Ivan Šarčević: Korupcija kao način života

Vrhovni sud R Hrvatske 23. svibnja 2019. povećao je kaznu bivšem premijeru Ivi Sanaderu. No, više od povećanja kazne čini se važnim sudsko obrazloženje koje moralnost uvodi u sudstvo ali i politiku

Svojedobno smo, ima tome više od deset godina, u reviji Svjetlo riječi, tek blago kritizirali grandomansku politiku Ive Sanadera, tadašnjeg premijera Hrvatske. Nismo imali nikakvih detaljnijih uvida u njegov rad, ništa od onoga zbog čega će ga kasnije godinama povlačiti po sudovima. Mali primjer: zasmetalo nam je da se plakati za parlamentarne izbore u Hrvatskoj nalaze u drugoj državi, u BiH, posvuda, od Bihaća i Cazina do Hrenovice i Goražda. Radilo se o velikim, jumbo plakatima, i to po bosanskim mjestima gdje Boban-Čović-Ljubić-politika niječe svaku prisutnost Hrvata pa i onu povijesnu i cmizdri nad „rasipanjem hrvatskog glasačkog bića“, naročito u muslimanskoj većini.

Nikakva dakle velika kritika Sanadera, nego tek usputni kritički osvrt, odbljesak evanđeoskog zahtjeva da se caru daje carevo a ne sve. No, u moru podrške, posebno crkvenih ljudi u Hrvatskoj i BiH, i glavnih ljudi franjevačke zajednice Bosne Srebrene, taj gotovo usamljeni disonantni glas stršio je kao nepremostiva i neoprostiva smetnja. Izazvao je oštre poglede i ukore crkvenih moćnika. Jednom mi je jedan „važni“ franjevac, sav uznemiren i „odgovorno zabrinut“ za našu provinciju kazao da nije dobro tako raditi kako mi radimo, jer da „nema Sanadera, mi bismo propali“, misleći na Sanaderovu financijsku izdašnost. Uzaludno mi je bilo spominjati kakve su sve sanadere i vezire, banove i komesare, sultane i tuđmane Bosna Srebrena a i drugi u ovoj zemlji dočekali i ispraćali. I da vezanje Crkve za jasle političara samo šteti Crkvi.

Imam još jedan događaj vezan za Sanadera. Njemu će skoro 20 godina. Trebao sam u Splitu, s prijateljima, među njima i pok. Željkom Mardešićem, imati razgovor o miru i praštanju. Stizao sam 11. veljače 2001. iz Sarajeva u Split. Ako se ne varam, bila je nedjelja. Na rivi je bilo „događanje naroda“ za rušenje SDP-a s vlasti. Nisam mogao k fratrima u samostan na Dobro, bilo je prepuno svijeta, pa sam se parkirao uz Poljudski stadion, slušao radio i čekao da se narod („Svi smo mi Norac!“) raziđe. Sanader je na rivi bio glavni u neodricanju od hrvatskih heroja. Kad sam uvečer stigao fratrima, dio njih me odmah napao. Logično, jer sam stigao s „drugog“ svijeta i jer nisam dijelio njihovo oduševljenje. Mnoge dalmatinske fratre poznajem od studentskih dana. Naš je odnos prilično fratarski, i kad se ne slažemo, činimo to otvoreno.

Nisam se, dakle, za razliku od većine mojih domaćina oduševljavao skupom na rivi, ni sa Sanaderom, ne zbog toga što bih već tada imao neki proročanski uvid da će Sanader „heroje“ kasnije odašiljati u Haag, nego jednostavno što mi je svako masovnjačko okupljanje strano. Pri dolasku u Split, huka s rive ulijevala mi je jezu. Domaćinima sam uzaludno govorio da masa ne misli, da je pogubno delegirati svjetinu za osobno mišljenje. Masa je lažni privid sigurnosti. Rekao sam čak da to uopće nije dobro i da smo slično „događanje naroda“ već gledali na Gazimestanu. Ta doista prejaka analogija bila je konačni moj odgovor na buku dijela zajapurenih fratara koji su tražili da što prije na nekoga svale još svojih preostalih frustracija. U meni su sabrali i Haag i Del Ponte i sve hrvatske neprijatelje.

Raspra je prekinuta. Svatko se povukao u svoje nepopravljive zaključke. A Sanader se nastavio nezadrživo uzdizati. Prihvaćen je u Evropi i svijetu, obrazovan, poliglot, uglađen, sposoban... Pojačao je suradnju sa Srbijom, podržao Pupovca i ovaj njega. Umiješao se i u BiH, Čović nije toliko išao u Zagreb, ali nije se znalo je li Sanader više za Ljubića ili Raguža protiv Čovića. Uz to, Crkva i Sanader, bili su nerazdvojivi. Ali, slično svim makijavelističkim i napoleonskim tipovima, koji gaze bez smetnje, samo uzlazno, nezaustavljivo, baš kad je uzeo svu vlast, kad su mu skoro svi jurili da mu se dodvore, a tko više nego crkvenjaci, odjednom, kao iz vedra neba, na vrhuncu moći, nakon skoro dva puna premijerska mandata, odustajanje i strmoglavi pad. Dr. Ivo Sanader dao je ostavku (1. srpnja 2009.) na poziciji prvog čovjeka države. I nakon prvog šoka, nisu uslijedile kritike, nego svakovrsna blaćenja; izbačen je iz stranke, iz HDZ-a, u kojoj je bio gotovo sve, napušten od većine. Prijatelja, naravno, i crkvenjaka. Nestalo ih odjednom. Ti su nastavili mijenjati svoje idole, od Karamarka, pa do Čovića…

Godine 2017., osam godina nakon ostavke, gonjen po raznim procesima i ročištima, optuživan za nepotizam, mito i korupciju, uvijek u mega-mjerama, presuđivan, zatvaran i puštan, Ivo Sanader objavljuje knjigu i to ni manje ni više nego o detuđmanizaciji. Tako je upravo naslov prve knjige memoarskih zapisa najhrvatskijeg, najkatoličkijeg i kakvog sve negdašnjeg najmiljenika „Crkve u Hrvata“.

Nakon desetljeća povlačenja po sudovima i medijima, neki dan, 23. svibnja 2019., Vrhovni sud R Hrvatske objavljuje pravomoćnu presudu Sanaderu u „aferi Planinska“. Više od presude i povećanja kazne čini se važnijim obrazloženje presude. Ono je u nas, pogotovo u Crkvi, prošlo bez odjeka. Razočaranja su blagotvorna, ali svojih se zabluda ljudi ne vole sjećati. Tako ni Sanadera­. Uostalom, dugogodišnji sudski slučaj Sanader potrošio je živce i najvećih znatiželjnika i senzacionalista. K tomu, slučaj Sanader nešto je krajnje blisko svim čelnicima i stožernicima nacionalnih partija, svoj toj postkomunističkoj nacionalnoj buržoaziji, kao i njoj bliskim crkvenim menadžerima, kojima su srebroljublje i karijera ne samo prije naviještenja vjere nego vjerom perfidno zaogrću svoju korupciju.

Priznajem da s neskrivenim zadovoljstvom čitam obrazloženje presude Vrhovnoga suda i sjećam se sve one nemoći pred bahatošću Sanadera i njegovih političkih epigona, pred svim onim mukama dugotrajnog i besmislenog raspravljanja o tome što Crkvi i franjevcima znači stranačka politika. I ništa se posebno nije promijenilo niti mijenja. Štoviše, još dublje tonemo u političku i religioznu korupciju. I danas, dva desetljeća kasnije, sa sličnom nemoći, ipak se nadam da će kada-tad, neki sud pomesti beskrupuloznike.

Važno je podsjetiti da u postupku Vrhovnog suda R Hrvatske u vezi sa Sanaderom nije riječ tek o potvrđivanju presude i povećanju godina zatvora, nego o jedinstvenom obrazloženju presude. Naime, u obrazloženju stoji ono čega nigdje u našim, posebno u bosanskohercegovačkom sudstvu nema. U obrazloženju presude uvodi se načelo moralnosti, socijalni moral i pravda, te se ne ostaje tek na faktičnoj presudi, pozitivnom pravu. U istom obrazloženju se ističe da presuda bitno ovisi o poziciji i službi presuđenoga, o okolnostima u kojima je optuženi djelovao, o tome da je riječ o premijeru, prvom čovjeku države, osobi koja je trebala biti moralni uzor svima i garant socijalnih vrijednosti, socijalne pravde i vladavine prava.

Kod Ive Sanadera, premijera R Hrvatske, piše u obrazloženju, radi se o „osmišljenoj političkoj korupciji u njenom najtežem obliku“. „Izuzetna pogibeljnost postupanja“ očitovala se „u tome da je optuženik najteži oblik političke korupcije sam osmislio, a u realizaciji kriminalnog plana i njegovu prikrivanju je bio ustrajan. Riječ je o korupciji koja se provodila kao način života u uvjerenju da je obnašanje najodgovornijih funkcija u društvu osnova bogaćenja, a u svemu je bilo dominantno koristoljublje.“ Zato je Vrhovni sud Republike Hrvatske smatrao „da je tim okolnostima dan premali značaj“, te da je „ovakav oblik postupanja čelnog čovjeka izvršne vlasti, motiviran isključivo lukrativnim pobudama, jedan od najpogibeljnijih oblika kriminalnog postupanja jer se zbog uskih egoističnih interesa grubo obezvređuju temeljne društvene vrijednosti na kojima počivaju demokratski uređene države i to od samog vrha vlasti koji je izabran da te vrijednosti brani i koji mora biti garant poštivanja zakona.“

U nastavku Vrhovni sud kaže: „Kada predsjednik Vlade koristi državne institucije radi svog beskrupuloznog bogaćenja, pritom smišljeno dajući takvom kriminalnom postupanju privid zakonitosti, na taj način ne samo da nanosi visoku materijalnu štetu društvu, nego i krši princip vladavine prava koji je conditio sine qua non svakog pravno uređenog društva i koji prema članku 3. Ustava Republike Hrvatske čini jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske.“

Presuda Sanaderu dolazi u trenutku dok Bosnu i Hercegovinu trese kriza sudbene vlasti, a ne zna se koja to kriza po redu. Predsjednik Visokog tužiteljskog i sudskog vijeća (VTSV), prvi čovjek sudbene vlasti naše države, otkriven je u za njegovu funkciju nedopuštenu postupku, potpredsjednica VTSV, pa onda glavna tužiteljica, mnogi tužitelji, suci, sva ta svita uzvišenih službi („odvjetnici istine i pravde“, „odvjetnici obespravljenih“), pretvaraju se u nečasne i nemoralne moćnike, u korumpirane plaćenike zaštićene zakonom, u lašce i srebroljupce, u dobrovoljne suučesnike i služitelje dehumanizirajuće politike i korumpiranih političara.

Obrazloženje Vrhovnoga suda R Hrvatske za Sanaderovu kaznu neodoljivo podsjeća na ono na čemu inzistira Papa Franjo u današnjoj Crkvi, jer u njezinim institucijama, hijerarhijskim i redovničkim, puno je korupcije, puno je mafijašenja i svjetovnoga ponašanja, puno srebroljublja, težnje za bogaćenjem i slavom. U Crkvi su se, stalno govori Bergoglio, namnožili izopačeni ljudi, oni kojima su korupcija, spletke i prijevara način života, kojima je bogaćenje i nesuosjećanje, nesolidarnost i sebični interes iznad svega. Nije najveća ljudska tragedija biti grešnik, nego korumpiran (Peccatore si! – Corrotto no!); grijeh se oprašta, korupcija se ne može oprostiti, stalno ponavlja papa.

Sve u svemu, vrijedi ne potonuti u gorkost nemoći pred silnicima ovoga svijeta, ni pred korumpiranima koji su bliski Crkvi ili su u njoj poglavari, nego nadati se protiv svake nade u pravedan ishod ljudskih sukoba. Doći će vrijeme svođenja računa, pokazat će se istina i zasjat će pravda. I ono nevidljivo postat će vidljivo. Rado se u ovakvim situacijama sjetim mudroga Mirka Đorđevića, koji je šikaniran od svojih, i od svoje Crkve, širio vedru nadu u bolji svijet; evanđeoski se nadao da će doći netko s Kristovom metlom da pomete Crkvu koju pretvaraju u „pećinu hajdučku“. I ponavljao je rado: „A nada je – ljudska nada bez granica i obala – jedino hrišćansko oružje.“ Nada je to koja, bez oportunizma i potkupljivosti, hrabro radi na pravednijem svijetu.

Ivan Šarčević (Prometej.ba)