Pages

Wednesday, January 16, 2019

Reuf Jakupović: Mnogo zlata... na jednom mjestu (7)

Sjecanjem na banjalucki kajak-kanuu, atletiku, gimnastiku i sah cemo, za sada, zavrsiti  serijal sjećanja na banjalučki sport u drugoj polovini dvadesetog stoljeća autora  Reufa Jakupovića, Banjalučanina, bivšeg fudbalera i rukometaša
Pripremajuci ova Reufova sjecanja za blog potsjetio sam se mnogih sportskih dogadjaja i sportista koje je Reuf spomenuo, ali i onih koje, ovog puta, nije. U svakom slucaju sam mu zahvalan sto je svoja sjecanja i svoj odnos prema banjaluckom sportu i sportistima otrgao od zaborava. Iskreno se nadam da ce Reuf nastaviti sa biljezenjem svojih sjecanja ali i da ce potaci i neke druge da se sjete sportova i sportista koji ovog puta nisu pomenuti ili da opisu svoj odnos i svoje dozivljaje vezano za bilo koji banjalucki sport. 
Ja cu reci da sam, recimo, uzivao gledajuci  utakmice "malih" banjaluckih, ili okolnih,  fudbalskih klubova, Naprijeda, BSKa, Zelje, Kozare (iz Gradiske), Mladosti iz (Kotor Varosi)...Pa turniri u malom fudbalu na Stadionu sportskih igara! Kakve su to bile utakmice! A tek komentari igraca i publike!...

*************************


Tekst i ilustracije: 
REUF JAKUPOVIĆ, 
Banjalučanin, bivši 
fudbaler i rukometaš


(ecko@graposi.se)

       



      
KAJAK-KANU je sport na vodi, koji se - da podsjetimo - u osnovi dijeli na kajak i kanu, ovisno o veslu kojim se vesla. Kod kajaka je veslo s dvjema lopaticama, a kod kanua s jednom. I jos nešto: takmičenje u ovom sportu može miti na mirnim i na divljim vodama. Od osnivanja kajak-kanu kluba u Banjoj Luci prošlo je 70 godina. Daleke 1947. godine osnovano je brodarsko društvo Vrbas, kao preteča današnjeg kluba. Klub ni do danas nije mijenjao to ime, koje mu, logično je, najbolje i pristaje. U svojoj dugoj istoriji Vrbas je odgojio mnoge nezaboravne sportiste, od kojih su neki nastupali i za najbolju jugoslavensku reprezentaciju. Dvojica su ipak ispred ostalih: Ishak Salama i Zlatan Ibrahimbegović.
       
Ishak Salama je po mnogo čemu jedinstvena banjolučka sportska figura, čime je i zaslužio da mu se u ovom tekstu da nešto malo više prostora. Rođen u Banjoj Luci u vrijeme Drugog svjetskog rata, imao je već u prvim godinama života nesreću. Igrajući se jednom bombom, zaostalom baš iz tog rata, aktivirao ju je. Stradala mu je šaka desne ruke odnosno, preciznije rečeno, samo mu je kažiprst ostao nepovrijeđen. Od ostalih prstiju neke je izgubio u potpunosti, a neke djelomično. Grubo rečeno, već od najranijeg djetinjstva postao je invalid. Ali, ne, nije se Salama predao sudbini. Zavolio je sport i, gle čuda, sav mu se posvetio. Bio je neobično svestran. Dobro je igrao stoni tenis pa i rukomet. Igrao je za rukometnu reprezentaciju Ekonomske škole, koju je pohađao. Ipak njegova velika ljubav bile su skije i kajak. U ova oba sporta šake igraju veliku ulogu - one drže štapove odnosno veslo. No, smanjena funkcija šake desne ruke Salami nije smetala da izraste u istinskog asa i u skijanju i u kajaku (na divljim vodama). U kajaku je koristio i specijalno napravljenu ”rukavicu” koja mu je nadomještala nedostajuće ili djelomično nedostajuće prste - kako bi veslo mogao čvrsto držati u ruci. Opsjednut sportom, Salama se nakon završenog srednjoškolskog obrazovanja prijavljuje na prijemni ispit na Fakultetu fizičke kulture. Da bi sakrio svoj fizički nedostatak, zbog kojeg bi mogao već na startu biti eliminisan, Salama je šaku desne ruke umotao u zavoj, rekavši poznatoj banjolučkoj profesorici fizičke kulture, Nadi Malešević, da se opekao i da zbog toga ima zavoj na ruci, ali da mu to neće smetati da obavi praktični dio prijemnog ispita. 


Povjerovano mu je, a on je ispit položio bez ikakvog problema. Po završenom studiju zdušno se posvetio odgajanju mladih banjolučkih sportista, ne samo kao predavač nego i kao trener skijanja i kajaka. U BiH Salama je bio neprikosnoven - bio je najbolji u slalomu i u spustu. Bio je i reprezentativac Jugoslavije. Prvi je kajakaš kome je pripala titula najboljeg sportiste Bosanske Krajine. Bilo je to 1965. godine. Te iste godine za dlaku mu je izmakao dres državne reprezentacije koji bi ga odveo na svjetsko prvenstvo. Naime, osvojio je 5. mjesto na kvalifikacijama za reprezentativni dres, a na svjetsko prvenstvo su otišla četvorica prvoplasiranih. A onda, 29. oktobra 1977. godine krajiška ljepotica Banja Luka je zanijemila. Vijest da su u saobraćajnoj nesreći nastradala trojica mladih Banjolučana, a među njima i Salama, brzo se proširila gradom. Tugovala je Banja Luka dugo, a njeni stariji žitelji se i danas s poštovanjem sjećaju Ishaka Salame, tog vrhunskog sportiste, uspješnog trenera, omiljenog profesora i, iznad svega, dobrog čovjeka.
      
Zlatan Ibrahimbegović je bez sumnje legendarni banjolučki kajakaš, kojeg u njegovoj Banjoj Luci još niko nije dostigao, a pitanje je da li će ga i dostoći. Bio je stalni reprezentativac Jugoslavije u kajaku na divljim vodama. Učesnik je evropskih i svjetskih prvenstava. Na Olimpijski igrama u Minhenu 1972. godine ostvario je solidan plasman. Za njega kažu da je znao ukrotiti i najčudnije rijeke u svijetu. Čak 7 puta, i to zaredom, našao se na listi najboljih sportista Bosanske Krajine, a titula najboljeg pripala mu je 1971. godine. Kao i Salama, i Ibrahimbegović je takođe bio vrstan skijaš. Ovaj danas sedamdesetgodišnjak sportu još nije rekao zbogom. I dan-danas skija, a posebno voli sjesti
u kajak i okušati se u njegovoj najomiljenijoj disciplini - slalomu. Živi u Australiji, u kojoj je postao poznato kajakaško ime, što  nije nimalo lako kada se zna šta ova zemlja znači u kajakaškom sportu u svijetu. Uspješan je kao trener, a poseban uspjeh doživio je izborom za selektora slalom-kajakaške reprezentacije jedne (i to najmnogoljudnije) od šest državnih cjelina koje čine Australiju. 
    
ATLETIKA ili, kako je još nazivaju, ”kraljica sportova” nije bila strana Banjolučanima. Neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata ljubitelji atletike osnivaju klub, koji dobija ime Borac, ime koje u toj poslijeratnoj Banjoj Luci novoosnovani klubovi najčešće uzimaju. Iako su se banjolučki atletičari uspješno takmičili u mnogim atletskim disciplinama, ipak je tračanje bilo u prvom planu. A trčalo se (i skakalo), da se podsjetimo, ne na tartan stazama nego na stazama od šljake. Kao ekipa Borac je jedno vrijeme suvereno vladao bosansko-hercegovačkom atletikom u 2 discipline: štafeti 4x100 m i 4x400 m. Mnogo je atletičara (a i atletičarki) koji su u vremenu do raspada Jugoslavije postizali zapažene rezultate u BiH pa i u Jugoslaviji. Ipak, perjanice su trkači Zlatko Esapović, Dragan Danelišen i Bilko Kačar te skakač u dalj Milan Babić. Uz njih je i trkačica Radislavka Račić
       Zlatko Esapović je bio prvi koji je zasijao na atletskom nebu i prvi atletičar koji je izabran za najboljeg sportistu Bosanske Krajine. Bilo je to davne 1963. godine. Te godine postao je i reprezentativac Jugoslavije u krosu, a kasnije je za reprezentaciju trčao još i kao srednjoprugaš: na 1.500 m i 3.000 m.
      

Dragan Danelišen će ostati upamćen, prije svega, kao trkač na 400 m. U ovoj atraktivnoj disciplini, koja se danas smatra sprinterskom, nekoliko godina nije imao dostojnog konkurenta u BiH, za čiju reprezentaciju je redovno nastupao. I kada je otišao na studije medicine u Zagreb, Danelišen nije rekao zbogom atletici. Naprotiv, kao član zagrebačke Mladosti dospio je i do reprezentacije Jugoslavije u štafeti 4x400 m. I sam kaže da je svoj talenat izbrusio upravo u ovom klubu, trenirajući s vrhunskim trenerima i, između ostalih, s legendarnim jugoslavenskim sprinterkama Olgom Šikovec-Luncer i Milkom Babović. Slično banjolučkom proslavljenom rukometašu Nebojši Popoviću, i Danelišenu bavljenje vrhunskim sportom nije bilo prepreka da i u nauci postigne mnogo - da dotakne sami vrh. Danas je i on univerzitetski profesor, a k tome i akademik. Član je, naime, ANU Republike Srpske.
   


Šesnaest godina nakon što je Esapović bio najbolji sportista Bosanske Krajine, dakle 1979. godine ta laskava titula pripala je opet jednom banjolučkom trkaču, Bilku Kačaru, bez sumnje najboljem banjolučkom atletičaru svih vremena. Ovaj svestrani trkač, nekadašnji standardni reprezentativac Jugoslavije još uvijek je rekorder BiH i to u dvije discipline: u trci na 5.000 m (14:00.2 u Novoj Gorici 1980. godine) i u trci na 3.000 m stiplčez (8:31.0 u Norveškoj 1981. godine).
    
Nijaz Kapetanović sa svojim pulenima, 
Babićem (lijevo) i Danelišenom
Bez ikakve dileme, najsvestraniji banjolučki atletičar svih vremena je Milan Babić. Bio je bio dobar sprinter, dobar skakač u vis, a posebno dobar skakač u dalj. Sprint i odraz - bitni za jednog skakača u dalj - pomogli su ovom svestranom atletičaru da ostvari zavidan rezultat u njegovoj omiljenoj disciplini, skoku u dalj. I on je još uvijek rekorder BiH u skoku u dalj: u dvorani (7,51 m u Čehoslovačkoj 1967. godine) i na otvorenom terenu (7,63 m u Celju 1968. godine). Nastupao je i u majici s grbom Jugoslavije.
Radislavka Raćič:
Bez atletike ona i danas,
jednostavno ne može
U Banjoj Luci atletikom su se, i to vrlo uspješno, bavile i djevojke. Iz tog ranijeg perioda vrijedno je pomenuti Radislavku Račić, koja je čak 6 puta bila šampion Jugoslavije - kros, 1.500 m i 3.000 m. Naravno, bila je i standardna državna reprezentativka. Njoj uz rame je Svjetlana Pantović, koja je bila najbolja u BiH i jedna od najboljih u Jugoslaviji. I ona je bila državna reprezentativka.

      
Ako se za nekog Banjolučanina može reći da je neizbrisivo, svim svojim bićem, decenijama i decenijama vezan za neku sportsku granu, onda se to ponajprije može reći za Nijaza Kapetanovića, istinsku legendu banjolučke atletike. Nakon što je prestao s aktivnim bavljenjem atletikom, ovaj dobroćudni i uvijek nasmijani čovjek posvetio se trenerskom pozivu. I evo ga, i danas je u tom poslu, mada ga krhko zdravlje (a i godine su tu) u tome sputava. Bez atletike on bi, čini se, bio kao i čovjek bez vazduha - ne bi mogao živjeti.
 

      
GIMNASTIKA je u Banjoj Luci, odmah nakon Drugog svjetskog rata, bila jedan od najdominantnijih sportova. 











Najveće zasluge za to, a i za kasnije uspjehe banjolučke gimnastike, nesumnjivo pripadaju čovjeku čije će ime ostati upisano u sportsku istorija grada na Vrbasu. Riječ je, naravno, o ne tako davno preminulom Mirku Petričeviću, poznatijem po nadimku Piki. Ovaj rođeni Banjolučanin strasno je volio svoj rodni grad i u njemu ostao do kraja života. Studije fizičke kulture završio je u Beogradu. Po povratku u Banju Luku, kao profesor fizičke kulture, zaposlio se u Tehničkoj školi, u kojoj je proveo cijeli radni vijek.
       


Kada smo već kod Tehničke škole, prilika je da se ovdje pomene još jedan profesor fizičke kulture koji je takođe proveo cijeli radni vijek u ovoj školi. To je Hamdija Kadenić, po nadimku Hamšo. I sam svestran i dobar sportista, ostavio je neizbrisiv trag u banjolučkom sportu, ali prije svega kao sportski pedagog. Skoro da nema sportske grane, uključujući i gimnastiku, u kojoj nije „utkan“ ovaj omiljeni „profa“. Ako bi se pravila razlika između ova dva profesora, moglo bi se rećo da je Piki prednost davao gimnastici, dok su kod Hamše sve sportske grane imale podjednak tretman.


       No, da se vratimo Petričeviću. Petričević je zaista bio vrstan gimnastičar te je vrlo rano (imao je samo 23 godine) dobio laskavo priznanje - najbolji sportista Bosanske Krajine. Bilo je to 1955. godine, kada je i ustanovljena dodjela ovog priznanja. Bio je i reprezentativac Jugoslavije. Iz tog perioda ostao mu je i jedan „ožiljak“, kojeg se nerado sjećao. Bilo je to 1956. godine. Reprezentacija Jugoslavije imala je naporne dvomjesečne pripreme za odlazak na Olimpijske igre u Melburnu. Međutim, ni njemu ni drugim reprezentativcima nije se ostvarila životna želja da otputuju u ovaj australijski grad - zbog nedostatka novca gimnastičari su morali ostati kući. Drugi sportovi su, dakle, imali prednost.
      
Ex-gimnastičar Vidović sa suprugom
Zlatne godine banjolučke gimnastike su kraj 50-ih i početak 60-ih godina prošlog stoljeća. Pod budnim nadzorom Petričevića stasala je jedna izuzetna generacija, koja je 1957. godine osvojila prvo mjesto na juniorskom ekipnom prvenstvu Jugoslavije. Vrijedi pomenuti te šampione: Bekrić, Kolarević, Nikić, Popović i Vidović. Najbolji među njima, Miroslav Nikić okitio se tada i titulom pojedinačnog prvaka. Te godine Nikić će ponijeti i titulu najboljeg sportiste Bosanske Krajine. Kažu za ovog gimnastičara da je bio najveći talenat banjolučke gimnastike. Ko zna dokle bi dogurao, da odjednom - iz nepoznatih razloga - nije prestao vježbati. Za razliku od Nikića, Nenad Vidović je, po odlasku na studije u Sarajevo, nastavio da još intenzivnije vježba. Trud mu se isplatio: postao je reprezentativac Jugoslavije, za koju je tada nastupao najbolji jugoslavenski gimnastičar svih vremena, nenadmašni Miroslav Cerar. Vidović je učestvovao i na Olimpijskim igrama u Tokiju 1964. godine.
       I generacija banjolučkih gimnastičara koja je naslijedila ovu najuspješniju nije bila za podcjenjivanje, kako u BiH tako i u Jugoslaviji: Pletikosa, Muratagić, Brkić, braća Huseđinović...
       Još jedno gimnastičko ime Banje Luke treba otrgnuti od zaborava. To je Rudi Sarafin. Ovaj nenametljivi ali do krajnjih granica uporni sportista bio je vrstan gimnastičar 50-ih godina prošlog stoljeća. Kasnije se, zajedno sa suprugom, posvetio komponovanju sletskih vježbi, koje su tada bile svojevrsan hit.
       No, nisu samo banjolučki momci bili dobri gimnastičari - bile su to i banjolučke djevojke. Da pomenemo samo prvu među jednakima, Mimu Tafilović, koja se kasnije posvetila trenerskom pozivu. I kao trener bila je jednako uspješna.

     
ŠAH odnosno njegovi počeci u Banjoj Luci vraćaju nas u 1926. godinu, kada je u jednoj kafani u blizini stare željezničke stanice osnovan šahovski klub Balkan. Procvat će šah doživjeti odmah nakon Drugog svjetskog rata, kada će klub dobiti ime Nikica Pavlić. Najuspješniji period, po mišljenju mnogih, je od 1967. do 1979. godine. Pored dvojice velemajstora, Milana Vukića i Envera Bukića, u ekipi su tada igrali i Mihaljčišin, Šibarević, Lakić, Mačkić, Vera Bukić, Mina Karabegović... Tada je Nikica Pavlić bio peti klub po rangu u Jugoslaviji, a Banja Luka je tada bila treći ”šahovski grad”, odmah poslije Beograda i Zagreba.    
       




Milan Vukić je prvi banjolučki i bosanskohercegovački šahovski velemajstor. Tu laskavu titulu FIDE (Muđunarodne šahovske federacije) osvojio je 1975. godine. Nastupao je i za reprezentaciju Jugoslavije. Kao reprezentativac igrao je i na ekipnom prvenstvu Evrope na kojem je Jugoslavija osvojila 2. mjesto. Pobjednik je mnogih međunarodnih turnira. U bivšoj nam domovini Vukuć je bio najbolji ”cuger-igrač” odnosno brzopotezni šahista. Kuriozitet je da je Vukić bio državni prvak u tri države: Jugoslaviji (čak 3 puta), ”skraćenoj” Jugoslaviji (Srbija i Crna Gora) i u BiH. Vukić je 1974. godine bio najbolji sportista Bosanske Krajine.   




Banjolučanin po rođenju, nedavno preminuli Enver Bukić je 1976. godine postao šahovski velemajstor - drugi Banjolučanin s tom najvišom šahovskom titulom. Tri puta je osvojao 2. mjesto na pojedinačnom prvenstvu Jugoslavije. Bio je i reprezentativac Jugoslavije, a kao član najbolje jugoslavenske selekcije učestvovao je i na ekipnom prvenstvu Evrope na kojem je Jugoslaviji pripala titula vicešampiona Starog kontinenta. Učestvovao je na mnogim međunarodnim turnirima, a na nekim je bio i pobjednik. Čak 8 puta našao se na listi najboljih sportista u Bosanskoj Krajini, a titulu najboljeg ponio je 1962. godine - kao prvi šahista kojem je to pošlo za rukom. I 1967. godine ponovo je najbolji sportista Bosanske Krajine.
       Banja Luka je bila poznata i po organizaciji mnogih međunarodnih turnira, uz učešće svjetske šahovske elite. Na jednom od njih, održanom 1979. godine, pobjedio je mladi Gari Kasparov, koji je tom pobjedom krenuo ka svjetskom šahovskom vrhu.
       Ne bi Nikica Pavlić mogao biti tako uspješan klub da nije imao sposobne ljude koji su ga vodili. Kao najsposobniji među njima najčešće se pominje dugogodišnji predsjednik tragično preminuli Ahmet Čejvan, koji je bio i dobar šahista. Odmah do njega je i Ibro Kapić, koji je bio i prvak Jugoslavije u dopisnom šahu.

**************************************

I šta možemo zaključiti iz svega ovoga što je rečeno! Sažeto rečeno, banjolučki sportisti su bili prvaci BiH i Jugoslavije, osvajali su medalje na svjetskim i evropskim prvenstvima te na olimpijskim igrama... pronosili su slavu sportske Banje Luke diljem svijeta. Ipak, podatak da je Banja Luka u svih ovih 11 sportskih grana (baš svih!) imala državne reprezentativce, i to kakve, zaslužuje da se kaže: kapa dole, sportska Banja Luko!

       Imala je Banja Luka mnoge istaknute sportiste i u sportskim granama koje nisu bile popularne kao ovih 11, kroz koje smo se „prošetali“. U sportsku istoriju grada na Vrbasu ostaće upisana i imena tih sportista, kao što su, recimo, Pero Popović (motociklista - sportista Bosanske Krajine 1956.), Viktor Kupljenik (padobranac - sportista Bosanske Krajine 1966.), Draško Božic (sportski pilot - sportista Bosanske Krajine 1990.) i mnogi, mnogi drugi.

       Sigurno je da BanjaLuka ne bi bila tako uspješne u sportu tih 60-ih, 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća da nije imala - na njenu sreću - sve što je bilo potrebno za uspješan razvoj sporta u jednom gradu:
veoma talentovane sportiste,
obrazovane i sposobne trenere,
iskusne i vrijedne sportske radnike,
uspješne ljekare sportska medicine i fizioterapeute,
materijalnu pomoć privrede,
bezrezervnu podršku politike.

A imala je i još nešto: bezgraničnu ljubav Banjolučana za sport i sportiste.

No comments:

Post a Comment