Most Radija Slobodna Evropa: Turska i Rusija na BiH poligonu

Bosna i Hercegovina između Turske i Rusije bila je tema razgovora novinara Omera Karabega sa dva univerzitetska profesora: Jelena Trivić iz Banjaluke i Ešref Kenan Rašidagić iz Sarajeva.

JELENA TRIVIĆ: U slučaju Rusije i Turske ima politikanskog igranja na emocije od strane rukovodstva Republike Srpske i Stranke demokratske akcije. Tu nema pretjerane koristi ni za entitete, ni za Bosnu i Hercegovinu. Sve se svodi na političku promociju da bi se pridobilo biračko tijelo.

EŠREF KENAN RAŠIDAGIĆ: Za mene je prvo i najvažnije pitanje da li lideri nacionalističkih, samim tim i populističkih stranaka, uopće žele da BiH uvedu u Evropsku uniju. Po meni, odgovor je - ne. To je deklarativno zalaganje za Evropsku uniju, dok se s druge strane radi sve da se ovoj državi onemogući da uđe u Evropsku uniju.






TRIVIĆ: Dodik dobija političku koristi od fotografisanja sa Putinom. Mislim da tu nema čvršćih i jačih veza. Ne vjerujem da gospodin Putin pridaje neki poseban značaj Republici Srpskoj osim tih petnaestak minuta kada primi gospodina Dodika. BiH, govorim o oba entiteta, i sa Rusijom i sa Turskom ima negativni spoljnotrgovinski bilans, dok je u spoljnotrgovinskoj razmjeni sa zemljama Evropske unije pokrivenost uvoza izvozom daleko veća. Od koketiranja sa Rusijom i Turskom najviše koristi imaju političari. Slažem se sa gospodinom Rašidagićem da naši lideri apsolutno ne žele da BiH uđe u Evropsku uniju.

RAŠIDAGIĆ: Za razliku od veza Dodika i Putina, koje su vrlo površne i svode se na protokolarne prijeme, veze gospodina Izetbegovića i vrha SDA sa gospodinom Erdoganom su puno jače. Zasnovane su na porodičnim vezama koje traju decenijama. Ti prijateljski odnosi su zasnovani na puno dubljem ideološkom razumijevanju nego što je dnevnopolitičko. Kakve koristi BiH ima od toga - ne mogu reći, jer ništa ne znamo o onome što se dešava van protokolarnih susreta. Međutim, i pored silnih izraza podrške i razumijevanja za situaciju Bošnjaka i deklarativnih zalaganja za pomoć BiH, vrlo je teško naći neke ekonomske pokazatelje koji to potvrđuju. Turske investicije u Federaciji BiH su praktično nepostojeće. U isto vrijeme Turska investira u Srbiji. Turska insistira - vidjeli smo to i prilikom posljednje posjete gospodina Erdogana - da joj isporučimo neke gulenovce, da se zapravo uključimo u njihov unutrašnji politički obračun. To ne treba Bosancima i Hercegovcima koji su ionako međusobno podijeljeni.

TRIVIĆ: Srbija djeluje kao zemlja koja je opredijeljena za Evropsku uniju mada održava čvrste veze sa Rusijom, dok se je u Republici Srpskoj gospodin Dodik, koji je bio proamerički i prozapadno orijentisan, potpuno okrenuo Rusiji, što dugoročno ne može da koristi ni njemu, ni narodu koju vodi i predstavlja.

RAŠIDAGIĆ: Moglo bi se postaviti pitanje da li bi se zbližavanje Rusije i Turske, koje je evidentno zadnjih godina, moglo reflektirati i na ovaj naš region, mada je Zapadni Balkan prilično nebitan za Rusiju i Tursku. U fokusu njihovog interesovanja i njihove saradnje momentalno je situacija na Bliskom istoku i tu su njihovi interesi prilično komplementarni. Tu postoje puno veće igre - odnos prema Iranu i Siriji, dokazivanje statusa velike sile, forsiranje Turske da zaoštri odnose sa NATO paktom što je cijena njenog približavanja Rusiji. Može li se u tu priču ubaciti i nečiji interes u Bosni i Hercegovini - o tome, ponavljam, možemo samo spekulirati.

TRIVIĆ: Ne mogu da tvrdim, nemam dokaza, ali djeluje mi da su potezi Dodika i Izetbegovića sinhronizovani. Izetbegovic otvori neku temu na koju reaguje Dodik i obrnuto - Dodik otvori temu, pa onda Izetbegovic reaguje. To se dobro prima u najvećem dijelu glasačkog tijela - i kod Srba i kod Bošnjaka. Ja mislim da oni ne žele pravnu državu, ekonomski prosperitetnu u kojoj će narod živjeti od svog rada i u kojoj će institucije funkcionisati bez mita, korupcije i svega onoga u čemu su ogrezle.

RAŠIDAGIĆ: Oni podgrijavaju međusobne sukobe od kojih i jedna i druga strana profitiraju. Tih sukoba nikad ne fali. Ja sam prilikom nekih pregovora imao priliku vidjeti da se ti ljudi na ličnoj bazi jako dobro razumiju i slažu. Kada procijene da im je potrebna saradnja na bilo kom nivou - privatnom, političkom ili javnom - oni začas uspostave zajednički jezik. Tako da nije isključeno da neka vrsta vanjske intervencije dovede do promjene u međusobnim odnosima.

(Radio Slobodna Evropa)