Sjecanjem na banjalucki kajak-kanuu, atletiku, gimnastiku i sah cemo, za sada, zavrsiti serijal sjećanja na banjalučki sport u drugoj polovini dvadesetog stoljeća autora Reufa Jakupovića, Banjalučanina, bivšeg fudbalera i rukometaša.
Pripremajuci ova Reufova sjecanja za blog potsjetio sam se mnogih sportskih dogadjaja i sportista koje je Reuf spomenuo, ali i onih koje, ovog puta, nije. U svakom slucaju sam mu zahvalan sto je svoja sjecanja i svoj odnos prema banjaluckom sportu i sportistima otrgao od zaborava. Iskreno se nadam da ce Reuf nastaviti sa biljezenjem svojih sjecanja ali i da ce potaci i neke druge da se sjete sportova i sportista koji ovog puta nisu pomenuti ili da opisu svoj odnos i svoje dozivljaje vezano za bilo koji banjalucki sport.
Ja cu reci da sam, recimo, uzivao gledajuci utakmice "malih" banjaluckih, ili okolnih, fudbalskih klubova, Naprijeda, BSKa, Zelje, Kozare (iz Gradiske), Mladosti iz (Kotor Varosi)...Pa turniri u malom fudbalu na Stadionu sportskih igara! Kakve su to bile utakmice! A tek komentari igraca i publike!...
*************************
Tekst i ilustracije:
REUF JAKUPOVIĆ,
Banjalučanin, bivši
fudbaler i rukometaš
(ecko@graposi.se)
KAJAK-KANU je sport na vodi, koji se - da podsjetimo - u osnovi dijeli na
kajak i kanu, ovisno o veslu kojim se vesla. Kod kajaka je veslo s dvjema lopaticama,
a kod kanua s jednom. I jos nešto: takmičenje u ovom sportu može miti na mirnim
i na divljim vodama. Od osnivanja kajak-kanu kluba u Banjoj Luci prošlo je 70
godina. Daleke 1947. godine osnovano je brodarsko društvo Vrbas, kao preteča
današnjeg kluba. Klub ni do danas nije mijenjao to ime, koje mu, logično je,
najbolje i pristaje. U svojoj dugoj istoriji Vrbas je odgojio mnoge nezaboravne
sportiste, od kojih su neki nastupali i za najbolju jugoslavensku
reprezentaciju. Dvojica su ipak ispred ostalih: Ishak Salama i Zlatan
Ibrahimbegović.
Ishak Salama je po mnogo čemu jedinstvena banjolučka sportska figura,
čime je i zaslužio da mu se u ovom tekstu da nešto malo više prostora. Rođen u
Banjoj Luci u vrijeme Drugog svjetskog rata, imao je već u prvim godinama
života nesreću. Igrajući se jednom bombom, zaostalom baš iz tog rata, aktivirao
ju je. Stradala mu je šaka desne ruke odnosno, preciznije rečeno, samo mu je
kažiprst ostao nepovrijeđen. Od ostalih prstiju neke je izgubio u potpunosti, a
neke djelomično. Grubo rečeno, već od najranijeg djetinjstva postao je invalid.
Ali, ne, nije se Salama predao sudbini. Zavolio je sport i, gle čuda, sav mu se
posvetio. Bio je neobično svestran. Dobro je igrao stoni tenis pa i rukomet.
Igrao je za rukometnu reprezentaciju Ekonomske škole, koju je pohađao. Ipak
njegova velika ljubav bile su skije i kajak. U ova oba sporta šake igraju
veliku ulogu - one drže štapove odnosno veslo. No, smanjena funkcija šake desne
ruke Salami nije smetala da izraste u istinskog asa i u skijanju i u kajaku (na
divljim vodama). U kajaku je koristio i specijalno napravljenu ”rukavicu” koja
mu je nadomještala nedostajuće ili djelomično nedostajuće prste - kako bi veslo
mogao čvrsto držati u ruci. Opsjednut sportom, Salama se nakon završenog
srednjoškolskog obrazovanja prijavljuje na prijemni ispit na Fakultetu fizičke
kulture. Da bi sakrio svoj fizički nedostatak, zbog kojeg bi mogao već na
startu biti eliminisan, Salama je šaku desne ruke umotao u zavoj, rekavši
poznatoj banjolučkoj profesorici fizičke kulture, Nadi Malešević, da se opekao
i da zbog toga ima zavoj na ruci, ali da mu to neće smetati da obavi praktični
dio prijemnog ispita.
Povjerovano mu je, a on je ispit položio bez ikakvog
problema. Po završenom studiju zdušno se posvetio odgajanju mladih banjolučkih
sportista, ne samo kao predavač nego i kao trener skijanja i kajaka. U BiH
Salama je bio neprikosnoven - bio je najbolji u slalomu i u spustu. Bio je i
reprezentativac Jugoslavije. Prvi je kajakaš kome je pripala titula najboljeg
sportiste Bosanske Krajine. Bilo je to 1965. godine. Te iste godine za dlaku mu
je izmakao dres državne reprezentacije koji bi ga odveo na svjetsko prvenstvo.
Naime, osvojio je 5. mjesto na kvalifikacijama za reprezentativni dres, a na
svjetsko prvenstvo su otišla četvorica prvoplasiranih. A onda, 29. oktobra
1977. godine krajiška ljepotica Banja Luka je zanijemila. Vijest da su u
saobraćajnoj nesreći nastradala trojica mladih Banjolučana, a među njima i
Salama, brzo se proširila gradom. Tugovala je Banja Luka dugo, a njeni stariji
žitelji se i danas s poštovanjem sjećaju Ishaka Salame, tog vrhunskog
sportiste, uspješnog trenera, omiljenog profesora i, iznad svega, dobrog
čovjeka.
Zlatan Ibrahimbegović je bez sumnje legendarni banjolučki kajakaš, kojeg
u njegovoj Banjoj Luci još niko nije dostigao, a pitanje je da li će ga i
dostoći. Bio je stalni reprezentativac Jugoslavije u kajaku na divljim vodama.
Učesnik je evropskih i svjetskih prvenstava. Na Olimpijski igrama u Minhenu
1972. godine ostvario je solidan plasman. Za njega kažu da je znao ukrotiti i
najčudnije rijeke u svijetu. Čak 7 puta, i to zaredom, našao se na listi
najboljih sportista Bosanske Krajine, a titula najboljeg pripala mu je 1971.
godine. Kao i Salama, i Ibrahimbegović je takođe bio vrstan skijaš. Ovaj danas
sedamdesetgodišnjak sportu još nije rekao zbogom. I dan-danas skija, a posebno
voli sjesti
u kajak i okušati se u njegovoj najomiljenijoj disciplini -
slalomu. Živi u Australiji, u kojoj je postao poznato kajakaško ime, što nije nimalo lako kada se zna šta ova zemlja
znači u kajakaškom sportu u svijetu. Uspješan je kao trener, a poseban uspjeh
doživio je izborom za selektora slalom-kajakaške reprezentacije jedne (i to
najmnogoljudnije) od šest državnih cjelina koje čine Australiju.
ATLETIKA ili, kako je još
nazivaju, ”kraljica sportova” nije bila strana Banjolučanima. Neposredno nakon
završetka Drugog svjetskog rata ljubitelji atletike osnivaju klub, koji dobija
ime Borac, ime koje u toj poslijeratnoj Banjoj Luci novoosnovani klubovi
najčešće uzimaju. Iako su se banjolučki atletičari uspješno takmičili u mnogim
atletskim disciplinama, ipak je tračanje bilo u prvom planu. A trčalo se (i
skakalo), da se podsjetimo, ne na tartan stazama nego na stazama od šljake. Kao
ekipa Borac je jedno vrijeme suvereno vladao bosansko-hercegovačkom atletikom u
2 discipline: štafeti 4x100 m i 4x400 m. Mnogo je atletičara (a i atletičarki)
koji su u vremenu do raspada Jugoslavije postizali zapažene rezultate u BiH pa
i u Jugoslaviji. Ipak, perjanice su trkači Zlatko Esapović, Dragan Danelišen i
Bilko Kačar te skakač u dalj Milan Babić. Uz njih je i trkačica Radislavka
Račić
Zlatko Esapović je bio prvi koji je zasijao na atletskom nebu i prvi
atletičar koji je izabran za najboljeg sportistu Bosanske Krajine. Bilo je to
davne 1963. godine. Te godine postao je i reprezentativac Jugoslavije u krosu,
a kasnije je za reprezentaciju trčao još i kao srednjoprugaš: na 1.500 m i
3.000 m.
Dragan Danelišen će ostati upamćen, prije svega, kao trkač na 400 m. U
ovoj atraktivnoj disciplini, koja se danas smatra sprinterskom, nekoliko godina
nije imao dostojnog konkurenta u BiH, za čiju reprezentaciju je redovno
nastupao. I kada je otišao na studije medicine u Zagreb, Danelišen nije rekao zbogom
atletici. Naprotiv, kao član zagrebačke Mladosti dospio je i do reprezentacije
Jugoslavije u štafeti 4x400 m. I sam kaže da je svoj talenat izbrusio upravo u
ovom klubu, trenirajući s vrhunskim trenerima i, između ostalih, s legendarnim
jugoslavenskim sprinterkama Olgom Šikovec-Luncer i Milkom Babović. Slično
banjolučkom proslavljenom rukometašu Nebojši Popoviću, i Danelišenu bavljenje
vrhunskim sportom nije bilo prepreka da i u nauci postigne mnogo - da dotakne
sami vrh. Danas je i on univerzitetski profesor, a k tome i akademik. Član je,
naime, ANU Republike Srpske.
Šesnaest godina nakon što je Esapović bio najbolji sportista Bosanske
Krajine, dakle 1979. godine ta laskava titula pripala je opet jednom
banjolučkom trkaču, Bilku Kačaru, bez sumnje najboljem banjolučkom atletičaru
svih vremena. Ovaj svestrani trkač, nekadašnji standardni reprezentativac
Jugoslavije još uvijek je rekorder BiH i to u dvije discipline: u trci na 5.000
m (14:00.2 u Novoj Gorici 1980. godine) i u trci na 3.000 m stiplčez (8:31.0 u
Norveškoj 1981. godine).
 |
Nijaz Kapetanović sa svojim pulenima,
Babićem (lijevo) i Danelišenom
|
Bez ikakve dileme, najsvestraniji banjolučki atletičar svih vremena je
Milan Babić. Bio je bio dobar sprinter, dobar skakač u vis, a posebno dobar skakač u dalj. Sprint i odraz - bitni za jednog skakača u dalj - pomogli su ovom svestranom atletičaru da ostvari zavidan rezultat u njegovoj omiljenoj disciplini, skoku u dalj. I on je još uvijek rekorder BiH u skoku u dalj: u dvorani (7,51 m u Čehoslovačkoj 1967. godine) i na otvorenom terenu (7,63 m u Celju 1968. godine). Nastupao je i u majici s grbom Jugoslavije.
 |
Radislavka Raćič:
Bez atletike ona i danas,
jednostavno ne može |
U Banjoj Luci atletikom su se, i to vrlo uspješno, bavile i djevojke. Iz
tog ranijeg perioda vrijedno je pomenuti Radislavku Račić, koja je čak 6 puta
bila šampion Jugoslavije - kros, 1.500 m i 3.000 m. Naravno, bila je i
standardna državna reprezentativka. Njoj uz rame je Svjetlana Pantović, koja je
bila najbolja u BiH i jedna od najboljih u Jugoslaviji. I ona je bila državna
reprezentativka.
Ako se za nekog Banjolučanina može reći da je neizbrisivo, svim svojim
bićem, decenijama i decenijama vezan za neku sportsku granu, onda se to
ponajprije može reći za Nijaza Kapetanovića, istinsku legendu banjolučke
atletike. Nakon što je prestao s aktivnim bavljenjem atletikom, ovaj dobroćudni
i uvijek nasmijani čovjek posvetio se trenerskom pozivu. I evo ga, i danas je u
tom poslu, mada ga krhko zdravlje (a i godine su tu) u tome sputava. Bez
atletike on bi, čini se, bio kao i čovjek bez vazduha - ne bi mogao živjeti.
GIMNASTIKA je u Banjoj Luci,
odmah nakon Drugog svjetskog rata, bila jedan od najdominantnijih sportova.
Najveće zasluge za to, a i za kasnije uspjehe banjolučke gimnastike, nesumnjivo
pripadaju čovjeku čije će ime ostati upisano u sportsku istorija grada na
Vrbasu. Riječ je, naravno, o ne tako davno preminulom Mirku Petričeviću,
poznatijem po nadimku Piki. Ovaj rođeni Banjolučanin strasno je volio svoj
rodni grad i u njemu ostao do kraja života. Studije fizičke kulture završio je
u Beogradu. Po povratku u Banju Luku, kao profesor fizičke kulture, zaposlio se
u Tehničkoj školi, u kojoj je proveo cijeli radni vijek.
Kada smo već kod Tehničke škole, prilika je da se ovdje pomene još jedan
profesor fizičke kulture koji je takođe proveo cijeli radni vijek u ovoj školi.
To je Hamdija Kadenić, po nadimku Hamšo. I sam svestran i dobar sportista,
ostavio je neizbrisiv trag u banjolučkom sportu, ali prije svega kao sportski
pedagog. Skoro da nema sportske grane, uključujući i gimnastiku, u kojoj nije
„utkan“ ovaj omiljeni „profa“. Ako bi se pravila razlika između ova dva
profesora, moglo bi se rećo da je Piki prednost davao gimnastici, dok su kod
Hamše sve sportske grane imale podjednak tretman.
No, da se vratimo Petričeviću. Petričević je zaista bio vrstan
gimnastičar te je vrlo rano (imao je samo 23 godine) dobio laskavo priznanje -
najbolji sportista Bosanske Krajine. Bilo je to 1955. godine, kada je i
ustanovljena dodjela ovog priznanja. Bio je i reprezentativac Jugoslavije. Iz
tog perioda ostao mu je i jedan „ožiljak“, kojeg se nerado sjećao. Bilo je to
1956. godine. Reprezentacija Jugoslavije imala je naporne dvomjesečne pripreme
za odlazak na Olimpijske igre u Melburnu. Međutim, ni njemu ni drugim
reprezentativcima nije se ostvarila životna želja da otputuju u ovaj australijski
grad - zbog nedostatka novca gimnastičari su morali ostati kući. Drugi sportovi
su, dakle, imali prednost.
 |
| Ex-gimnastičar Vidović sa suprugom |
Zlatne godine banjolučke gimnastike su kraj 50-ih i početak 60-ih godina
prošlog stoljeća. Pod budnim nadzorom Petričevića stasala je jedna izuzetna
generacija, koja je 1957. godine osvojila prvo mjesto na juniorskom ekipnom
prvenstvu Jugoslavije. Vrijedi pomenuti te šampione: Bekrić, Kolarević, Nikić,
Popović i Vidović. Najbolji među njima, Miroslav Nikić okitio se tada i titulom
pojedinačnog prvaka. Te godine Nikić će ponijeti i titulu najboljeg sportiste
Bosanske Krajine. Kažu za ovog gimnastičara da je bio najveći talenat
banjolučke gimnastike. Ko zna dokle bi dogurao, da odjednom - iz nepoznatih
razloga - nije prestao vježbati. Za razliku od Nikića, Nenad Vidović je, po
odlasku na studije u Sarajevo, nastavio da još intenzivnije vježba. Trud mu se
isplatio: postao je reprezentativac Jugoslavije, za koju je tada nastupao
najbolji jugoslavenski gimnastičar svih vremena, nenadmašni Miroslav Cerar.
Vidović je učestvovao i na Olimpijskim igrama u Tokiju 1964. godine.
I generacija banjolučkih gimnastičara koja je naslijedila ovu
najuspješniju nije bila za podcjenjivanje, kako u BiH tako i u Jugoslaviji:
Pletikosa, Muratagić, Brkić, braća Huseđinović...
Još jedno gimnastičko ime Banje Luke treba otrgnuti od zaborava. To je
Rudi Sarafin. Ovaj nenametljivi ali do krajnjih granica uporni sportista bio je
vrstan gimnastičar 50-ih godina prošlog stoljeća. Kasnije se, zajedno sa suprugom,
posvetio komponovanju sletskih vježbi, koje su tada bile svojevrsan hit.
No, nisu samo banjolučki momci bili dobri gimnastičari - bile su to i
banjolučke djevojke. Da pomenemo samo prvu među jednakima, Mimu Tafilović, koja
se kasnije posvetila trenerskom pozivu. I kao trener bila je jednako uspješna.
ŠAH
odnosno njegovi počeci u Banjoj Luci vraćaju nas u 1926. godinu, kada je u
jednoj kafani u blizini stare željezničke stanice osnovan šahovski klub Balkan.
Procvat će šah doživjeti odmah nakon Drugog
svjetskog rata, kada će klub dobiti ime Nikica Pavlić. Najuspješniji period, po
mišljenju mnogih, je od 1967. do 1979. godine. Pored dvojice velemajstora, Milana
Vukića i Envera Bukića, u ekipi su tada igrali i Mihaljčišin, Šibarević, Lakić,
Mačkić, Vera Bukić, Mina Karabegović... Tada je Nikica Pavlić bio peti klub po
rangu u Jugoslaviji, a Banja Luka je tada bila treći ”šahovski grad”, odmah poslije
Beograda i Zagreba.
Milan Vukić je prvi banjolučki
i bosanskohercegovački šahovski velemajstor. Tu laskavu titulu FIDE
(Muđunarodne šahovske federacije) osvojio je 1975. godine. Nastupao je i za reprezentaciju
Jugoslavije. Kao reprezentativac igrao je i na ekipnom prvenstvu Evrope na
kojem je Jugoslavija osvojila 2. mjesto. Pobjednik je mnogih međunarodnih
turnira. U bivšoj nam domovini Vukuć je bio najbolji ”cuger-igrač” odnosno
brzopotezni šahista. Kuriozitet je da je Vukić bio državni prvak u tri države:
Jugoslaviji (čak 3 puta), ”skraćenoj” Jugoslaviji (Srbija i Crna Gora) i u BiH.
Vukić je 1974. godine bio najbolji sportista Bosanske Krajine.
Banjolučanin po rođenju,
nedavno preminuli Enver Bukić je 1976. godine postao šahovski velemajstor -
drugi Banjolučanin s tom najvišom šahovskom titulom. Tri puta je osvojao 2. mjesto
na pojedinačnom prvenstvu Jugoslavije. Bio je i reprezentativac Jugoslavije, a
kao član najbolje jugoslavenske selekcije učestvovao je i na ekipnom prvenstvu
Evrope na kojem je Jugoslaviji pripala titula vicešampiona Starog kontinenta.
Učestvovao je na mnogim međunarodnim turnirima, a na nekim je bio i pobjednik. Čak
8 puta našao se na listi najboljih sportista u Bosanskoj Krajini, a titulu
najboljeg ponio je 1962. godine - kao prvi šahista kojem je to pošlo za rukom. I
1967. godine ponovo je najbolji sportista Bosanske Krajine.
Banja Luka je bila poznata i
po organizaciji mnogih međunarodnih turnira, uz učešće svjetske šahovske elite.
Na jednom od njih, održanom 1979. godine, pobjedio je mladi Gari Kasparov, koji
je tom pobjedom krenuo ka svjetskom šahovskom vrhu.
Ne bi Nikica Pavlić mogao biti
tako uspješan klub da nije imao sposobne ljude koji su ga vodili. Kao
najsposobniji među njima najčešće se pominje dugogodišnji predsjednik tragično preminuli
Ahmet Čejvan, koji je bio i dobar šahista. Odmah do njega je i Ibro Kapić, koji
je bio i prvak Jugoslavije u dopisnom šahu.
**************************************
I šta možemo zaključiti iz svega ovoga što je rečeno! Sažeto rečeno, banjolučki sportisti su bili prvaci BiH i Jugoslavije, osvajali su medalje na svjetskim i evropskim prvenstvima te na olimpijskim igrama... pronosili su slavu sportske Banje Luke diljem svijeta. Ipak, podatak da je Banja Luka u svih ovih 11 sportskih grana (baš svih!) imala državne reprezentativce, i to kakve, zaslužuje da se kaže: kapa dole, sportska Banja Luko!
Imala je Banja Luka mnoge istaknute
sportiste i u sportskim granama koje nisu bile popularne kao ovih 11, kroz koje
smo se „prošetali“. U sportsku istoriju grada na Vrbasu ostaće upisana i imena
tih sportista, kao što su, recimo, Pero Popović (motociklista - sportista
Bosanske Krajine 1956.), Viktor Kupljenik (padobranac - sportista Bosanske
Krajine 1966.), Draško Božic (sportski pilot - sportista Bosanske Krajine 1990.)
i mnogi, mnogi drugi.
Sigurno
je da BanjaLuka ne bi bila tako uspješne u sportu tih 60-ih, 70-ih i 80-ih
godina prošlog stoljeća da nije imala - na njenu sreću - sve što je bilo
potrebno za uspješan razvoj sporta u jednom gradu:
veoma talentovane sportiste,
obrazovane i sposobne trenere,
iskusne i vrijedne sportske radnike,
uspješne ljekare sportska medicine i fizioterapeute,
materijalnu pomoć privrede,
bezrezervnu podršku politike.
A imala je i još nešto: bezgraničnu ljubav Banjolučana
za sport i sportiste.
No comments:
Post a Comment