Muhamed Filipović: Sportski život u Banjaluci između dva rata

U Banjaluci je sportski život bio razvijen. Ne samo starinske igre koje smo svi mi igrali, kao što je džilitanje, kao što je gađanje strijelom, kao što je buzdohanima igrati, kao što je bacanje kamena s ramena, dizanje tereta ili hrvanje. I sve su igre naslijeđene od turskoga, a vjerovatno i predturskoga perioda. A prvo sportsko gimnasticiranje bilo je vezano za ime Vase Pelagića, jer je on prvi kao profesor Bogoslovije u Banjaluci hiljadu osamsto i neke godine počeo da izvodi gimnastičke vježbe sa svojim đacima. Znači da još iz turskoga vakta vuče u Banjaluci tradicija sportskoga života na neki način. Naravno, prva sportska društva osnovana su početkom ovoga stoljeća.

Tu su bila društva gimnastička, to su bila šakačka društva, biciklistička društva, i na kraju fudbalska društva. I to su bila društva koja su imala najveću popularnost. U Banjaluci je nekada bilo mnogo fudbalskih klubova. Banjaluka je bila relativno mali grad, je li, tad je imala, pred Drugi svjetski rat 39 hiljada stanoviiika. To znači između dva rata imala je negdje između 29 i 39 hiIjada. I u tako malom gradu bilo je oko petnaestak fudbalskih klubova. Najpoznatiji fudbalski klubovi su bili Krajišnik, Borac, BSK, Balkan, Vitez, Viktorija i Građanski. Ove manje neću ni navoditi jer mogu nešto i pogriješiti, ali bilo ih je dosta. Na kraju krajeva četiri kluba su imali i svoje igralište. Igralište Krajišnikovo je bilo ono gdje je sadašnji Borčev stadion. Borac je bio napravio na pašnjaku, otkupio tamo livadu, uz pomoć tadašnjeg predsjednika Borca Duje (Dušana) Ivezića, koji je bio industrijalac, vlasnik pilana. Ja to znam zato što je moj brat, Safet, rahmetli, bio sekretar Borca od osnutka. Oni su se svi angažovali, onda su radnici banjalučki, mladež, čak sam i ja kao dijete išao, radili smo to, to je kopano, pa je ravnavano, pa je sijana trava, pa je valjano, pa sve dok nije napravljen fudbalski teren, a napravljene su i tribine. Tribine su napravljene, naravno opet zahvaljujući Duji. To je bio Borčev stadion. Treći stadion je bio BSK-ov. On je bio iza starog Pravoslavnog groblja. Između groblja i takozvanog Ciganluka. I on je imao tribine. I četvrto igralište bilo je u Predgrađu. Fudbalski rivalitet je bio veliki. Ja mogu reći da su ti klubovi povremeno, i Krajišnik, i Borac i BSK bili vrlo kvalitetni u svoje vrijeme, a Krajišnik i Borac su u nekoliko navrata ulazili u kvalifikacije za ulazak u prvu ligu. A među fudbalerima koje ja pamtim su poznati, prije svega braća Lađarevići, posebno Idriz, koji je igrao i u Građanskom, zagrebačkom. A prije rata ih je bilo dosta, te Safet, te Milica Novaković, te Lički, te Papak, te Emin Ćejvan, te Dedo Ćejvan, Bojer Oto kao golman, te šta ja znam. Poslije rata je već nešto drugačije.

(Iz knjige ''Tunjina nedovršena priča''. Kazivanje Muhameda Filipovića o Banjaluci zabilježio Emin Krkić)