Pages

Monday, September 23, 2019

Profesor i gospodin


Đaci banjalučke Gimnazije pamte mnoge profesore, ali sigurno je najomljeniji i profesor o kome ima najviše anegdota legendarni profesor latinskog Ivo Nakić.
Gospodin po ponašanju i pojavi tako neobičan u ona davna vremena. Obično se kaže gospodin sa velikim G da se naglasi da njegovo gospodstvo nema veze sa bogatstvom, već sa ponašanjem, koje je odudaralo od uobičajenog i onda i sada. Profesor latinskog jezika bio je poštovan i prepoznat od svih Banjalučana. Ako po ničemu drugom, svi su ga znali kao "gospodina sa leptir mašnom, aktn tašnom i kišobranom". Leptir mašnu je ponekad mijenjao kravatom, a na večernje izlaske na sva kulturna događanja je išao bez aktn tašne, ali kišobran je bio obavezan i "kad je kiša bila deset dana daleko". Priče o Nakiću su uglavnom urbane legende, pa ćemo ih ovdje klasirati u nekoliko grupa zabavnih anegdota, a stvarnu biografiju svešćemo na nekoliko crtica. Svi ga pamte po dirigovanju Gaudeamusa, koja je zahvaljujući njemu postala i zvanična i bila nezvanična himna Gimnazije Banjaluka. Đaci pamte latinske izreke na kojima je insistirao, ali prije svega osmijeh i jedinstvenu okretnost i uz njegovu korpulenciju gotovo neponovljivu gracioznost. Gracioznost dobroćudnog diva i moćan tenor bili su uzrok strahova prvačića. Vremenom su se ti strahovi pretopili u sjećanje koje izaziva osmijeh.


Umjesto biografije

Ivo Nakić je rođen 1908 godine u Drnišu. Bar tako stoji u zvaničnoj dokumentaciji, mada postoje i nezvanični izvori, pogotovo različita učenička svjedočenja koja tvrde drukčije. Ponekad je profesor daleko mlađi, a kao mjesto rođenja pominje se i Vrlika i Knin, u svakom slučaju Dalmatinska Zagora, početkom prošlog vijeka; najvjerovatnije 31.12.1907. O životu profesora Nakića nema pouzdanih podataka sve do 1957. Godine kada postaje profesor latinskog u banjalučkoj Realci. Gimnazija će mijenjati i ime i lokaciju, a profesor Nakić ostaće joj vjeran do penzionisanja. Tridesetak generacija đaka stvoriće legendu o najomiljenijem profesoru Banjalučke gimnazije.

Kratak životopis profesora prema svjedočenju jednog njegovog đaka: Ozrena Tinića.
Majka mu je poticala iz mjesta Vrlike, iz poznate porodice Begović. Poznate, nadasve po njenom bratu, Milanu Begoviću, najistaknutijem književniku što ga je dao taj kraj. Radio je
kao profesor u Splitu, dramaturg u Hamburgu, režiser u Beču, nastavnik na glumačkoj skoli u Zagrebu, te ravnatelj drame u Zagrebu.

Otac mu bješe trgovac, pristojno je zarađivao što je Ivi uveliko pomoglo da se mirno posveti svom obrazovanju. Odmah po završetku gimnazije 1927. g. krenuo je u Zagreb na studije. Nakon kraćeg vremena obreo se u Ljubljani gdje je završio Filozofski fakultet. Predmeti su bili teški: francuski, latinski i komparativna gramatika svih romanskih jezika....
Profesur je govorio francuski, talijanski, španski, portugalski, rumunjski i reto - romanski, a još iz klasične gimnazije poznavao je i klasični grčki jezik!
Profesuru je počeo u Daruvaru. Potom ga služba nosi u Novu Gradišku, pa u Dalmaciju, u Šibenik, Split i Makarsku a 1957. stiže u Banjaluku. Počeo je raditi u Gimnaziji kao glavni latinac a povremeno je predavao francuski i talijanski jezik.
Što se sporta tiče, profesor se bavio plivanjem, veslanjem, boksom, a jedno vrijeme je igrao i u "Hajduku".
Jedan drugi đak (čije ime mi nije moguće rekonstruisati na osnovu Nik Name) tvrdi da je profesor Nakić u vremenu od 1947. do 1952. bio u kabinetu poznatog diplomate i novinara Ive Vejvode (u tom periodu urednik u Tanjugu i ambasador u Brazilu i potom u Francuskoj, što bi odgovaralo komparativnom znanju profesora Nakića).
U svakom slučaju 1957. dolazi u Banjaluku, gdje ostaje do svoje smrti 1993. godine.

O samoj smrti profesora ispredaju se različite legende.
Tužna vremena i tužne priče... Priče o gladovanju demantuju neki njegovi učenici, koji su tada volontirali u Karitasu i redovito ga posjećivali i pomagali. Čak mu je navodno jedan učenik uplatio redovan obrok u hotelu Bosna.
Sve dok nije pao u postelju ostao je redovan posjetilac svih manifestacija i predstava u Pozorištu i Domu kulture. Činjenica je da je živio sam, a da ga ni godine ni vrijeme nisu baš mazile. Prema svjedočenjima nekolicine učenika preminuo je u bolnici pod punom pažnjom bivšeg učenika i tada uglednog kardiologa dr. Goronje.
Pošto nije imao porodice i spomen ploča na groblju je znak pažnje bivšeg učenika, tada direktora gradskog groblja.




Rutina ispitivanja i šablon časa

Profesor Nakić se striktno pridržavao određenih rutina. Njegov čas je uvijek imao istu strukturu i dinamiku. Kod njega je bilo sve po šablonu.
Prije ulaska profesora Nakića, a svi znamo da ne kasni niti jedne sekunde, pripremimo sveske i rječnike, jer znamo da će svaki, ama baš svaki put isto reći: Molim zadaće i rječnike.
Svakom učeniku parafira zadaću, a onda otvori dnevnik i kaže: "Izađi na lekciju" pa prozove nekoga. Ako ne znaš tri uzastopne riječi, ne samo da ti da jedinicu, nego kaže: "Druže, (ili drugarice, pa slijedi ime) bićeš zapisan u crnu svesku". Đaci, uglavnom nesretni prvačići bi se pogubili. A kako i ne bi: 196 cm i 130 kg djelovali su impozantno i bez gromkog glasa. Kasnije bi skontali da ta njegova crna sveska ustvari ništa ne znači. Kasnije smo svi imali četvorke ili petice, a latinski smo i znali i učili toliko da i oni najslabiji mogu da se sjete bar pedesetak latinskih izreka.
Ako se radi nova lekcija, on njezin naslov ispiše na tabli pa upita:”Koji je naslov današnje lekcije?”
Zanimljivo, ali svaki drugi čas, bar u prvom razredu, neko ne bi znao naslov.
Legendarno je bilo i pitanje najčešće na kraju časa: KOJI JE NAJLJEPŠI JEZIK NA SVIJETU?
Ubrzo bi svi naučili da je jedini očekivani i ispravni odgovor: ŠPAAANJOOOOLSKIIII!!!
Tako je! - uzvikne popularni Nakara i onda slijedi odmahivanje sa obje ruke uz tajanstveni osmijeh dobroćudnog ‘medvjedića’, baletni zaokret ogromnog tijela i kraj časa sa aplauzom i profesoru i nama što smo preživjeli još jedan čas.
Danas, u vrijeme interneta i Googla, ovakva rutina i šabloni se čine suvišnim i krutim, ali ostavlja se otvoreno pitanje: Kako razviti sposobnost memorisanja?


Prvi red pozorišta

Bilo koja premijera u Narodnom Pozorištu, ili u Domu Kulture, od sredine šezdesetih pa do početka devedesetih, imala je jednog redovnog posjetioca. Profesor Nakić je sjedio, a neki kažu i drijemao u prvom redu.
Što se tiče karata, profesor ih je u pravilu dobijao besplatno i to uvijek najbolje. Uvijek je neki đak bio ili blagajnik, ili inspicijent, ili glavni glumac, ili scenarista, a bogami i direktor i portir, tek da se zna da je Gimnazija uvijek bila elitna škola.

Aktovka, šešir i kišobran
Zaštitni znak dnevne rutine profesora Nakića bila je aktovka. U aktovci se navodno uvijek nalazila i pidžama. A na pitanje: Zašto? On bi rekao "Nikada se ne zna gdje", uz šeretski osmijeh i pogled "i s kim će čovjek zanoćiti".
Sem aktovke, znak prepoznavanja bio je legendarni kišobran koji je veličinom podsjećao na suncobran i uvijek besprekorno izglancane cipele.


Ivine stepenice



Kao podsjetnik na profesora jedno krilo sadašnje Gimnazije nosi njegovo ime, što dokazuje tabla sa njegovim imenom.


(‘Parkić’ je ovaj tekst posudio sa sajta blinfo)

No comments:

Post a Comment