Kućna biblioteka me uvijek iznenadi i obraduje, kada pokušavam u policu ugurati koju novu knjigu, a i sam znam,već godinama, da je to gotovo nemoguće.
Danas sam tražeći Kunderu izvukao jednu meni, emotivno, dragu knjigu.
Slavko Podgorelec je bio hroničar "našeg malog mista"...hroničar i zaljubljenik u banjalučke priče.
Kada smo Slavko i ja popili prvu kafu u " Šišmišu" gotovo se i ne sjećam.
Znam da je povod bio taj, što je on čuo kako ja (tada student) imam neke stare banjalučke fotografije i dokumente koje bi on volio da vidi.
Tada smo se valjda "našli" , onako na "prvu"... Nerviralo ga je godinama što ja tada nisam pio nikakav alkohol, pa mu je sok odudarao od ostalog sadržaja na kafanskom astalu.
Godine su prolazile, sretali bi se povremeno, a posljednjih desetak Slavkovih godina sve češće.
Zbližile su nas jos više Slavkove kardiološke dijagnoze.
Dolazio bi obično na kontrole u dane kada sam ja bio dežuran na Klinici, popodne, kada ima manje posla. Znao bi ostati prilično dugo, pripovijedajući dežurnoj ekipi neke zanimljive priče.
Krajem 2014.žurio je da završi i organizuje promociju monografije o Ademu Ćejvanu.
A onda je u hodu otkrio karcinom.
Nije ga prihvatao kao svog i kada su mu rekli da prognoza nije dobra. Šalio se, izrugivao se svakoj metastazi.
Tog 02.novembra 2014.bio sam dežuran na Klinici.
Danas sam tražeći Kunderu izvukao jednu meni, emotivno, dragu knjigu.
Slavko Podgorelec je bio hroničar "našeg malog mista"...hroničar i zaljubljenik u banjalučke priče.
Kada smo Slavko i ja popili prvu kafu u " Šišmišu" gotovo se i ne sjećam.
Znam da je povod bio taj, što je on čuo kako ja (tada student) imam neke stare banjalučke fotografije i dokumente koje bi on volio da vidi.
Tada smo se valjda "našli" , onako na "prvu"... Nerviralo ga je godinama što ja tada nisam pio nikakav alkohol, pa mu je sok odudarao od ostalog sadržaja na kafanskom astalu.
Godine su prolazile, sretali bi se povremeno, a posljednjih desetak Slavkovih godina sve češće.
Zbližile su nas jos više Slavkove kardiološke dijagnoze.
Dolazio bi obično na kontrole u dane kada sam ja bio dežuran na Klinici, popodne, kada ima manje posla. Znao bi ostati prilično dugo, pripovijedajući dežurnoj ekipi neke zanimljive priče.
Krajem 2014.žurio je da završi i organizuje promociju monografije o Ademu Ćejvanu.
A onda je u hodu otkrio karcinom.
Nije ga prihvatao kao svog i kada su mu rekli da prognoza nije dobra. Šalio se, izrugivao se svakoj metastazi.
Tog 02.novembra 2014.bio sam dežuran na Klinici.
Predveče se pojavio Slavko, ublijedio, ali još uvijek onaj isti Slavko.
Kaže, onako sa vrata: " Jarane, najebao sam sad, ali stvarno, gotovo je, malo je ostalo. "
Tog popodneva je iz štamparije izvukao jedan primjerak knjige o Ademu Ćejvanu i donio je meni na poklon. " Boki, bojim se da neću dočekati promociju, pa da ne ostaneš bez knjige"
Dao mi je svoj primjerak i napisao posvetu, tako duboku i surovo prigodnu trenutku.
Još i danas vidim kako iz svog prsluka vadi olovku i na prvoj stranici zapisuje:
" Dragi Borise, mi smo smrtni, samo uspomene na papiru traju.
Živ ti meni i zdrav bio,
tvoj Slavko Podgorelec"
Živ ti meni i zdrav bio,
tvoj Slavko Podgorelec"
Slavko je otišao dva mjeseca poslije.
Uspomene na Slavka i njegov šeretski, boemski
osmjeh trajaće dok je nas njegovih poznanika, prijatelja, dok je zapisa na papiru i dok je GRADA kome je Slavko nešto značio.
Slavko je bio NEKO!
osmjeh trajaće dok je nas njegovih poznanika, prijatelja, dok je zapisa na papiru i dok je GRADA kome je Slavko nešto značio.
Slavko je bio NEKO!
Eto jarane, da i ja o tebi nešto napišem, a trebao sam odavno to uraditi...
(Preuzeto sa autorovog fejzbuka)
(Preuzeto sa autorovog fejzbuka)
No comments:
Post a Comment