Banjalučanka Lana Bastašić je za svoj prvi roman ’Uhvati zeca’ vrlo lako mogla uhvatiti ovogodišnju NINovu nagradu za roman godine. Plasirala se u ’finale’ među pet najboljih. O nagradi su odlučivale nijanse, a Lanin je roman popraćen dobrim kritikama i većom potražnjom čitalaca.
Mlada književnica grad u kojem je odrasla sada posmatra iz Barcelone. I u ovoj knjizi ona ne zaboravlja proživljeno vrijeme u Banjaluci. Ona piše ono što je dobro upoznala:
’’... Oblaci su, poput ugriza, nečujno izbili po nebu. Grad se budio. Mrak se tiho vraćao u svoju dobro utabanu fotelju. Onaj komadić sunca koji se tog dana razgolitio samo za nas dvije i našu kriminalnu avanturu, sada se povukao nazad kroz svoju pukotinu i ostavio nas u polutmini. Vidjela sam male ljude kako koračaju hitro niz iskrivljene ulice. Vidjela sam venecijanere kako se otvaraju, kao kapci, po sivim zgradama. Vidjela sam automobile kako se polako parkiraju tamo gdje je nekada stajala Ferhadija. „Raketa”, rekla si mi nekada davno, u drugom ili trećem razredu osnovne, dok smo prolazile pored džamije. „Moj tata je jednom rekao da je to raketa. Ali nije, šalio se, to se zove minaret.” Mislila sam na to dok smo sjedile na Kastelu. Sjetila sam se tada i svog trinaestog rođendana, onog na koji nisi mogla da dođeš. Sjedila sam u sobi s nekoliko drugarica iz razreda i smijala se školskim tračevima dok je moja veselija nego inače mama škljocala malim fotoaparatom. Kasnije sam bacila te fotografije, u strahu da ćeš ih vidjeti jednog dana i saznati da sam se dobro zabavljala u tvom odsustvu. Nekoliko dana poslije tog rođendana srušena je Ferhadija. Rakete su, zaista, poletjele u nebo i ostavile za sobom neugledne parkinge. ...’’
Bastašićeva je izvanredno oslikala karaktere glavnih junakinja knjige, Sare i Lejle, njihove sličnosti i suprotnosti, kao i haotično vrijeme neposredno prije posljednjeg rata. Vješto kombinira slike iz njihove adolescencije, zidni posteri, kućni ljubimci, prve simpatije djevojčica sa naglim promjenama u društvu... promjene u školi, promijena imena djevojčici... ali Sara ne prihvata da najbolja drugarica nije više Lejla nego Lela... Ili ovaj citat: ’’... Sjećam se samo da je grad bio drugačiji, kao da mu je neko isisao sve sokove i ostavio ga da se suši na travi. Bilo je sve više mraka, sve više otkazanih časova, sve više molitvi u dnevnim novinama. …Moji sugrađani su nenadano dobili drugačija lica. Neka su se samo jednom namrštila i zauvijek ostala u tom položaju. Druga su potpuno nestala, otišla bez mnogo buke. ...’’
Roman počinje poslije rata kada glavne junakinje obnavljaju druženje poslije desetak godina, Sara se odaziva na Lejlin poziv, vraća se iz Dablina u BiH. One putuju u Beč, traže Armina, Lejlinog brata u koga je Sara bila zaljubljena...
Lana Bastašić je napisala roman ’’Uhvati zeca’’. Dobar roman! Romani se ne pričaju. Treba ih čitati.
Lana je napisala toliko dobar roman da već priželjkujemo sljedeći. Jer i taj će biti dobar!
(mm)
No comments:
Post a Comment