjem da je šest desetljeća promicala mir i ljudska prava, Unija se već u sljedećoj epizodi, zahvaljujući Viktoru Orbanu i njegovim kolegama, po pitanju ljudskih prava, a bogme i unutarnjeg i vanjskog mira, tolerancije i razumijevanja, tek neznatno bolje plasirala od Begina, Sadata i Kissingera. Ali nije to najvažnije. Kakav je smisao nagrade za mir koja se dodjeljuje zajednici država, osnovanoj s jednim osnovnim razlogom i ciljem: da međusobno ne ratuju i da iz takvog odnosa proizvode međusobnu materijalnu korist.
U međuvremenu se, međutim, događalo da Nobelovu nagradu za mir povremeno dobije i netko tko ju je doista zaslužio. Ne, to nije bila ni ona tinejdžerka koja je htjela u školu, pa joj talibani nisu dali, i onda je ona napisala jednu grozomornu knjigu. Ta je, pak, ni kriva ni dužna sašla s najganutljivijih stranica ženskih lajfstajl magazina, da nagradom za mir razveseli konzervativne domaćice i njihove uzorno nenasilne, ali temeljito nepismene muževe. Nobelovu nagradu za mir stvarno su zasluživali oni koji su komfor svoje svakodnevice, osobno bogatstvo, unutrašnji mir i sreću žrtvovali u ime nekog ispravnog, a totalno gubitničkog principa.
Takvi su, zapravo, najrjeđe nagrađivani, a njihove bi nagrade redovito poslužile tome da sljedećih godina mogu biti čašćeni kriminalci ili bezveznjaci koji čine planetarnu političku i duhovnu elitu. Ove je godine, eto, pao red da budu nagrađeni ti mučenici i pravednici. Oni čija imena neće biti upamćena.
Nadia Murad Basee Taha pripada narodu čiji pripadnik ne samo da nikad neće biti čašćen onim velikim i ozbiljnim nobelovim častima, za književnost, za fiziku, za medicinu, nego njezin narod uskoro više neće ni postojati. Jazide neki smatraju dijelom kurdskog naroda, izdvojenom vjerskom skupinom, ali prije će biti da je riječ o zasebnoj kulturi i etniji. Ukupno ih na svijetu nema više od 250.000, ispovijedaju svoju pomalo sinkretističku monoteističku religiju, koja jest na rubu islama, ali ne pripada islamu. Ekstremniji među muslimanskim susjedima u Jazidima su još od ranije nalazili sljedbenike Sotone, dok su isilovci započeli njihovo vrlo temeljito istrebljenje, kojemu se svijet tek simbolički suprotstavio. Jazidi nikome ne trebaju jer nikome ne pripadaju. Krajnje su miroljubivi, nisu ni politični. Narod iz davnog doba, iz početnog velikog slova naše civilizacije i naših monoteističkih religija. Narod koji nije bio u prilici da ikome išta zabranjuje, da ikoga istrebljuje, da ikoga nagrađuje. Najviše ih je bilo u Iraku.
Nadia Murad bila je devetnaestogodišnja studentica kada su došli veliki muslimani. Spalili su selo, pobili ljude, ali ona je bila lijepa, pa su je živu silovali. Mjesecima su je na sve načine zlostavljali, mučili je, palili, pa iznova opet silovali, sve dok im na kraju nije pobjegla. Ali Nadiju Murad nisu izludjeli. Nije ona iskoristila priliku ni da pođe negdje na Zapad, u neku od onih aseptično slobodnih zemalja u kojoj bi joj kao povlaštenoj žrtvi bilo omogućeno sve, i da živi, i da liječi svoje traume, i da bude ono što jest ili da postane nešto sasvim drugo, nego je, uz nečuvenu hrabrost, učinila javnim sve što joj se dogodilo, u pokušaju, utopističkom, idealističkom, duboko ispravnom, da zlodjela onih koji su je mučili okrene protiv njih. Naravno da Nadija Murad u tome neće uspjeti, naravno da je uzaludna njezina borba za prava vjerskih i etničkih manjina, za sve raseljene i izbjegle, i da je njezino lijepo i drago lice samo ukras nakaznome licu svijeta, ali ono što ona radi naprosto je jedino ispravno. Nadia Murad ima dvadeset i pet godina.
Denis Mukwege, drugi dobitnik ovogodišnje Nobelove nagrade za mir, kongoanski je ginekolog. Otac mu je bio pentakostalni svećenik, koji je cijeloga života ostao angažiran za spas progonjenih. Sin je upisao medicinu da nastavi njegov posao, samo drugim sredstvima. Mukwege je osnovao kliniku koja se, uglavnom, bavi žrtvama ratnog silovanja. Rat u Kongu neprestano traje, bez obzira na to što se od tog rata povremeno umore sve televizije svijeta, pa onda biva javljeno da je rat stao. Silovanje je oblik borbe za ostvarenje ratnih ciljeva. Kojih ciljeva? Odgovor na ovo pitanje je, zapravo, nevažan. Odgovor na njega zamagljuje suštinu problema i suštinu zla. Riječ je, naime, o istim onim ciljevima koji su Menahema Begina vodili da izumi automobil bombu, i to uz pomoć mljekarskog kamiona, i da ubije devedeset i jednog savršeno nedužnog čovjeka.
Kako se boriti protiv ljudi koji se služe auto-bombama i koji naokolo siluju žene (ili muškarce), pripadnike naroda, plemena ili političke skupine njihovih neprijatelja? Svijet koji je nastao nakon Drugoga svjetskog rata nije našao odgovor na ovo pitanje. Pogrešno je odgovarati istom mjerom ili isticati jedne terorističke ubojice i silovatelje, a prikrivati druge. Pogrešno je u skladu s političkim, geostrateškim i diplomatskim oportunitetima nagrađivati jedne, a zgražavati se nad drugima. Od dva zločina uvijek je gori onaj koji je počinjen u tvoje ime.
Denis Mukwege se ne bavi ovim pitanjima. On je doktor za silovane žene. Jedini ispravan.
Miljenko Jergović
No comments:
Post a Comment