Oni stariji će se svakako sjetiti, a onima mlađima su vjerovatno pričali da su se ljudi u bivšoj Jugoslaviji, a pogotovo u Bosni i Hercegovini, početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka, budili u neko doba noći kako bi pratili boks mečeve Muhameda Alija. Mitske borbe iz Kinšase, Las Vegasa ili Manile svuda su po svijetu budile iznimno zanimanje, a što se nas u Bosni i Hercegovini tiče, biće da nikako bez značaja nije bila činjenica da je Cassius Clay, pod utjecajem pokreta Nation of Islam, 1961. postao Muhamed Ali, i tako, pored bokserskih titula osvojio i srca muslimana cijeloga svijeta. Sjećam se crno- bijele slike, i bunovne krmeljavosti u mostarskoj Cernici, i toga da nikada, zapravo, nisam vidio ko je pobijedio, osim što bi u nekom narednih dana čuo od starijih kako je meč završio.
Ta su vremena zauvijek prošla, i teško je danas zamisliti da se svijet na taj način da mobilizrati. Previše je marketinških ‘mečeva stoljeća’, a premalo pravih šampiona, tako bi se krajnje pojednostavljeno dao predstaviti taj segment sportske kulture. Svijet više ne zna, a i ne zanima ga previše ko je prvak u kojoj asocijaciji, jer je kapitalistička ‘logika’ medijskog napumpavanja, zapravo, obesmislila ne samo boks, nego i većinu drugih sportova.
Ali, ko je ikada mogao pomisliti da će za “meč” stoljeća biti proglašeno sučeljavanje dvojice intelektualaca. Slovenački filozof Slavoj Žižek i kanadski psiholog Jordan Peterson, u debati sreća: marksizam protiv kapitalizma, najavljeni su kao pop – zvijezde, a baš tako su i napunili dvoranu Sony Centra u Torontu, uglavnom i rezerviranu za velikane masovne kulture.
Cijena karata je iznosila od 500 do 1500 dolara, i to, očigledno nije bila nikakva prepreka da planu kao za utakimice “play offa”. I bez obzira na besmislenost “sportskog” odmjeravanja snaga u ‘filozofiji’ - odmah se vidjelo kome je u svemu tome neprijatnije. Analogiju o NBA play offu (Toronto, je inače, prošao prvi krug i ide na Philadelphiju) koju je na početku ispalio Peterson, Žižek nikako nije skontao, a vidjelo se i snebivanje dok je mediator, poput voditelja u ringu, nabrajao sve akademske reference koje je za (zar već!?) sedamdeset godina života skupio ljubljanski superstar – Cocaine Hegel, kako ga nazivaju ciničniji mediji. On je, bez obzira na to da li ga simpatišete ili ne, u ovom kulturnom prostoru, ipak, negdje doživljen kao “naš”, tako da ovaj tekst unaprijed priznaje određene navijačke sklonosti. Hja, ljevičarstvo. Ili, ljevičarenje, kako vam drago.
S druge je strane, na domaćem terenu, što većina medija uporno zaboravlja, sjedio psiholog, guru za samopomoć, ma šta to značilo, protivnik političke korektnosti, kulture vrijeđanja, grupnih identiteta i totalitarizma. Što iz neke opće perspektive može nešto značiti, ali je kao pozicija vrlo teško održivo. To je racionalni, hladni, zgodni muškarac na kraju pedesetih koji je “razvalio” tržište svojom knjigom 12 savjeta za život: protivotrov za haos, i to tradicionalističkim pristupom, odnosno potragom za smislom u Jungovskom pravcu biblijskih arhetipa. Te stvari obično “rade” kod desničara, pa su njegova predavanja u Evropi uvijek iznimno posjećena, i često ih organiziraju crkva i njezini sateliti.
“Kralj Jastoga”, kako ga zbog teorije hijerarhije (a malo i zbog hohštaplerskog pristupa) zovu mediji, krenuo je u debatu tako da pokaže da je kulturni marksizam najveći neprijatelj socijalnih teorija i društva uopće. Stari sportski komentatori, kad smo već kod ringa i borbe bi rekli - “kakav danak neiskustvu”, dok stari gledalac prenosa čiji se stream naplaćivao 15 dolara, nije mogao da vjeruje da sluša loše predavanje iz teorije društva. Odjeven kao lik iz sapunice o životu odvjetnika na Manhattanu, Peterson nam je ispričao da je suvremeno kapitalističko društvo meritokracijskko, da razlike u njemu nastaju na osnovu sposobnosti, s(a)vjesnosti i životnih ciljeva. ‘Ajde, rekao bi stari Bili Piton i vjerovatno odustao od gledanja susreta koji je, zapravo, ljudima trebao odgovoriti na pitanje svih pitanja. A ono je šta je sreća?
Za Petersona, i tu bi se moglo reći da je dostigao najvišu tačku svog nastupa – sreća nije nešto trajno, nego nešto što čovjeka zatekne, što ga, narodski rečeno snađe, i onda mu valja s tim deverati.
Nasuprot toga, Žižek, pomalo balkansko – socijalistički tvrdi da, kao u narodnim pjesmama sreće nema, a kako se čovjek ne rađa drugi put, valja mu se s tom nesrećom biti, i na bitnu mjestu postojati. Ali, ne u centru moći, nego na margini, kaže Slavoj, koji je tokom (preduge) debate nekoliko puta bio onaj pravi, onaj kojeg smo zavoljeli u osamdesetima: duhovit, ciničan, pomalo brutalan, i svjestan činjenice da njegova filozofija ne može promijeniti svijet, ali može čovjekov pogled na stvari. Zato je, u jednom trenutku, i poentirao tako da je rekao da ga je nemoguće uvjeriti da postoji svjetlo na kraju tunela: “Da, ali to je vlak koji dolazi s druge strane i ide direktno u vas!” Vic, u čemu se “Elvis kuturne teorije” razlikuje od većine svjetskih filozofa, i čemu duguje jedan dio planetarne popularnosti.
Htijući do kraja navesti Petersona da ispriča šalu – za šta Mr. Lobstera bog očigledno nije dao – Žižek je ponudio pregršt ideja za razmišljanje koje impliciraju najmanje dvije važne stvari: prva se tiče boga, a slijedi doktrinu koju je veliki ruski pisac iznio u misli – “ako ne postoji bog, onda je sve dozvoljeno.” Žižek to pobija uzimajući za primjer ISIL i globalni terorizam, rekavši da oni i te kako misle da bog postoji, i sve im je dozvoljeno. U tom smislu je dodao i citat Isusa, koji na križu, u trenutku kad priziva boga i pita ga -“zašto si me ostavio?” – postaje ateist. U tom trenutku, i sve do kraja “meča”, Peterson je postajao sve manji, sve se više slagao sa Žižekom, a stvar je završila jedino kako je i mogla: pomirljivim stiskom ruke, i zaključkom da se dvojica suprotstavljenih titana u nekim stvarima slažu i više nego što su očekivali.
Što, na kraju, i nije lose, ali je, nekako “nedovoljno” za ispunjenje očekivanja o sučeljavanju stoljeća. Jer, nakon svega, ostaje samo jedno pitanje: ako je markisam takvo zlo, i ako je prevaziđen, zašto ga Peterson i danas smatra najvećim neprijateljem. O.K. , komunizam je propao, ali je li Žižek blesav kad tvrdi da će na kraju pobijediti? Jer, na kraju, valja vjerovati da je u svakog čovjeka usađena ideja jednakosti. Bilo boga ili ne bilo. I još nešto, uvijek je najvažniji lični primjer: Peterson je novce od karata i streaminga, normalno, zadržao za sebe, dok ih je Slavoj Žižek dao u dobrotvorne svrhe.
Da završimo s boksom , kad smo već krenuli s njim. Kad su legendarnog kubanskog boksera, “amaterskog” prvaka, Teofila Stevensona pitali da li bi boksovao s Muhamedom Alijem, za cijenu od million dolara koliko su nudili promotori, on je odmahnuo rukom i rekao da ne želi učestvovati u kapitalističkim ujdurmama.
“Šta je million dolara naspram ljubavi osam miliona ljudi?” – rekao je, misleći na Kubance koji ga vole. Žižeka, eto, nismo prestali voljeti i nakon pune participacije u kapitaističkom cirkusu, a ono što ga je spasilo je smisao za humor. I činjenica da preko toga nije zaboravio ko je i odakle dolazi.
Sa strane svijeta u kojoj je svjetlo s druge strane tunela obično voz koji ide direktno u vas. Gdje postoji još samo više nego krhka nada da je mašinovođa koji ga vozi , sami – bog.
Ahmed Burić (Radio Sarajevo)
No comments:
Post a Comment