Aco Ravlić: ODJEĆA NE ČINI ČOVJEKA

Godinama je nalikovao na vuka samotnjaka. Uvijek je na sebe skretao pažnju svojim izgledom - veliki šešir prekrivao je podugu sijedu kosu, na nogama drvene klompe. Dok su zaprežna kola mogla ući u grad, rado je dolazio s kolima koja su vukli volovi drugih rogova (poput onih u Istri), uz koje je, obavezno, pješačio. Takav je izgledao Lazo Delić, čovjek s diplomom bečkog univerziteta, svjetski putnik, bogataš ali iznad svega osobenjak. Mogao je, da je htio, živjeti "u svili i kadifi", ali je radije odabrao slobodan život u kućici slamom prekrivenoj, pod velikim hrastom stogodišnjakom, koji se nalazio na sredokrači između današnjeg pružnog prijelaza za Trapiste (iza livnice) i novopodignutih hala tvornice TAS.

Lazo Delić je bio istinski znalac, govorio je više svjetskih jezika, znao odlično matematiku, fiziku, sve toliko dobro da su mnogi držali (i hitili njemu na instrukcije) da je profesor matematike i fizike, a on je bio diplomirani agronom.

Brojne su anegdote o osobenjaku Lazi. Jedna nalikuje na onu davno ispričanu o Behram efendiji, koji je čitao knjige i čuvao stado, pa se putnici i velikodostojnici iz onog davnog doba čudom čudili. Lazo je iznenadio Nijemce dvaput, u miru kad su kao turisti hodili ovim krajem, a drugi put u početku posljednje njemačke okupacije.


Na početku Lazina “boemskog" života, početkom četrdesetih, njemački bračni par zaustavi vozilo i, mješavinom našeg i njemačkog jezika, upitat će Lazu Delića, koji put vodi u centar grada.
Iznenadiše se odgovoru na čistom, književnom njemačkom, pa će, više za sebe, izraziti čuđenje, ali na francuskom, u stilu “vidi, tko bi rekao da tako govori jedan odrpanac".
- - Ako želite mogu vam reći i na francuskom, sve što vas zanima.
Iznenađeni turistički par brže bolje zahvali i pobježe - posramljen.

Nekoliko godina kasnije, sada već Lazu Delića koji se odjenuo bio u 'trošniju' odjeću, počet će ismijavati nadmeni okupatorski - njemački podoficiri, šaleći se ružno na njegov račun.
Slušao to boemčina Lazo. Pustio ih da što više kažu, da čuje što misle o njemu. I nastavio svojim putem, a oni pokraj njega voze usporenim gasom. Kad je zaključio da mu ih je već dosta, Lazo se zaustavi i prozbori; dakako, na perfektnom njemačkom.
- - Odjeća nikad nije odražavala znanje i status pojedinca.
- - Nadmeni "Švabovi'', pričao je Lazo, ostadoše ko osupnuti - bez riječi, pa Lazo nastavi svoju prodiku.
- - Lijepo bi bilo ako biste se zastidjeli a jednom za svagda znajte da u ovom narodu vrijedi poslovica – ''Odjeća ne čini čovjeka".

Imao je tom prilikom Lazo Delić sreću - nadmenost okupatorskih podoficira je naglo ispuhala. Ispričavali su mu se. Ostali su s njim u razgovoru i Lazu Delića častili cigaretama, pogotovo kada im je pokazao zahvalnicu njihovog vođe, Firera Adolfa Hitlera, na čestitci koju mu je poslao.


Aleksandar Aco Ravlić ('Banjalučke vesele anegdote')