Ivan Šarčević: Korupcija kao način života

Vrhovni sud R Hrvatske 23. svibnja 2019. povećao je kaznu bivšem premijeru Ivi Sanaderu. No, više od povećanja kazne čini se važnim sudsko obrazloženje koje moralnost uvodi u sudstvo ali i politiku

Svojedobno smo, ima tome više od deset godina, u reviji Svjetlo riječi, tek blago kritizirali grandomansku politiku Ive Sanadera, tadašnjeg premijera Hrvatske. Nismo imali nikakvih detaljnijih uvida u njegov rad, ništa od onoga zbog čega će ga kasnije godinama povlačiti po sudovima. Mali primjer: zasmetalo nam je da se plakati za parlamentarne izbore u Hrvatskoj nalaze u drugoj državi, u BiH, posvuda, od Bihaća i Cazina do Hrenovice i Goražda. Radilo se o velikim, jumbo plakatima, i to po bosanskim mjestima gdje Boban-Čović-Ljubić-politika niječe svaku prisutnost Hrvata pa i onu povijesnu i cmizdri nad „rasipanjem hrvatskog glasačkog bića“, naročito u muslimanskoj većini.

Nikakva dakle velika kritika Sanadera, nego tek usputni kritički osvrt, odbljesak evanđeoskog zahtjeva da se caru daje carevo a ne sve. No, u moru podrške, posebno crkvenih ljudi u Hrvatskoj i BiH, i glavnih ljudi franjevačke zajednice Bosne Srebrene, taj gotovo usamljeni disonantni glas stršio je kao nepremostiva i neoprostiva smetnja. Izazvao je oštre poglede i ukore crkvenih moćnika. Jednom mi je jedan „važni“ franjevac, sav uznemiren i „odgovorno zabrinut“ za našu provinciju kazao da nije dobro tako raditi kako mi radimo, jer da „nema Sanadera, mi bismo propali“, misleći na Sanaderovu financijsku izdašnost. Uzaludno mi je bilo spominjati kakve su sve sanadere i vezire, banove i komesare, sultane i tuđmane Bosna Srebrena a i drugi u ovoj zemlji dočekali i ispraćali. I da vezanje Crkve za jasle političara samo šteti Crkvi.

Imam još jedan događaj vezan za Sanadera. Njemu će skoro 20 godina. Trebao sam u Splitu, s prijateljima, među njima i pok. Željkom Mardešićem, imati razgovor o miru i praštanju. Stizao sam 11. veljače 2001. iz Sarajeva u Split. Ako se ne varam, bila je nedjelja. Na rivi je bilo „događanje naroda“ za rušenje SDP-a s vlasti. Nisam mogao k fratrima u samostan na Dobro, bilo je prepuno svijeta, pa sam se parkirao uz Poljudski stadion, slušao radio i čekao da se narod („Svi smo mi Norac!“) raziđe. Sanader je na rivi bio glavni u neodricanju od hrvatskih heroja. Kad sam uvečer stigao fratrima, dio njih me odmah napao. Logično, jer sam stigao s „drugog“ svijeta i jer nisam dijelio njihovo oduševljenje. Mnoge dalmatinske fratre poznajem od studentskih dana. Naš je odnos prilično fratarski, i kad se ne slažemo, činimo to otvoreno.

Nisam se, dakle, za razliku od većine mojih domaćina oduševljavao skupom na rivi, ni sa Sanaderom, ne zbog toga što bih već tada imao neki proročanski uvid da će Sanader „heroje“ kasnije odašiljati u Haag, nego jednostavno što mi je svako masovnjačko okupljanje strano. Pri dolasku u Split, huka s rive ulijevala mi je jezu. Domaćinima sam uzaludno govorio da masa ne misli, da je pogubno delegirati svjetinu za osobno mišljenje. Masa je lažni privid sigurnosti. Rekao sam čak da to uopće nije dobro i da smo slično „događanje naroda“ već gledali na Gazimestanu. Ta doista prejaka analogija bila je konačni moj odgovor na buku dijela zajapurenih fratara koji su tražili da što prije na nekoga svale još svojih preostalih frustracija. U meni su sabrali i Haag i Del Ponte i sve hrvatske neprijatelje.

Raspra je prekinuta. Svatko se povukao u svoje nepopravljive zaključke. A Sanader se nastavio nezadrživo uzdizati. Prihvaćen je u Evropi i svijetu, obrazovan, poliglot, uglađen, sposoban... Pojačao je suradnju sa Srbijom, podržao Pupovca i ovaj njega. Umiješao se i u BiH, Čović nije toliko išao u Zagreb, ali nije se znalo je li Sanader više za Ljubića ili Raguža protiv Čovića. Uz to, Crkva i Sanader, bili su nerazdvojivi. Ali, slično svim makijavelističkim i napoleonskim tipovima, koji gaze bez smetnje, samo uzlazno, nezaustavljivo, baš kad je uzeo svu vlast, kad su mu skoro svi jurili da mu se dodvore, a tko više nego crkvenjaci, odjednom, kao iz vedra neba, na vrhuncu moći, nakon skoro dva puna premijerska mandata, odustajanje i strmoglavi pad. Dr. Ivo Sanader dao je ostavku (1. srpnja 2009.) na poziciji prvog čovjeka države. I nakon prvog šoka, nisu uslijedile kritike, nego svakovrsna blaćenja; izbačen je iz stranke, iz HDZ-a, u kojoj je bio gotovo sve, napušten od većine. Prijatelja, naravno, i crkvenjaka. Nestalo ih odjednom. Ti su nastavili mijenjati svoje idole, od Karamarka, pa do Čovića…

Godine 2017., osam godina nakon ostavke, gonjen po raznim procesima i ročištima, optuživan za nepotizam, mito i korupciju, uvijek u mega-mjerama, presuđivan, zatvaran i puštan, Ivo Sanader objavljuje knjigu i to ni manje ni više nego o detuđmanizaciji. Tako je upravo naslov prve knjige memoarskih zapisa najhrvatskijeg, najkatoličkijeg i kakvog sve negdašnjeg najmiljenika „Crkve u Hrvata“.

Nakon desetljeća povlačenja po sudovima i medijima, neki dan, 23. svibnja 2019., Vrhovni sud R Hrvatske objavljuje pravomoćnu presudu Sanaderu u „aferi Planinska“. Više od presude i povećanja kazne čini se važnijim obrazloženje presude. Ono je u nas, pogotovo u Crkvi, prošlo bez odjeka. Razočaranja su blagotvorna, ali svojih se zabluda ljudi ne vole sjećati. Tako ni Sanadera­. Uostalom, dugogodišnji sudski slučaj Sanader potrošio je živce i najvećih znatiželjnika i senzacionalista. K tomu, slučaj Sanader nešto je krajnje blisko svim čelnicima i stožernicima nacionalnih partija, svoj toj postkomunističkoj nacionalnoj buržoaziji, kao i njoj bliskim crkvenim menadžerima, kojima su srebroljublje i karijera ne samo prije naviještenja vjere nego vjerom perfidno zaogrću svoju korupciju.

Priznajem da s neskrivenim zadovoljstvom čitam obrazloženje presude Vrhovnoga suda i sjećam se sve one nemoći pred bahatošću Sanadera i njegovih političkih epigona, pred svim onim mukama dugotrajnog i besmislenog raspravljanja o tome što Crkvi i franjevcima znači stranačka politika. I ništa se posebno nije promijenilo niti mijenja. Štoviše, još dublje tonemo u političku i religioznu korupciju. I danas, dva desetljeća kasnije, sa sličnom nemoći, ipak se nadam da će kada-tad, neki sud pomesti beskrupuloznike.

Važno je podsjetiti da u postupku Vrhovnog suda R Hrvatske u vezi sa Sanaderom nije riječ tek o potvrđivanju presude i povećanju godina zatvora, nego o jedinstvenom obrazloženju presude. Naime, u obrazloženju stoji ono čega nigdje u našim, posebno u bosanskohercegovačkom sudstvu nema. U obrazloženju presude uvodi se načelo moralnosti, socijalni moral i pravda, te se ne ostaje tek na faktičnoj presudi, pozitivnom pravu. U istom obrazloženju se ističe da presuda bitno ovisi o poziciji i službi presuđenoga, o okolnostima u kojima je optuženi djelovao, o tome da je riječ o premijeru, prvom čovjeku države, osobi koja je trebala biti moralni uzor svima i garant socijalnih vrijednosti, socijalne pravde i vladavine prava.

Kod Ive Sanadera, premijera R Hrvatske, piše u obrazloženju, radi se o „osmišljenoj političkoj korupciji u njenom najtežem obliku“. „Izuzetna pogibeljnost postupanja“ očitovala se „u tome da je optuženik najteži oblik političke korupcije sam osmislio, a u realizaciji kriminalnog plana i njegovu prikrivanju je bio ustrajan. Riječ je o korupciji koja se provodila kao način života u uvjerenju da je obnašanje najodgovornijih funkcija u društvu osnova bogaćenja, a u svemu je bilo dominantno koristoljublje.“ Zato je Vrhovni sud Republike Hrvatske smatrao „da je tim okolnostima dan premali značaj“, te da je „ovakav oblik postupanja čelnog čovjeka izvršne vlasti, motiviran isključivo lukrativnim pobudama, jedan od najpogibeljnijih oblika kriminalnog postupanja jer se zbog uskih egoističnih interesa grubo obezvređuju temeljne društvene vrijednosti na kojima počivaju demokratski uređene države i to od samog vrha vlasti koji je izabran da te vrijednosti brani i koji mora biti garant poštivanja zakona.“

U nastavku Vrhovni sud kaže: „Kada predsjednik Vlade koristi državne institucije radi svog beskrupuloznog bogaćenja, pritom smišljeno dajući takvom kriminalnom postupanju privid zakonitosti, na taj način ne samo da nanosi visoku materijalnu štetu društvu, nego i krši princip vladavine prava koji je conditio sine qua non svakog pravno uređenog društva i koji prema članku 3. Ustava Republike Hrvatske čini jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske.“

Presuda Sanaderu dolazi u trenutku dok Bosnu i Hercegovinu trese kriza sudbene vlasti, a ne zna se koja to kriza po redu. Predsjednik Visokog tužiteljskog i sudskog vijeća (VTSV), prvi čovjek sudbene vlasti naše države, otkriven je u za njegovu funkciju nedopuštenu postupku, potpredsjednica VTSV, pa onda glavna tužiteljica, mnogi tužitelji, suci, sva ta svita uzvišenih službi („odvjetnici istine i pravde“, „odvjetnici obespravljenih“), pretvaraju se u nečasne i nemoralne moćnike, u korumpirane plaćenike zaštićene zakonom, u lašce i srebroljupce, u dobrovoljne suučesnike i služitelje dehumanizirajuće politike i korumpiranih političara.

Obrazloženje Vrhovnoga suda R Hrvatske za Sanaderovu kaznu neodoljivo podsjeća na ono na čemu inzistira Papa Franjo u današnjoj Crkvi, jer u njezinim institucijama, hijerarhijskim i redovničkim, puno je korupcije, puno je mafijašenja i svjetovnoga ponašanja, puno srebroljublja, težnje za bogaćenjem i slavom. U Crkvi su se, stalno govori Bergoglio, namnožili izopačeni ljudi, oni kojima su korupcija, spletke i prijevara način života, kojima je bogaćenje i nesuosjećanje, nesolidarnost i sebični interes iznad svega. Nije najveća ljudska tragedija biti grešnik, nego korumpiran (Peccatore si! – Corrotto no!); grijeh se oprašta, korupcija se ne može oprostiti, stalno ponavlja papa.

Sve u svemu, vrijedi ne potonuti u gorkost nemoći pred silnicima ovoga svijeta, ni pred korumpiranima koji su bliski Crkvi ili su u njoj poglavari, nego nadati se protiv svake nade u pravedan ishod ljudskih sukoba. Doći će vrijeme svođenja računa, pokazat će se istina i zasjat će pravda. I ono nevidljivo postat će vidljivo. Rado se u ovakvim situacijama sjetim mudroga Mirka Đorđevića, koji je šikaniran od svojih, i od svoje Crkve, širio vedru nadu u bolji svijet; evanđeoski se nadao da će doći netko s Kristovom metlom da pomete Crkvu koju pretvaraju u „pećinu hajdučku“. I ponavljao je rado: „A nada je – ljudska nada bez granica i obala – jedino hrišćansko oružje.“ Nada je to koja, bez oportunizma i potkupljivosti, hrabro radi na pravednijem svijetu.

Ivan Šarčević (Prometej.ba)

Ljubitelji pasa, kupite iza svojih ljubimaca!

Predivno je imati kucnog ljubimca! Još uvijek se sjecam djetinjstva i moje srece kada sam uspio ubijediti roditelje da u nas stan u Strosmajerovoj donesu  kuce-Mikija, ali, na moju veliku zalost, pokazalo se da on nije kuce za stan i cim je malo poodrastao, dat rodjacima koji su imali veliko dvoriste. 

Stoga potpuno razumijem ogromnu ljubav vlasnika pasa koji ih danas drze u stanovima ali znam i da je, drzati psa u stanu isto tako ogromna obaveza i odricanje. 

E, tu, kod tih obaveza i odricanja zapazam u Banjaluci nesto sto mi je nepojmljivo. Vecina vlasnika pasa u nasem gradu ne kupe ono sto ostane nakon sto njihovi ljubimci izvrse svoju fiziolosku potrebu na javnoj povrsini. Jednostavno, bez stida i osjecaja odgovornosti, okrenu glavu i povedu svog ljubimca nazad u stan a njegovo govno ostave tamo gdje ga je pas polozio.  Tako oni, ljubimci zivotinja i humani ljudi, bez grize savjesti prave javne klozete od javnih povrsina koje dijele sa svojim sugradjanima, vjerovatno svjesni i da se na tim istim povrsinama igraju i mala djeca. 

O cemu se tu radi i zasto vecina nasih sugradjana ne ciste iza svojih ljubimaca - tesko je reci. Posmatram te ljude i svaki put mi dodje da ih opomenem, ali mislim da to ne bi imalo nekog pozitivnog efekta osim sto bih time dobijao neprijatelje.

Medjutim, ne da mi djavo mira, i i prije oko mjesec dana, nakon sto sam istu scenu posmatrao danima, opomenem "brku", vlasnika lijepog buldoga sa slike. Nakon sto njegov ljubimac svakodnevno istrese pogolemo govno na travnjak, na kome se igraju i malisani, vlasnik hladno ostavlja na travi fizioloski proizvod svoga ljubimca. Prije, otprilike mjesec dana, ne izdrzim i pristojno ga sa balkona podsjetim da bi on trebao da pokupi iza svoga psa. On polagano podigne pogled, zastane, trenutak me posmatra, ironicno rece: "Dobro jutro" i hladno nastavi prema svojoj osmokatnici. Posmatrao sam ga i slijedecih dana, posmatrao sam i druge nesavjesne vlasnike kucnih ljubimaca koji cine isto i u Boriku, ali i u drugim dijelovima grada.  

Shvativsi da opominjanje moze izazvati samo negativne posljedice, odlucim da ubuduce ovakve nesavjesne vlasnike kucnih ljubimaca fotografisem zajedno sa njihovim ljubimcima i sa govnima koje oni zajedno ostaju... 

Evo, pocinjem sa "ironicnim brkom"  iz Borika.  

Moj cilj nije da ikoga ponizim, niti da sticem neprijatelje, vec da vlasnicima kucnih ljubimaca, koje cijenim kao humane ljude, kazem da je njihova zakonska obaveza da sklanjaju iza svojih ljubimaca.  Izbjegavanje te svoje obaveze je ruzno, nesavjesno, neprihvatljivo i nedopustivo u urbanoj sredini kakva je Banja Luka. 

Posto je Banja luka urbana sredina, ona je uredila ponasanje i obavezu vlasnika kucnih i drugih ljubimaca ОДЛУКOM О ЗАШТИТИ И ДРЖАЊА ЖИВОТИЊА НА ТЕРИТОРИЈИ ГРАДА БАЊА ЛУКА 

... ciji....Члан 18. glasi:

Уколико пас при извођењу из стана запрља или загади степениште, стазу, пут, зелену површину или други простор, држалац пса је дужан да загађену површину очисти и опере, а по потреби и дезинфикује.

a Члан 19.

Пси се могу изводити само на кратком поводнику дужине до 1,5 м.....

kao i Члан 27.

Држаоцу пса који се не придржава одредби ове одлуке, комунална полиција и ветеринарска инспекција забраниће даље држање пса и мачке, и наредиће да се пас или мачка смјесте у Централно градско прихватилиште.

*****************

Draga saveta, da li ja pretjerujem kao svaki dokoni penzioner ili je ovo problem koji jos nekoga muci?

Most Radija Slobodna Evropa: Radničko ropstvo

O položaju radnika u Srbiji i Bosni i Hercegovini sa dva sindikalna lidera (Zoran Stojiljković, predsjednik Ujedinjenog granskog sindikata Nezavisnost iz Srbije i Sakib Kopić, predsednik Sindikata solidarnosti iz Bosne i Hercegovine) razgovarao je novinar Omer Karabeg.

ZORAN STOJILJKOVIĆ: U Srbiji smo praktično dotakli dno nakon svega onoga kroz šta smo prošli u prethodne tri decenije - od nacionalističkog ludila, preko privatizacije koja je upropastila dobar deo privrede, do toga da danas imamo dvostruko veće društvene nejednakosti nego što je evropski prosek. Četvrtina stanovništva u Srbiji je ispod ili oko granice siromaštva. Ako se ovako nastavi, u Srbiji će ostati samo oni koji su na vlasti i njihovi poslovni partneri - i mi koji nemamo gde.

SAKIB KOPIĆ: U Bosni i Hercegovini je isto kao i u Srbiji. Ja ću biti malo direktniji i bezobrazniji, pa ću reći da živimo u robovlasničkom sistemu u kome su radnici robovi. Oni imaju pravo samo na rad, a nemaju pravo da pitaju ni za radno vrijeme, ni kada će biti plata, ni za topli obrok, ni za godišnji odmor. Naše društvo se dijeli na ekstremno bogate i ekstremno siromašne.

STOJILJKOVIĆ: Teško bi dva ili tri posto povlašćenih u Srbiji, koji mesečno prihoduju preko 10.000 evra, mogli da vladaju zemljom da nemaju servilnu administraciju, partijsko zapošljavanje i politički klijentelizam.

KOPIĆ: U Bosni i Hercegovini 500.000 građana ide na počinak bez večere, jer je ne mogu sebi priuštiti. Mi smo najsiromašnija zemlja u Evropi. Mi smo istovremeno i najkorumpiranija zemlja sa najvećim stepenom kriminala. Imamo političare koji gledaju samo svoj lični interes. Nemamo državnike koji znaju voditi ovu zemlju. Umjesto toga imamo tri poglavice kralja Dodika, sultana Izetbegovića i bana Čovića. Oni su gospodari života i smrti u ovoj državi.

STOJILJKOVIĆ: Oko 350.000 ljudi, otprilike svaki peti zaposleni zarađuje minimalnu platu oko 22 evra. Inače, najčešća plata, koju prima preko 70 posto zaposlenih je oko 40.000 dinara, a cena minimalne potrošačke korpe za tročlanu porodicu je 36.000.

KOPIĆ: U Federaciji Bosne i Hercegovine minimalac je 406 KM, to vam je oko 200 evra. On ne pokriva ni osnovne životne troškove. Oni koji rade za te pare su zaista robovi. Deset hiljada radnika koji su ispunili uslove za penziju, ne mogu da odu u penziju jer im poslodavci nisu plaćali penzijski doprinos, na šta su bili obavezni. Nisu oni krivi što im gazde nisu uplaćivali doprinose i tako se bogatili na njihov račun. Kriva je država što je to dozvolila.

STOJILJKOVIĆ: Najlakše vladate ljudima kada uništite solidarnost i kad ubijete veru da će ikada biti drugačije. Tada se svako okreće sebi i smišlja kako da preživi.

KOPIĆ: U Bosni i Hercegovini građani i radnici su tri puta opljačkani. Prva pljačka bila je pretvorba društvene u državnu imovinu 1994. godine. Zatim su izmišljeni certifikati, to je druga pljačka. Oni koji su smislili certifikate, znali su da će ih građani, kada im zaprijeti siromaštvo, prodavati u bescijenje - i to se i desilo. Treća pljačka bila je privatizacija kojom su uništeni naši ekonomski giganti. Uništeni su Energoinvest, Hidrogradnja, Kombinat Sodaso, Unis i druge velike firme. Energoinvest je dobijao poslove u konkurenciji sa svjetski poznatim firmama, ali ga danas više nema. Pročitao sam da je 1988. godine jedna revizorska kuća iz Italije svrstala tri firme iz BiH - Energoinvest, Unis i Rudarsko metalurški kombinat Zenica - među pet najprofitabilnijih firmi u jugoistočnoj Evropi. Sa 160.000 zaposlenih oni su ostvarivali godišnji prihod od 12,5 milijardi dolara. Danas, kada saberete sve budžete - i Federacije BiH, i njenih kantona, i Republike Srpske - nećete dobiti tu cifru. Mi smo uništili te gigante.

STOJILJKOVIĆ: Ovo što kolega Kopić govori važi i za druge zemlje bivše Jugoslavije, sa izuzetkom Slovenije. Derogiranje obrazovanja, kupovanje diploma, postavljanje na rukovodeća mesta partijskih komesara i komesarki, koji su profesionalno mediokriteti, odlazak mladih, obrazovani ljudi - zajednička je karakteristika tih zemalja. Naše propadanje traje već tri decenije, to je čitav jedan život.

KOPIC: Radnici su izdani od strane sindikata i sindikalnih vođa. U Federaciji BiH imamo 24 granska sindikata i krovni sindikat Oni se bore samo za svoje privilegije, za svoje benefite i enormno visoka primanja, a ne za radničku klasu. U Sindikatu solidarnosti niko ne plaća članarinu i mi se borimo za sve naše članove. Vidjeli ste kakva se ogorčena borba vodila krajem prošle godine za mjesto predsjednika Samostalnog sindikata Bosne i Hercegovine. To je bila borba za fotelju, za privilegije. Bivši predsjednik Ismet Bajramović, koji je prespavao osam godina mandata jer ništa nije uradio za radničku klasu, izabrao je svog nasljednika.

STOJILJKOVIĆ: Meni je malo preoštar stav kolege Kopića oko sindikata. Moguće je da se sindikalni lideri ne bore dovoljno za radnike bojeći se da će ugroziti svoju poziciju, ali ne verujem da je to neka vrsta izdaje. Za mene postoje dva kriterijima koje mora da ispuni sindikat - da misli svojom glavom i donosi odluke na svojim organima, a ne da mu suflira neko sa strane - poslodavci, vlast ili političke organizacije - i da se izdržava od članarine jer sindikat ne može da deluje, da organizuje kampanje, ako nema vlastita sredstva.

KOPIĆ: Sindikalna izdaja kreće od osnovnih ćelija, od sindikalnih organizacija u preduzećima, gdje menadžment za sindikalne šefove imenuje poslušne i one koji su mu odani. Nedavno je u rudniku mrkog uglja Banovići štrajkovalo 200 rudara. TI rudari su otišli na pregovore sa predsjednikom njihovog sindikata umjesto sa menadžmentom. Šta vam to govori? Da je taj predsjednik sindikata postavljen od strane menadžmenta. O kakvom sindikatu i sindikalcima govorimo? To su sve prodane duše. To su ljudi koji su izdali radničku klasu i radnički pokret

STOJILJKOVIĆ: Šokiran sam. Ako sam dobro razumeo kolegu, štrajkaci su pregovarali sa svojim sindikalnim rukovodstvom?

KOPIĆ: Da, oni su pregovarali sa predsjednikom vlastite sindikalne organizacije. Takvo je stanje u našoj državi. Mi u Sindikatu solidarnosti borimo se protiv takvog stanja i zato se političari obračunavaju s nama. Da samo znate koliko smo samo primili plavih i roze koverti. To su pozivi koje nam šalju sud i tužilaštvo.

STOJILJKOVIĆ: Najsiromašniji su, hteli - ne hteli, često u rukama vlasti. Njihova podrška može se jeftino kupiti. Kada sam počeo da se intenzivnije bavim sindikalnim radom, nisam mogao da verujem kako se socijalno nezadovoljstvo može smiriti sa dve - tri hiljade dinara, koje se daju najugroženijima, i kako se ono može držati pod kontrolom selektivnim socijalnim merama i poreskom politikom.

KOPIĆ: Ako se ne dignemo, ako se ne pobunimo, biće nam sve gore i gore. U BiH će se morati desiti drugo poluvrijeme februarske pobune 2014. godine. Desiće se kad-tad.

(Radio Slobodna Evropa)

Berko Zečević : Dodik želi umrtviti vojnu sposobnost OSBiH, vojna neutralnost apsurdna

Apsurdna je vojna neutralnost za koju se zalaže predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik i čak dijametralno suprotna od one koju zastupa srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić - poručio je vojno-politički analitičar Berko Zečević.

- Zabrinjavajući je narativ da sve ono što odluči Srbija, treba da odluči i BiH, jer takvi stavovi ne daju osjećaj povjerenja među narodima u BiH - kaže Zečević, aludirajući na stav RS-a o vojnoj neutralnosti, koji se oslanja na identičan pristup Srbije, a o kojem u svojim medijskim istupima redovno govori Dodik.

Naš sagovornik ocjenjuje zabrinjavajućom Dodikovu politiku vojne neutralnosti, koja podrazumijeva stagnaciju ili čak i nazadak Oružanih snaga BiH, za razliku od Vučićeve, koja doprinosi dodatnim finansijskim i tehničkim ulaganjima u svrhu jačanja i modernizacije OS Srbije.
- Vojno neutralna zemlja je ona zemlja koja generalno nastoji da sa svima ima dobre odnose, ali da istovremeno ima i jake oružane snage koje će biti u stanju samostalno osiguravati stabilnost i sigurnost svojih državnih granica - pojašnjava Zečević.
Na tom konceptu, nastavlja, Srbija i bazira svoju vojnu neutralnost u pogledu članstva u NATO savez, jačanjem i modernizacijom svojih Oružanih snaga, a sve u skladu sa sporazumom o balansu snaga na području Balkana.
- Dodik i njegova politika stava su da Oružane snage BiH trebaju ostati u sadašnjem statusu - da nemaju moderno naoružanje, da ne dobijaju savremene informacije i doktrine koje su prisutne u svijetu za odgovore na moguće prijetnje. A to je prikriven način da se parališe efektivna sposobnost OSBiH - upozorava Zečević.
Dok je, s jedne strane, Srbija ponosna na svoje Oružane snage, jača ih i modernizuje, Dodik nastoji da umrtvi vojnu sposobnost OSBiH, te spriječi dodatna ulaganja u njihovu modernizaciju.
- Ja nemam ništa ni protiv vojne neutralnosti BiH, ali ako će to podrazumijevati moderne Oružane snage BiH, sa novim naoružanjem i savremenom obukom. Zašto naše Oružane snage ne bi sarađivale i s Oružanim snagama Rusije? Ja u tome ne vidim nikakav problem - govori Zečević.

Međutim, takav vid saradnje moguće je ostvariti samo uz velika finansijska ulaganja, uz savremene komunikacione sisteme, sisteme za nadzor bojišta, prislušne i radarske sisteme, kvalitetne helikoptere i transportere za prevoz trupa, jurišne transportere za borbu protiv terorističkih grupa, modernije tenkove itd.
- Akcioni plan za članstvo u NATO-u (MAP) zahtijeva ulaganje u modernizaciju OSBiH, i to je ono što smeta i ne odgovara gospodinu Dodiku - zaključuje Zečević u razgovoru za Vijesti.ba.

D.K. (Vijesti.ba)

Smak - Zajdi zajdi

Blues-rock favorites, compilation of 8 more songs- Part 5

Branislav Kljajić: Susret sa bivšim košarkašem Borca Mićom Jelićem

Ponavljam da ne volim fejzbuk. Mnogo je razloga za to. Ali  ponekad se, kao sto je to danas bilo, pojavi obicna zivotna prica o nekome koga poznajes iz onog zivota i koga nisi vidio decenijama. Danas je Branislav Kljajic - Kljaja objavio kratku pricu o svojoj posjeti nasem starijem drugu, bivsem kosarkasu Borca, Mici Jelicu. Meni su se Kljajin gest i prica veoma svidjeli, pa je, uz njegovu dozvolu, nudim i vama.

**********************************************

Beograd   16. maj. 2019. 

Danas sam, onako spontano, bez plana, a po opisu kuce od strane Dokic Branka Doke, potrazio Milana Micu Jelica.
Za divno cudo, iz cuga sam pronasao objekat, ali stanari mi rekose da Mico nije tu, u blizini je... U kafani.A, gde bi? 
Vidim ga, sedi sam za stolom. Nije me odmah prepoznao, ali mu i nije trebalo mnogo.
Preplavise me emocije... Mico "glava", Mico, "pamuk ruka"... Jos je bilo nadimaka.
Poslednja druzenja su bila iz Sava centra, on direktor predstavnistva "Djure Djakovica" iz Slavonskog Broda, ja u "Aviogenexu"...
Godine... 1985-1992!
Bio je beskrajno sarmantan, omiljen u drustvu, kavaljer...
Kafanski racun se nije mogao platiti od njega.
A duhovit, do bola.
Stariji brat Slobodana Bate Jelica, legende KK Borac, KK Partizan, reprezentativca ex YU, mog kosarkaskog uzora.
Prica, ma monolog, ali beskrajno zanimljiv i duhovit tece... Bez nekog narocitog redosleda, onako..
Svasta se pomenulo...
Bato je igrao stoni tenis, uspesno, ali kad je video da Mico trenira kosarku i on poceo.
Obojica su bili sjajni ucenici.
Od divnih roditelja, majke, prosvetnog radnika, oca, carinika. Mico je diplomirao na Pravnom i Ekonomskom fakultetu, Bato na Elektro- tehnickom. Obojica, u Beogradu.

Ali, najvise je pricao o Banjaluci. O gimnaziji.
O tome kako je trebalo da bude izbacen zbog sukoba sa prof.biologije, Ajsom. Spasio ga legendarni prof. Ivo Nakic. Kako je imao sve petice, sem cetvorke iz istorije kod prof. Mujcin(a)ovica. Iz inata je uzeo maturski rad iz istorije (bogumilski pokret).
Obisao citaonice u Sarajevu i Zagrebu i rezultat je bio...
Nikad takav maturski rad nisam procitao, rekao je prof. Mujcin.

Izvesna koleginica iz gimnazije u koju je bio zaljubljen bila je i ljubav tada poznatog fudbalera Partizana, Sombolca. Nudjene su i pare da odustane, da se "odljubi". Nije hteo.

Obe kcerke su uspesne i zive na Manhattan-u.
Ja sam po inerciji, onako tiho, dodao... "u Njujorku?! "...
Ne, nego u Ljubljani, seretski je potvrdio Mico.

Zna da se krajem maja meseca okupljamo, mi kosarkasi, iz celog sveta.
"Da te povezem, da ides...? Bilo bi lepo da vidis drugare?!
Ili, dobar deo njih. Idemo, a? "
"Neka... Prejake bi bile emocije. Bolje ovako."

Eto, pozeleo sam nasem dragom Mici mnogo dobrog zdravlja. I srece! Ziv bio!

Irfan Horozović: Punjene ptice i druge basne

Sve te životinje imaju jednu zajedničku osobinu – ubio ih je nadvojvoda Ferdinand (onaj isti koji je dokončao svoj život u Sarajevu). Ispod svakog izloška je naziv i mjesto na kojem je stvorenje ustrijeljeno. Osjetio sam pojačane damare u trenutku kad sam vidio risa i pročitao da je živio i skončao, zna se kako, u našim krajevima.
Doletjeli su labudovi sa sjevera i sletjeli na naše poznato jezero da se odmore prije daljeg puta. Tu im je bio uobičajeni zastanak. I tu su ih dočekali. Bili su to hrabri lovci iz okolnih sela. Dočekali su ih i zapucali iz svih oružja. Kakav masakr… Ne zna se je li iko iz tog jata preživio, ali se zna da je jedan lovac donio mrtvog labuda preparatoru i zamolio da ga ispuni uvrnuta vrata.
Stručnjaku je to bilo neobično te je zapitao zašto bi labud bio u tom neprirodnom položaju.
“Kad ga stavim na njegovo mjesto u sobi, izgledat će kao da gleda televiziju”, odgovorio mu je lovac.
Ta je priča otkrila šta se dogodilo na jezeru. Na našem krvavom labuđem jezeru. I, s obzirom na vrijeme kad se to dogodilo, bila je uvod u mnoge još strašnije masakre.

Često zastajemo i objedujemo na putovanju.
Mnoge naše krčme na putu obiluju ispunjenim životinjama.
Goleme mladice i štuke okružuju stolove.
Sokolovi.
Orlovi.
Ponekad i medvjed.
Svaki put se začudimo i pitamo ko ih je ulovio.
Neke je ptice, nažalost, jedino tako moguće vidjeti.

Poznavao sam jednog čovjeka koji se time bavio. Bio je zaposlen u muzeju i primjerci koje je načinio (uz one prethodnika) pričali su svoju priču o našim šumama i vodama. Inače, bio je posve narodski čovjek. Volio se družiti. Igrao je i pjevao u društvu prepoznatljivom u tom kraju. Vidio sam ga u jednoj predstavi. Bio je u narodnoj nošnji, pušio na starinski način i, sve u svemu, tako se i ponašao. Kao da je živio neki drugi život dok je bio na sceni. I istinski je uživao u tome.
S tugom sad pomišljam da tog društva više nema. Kao ni velikog broja ljudi koji su tu živjeli. Ostale su samo prostorije iznad čijeg ulaza piše neko drugo ime i unutra se događaju neke sasvim druge stvari. Nema, naravno, ni njega. Ono što sad vidim u svom sjećanju djeluje gotovo nestvarno.

Postoji u Češkoj zamak Konopište. Lijep zamak sa zanimljivom historijom. Međutim, pamtim ga kao najveću izložbu prepariranih životinja koju sam ikad vidio. Sve te životinje imaju jednu zajedničku osobinu – ubio ih je nadvojvoda Ferdinand (onaj isti koji je dokončao svoj život u Sarajevu). Ispod svakog izloška je naziv i mjesto na kojem je stvorenje ustrijeljeno. Osjetio sam pojačane damare u trenutku kad sam vidio risa i pročitao da je živio i skončao, zna se kako, u našim krajevima. Broj ubijenih životinja govori da je nadvojvoda odstreljivao gotovo svaki dan. Takva su mu bila i putovanja. Sa svakog je donosio trofeje. Zaista nevjerovatno. I on je duhom u svom zamku-muzeju. U svojoj spomen-sobi (njegova Sofija, iz plemstva nižeg reda, skrivena je u niši iza zavjese). Nevjerovatno.

Tu je negdje početak frazema i novog života onih koji su se probudili ispunjeni nečim o čemu ne žele ni razmišljati. Analize teorija zavjera ostavljaju punjene ptice i druge životinje nezapaženim. Možda zato što su tako uočljive i prisutne te se čini kako su oduvijek tu. Nikad u svom nastupu nemaju nimalo zazora. Zašto bi i imali? Ide im više nego dobro.

Punjene ptice koračaju po fotografiranim i filmovanim stazama svijeta (o zmijama, štakorima i čagljevima neki drugi put).

Vrlo su uočljive u dijelu koji bismo mogli nazvati našim. Okrenu kljun lijevo, zatim desno i onda nešto i progovore. Osobito kad im se daje neko priznanje što nije rijetko.

Govore samilosno.
Ljekovito.
Dugo govore ponekad. Uživaju.
Govore riječi.
Riječi.
Riječi.

Vidio sam nedavno jedan takav prizor. Jedva sam se sabrao koliko ih je bilo na jednom mjestu. Šareno jato, ali ipak jato. Gusak je kazao kako će se potruditi da nam pomogne. To je valjda vidio kao smisao priznanja njemu. Puran je potom, s gotovo identičnim naglaskom, ponovio njegove riječi. Patak je šutio i mislio nešto svoje. Strvinar iza njih blago je skupljao svoje papire i smiješio se. Nevjerovatno. I istinito.
Neki dan mi se učinilo da na ekranu vidim labuda. Bio je to samo trenutak. I nije bio animirani film. Labud je bio u odijelu, njegovane kose i brade. Stalno je, dok je govorio, uvrtao svoj vrat.
Gusak i puran, također svečane odjeće i izgleda, stajali su iza nj. Bio je tu i patak. Naravno, i neizbježni strvinar. Oči su im ipak više zračile lovačkim nego ptičijim nadahnućem.
Tu fascinaciju nikako ne mogu zaboraviti.

Irfan Horozović (Stav)

Miljenko Jergović: Duško Trifunović, pjesnik i stihoklepac

Bilo je dječaka u školi koji bi po sav dan smišljali rimovane rugalice, i djevojčica koje bi u spomenare umjesto tipiziranih spomenarskih formula i odnekud prepisanih stihova upisivale slične takve formule i stihove, koje bi same smislile. Dječaci će, kada odrastu, postati majstori u sastavljanju svadbenih zdravica - tamo gdje takve zdravice još uvijek postoje - novojunačkih pjesama u desetercu i pohvalnica narodnim vođama, smišljat će najbolje, obično rimovane, natpise za trasparente i parole pred proturežimske demonstracije… Djevojčice će, pak, kada odrastu sastavljati majstorske tužbalice pred sahrane ili će zabavljati djecu i unuke šaljivim rimovanim komentarima na račun komšiluka i istim takvim uputama za snalaženje u svakodnevici, koje će ponekad, iglom i koncem, ispisivati na komadima bijelog platna, pa ih zatim vješati po zidovima kao kuhinjske ukrase.
U najsuvremenijem će slučaju takvi dječaci i djevojčice odrasti u izvanredne kopirajtere i marketinške stručnjake, koji će posmišljati sve one reklamne slogane, parole i nove uzrečice, što će ih zatim pamtiti generacije.

Njihov dar, dar kopirajtera, autora svadbenih zdravica i grobljanskih tužbalica, u vrlo je dalekoj vezi s književnim darom. Zajedničko im je da se služe riječima. Ali nema gotovo nikakve dodatne veze s pjesničkim darom. Poezija nije stihoklepstvo. Za poeziju nije potreban stihoklepački dar, pa ga većina pjesnika, uključujući i genije rime i sroka, zapravo nema.

Među rijetke pjesnike, velike pjesnike, među najvećim u našim svjetovima, koji su istodobno bili sjajni i vrlo daroviti stihoklepci, spadaju, recimo, Bertolt Brecht, Ivan Slamnig i Duško Trifunović. Sva trojica umjeli su misliti u vrlo kratkim, eliptičnim i ritmiziranim frazama, i mogli su, svaki na svoj način, ispjevati i najprozniji i najprozaičniji tekst pod kapom nebeskom. Osim što su mogli, to ih je i veselilo. Brecht i Trifunović pisali su namjenske tekstove, koje su na svaki način nastojali odvojiti od svoga pjesništva. Brecht je to činio u svrhu političke agitacije, ali i za pisanje kazališnih songova. Trifunović je pisao tekstove za zabavne i pop-rock izvođače, te za ponekog narodnjaka. Tko god bi ga zamolio, on bi mu i napisao. Da je taj posao naplaćivao onako kako se među zlobnicima i zavidljivcima govorkalo, samo bi se od tog posla obogatio. Ivan Slamnig malo je drukčiji slučaj. On se umijećem i radošću stihoklepstva služio u pisanju poezije. Stihoklepačkim je umijećem postizao pjesničke efekte, stihoklepstvom se ponekad rugao poeziji, poezijom je gradio spomenik stihoklepstvu. I bio jedan od najvećih pjesnika ovoga jezika, uopće.

Duško Trifunović napisao je najmanje 303 namjenska teksta, koja je zatim snimilo stotinu i devedeset četvero izvođača. Mnoge od tako nastalih pjesama nalaze se na gramofonskim pločama, kazetama i kompakt diskovima, ali ih je mnogo i u fonotekama bivšeg Radija Sarajevo i bivšeg Radija Novi Sad.
Bogomir Mijatović novosadski je rock kritičar, povijesničar rock’n’rolla u Vojvodini, bivši glazbeni urednik na radiju, novinar, neobično temeljit i akribičan čovjek, koji svojim temama prilazi na način leksikografa i enciklopedista. Duško Trifunović mu je, pretpostavljam, postao opsesivna tema kada se kao izbjeglica, kao muhadžir, našao u Novom Sadu. Veliki pjesnik, koji je u međuvremenu ostao bez grada, zemlje i zavičaja, u Vojvodini će steći konačni dom i grob. (U našem slučaju, a možda i inače, vjerojatno je najuputnije kulturnu pripadnost i identitet nekog pisca i umjetnika određivati po - grobu.) Mijatović se za njega vezao, te se još Duškova života počao baviti poslom kakvim se drugdje bave cijeli instituti: prikupljao je snimke njegovih pjesama, presnimavao ih, analizirao razlike između zabilježenog i otpjevanog teksta, bilježio datume, imena izvođača, eventualnu namjenu snimke, te na taj način katalogizirao nepregledni materijal, koji će tek kao cjelina dobiti neki smisao.

Tako nastaje knjiga od 605 stranica, koju 2018. pod naslovom “Pamtite me po pjesmama mojim” objavljuje novosadski Prometej, i u kojoj su - čini se - sve snimljene i sačuvane pjevane pjesme Duška Trifunovića. U njoj je stihoklepačko djelo Duškovo, koje bi često, pod sigurnom rukom majstora, prelazilo u ozbiljnu poeziju, da bi se zatim, u skladu s potrebama žanra, vraćalo stihoklepstvu.

Premda će ga se generacije pažljivijih slušatelja sjećati po pjesmama Bijelog dugmeta i Zdravka Čolića, najviše je kompozicija po Trifunovićevim tekstovima napisao Gabor Lenđel (46), slijede Narcis Vučina (34) i Ranko Boban (26). Izvođač najvećeg broja njegovih tekstova je grupa Teška industrija (31). Pa Vajta (25) i Narcis Vučina (24). Pjesma s najviše različitih snimaka je “Ti si mi bila naj, naj”, koju je uglazbio Gabor Lenđel, a postoji u devet verzija.

Duško Trifunović pisao je u ona sarajevska i jugoslavenska izgubljena, davna doba ono što nitko drugi ne bi mogao ni znao. Recimo, pred zatvaranje Zimskih olimpijskih igara, tog najvećeg mirnodopskog događaja u povijesti grada, hitno je trebalo napisati pjesmu za ceremoniju rastanka. Tako je nastao tekst za pjesmu “Lijepo je bilo u Sarajevu - do viđenja u Kalgariju”, koji će uglazbiti Nikica Kalođera, a pjesmu će snimiti Plesni orkestar i mješoviti zbor RTV Zagreb, a mi ćemo je samo jednom čuti, ali je po vragu nikad nećemo zaboraviti. Danas, trideset i pet godina kasnije, otkrivam sebi prvu strofu ove pjesme:

Rastanak je kruna svake ljubavi
Neka suze olimpijski sjaju
Što je lijepo da se ne zaboravi
Da što duže uspomene traju

Sviđa mi se to - Neka suze olimpijski sjaju, ali ono po čemu se ova nabrzinu napisana pjesma pamtila i zbog čega je bila efektna, istina više domaćinima nego gostima, bio je refren, koji, premda malo nepravilan, čuva ritam deseterca. Ritam u kojemu se riječi našeg jezika najduže čuvaju i pamte.
Zanimljivo je čitati tekstove Duška Trifunovića za pjesme po narudžbi političkog trenutka. Za razliku od drugih, među njima i nekih nacionalnih klasika i kasnijih nacionalističkih bardova, on nema ispjevanu (kao ni neispjevanu) pjesmu o Titu. Ali, recimo, ima cijeli ciklus tekstova o ženama iz Bosne i Hercegovine, narodnim herojima Jugoslavije. Pjesme su se našle na konceptualnom albumu onodobnog sarajevskog ženskog hora Aprilke, koji me, na žalost, tada nije zanimao, pa ga nikad nisam imao u rukama ili na gramofonu. A bilo bi zanimljivo. Naziv LP-a je malo podugačak: “Pozdrav Desetom kongresu SSO BiH - Pjesme o ženama narodnim herojima”. Nakladnik: Republička konferencija Saveza socijalističke omladine Bosne i Hercegovine.

Najzanimljiviji je tekst Duška Trifunovića za pjesmu “Vahida Maglajlić”, posvećen banjalučkoj heroini, jednoj od onih figura koje traju i izvan konteksta epohe. Evo ta tri četverostiha:

Mogla si biti kaduna mlada
koju gospodin prosi
bez muških briga i bez jada
što tvoje vrijeme nosi

Mogla si bolje čekati dane
ponosna sestro Vahida
al ti si znala za tuđe rane
i umrla bi od stida

Dobro si znala da treba ići
i preko Prijekoga suda
kud idu braća Maglajlići
kroz ono vrijeme čuda


Vahida je bila jedno među desetero djece u oca Muhameda, šerijatskog suca, i matere Ćamile. Poslije četverogodišnje osnovne i ženske stručne škole, babo je nije puštao na fakultet, iako je željela za braćom ići u Zagreb. Dalje se školovala sama, u otporu i prkosu.
Kada je počeo rat, bile su joj trideset i četiri. Odavno povezana s komunističkom ilegalom, u svibnju 1941. postaje članica partije. Ustaše je uhićuju u listopadu iste godine, kao važnu osobu u ilegalnom pokretu. Muče je, ali ona im ništa i nikog ne odaje.
Dvadeseti je prosinac 1941, kada je spremaju odvesti pred Prijeki sud u Zagreb. Vahida Maglajlić im bježi skokom kroz prozor. Skupa s drugaricom Danicom Marić skriva se po Banjoj Luci, i pred novu 1942. bježe u partizane.

Sudjeluje u borbama, i prvoga travnja 1943. gine u njemačkom napadu na Bosanski Novi. Čitava njena obitelj, svi njeni Maglajlići, u ratu su sudjelovali kao antifašisti, partizani.
Eto, od toga je Duško Trifunović napravio tekst za pjesmu, koju nitko više ne zna i ne pamti, ali pjesma je i dalje važna, kao što je i Vahida Maglajlić važna, važno je ono za što se ona borila i za što je pala. Činjenica poraza nije njezinu ideju i vjeru učinila nevažnom. Suprotno mišljenjima lakomislenih i lakoumnih, pobjede i porazi ne čine razliku između važnog i nevažnog. Tako je barem među ljudima.

Slično je i s Duškom Trifunovićem. Premda, za razliku od Vahide Maglajlić, nije bio nikakav heroj, i on je, u istom ratu kao i Vahida Maglajlić, konačno poražen. Srećom, postoji knjiga koja je mogla posvjedočiti njihovu povezanost. Tko bi, da nije bilo njezina sastavljača, ikad znao da je Duško Trifunović napisao tekst za pjesmu o Vahidi Maglajlić, u kojem je tako tačno i bolno ispisao razloge Vahidine borbe. Smrt od stida zbog tuđih rana nešto je što se danas teško može razumjeti. Zato više nema ni pjesnika kakav je bio Duško Trifunović.

Miljenko Jergović (Radio Sarajevo)

Stvarni cilj!

Cilj Milorada Dodika nije pripajanje Republike Srpske Srbiji!

Njegov stvarni cilj je pripajanje Srbije Republici Srpskoj!

Most Radija Slobodna Evropa: Zveckanje oružjem u BiH

‘’Da li je u Bosni i Hercegovini počela trka u jačanju i naoružavanju policijskih snaga?’’ - pitao je Omer Karabeg, novinar: Ivanu Korajlić, izvršnu direktorku nevladine organizacije Transparency International (Banjaluka) i Adnana Huskića, političkog analitičara (Sarajevo).

IVANA KORAJLIĆ: Izmjenama zakona o policiji predviđa se ne samo formiranje rezervnog sastava od 1000 policajaca, nego se i proširuju ovlaštenja policijskih službenika što može dovesti do ozbiljnih kršenja ljudskih prava i upotrebe policije u političke svrhe, čega je bilo i do sada. Sada se to samo legalizuje.

ADNAN HUSKIĆ: Možete samo zamisliti kakvu bi reakciju izazvalo izvođenje naoružanog rezervnog sastava policije Republike Srpske na međuentltetsku liniju ili njihovo patroliranje u povratničkim naseljima u Republici Srpskoj. Danas se zvecka oružjem i sa jedne i sa druge strane u ambijentu bremenitom strahom i nepovjerenjem.






KORAJLIĆ: Dovoljno je da na ulicu pošaljete i manji broj od 1000 rezervnih policajaca koji neće proći adekvatnu obuku, da neko od njih zapuca kad malo više popije, pa da sve to eskalira do neviđenih razmjera.

HUSKIĆ: Ako sudimo po Dodikovim potezima, dalo bi se zaključiti da on uvodi vojsku na mala vrata, iako Dodik uvijek ima dvije priče za dvije publike ili sto priča za sto publika, ovisno o tome s kim razgovara, kome se obraća i u kom kontekstu i kapacitetu to radi. To je još jedan od poteza u cilju jačanja prerogativa Republike Srpske koje on po pravilu ističe kada se nađe u društvu sa srbijanskim predsjednikom, bez obzira koji je predsjednik u pitanju, zato što ih je Dodik do sada promijenio najmanje tri.

KORAJLIĆ: Sve to zajedno podsjeća na početak devedesetih. S jedne strane, imamo potpunu indolentnost međunarodne zajednice, a, s druge, i kada međunarodni predstavnici reaguju, lokalne vlasti to potpuno ignorišu. Teško je očekivati i da će se građani pobuniti, pogotovo kada su suočeni sa takvim represivnim aparatom, kao što je onaj u Republici Srpskoj, koji prijeti da će hapsiti kako mu se prohtije.

HUSKIĆ: Ovo sadašnje nadmetanje oko rezervne policije može izmaći kontroli. Vara se onaj ko misli da - kada naoruža hiljadu ljudi i pusti ih na ulicu bez odgovarajućeg treninga i jasnog mandata - može u potpunosti kontrolisati situaciju.

(Radio Slobodna Evropa)

Izlozba Mersada Berbera u Zagrebu

Mersad Berber je i Petrovcanin i Sarajlija i Zagrepcanin, ali i nas sugradjanin, Banjalucanin! 

Prije svega, Mersad Berber je svjetski priznat slikar i vrijedi truda otici na njegovu izlozbu u Galeriji Klovicevi dvori u Gornjem gradu koja ce trajati do kraja juna ove godine.

Neka vam fotografije koje sam snimio budu samo mala ilustracija onoga sto cete dozivjeti na ovoj izlozbi.

Sretan vam Dan pobjede nad fasizmom!

Danas je praznik kojim se slavi dan pobjede nad fasizmom u Drugom svjetskom ratu! 

U Drugom svjetskom ratu fasizam je porazen!

A onda su devedesetih, u ratu na Balkanu, antifasiste i njihove potomke pobijedili potomci onih koji su u Drugom svjetskom ratu porazeni! 

I sada, ti potomci slave pobjedu antifasista nad njihovim precima!

Kojeg li apsurda! Kojeg li licemjerja!

Aferim Milorade!

Pozdraviti vod postrojen u pocast nekog drzavnika na njihovom jeziku je uobicajena drzavnicka praksa. Ako je taj vod turski onda je pozdrav "Merhaba asker" normalan i uobicajen.
Tako je uradio i Mile Dodik, covjek koji na svoj nacin glumi drzavnika, pa cak i predsjedavajuceg predsjednistva BiH - drzave koju ne priznaje.
I da se ne radi o covjeku koji se dnevno razbacuje oprecnim izjavama koje sezu od ultra-nacionalizma do mirotornog liberalizma - zavisno od prilike i potrebe, ta bi vijest bila samo jedna od dnevnih vijesti. Ali kad to uradi on, onda je, zbog svega sto je prethodno izjavio i uradio to vijest koja izaziva, prije svega, podsmijeh. 

Sloziti sve oprecne izjave i djela ovog "drzavnika"bio bi dugotrajan - ali jalov posao.
Jer on je vec odavno na putu bez povratka!

Hajde da nas bar ovih nekoliko slika podsjete na put ovog "drzavnika" - makijaveliste.

In memoriam: Zdravko Ćosić - Ćos

U noci izmedju subote i nedjelje, u 69. godini, otisao je jos jedan dobri Banjalucanin.
Otisao je muzicar i muzicki pedagog, koga su svi od milja zvali Ćos.
Citav zivot je prozivio u banjaluckoj muzici, radio u RKUD "Pelagic", predavao muziku u OS B. Ćopić u Boriku, bio jedan od osnivaca Djecjeg hora "Vrapcici", Festivala narodne i starogradske muzike, dirigent Gradskog tamburaskog orkestra, do svog zadnjeg dana vodio Ansambl koji je nosio njegovo ime...

Svojom muzikom i tamburicom uvezivao je rastavljene dijelove bivse Jugoslavije.

Hrabro, uz pomoc porodice i muzike, ne dozvoljavajuci drugima da osjete kroz sta prolazi, dugo se borio protiv teske bolesti.

Pocivaj u miru dobri covjece Zdravko Ćosiću!

Porodici i prijateljima iskreno saucesce.

Komemoracija Zdravku Ćosicu bice odrzana 7. maja u 11 sati u Domu kulture (Banskom dvoru), a sahrana istog dana u 14 sati na Novom groblju na Pobrdju.

Bijelo Dugme Đurđevdan je

BB King \ Eric Clapton - The Thrill Is Gone 2010 Live Video FULL HD

Allman Brothers Midnight Rider

Gabriel - Uptown Funk (DVD Live Clip)

Jennifer Lopez - On The Floor ft. Pitbull

Sretan vam Prvi maj.....

....medjunarodni praznik rada!