Miljenko Jergović: Čestitka

Jutros je u Beogradu objavljeno da je Tanja Stupar Trifunović ovogodišnja dobitnica Vitalove nagrade, jedne od najmarkantnijih srpskih književnih nagrada. Večeras je u Zagrebu važna ovdašnja prozna nagrada, nazvana nadimkom najvažnijega hrvatskog i jugoslavenskog pisca našega vijeka, dodijeljena Darku Cvijetiću. Osim što je time u istome danu svjetlost pozornice obasjala dvoje pisaca, nešto je rečeno i o književnosti i o književnostima kojima pripadaju. Mostar i Stolac, te Banja Luka i Prijedor zadnjih su godina dva najživlja i najvažnija središta bosanskohercegovačke i srodnih joj književnosti. Nema tamo književnih skandala, stipendija ni poticaja, nema ni jebavanja majke vjerski, etnički ili rasno nepodobnoj književnoj čeljadi, nema kanona i kanonizatora, ima samo pisaca koji pišu. Danas su srpska i hrvatska književnost veće za dvije književne nagrade, koje su njihovi dobitnici učinili većim nego što su prethodno bile. A bosanskohercegovačka književnost, gdje god je doista ima, nije ništa manja. Jednostavna je to matematika, za one koji umiju računati. Nama, pak, koji smo daleko od svega toga, velika je sreća što su Tanja Stupar Trifunović i Darko Cvijetić nagrađeni, te im ovako javno čestitamo.
I ovim povodom vas vodimo na prvi tekst Darka Cvijetića objavljen na ajfelovom mostu godine 2014. Pročitajte ga i znat ćete zašto je Darko večeras nagrađen, taman i da niste čitali "Schindlerov lift", a svakako biste trebali. Prvi tekst Darka Cvijetića s ajfelovog mosta na:

https://www.jergovic.com/ajfelov-most/vitez-hrast-miris-vafla/

Aleksandar Aco Ravlić: Vrata kovačnice kao priznanica

Da velika ogaravljena vrata kovačnice mogu biti 'priznata za priznanicu usred Banjaluke, to bi malo ko mogao povjerovati. Pa, ipak, i to se jednom dogodilo. Događaj je "otkrio" banjalučki list “Čičak" iz proljeća 1922. godine.
Naslov nije bio privlačan, kamo li upozoravajući, kojim bi se skrenula pozornost na štivo. Naime, naslov je glasio: "Čon. 150 K". Dakle, ništa osobito. Ipak, pažnju je pobuđivala činjenica da je to glavni tekst na naslovnoj stranici lista. Vrijedilo ga je pročitati.
"Tu neku večer sastalo se kao obično nekoliko rakijaša i mezetaša u birtiji kod Ante mladog Jovića. Što su više čokanjčići dolazili na sto, društvo je sve više postajalo intimnije i razgovorljivije. Svi su pričali svoje privatne stvari i svi su se tužili na 'rđavi' svijet, koji iskorišćava njihovu dobrotu. Svi govore i svi slušaju - vjeruju i ne vjeruju - ali kad poče da priča kovač Jako Sinđirlija, da su i njemu propale hiljade i milioni radeći na vjeresiju - svi grohotom prsnuše u smijeh.
" Šuti fukaro jedna, - reče mu Niko Čondić, - ko će tebi još dugovati! "
Ove riječi upališe majstor Jaku, pa će reći Čondiću:
" Je li: ko će meni dugovati? I ti to meni govoriš, a sam si mi dužan! "
" Ako sam ti dužan, - reče Čondić, - donesi mi račun, pa da dmah platim. Niko Čondić neće da bude fukari dužan! "
Majstor Jako ode da donese račun. Kako mu je kovačnica blizu birtije, čude se ljudi što se tako dugo zadržao i već su počeli sumnjati i govoriti kako ono nije govorio majstor, već rakija..
" U ime Isusovo, majstore! - zavika gazda Anto. Nosi te bis, majstore! Kuda si mi u dućan ponio vrata?! "
I zaista, majstor Jako uprtio vrata od kovačnice i spustio pred Niku Čondića, pokazujući mu prstom mjesto, gdje je i napisano:
" Čon. 150 K ".
" Vidiš li, kučko, da si mi dužan? Plati! "
Čondić na to izvadi sto i pedeset Kruna i predade ih majstor Jaki, ali mu reče, da mu račun saldira. Majstor Jako napisa pod "Čon. 150 K. " riječ 'Plaćeno'.
" Je li ti pravo? "
" Jest, ali ćeš mi dati vrata, da ih pošaljem kući, jer ja moram svaki račun da ženi pokažem.
Majstor pristade, a Čondić dozva hamala, dade mu pet dinara i vrata i reče da mu ih odnese kući u Ciganluk.
Majstor je ostao kod Jovića da čeka vrata i da još koju popije. Uzalud je čekao, jer je Čondić vrata kovačnice smatrao kao priznanicu. Sjutradan je majstor morao ići i na policiju, koja je nagovorila Čondića, da mu povrati vrata. Ali kad su na policiji vidjeli da račun nije taksiran, to je policija vrata predala financijskoj direkciji, da ona ubere biljegovnu taksu.
Još i sada kovačnica majstor Jake nema vrata, jer se financija, po običaju, ne žuri. A ne žuri tu stvar ni majstor Jako, jer se boji strašne globe.
Kako će se ova afera svršiti, mi ćemo javiti našim dragim čitaocima.
***
Obećanje nisu izvršili. Godinama je priča o vratima kao priznanici kolala Banjalukom. Možda od tad potiče i ona - "priznanica ko vrata", misli se, velika.

Aleksandar Aco Ravlić ("Banjalučke vesele zgode i anegdote")

Ivo Komšić: Ono ključno o BiH što mora shvatiti novi predsjednik Hrvatske

Vrijedi procitati precizna objasnjenja Dejtonskog. Ovaj sporazum i njegove odredbe su predmet dugogodisnjih  grubih manipulacija politicara na vlasti u BiH kojima oni dezinformisu svoje potencijalne birace.  

*********************

Završeni su predsjednički izbori u Hrvatskoj. Pobijedio je Zoran Milanović, kandidat ljevice. Gotovo da mu nitko nije davao šansu, posebno u ovom drugom izbornom krugu kada je jedan kandidat desnice ispao iz utrke. Čak su i ugledni i neovisni analitičari davali veću šansu aktuelnoj predsjednici države, kandidatkinji HDZ-a i ostalih desničara.
Njena prednost, koju su svjedočile i ankete, bila je obrazlagana ubrzanim skretanjem hrvatskog društva ka radikalnom nacionalizmu, nakon posljednjeg dolaska HDZ-a na vlast.
Iza Milanovića je stajao SDP i hrvatske demokratske stranke ljevice, od liberala do zelenih i drugih stranaka socijaldemokratske orijentacije. U duboko podijeljenom društvu, prednost je davana hrvatskim nacionalistima i ostalim ekstremnim desničarima.
Činilo se da Hrvatska klizi u krajnju desnicu i kleronacionalizam. Uz aktuelnu predsjednicu stajale su i evropske desničarske partije, ne otvoreno, nego posrednim ali jasnim porukama. Tu svrhu je, između ostalih, imao i kongres evropskih desničara u Zagrebu.
Službenom Zagrebu nije smetalo što su među tim političarima bili i oni koji su javno ispoljavali svoj neofašizam, što su čak imali teritorijalne pretenzije prema Hrvatskoj. Bitno je bilo izbjeći Vučića. Svi ostali koji su opčinjeni borbom protiv komunizma, dobro su došli.
Nije bilo važno što su njihovi javni istupi grubo redefinirali prošlost i rezultate Drugog svjetskog rata u kome su nacisti i fašisti poražena strana. Odlučujuće je bilo da su se njihovi javni istupi uklapali u antipartizansku kampanju koju HDZ vodi od dolaska na vlast do danas.
Sve je to trebao biti vjetar u leđa aktuelnoj predsjednici u borbi za drugi mandat, za koju se znalo da sama nije sposobna dobiti ni taj dio hrvatske javnosti. Nije joj pomogla ni proamerička i natovska prošlost.
Poistovjećivanje Milanovića s komunizmom, tvrdnje da je bio nesposoban premijer, da dijeli hrvatsko društvo, nisu naišle na pogodno tlo. On je pobijedio ne samo u Titovom zavičaju nego i u Tuđmanovom. Građani Hrvatske se ipak nisu dali zavesti, odbacili su neistine i insinuacije i odlučili. Analitičari svih ideologija i svih nivoa obrazovanja su se obrukali.
Braniti poraz podjelom na desnici, također ne stoji. Da su svi nevažeći glasovi dodani aktuelnoj predsjednici, a procjena je da su to glasovi krajnje desnice, ne bi joj pomogli – i s njima bi izgubila.
Nisu joj pomogli ni glasovi iz Bosne i Hercegovine koji su u nekim hrvatskim izborima, nekada, bili odlučujući. Glasanje u BiH za hrvatske izbore pokazalo se kao farsa. To je bio samo još jedan pokušaj HDZ-a BiH da utiče na izbor vlasti u susjednoj državi, još jedno uzaludno trošenje novca poreznih obveznika i jedne i druge države.
Hrvatska i dalje istrajava da joj vlast biraju građani druge države koji ne plaćaju porez Hrvatskoj. To je jedinstven slučaj u svijetu. Ali, i to je konačno propalo. Pitanje je kako će to šef HDZ-a Dragan Čović uopće preživjeti, i to ne samo politički.
Njemu nije problem ”klepiti ušima”, kako se to u BiH kaže, pa među prvima čestitati pobjedniku protiv koga je vodio žestoku, upornu i nekorektnu kampanju. To je stvar morala, kojeg je on davno otjerao od sebe.
Milanović bi trebao, također, znati da kampanja protiv njega u BiH nije bila samo politička nego u konačnici nepropisna, sračunata na prevaru.
U BiH se moglo glasati s osobnom kartom, na licu mjesta, bez da ste se prethodno stavili na birački spisak. (To potvrđuju oni koji su izašli na izbore).
U svim lokalnim sredinama u kojima Čovićev HDZ ima vlast, pravljeni su birački spiskovi, a pri pristupanju glasanju identifikacija glasača se nije potvrđivala potpisom. Ljudi iz biračkih odbora su sami zaokruživali glasače na spisku, što je značilo da mogu zaokružiti i sve one koji nisu izašli na izbore, i naravno glasati za njih. Ništa im to nije pomoglo, izgubili su izbore.
Nisu ni naši analitičari u BiH davali šansu Milanoviću. Ni njihove analize nisu bile objektivne. Oni su procjene donosili pod osobnim frustracijama i temeljili ih na njegovim predizbornim izjava o BiH i stanju u BiH. Zbog toga su ga izjednačavali s aktuelnom predsjednicom, nisu kod njega prepoznali nikakav otklon od paternalističke politike zvanične Hrvatske prema BiH. On je, navodno, bio samo uljudniji i racionalniji.
Čak i da se takmičio sa svojom konkurentkinjom u tome, nije mogao ponoviti toliko iritirajućih izjava i laži o BiH kao ona. Ona je u tome nenadmašna.
Međutim, u njegovim izjavama, za razliku od aktuelne predsjednice koja je govorila iz uvjerenja i definirane političke ideologije, bilo je vidljivo nepoznavanje nekih bitnih čijenica o BiH. Primjetno je bilo da on ne poznaje Daytonski sporazum i obaveze Republike Hrvatske koje iz njega proizilaze. I on je nasjeo dugotrajnoj političkoj propagandi HDZ-a i njihovom tumačenju Sporazuma iz koga navodno Hrvatska crpi neka prava prema BiH.
Međutim, Sporazum je veoma jasan, samo ga treba pročitati. Hrvatska ima samo obaveze prema BiH, nikakva prava. Sporazum ima naslov: ”Opći okvirni sporazum za mir u BiH”, i ima jedanaest aneksa. Već u preambuli Sporazuma piše – ”strane će u potpunosti poštivati suverenu jednakost jedna drugoj… uzdržaće se od bilo kakvih akcija protiv teritorijalnog integriteta ili političke neovisnosti BiH”.
Dalje piše da strane ”prihvataju aranžmane koji su napravljeni u vezi sa vojnim aspektima mirovnog sporazuma … što je izloženo u Aneksu 1-A i Aneksu 1-B … strane će se u potpunosti pridržavati svojih obaveza sadržanih u Aneksu 1-B …”.
Dalje se nabraja da strane prihvataju razgraničenje između dva entiteta, izborni program za BiH, Ustav BiH, te da se obavezuju izbjeći trku u naoružavanju u regiji. Osim pojmova ”prihvataju”, ”obavezuju”, koristi se i pojam ”povinuju”. Nigdje ne postoji propisano neko pravo za Hrvatsku kao ”stranu” u potpisu.
Hrvatska je potpisala, zajedno s tadašnjom Saveznom Republikom Jugoslavijom (čiji je pravni sljedbenik danas Srbija), ”Opšti okvirni sporazum za mir u BiH”, Aneks II koji se odnosi na međuentitetsku liniju razgraničenja, što je razumljivo jer su obje države imale svoje vojske na tim teritorijama.
Također, Hrvatska i Savezna Republika Jugoslavija su potpisnice Aneksa 10 kojim se utemeljuje OHR i funkcija Visokog predstavnika.
Ostalih osam aneksa ove dvije države nisu potpisale. Zašto? Zato što se njima uređuju unutarnji odnosi u BiH u koje se susjedne države nemaju pravo miješati. To su činjenice koje ne poštuje ni Hrvatska ni Srbija.
One same sebi daju neka prava koja ne proizilaze iz Dejtonskog sporazuma, naprotiv, krše Sporazum.
Važno je napomenuti da te države, ”strane”, nisu potpisnice ni na dejtonskom Ustavu BiH nego ga prihvataju kao dio Sporazuma, što znači nemaju nikakva prava miješati se u unutarnje uređenje BiH, entitetsko i kantonalno.
Ustav BiH garantira demokratski sistem, vladavinu prava i slobodne demokratske izbore. Nigdje u Ustavu ne postoje odredbe o etničkim izborima i etničkim principima formiranja vlasti. To je svojevremeno zagovarao Miroslav Lajčak, koji je nažalost bio i Visoki predstavnik u BiH, a što dokazuje da nikada nije pročitao Dejtonski sporazum koji je trebao provoditi.
Nacionalni interesi su zaštićeni državnim institucijama, domovima naroda na državnom i entitetskom nivou, a oni se ne biraju direktnim izborima.
Također ti interesi su zaštićeni i na nižim razinama vlasti kroz nacionalne klubove, te u izvršnim organima vlasti – u Vijeću ministara i u entitetskim vladama.
Buka koju diže HDZ o institucionalnoj neravnopravnosti naroda je laž i obična obmana javnosti, hrvatske i evropske. Na toj laži hrvatski parlamentarci u Evropskom parlamentu, pune dvije godine vodili su kampanju protiv Ustava BiH, s ciljem promjene Izbornog zakona i uvođenja etničkog principa u izbore.
Nije aktuelnoj predsjednici i njenom HDZ-u pomoglo ni prijevremeno predsjedanje RH Evropskom Unijom, koje je posljedica Brexita, a što je hrvatski premijer hrvatskoj javnosti plasirao kao izuzetnu zaslugu hadezeove vlasti.
Nije pomoglo ni ugurivanje hrvatskih kadrova u institucije EU. Izgubili su izbore i čelnici EU morat će surađivati sa Zoranom Milanovićem jer je spoljna politika u nadležnosti i predsjednika države.
U BiH, Zorana Milanovića, novoizabranog predsjednika RH, ne treba procjenjivati po njegovim izjavama iz kampanje nego prema mogućnostima koje ima kao predsjednik države.
On može promijeniti zvaničnu politiku Hrvatske prema BiH i za to mu ne treba ni velika mudrost ni veliki napor. Treba se držati Dajtonskog sporazuma i obaveza koje iz njega proizilaze za Hrvatsku.
Što se tiče prava RH prema BiH, on sam mora shvatiti da je ta prava Hrvatska dodijelila sama sebi i da s Dejtonskim sporazumom nemaju nikakve veze.
Predsjednici susjednih država moraju znati da niti jedan narod u BiH ne može rješavati svoje probleme izvan države BiH, da se oni mogu rješavati samo u državnim institucijama.
Nacionalna politika susjednih država prema narodima BiH nije dobronamjerna i ne može biti funkcionalna ako je nacionalistički nastrojena – u tom slučaju ona dijeli i be-ha društvo i državu. Ta se politika mora usklađvati a ne konfrontirati.
Niti jedna narodna zajednica u BiH ne može se zasebno izdvojiti i tako rješavati svoj status i svoje probleme. To ne dozvoljava ni Ustav BiH jer je on usklađen s osnovnim ciljevima Dejtonskog sporazuma, a to je očuvanje mira u regiji. Mir se ne čuva destabilizacijom BiH za račun bilo kojeg naroda.
Važna poruka hrvatskih izbora je snaga lijevog političkog bloka u nadmetanju s desnicom. Da je ljevica bila razjedinjena i da su stranke imale svaka svog kandidata, Milanović ne bi prošao. Snaga ljevice je bila u njenoj dobroj organiziranosti i međusobnoj koordinaciji. Uspjeli su animirati onaj dio glasačkog tijela koji nije izašao na izbore u prvom krugu.
Bez obzira na sto hiljada glasača koji su toj građanskoj dužnosti pretpostavili skijašku razbibrigu u evropskim skijalištima, izašao je dodatni dio glasača koji su odlučili izbore. To je moguće samo ako su stranke ujedinjene, bez međusobnog nadmetanja. Očekivati je da se iz toga iskustva izvuku pouke za BiH.

Ivo Komšić (autograf.hr)

Gojko Berić: Milanović na sirat-ćupriji

Još od pojave Zorana Đinđića nije se desilo da jedan političar u ovom dijelu Evrope izazove toliku pažnju kao novoizabrani predsjednik Hrvatske Zoran Milanović. Očekivanja od njega su velika, možda čak i prevelika, što više govori o stanju u regionu, prepunom neriješenih pitanja i političkih napetosti, nego o državničkom kapacitetu samog Milanovića.

Većina birača u inače desno orijentiranoj Hrvatskoj shvatila je da više ne može imati za predsjednicu ženu koja se na javnoj sceni ponaša kao da je “Kolinda nacionale pop-muzike”, a ne prva dama zemlje koja će narednih šest mjeseci predsjedavati Evropskom unijom, i rekla joj je zbogom, a bivšeg premijera ponovo dovela na vlast. Čak je i Katolička crkva, tradicionalno odbojna prema svemu što dolazi s ljevice, poželjela vjetar u leđa Milanoviću i traži blagoslov za njega, iako ga je, piše Jutarnji list, kao predsjednika Vlade, “pune četiri godine izlagala kritikama, pa i optužbama za jugoslavenstvo, zaštitu udbaša i ignoriranje kršćanske tradicije, sve do neistina da se pokušava obračunati s braniteljima i ratnim invalidima”.

Sigurno je da će odnosi sa Srbijom, koju je svojevremeno nazvao “šakom jada” i Bosnom i Hercegovinom, za koju je takođe upotrijebio krajnje ponižavajući izraz, predstavljati njegovo najveće iskušenje u sferi vanjske politike.

Nerješiv rebus

Odnosi između Hrvatske i BiH su frustrirajuće kontroverzni – dobrosusjedski, čak prijateljski na nivou deklarativnih poruka, i svađalački čim se potegnu neka od pitanja koja liče na nerješiv rebus, a jedno od takvih je promjena u Izbornom zakonu BiH. To je razlog što se upravo u Sarajevu i Mostaru najviše nagađa o vanjskopolitičkoj strategiji Zorana Milanovića.

Došavši na vlast, Tuđman je praktično anektirao zapadnu Hercegovinu i sto hiljada tamošnjih Hrvata upisao u svoje biračke spiskove, što je HDZ-u osiguravalo desetak zastupnika u Hrvatskom saboru. Ova u svijetu nepoznata farsa - da jedni te isti birači imaju pravo glasa u dvije različite države - održala se do danas, a da se zbog toga mnogo ne uzbuđuju ni zvanično Sarajevo, ni OHR.

Davno zasađeno korijenje teško je iščupati, sve to zadire u promjenu Ustava Hrvatske, a kako nekoliko desetina hiljada hercegovačkih birača ipak nisu odlučujući po ishod izbora, taj problem je trenutno od drugorazrednog značaja. Njegova anegdotska strana, kao i uvijek kad je riječ o Hercegovcima, zanimljivija je od njegovih političkih implikacija.

Na novinarsko pitanje, neposredno uoči predsjedničkih izbora, šta očekuje od hrvatskih birača iz susjedne BiH, Milanović je odgovorio: “Ako me se sjete, hvala im.”

A kako je sve to prošlo, vidjeli smo dva dana kasnije: Milanović je dobio svega četiri posto njihovih glasova!? To je svijet “sa ruba carevine” snažno vezan za susjednu maticu, konzervativan i tradicionalno okrenut političkoj desnici. Jedan stariji Hercegovac iz Širokog Brijega ponio se pred TV kamerama kao da je riječ o biti ili ne biti: “Mi hoćemo Kolindu, jer ona brine o nama. Ako ne pobijedi, gotovi smo, nas će nestati”. Njegov mentalitet je oblikovan na pripadnosti krvi i tlu, temelj su obitelj i Crkva, a sve drugo može biti i ovakvo i onakvo. Istovremeno, to je vitalan, preduzimljiv, žilav i marljiv svijet, ima prednost u vidu ‘mekane’ granice sa Hrvatskom i, sve u svemu, živi bolje i od Srba i od Bošnjaka.

Svijet koji nije prežalio Herceg-Bosnu, niti to kani učiniti. Ali, ako Milanović sutra zagrize za njihovu stvar, počeće im se sviđati. “On je fajter, mogao bi biti dobar Hrvat”, kaže penzionisani general Ljubo Ćesić Rojs, “dok je Željko Komšić Jugoslaven, on nije Hrvat”.

Kako dalje?

Izborni zakon, iliti promocija trećeg entiteta, to je već druga priča. Njime Čović godinama maše zahtijevajući da se u tom dokumentu izvrše određene promjene kako bi Hrvati postali jednakopravni sa Bošnjacima i Srbima, konkretnije rečeno - kako se više nikada ne bi ponovio “slučaj Komšić”.

Kao što je poznato, Komšić je postao sinonim za opciju koju Hrvati Bosne i Hercegovine nikako ne žele, a koja omogućava da o izboru njihovog člana državnog Predsjedništva odlučuju druga dva naroda. Komšiću je ovo već treći mandat u državnom vrhu, a sva tri je stekao zahvaljujući glasovima Bošnjaka. Njegov izbor je na crti građanske države, koju ne žele ni Srbi ni Hrvati, pod izgovorom da bi ona jednog dana postala dominantno bošnjačka.

To je razlog što su propali svi pokušaji da se provede deset godina stara presuda Međunarodnog suda za ljudska prava, poznata pod kodnim nazivom Sejdić-Finci, koja svakom građaninu, bez obzira na nacionalnu pripadnost, pruža pravo da bira i bude biran za člana Predsjedništva i Doma naroda na državnom nivou. Na djelu je sudar ekskluzivno etničkog principa na jednoj strani i građanskog na drugoj. Dragan Čović ultimativno zahtijeva da se taj problem riješi u skladu sa zahtjevom njegove stranke, a ukoliko se to ne učini, opstruiraće formiranje nove Vlade Federacije BiH!?

Rješenje nije kovertirano u nekom kabinetu EU ili Trumpove administracije, kao što se to ovdje obično misli – ono je stvar institucija BiH. Međutim, rebus neće biti riješen sve dok se političke garniture, mediji i široka javnost otvorenih očiju ne suoče sa faktičkim stanjem u kojem se zemlja nalazi i odgovore na pitanje: Kako dalje?

A faktičko stanje je sljedeće: Dominantna većina Hrvata ne doživljava Bosnu i Hercegovinu kao svoju domovinu, o Srbima da se i ne govori. I jedni i drugi su okrenuti svojim maticama. I Bošnjaci se emotivno sve više vežu za Tursku. To je činjenica koja se u Sarajevu ne može gurati pod tepih, nego se moraju sagledati njeni uzroci.

Država je krhka, a njeno blago nekažnjeno opljačkano; društvo je moralno posrnulo i etnički antagonizirano, a zemlja se ubrzano prazni od svoje temeljne supstance - od vlastitih građana mlade i srednje generacije. Što se tiče gospodina Milanovića, Hrvati koji žive u BiH očekuju od njega da se izbori za njihovu jednakopravnost, šta god se pod tim podrazumijevalo, a Bošnjaci da prekine tutorstvo Zagreba nad Čovićevom strankom. Međutim, kako stvari stoje, moguće je da ni od jednog ni od drugog ne bude ništa. Sirat-ćuprija je sirat-ćuprija!

(Oslobođenje)  

Most Radija Slobodna Evropa: Strategija bezbjednosti i nesporazuma

O Strategiji nacionalne bezbednosti i Strategiji odbrane Srbije novinar Omer Karabeg je razgovarao sa Miroslavom Hadžićem, dugogodišnjim direktorom Centra za bezbednosnu politiku i profesorom Fakulteta političkih nauka u Beogradu i Arminom Kržalićem, profesorom Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije u Sarajevu.

Najviše reakcija je izazvao dio u kome se kaže da je očuvanje Republike Srpske prioritet spoljne politike Srbije. Zašto je to sada ubačeno u dokumente kojima se definišu nacionalni interesi Srbije?

Miroslav Hadžić: Čini mi se da je neposredni okidač za takav stav bila procena da je na delu pokušaj revizije Dejtonskog sporazuma koji ugrožava položaj Republike Srpske. Dakako, dodatni razlog treba tražiti u unutrašnjoj političkoj dinamici i htenju ovdašnjih vlastodržaca da proizvode brigu i strah za opstanak Republike Srpske, a preko toga i Srbije. Čak se u strategiji tvrdi, da opstanak Srbije zavisi, između ostalog, i od opstanka Republike Srpske. Taj diskurs je u upotrebi od dolaska na vlast Srpske napredne stranke tako da ne treba da čudi obnavljanje priče o ugroženosti Srba i proglašavanje Republike Srpske za strateški cilj. Vulin nastupa kao glasnogovornik onih koji donose suštinske odluke i koji kreiraju tu politiku.

Armin Kržalić: proglašavanje dijela BiH nečim što je od posebnog značaja za sigurnost i odbranu Srbije svakako je izraz agresivne politike prema BiH. Ustav BiH jedini je zaštitnik zemlje i svih njenih dijelova i naroda. Njih niko izvana ne može štititi. Zbog toga ovakav pristup Srbije predstavlja vid grube povrede suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH. Republika Srpska je dio suverene države Bosne i Hercegovine i ona nije isključivo entitet srpskog naroda nego i bošnjačkog, hrvatskog i svih naroda koji tamo žive.

Hadžić: U dokumentima o kojima govorimo piše - očuvanje Republike Srpske u skladu sa Dejtonskim sporazumom. Ne vidim tu ništa agresivno, bar ne izravno. Ali ako bi već trebalo menjati strategiju u BiH, onda bi u neprijatelje trebalo svrstati i Hrvatsku. Jer u strategiji nacionalne sigurnosti Hrvatske postoji isti stav malo drugačije formulisan, pa se kaže da je Republika Hrvatska odlučna da provodi svoju ustavnu obavezu o posebnoj skrbi za hrvatski narod u BiH.

Kržalić: Volio bih znati kako bi reagirali Vulin, predsjednik Vučič i eksperti u Srbiji kada bismo mi u dokument o sigurnosnoj politici stavili da je naša obaveza da štitimo Bošnjake u Sandžaku. Njihov odgovor bi bio - ne da je to agresivno - već da je to klasična agresija.

Hadžić: Ja čitam šta piše u tekstu. Mi to možemo interpretirati na različite načine, ali u tekstu se nigde ne upotrebljavaju formulacije koje pominje kolega. U obe strategije se govori o očuvanju Republike Srpske u skladu sa Dejtonskim sporazumom. Ako postoji Dejtonski sporazum u kome se i Hrvatska i Srbija, kao naslednica Savezne Republike Jugoslavije, pojavljuju kao potpisnice, a u aneksu i kao garanti, onda Srbija u skladu s tim kao i Hrvatska, ima pravo da kaže da je posebno zainteresovana za opstanak Republik Srpske. U Dejtonskom sporazuma Srbija, odnosno Savezna Republika Jugoslavija, je potpisnica i to u dvostrukom statusu - kao zemlja koja zastupa sebe, ali istovremeno i kao ovlašćeni zastupnik Republike Srpske. Međutim u Aneksu l-A član 13 Srbija, odnosno SRJ slovi kao garant ostvarivanja toga sporazuma. Prema tome, ovde je reč o dvojnoj ulozi.

Kržalić: Treba praviti jasnu razliku između garanta i svjedoka u međunarodnim ugovorima. Već dugi niz godina međunarodno pravo ne poznaje koncept garanta. U preambuli Dejtonskog sporazuma piše da su Srbija i Hrvatska ugovorne strane a kao ugovorne strane one su svjedoci, a ne garanti. Ako već preuzimaju obaveze garanta po međunarodnom pravu, onda bi trebalo da preuzmu i obaveze za štetu koja je proizašla iz onoga što se događalo od 1992. do 1995 godine.

Hadžić: Imam Strategiju pred sobom i citiram stavove: "očuvanje postojanja i zaštita srpskog naroda gde god on živi uslov je opstanka Republike Srbije, dijaspore i Srba u inostranstvu, te Republike Srpske kao entiteta u skladu sa Dejtonskim sporazumom". Prema tome, sve vreme se govori o očuvanju, ne o zaštiti, pogotovo ne o nasilnoj, oružanoj zaštiti kao što, uostalom, i u strategiji Hrvatske piše da se svim diplomatskim, ekonomskim, komunikacijskim, odbrambenim i drugim sredstvima pripomaže i doprinosi da se očuva postojanje i vodi skrb o delovima naroda koji se tretira kao svoj.

Kržalić: Naravno, pravo je svake zemlje da štiti dijasporu bilo gdje da je ona - u susjedstvu ili u svijetu. Ali ni u jednom trenutku ne bi trebalo ostavljati prostora da se manipuliše netačnim terminima, pa da možemo pretpostaviti da se iza nečega krije oružje ili vojna moć koji su nam u prošlosti donijeli velike probleme.

Hadžić: U tom dokumentu se na puno mesta pominju bilateralni i dobrosusedski odnosi, politika mira itd. Zalažem se za to da korektno interpretiramo dokument, pa da onda eventualno raspravljamo šta on znači, bez obzira šta govore Vulin ili neko drugi i kako nastupaju u javnosti - u samom dokumentu toga nema. Čini mi se da ta strategija neće izazvati nikakve direktne posledice. Ona može biti jedno vreme udarna tema i povod za međusobna prepucavanja i slanje poruka namenjenih pre svega sopstvenoj i međunarodnoj javnosti.

Kržalić: Strategija će sigurno doprinijeti zahlađenju u odnosima Bosne i Hercegovine i Srbije, koji su bili prilično unaprijeđeni. Nije bilo ni vrijeme, ni mjesto da se donosi takva strategija. S druge strane, ova strategija neće poboljšati položaj Srba van Srbije, jer će ostati mrtvo slovo na papiru.

Karabeg: Ali zaštita se ipak pominje.

Miroslav Hadžić: Zaštita se pominje. Znate kako, mogli bismo da definišemo šta podrazumevamo pod zaštitom. U zaštitu spada i to da u pregovorima o bilateralnim odnosima razgovarate o tome na koji način država, u kojoj se nalazi vaša dijaspora, treba da zaštiti njena manjinska, ljudska i ostala prava. Ne možemo zaštitu svesti samo na potencijalnu opasnost od upotrebe oružja koja inače ne postoji.

Armin Kržalić: Mislim da u Strategiji nedostaje stav da će sva sporna pitanja biti rješavana mirnim putem. Mislim da bi se na to trebale obavezati sve zemlje u regionu. Naravno, pravo je svake zemlje da štiti dijasporu bilo gdje da je ona - u susjedstvu ili u svijetu. Ali ni u jednom trenutku ne bi trebalo ostavljati prostora da se manipuliše netačnim terminima, pa da možemo pretpostaviti da se iza nečega krije oružje ili vojna moć koji su nam u prošlosti donijeli velike probleme. Oslanjanje na vojnu moć škodilo je i samim Srbima. Ta politika je protjerala veliki broj Srba sa njihovih stoljetnih ognjišta. Zbog toga u dokumentima ne bi trebalo upotrebljavati termine s kojima se može manipulisati.

(Radio Slobodna Evropa)

Metallica: Nothing Else Matters (Official Music Video)

"Danas smo najavili novu kanalizacionu mrezu...!"

Igor Radojicic

@RadojicicIgorMr

·

Jan 16

Danas smo u Adi i Debeljacima najavili novu kanalizacionu mrežu, obišli završene radove na uredjenju dva kilometra toka Rebrovačkog potoka i pratili postavljanje nove LED rasvjete. Banja Luka se gradi !

Nisam vjernik...

...ali znam da se za vrijeme molitve, u crkvi, na sahrani... 

ruke ne drže na guzici!

Jedno misljenje...

... o prijeddlogu izmjene Izbornog zakona u Srbiji nekoliko mjeseci pred izbore:

Si-objektivno

13. januara 2020. u 13.15

Ovo se zove „klanje vola zbog kile mesa“. Jedini realan razlog je obezbediti LDP-u da „preripi“ cenzus. Umesto ukrupnjavanja političke scene,ponovo se ide na usitnjavanje,pa će mo ponovo u skupštinskim klupama gledati cirkus sa već poznatim cirkusanerima kao što su Vojislav Šešelj, Nenad Čanak, pa i Dragan Marković-Palma,samostalno što da ne, manufaktura Krkobabići,i ko sve ne. Očito da je Marijan Rističević na skupštinskom trapezu već nešto prevaziđeno,pa treba uvesti u cirkus slonove,majmune,lavove, kao da ih nema već dovoljno.
Treba realno razmišljati o podizanju cenzusa,a ne spuštanju na 3%.

(Citalac lista Danas)

Mario M.: Sličice iz Banjaluke (Čajavec 2020.)

Ovako danas izgleda "privatizovani" banjalučki gigant Rudi Čajavec!

Ko li je opljačkao hiljade nekadasnjih radnika ovog i drugih industrijskih giganata i u svoj džep strpavo ono sto su oni decenijama stvarali? 

Kome je rat i krvoproliće bio pokriće za ovu pljačku?

Odgovor je vjerovatno nekome od vas poznat.

******************************

RUDI CAJAVEC, partizanski pilot, bronzana bista neuklonjena 

 Ambulanta

 Centar za obuku kadrova

Portirnica 

 Precizni liv

 ROPE

Stampane veze 

Upravna zgrada 

Galvanizacija 

Mehanicka obrada 

 Menza

NIC 

PALOS 

FELM 1

FELM 2

FELM 3 

FELM 4

BRANKO MILANOVIĆ: Kleptokratija i kakistokratija u Rusiji 90-ih

Vrijedi procitati i ovaj clanak i pronaci knjigu Pola Hlebnjikova  i dopuniti svoje znanje o "dobu tranzicije" u Rusiji. Jer, sve sto se desilo i jos uvijek se desava u Rusiji, desilo se u svim zemljama Istocne Evrope, Istocnog bloka pod kapom SSSR. Kako se sve to u detalje preslikalo i u drzavicama nastalim raspadom Jugoslavije, koja, niti je bila u Istocnom bloku, ntiti je bila komunisticka vec socijalisticka, pitanje je koje vjerovatno ima vise odgovora. Jedan od njih je da je Jugoslavija, i pored svoje politike balansirane nezavisnosti, i pored  politike i pokreta Nesvrstanih, bila pod rastucim uticajem SSSR. U ovih 26 godina zivota u Kanadi sam se druzio sa mnogim izuzetno pametnim ljudima iz Rusije, Poljske, Rumunije, Bugarske, Ceske, Slovacke...koji su otprilike  kad  i ja dosli u Kanadu i od njih cuo price "iz prve ruke" o onome sto se desavalo i sto se i danas desava u njihovim bivsim domovinama. Svaka prica i svako iskustvo na ovu temu su potpuno preslikani! Metodi potpuno isti. Razlika jedino u imenima i prezimenima! O metodama tranzicije govori i ovaj clanak i knjiga koju preporuca.

************************************

Peterburg 2017, foto: Đorđe Tomić

Gotovo sve knjige o Rusiji su tužne. Briljantno napisana, odlično dokumentovana i neobično poučna knjiga Pola Hlebnjikova (nekadašnjeg urednika izdanja Forbes Russia) pod naslovom Kremaljski kum (objavljena 2000) nije izuzetak. U fokusu je „karijera“ Borisa Berezovskog, ali autor nudi mnogo više od toga. Ovo je priča o tranziciji kojom je Rusija napustila državni socijalizam, ali ne da bi dobila tržišnu ekonomiju, kao što su mediji jednoglasno najavljivali, već upravu kleptokrata i mafijaša.

Obuhvaćen je kompletan period vladavine Borisa Jeljcina, de fakto i de jure, od neuspelog komunističkog državnog udara u avgustu 1990. do pobede Putina 2000. Sud o Jeljcinovoj vladavini je strog i pravičan: „Za stanovništvo Rusije Jeljcinova era je bila najveća katastrofa (ekonomska, društvena i demografska) posle invazije nacista 1941“ (str. 320).

U Jeljcinovom mandatu obavljena je privatizacija državnih funkcija i prenos bogatstva koje su decenijama i vekovima stvarali milioni ljudi, često radeći za mizerne nadnice. Bogatstvo države prešlo je u ruke nekoliko stotina pojedinaca koji nisu imali drugih kvaliteta osim razvijene veštine manipulacije i spremnosti da organizuju sopstvene privatne milicije, bez mnogo obaziranja na moralne skrupule. Zahvaljujući tome neverovatno su se obogatili.

Hlebnjikov ipak pravi razliku između kleptokrata koji su želeli da stvaraju, da sačuvaju ili izgrade funkcionalna preduzeća, i onih čiji je jedini plan bio da državna preduzeća što pre unište. U prvoj grupi je bio Vadit Alekperov, tadašnji i sadašnji direktor i suvlasnik kompanije Lukoil, delimično i Gusinski (sada u egzilu u Izraelu). U drugoj su Berezovski, Abramovič i mnogi njima slični, neznatno manje zli ili manje sposobni.

Hlebnjikov detaljno opisuje modus operandi ovih štetočina, uglavnom na primeru Berezovskog, prateći njegove poslovne poduhvate i izjave date novinarima. Metod je bio jednostavan i efikasan, a među stotinama kreativnih i dobro plaćenih američkih i zapadnih „savetnika“ Jeljcinove vlade navodno se nije našao niko ko bi ga prozreo. Umesto da osigura rast efikasnosti, kako su naivni savetnici očekivali, proces privatizacije pod kontrolom Berezovskog i njemu sličnih doneo je brzu propast privatizovanih preduzeća. Prvi i najvažniji korak bila je „privatizacija dobiti“. Berezovski je razvio ovaj metod početkom 90-ih kada je „napao“ veliku fabriku automobila Autovaz i koristio ga je do kraja karijere.

Postupak je podrazumevao preuzimanje kontrole nad rukovodstvom preduzeća, bilo finansijskim podsticajima (podelom plena) ili pretnjama, što se u slučaju neposlušnih direktora ponekad završavalo utapanjem u reci ili iskakanjem kroz prozor. Tako kooptirana uprava donosi odluke koje se kose sa interesima preduzeća i zaposlenih. U slučaju Autovaza, na primer, fabrika je distributerskim kompanijama u vlasništvu Berezovskog isporučivala automobile po cenama nižim od proizvodne. Vrlo jednostavno: ako je proizvodna cena iznosila 100, Berezovski je automobile plaćao 50 i prodavao ih kupcima za 200 (po tržišnoj ceni). Razliku od 150 delio je sa saučesnicima. Preduzeće počinje da pravi gubitke, otpušta radnike, pada u stečaj, obustavlja proizvodnju, odlazi na doboš i prodaje se za neznatan iznos. Ako mislite da u njemu još ima nečega vrednog pljačkanja, možete ga dobiti gotovo besplatno; ako ne, vreme je za prelazak na sledeće preduzeće.

Berezovski je to uradio mnogo puta. U slučaju Aeroflota (koji je „dobio“ posredovanjem Jeljcinove ćerke), osnovao je više supsidijarnih kompanija koje su preuzele upravljanje deviznim prilivima. To se radilo na veoma neobičan način. Na primer, kupili ste avionsku kartu i platili je 100 dolara. Umesto da bude upućen na račun Aeroflota, novac je završavao kod Berezovskog, a on je Aeroflotu odobravao zajam (da, zajam) u iznosu od 100 dolara, uz kamatu od 30 odsto i naplatu „administrativnih troškova“. U najboljem slučaju, od 100 dolara plaćenih za kartu aviokompanija je dobijala 1 dolar. Aeroflot se davio u dugovima prema Berezovskom.

Berezovski i Hodorkovski su isti model primenjivali u poslovima sa ruskom državom. Uz obrazloženje ove ili one vrste povlačili su sredstva iz budžeta i davali državi zajmove uz zelenaške kamate.

Slučaj Borisa Berezovskog je samo deo priče. Hlebnjikov podiže optužnicu protiv čitavog sistema. Prijateljski i neprijateljski odnosi uspostavljali su se od slučaja do slučaja. Grupa oligarha mogla je biti u savezu u jednom poslu, da bi se već u sledećem sukobili i naručivali ubistva jedni drugih. Period koji danas opisuju kao divlje doba Jeljcinove „demokratije“ zapravo je bio neprestani rat „obezbeđenja“ moćnih kleptokrata, praćen razmenom uzajamnih optužbi na televizijama koje su kontrolisali.

Ali ne smemo zaboraviti političku pozadinu kleptokratskog režima. Ključne figure bili su Jeljcin (koji lično nije bio korumpiran) i njegova porodica i ljudi iz bliskog okruženja (svi duboko korumpirani). Koreni kleptokratije sežu dublje od čuvenih „zajmova za deonice“ iz 1995-96. i treba ih tražiti u poslednjim godinama Gorbačovljevih reformi. Pod Jeljcinom se sve ubrzalo, čemu je u velikoj meri doprineo histerični strah od povratka komunista na vlast. Zjuganov nije bio Staljin, ali većina ruskih i zapadnih medija ga je tako prikazivala. Strah je „reformatorima“ dao pravo da maksimalno ubrzaju privatizacije kojima su praktično poklanjali preduzeća i podsticali pljačku, verujući, opravdano: (a) da će novi vlasnici opljačkane imovine iskoristiti bogatstvo i medijsku moć da osiguraju Jeljcinovu izbornu pobedu, i (b) da kada opljačkana imovina bude privatizovana i novac sklonjen u inostranstvo, Zjuganovljevi komunisti neće imati šta da nacionalizuju čak i ako se vrate na vlast. To je politička pozadina kleptokratske privatizacije. Moramo to imati na umu ako želimo da shvatimo kako je došlo do toga da čitava jedna zemlja pokuša da digne ruku na sebe.

Kada izborno spinovanje više nije bilo dovoljno, na red su došle direktnije metode. Jeljcin je raspustio parlament posle pokretanja postupka za njegov opoziv i najzad granatirao zgradu koju su preuzeli pobunjeni poslanici. Ne verujem da bi Washington Post danas podržao Trumpa ako bi uradio nešto slično u Vašingtonu. Ali podržali su Jeljcina 1993.

Hlebnjikov je veoma kritičan prema „mladim reformatorima“. Mislim da nije sasvim u pravu, jer početkom 1992. Gajdar nije imao drugog izbora osim da liberalizuje cene da u zemlji ne bi zavladala glad – toliko je situacija bila teška. Hlebnjikov se ne slaže sa Čubajisom, glavnim arhitektom privatizacije, ali odaje mu priznanje za to što je posle izbora 1996. shvatio da zemlja mora promeniti kurs, stati na put bezakonju Berezovskog i ostalih i konačno ih pohapsiti.

Ovo nije istorija naslikana nijansama sive. Ovo je priča puna mraka, sa tek ponekom svetlom tačkom: večiti opozicionar Javlinski; strogi general Gromov; i Primakov, premijer kratkog veka.

Epilog. Pošto ih je sve izmanipulisao, Berezovski je konačno ubedio Jeljcina da rukopoloži Putina kao svog naslednika. Ali hibris mu je došao glave: mislio je da će Putin biti njegov potrčko. U tome se prevario, pa je morao da pobegne u Englesku, gde je veći deo bogatstva spiskao, a ono što je ostalo potrošio je na jednu od najskupljih parnica u istoriji, protiv svog nekadašnjeg saradnika Romana Abramoviča. Pronađen je obešen u kući bivše žene koja mu je dozvolila da tu besplatno stanuje.

Najtužnije je to što je Pol Hlebnjikov, taj sjajni novinar i ekonomski istoričar (otkrio sam ga čitajući njegovu disertaciju o Stolipinovim reformama), ubijen u Moskvi 2004. Napadač je ispalio u njega devet hitaca. Tužno je to što je pišući o političkoj i finansijskoj pozadini ubistava počinjenih 90-ih godina na izvestan način najavio i opisao i sopstvenu smrt: motiv nepoznat; počinilac nepoznat. Slučaj zatvoren.

Global inequality, 24.12.2019.

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net, 10.01.2020.

Angel Trajkovski: Kosarkaska nacija

Dragi moji,

preksinocnim NBA utakmicama, utakmicama u kojima su igraci sa nasih prostora, prostora bivse Juge, bili glavna tema na NBA TV kanalima. Najpoznatiji svjetski komentatori nisu stedjeli rijeci hvale za njih...a do prije nekoliko godina su poneki sa dozom potcenjivanja govorili o igracima koji su dosli iz Evrope, osim kod pojedinih velikih imena.

Razmislajuci o tome, sjetim se susreta, neposredno poslije mog dolaska u USA 1995, sa jednim od najvecih NBA igraca svih vremena. Rekao je: "Vasi kosarkasi iz Jugoslavije potvrdjuju moju vec ustaljeni misao da ste vi KOSARKASKA NACIJA!" Cudio sam se, ali bio sam tako ponosan...Ipak,o tome nekom drugom prilikom...  

Proanalizirajte samo prekjucerasnje NBA tekme:

1. Nikola Jokic, za Denver dao odlucujci kos u pobjedi protiv Dalas-a 107:106 ! Njegov ucinak 33 poena, 4 skoka,3 asistencija...U prethodnom kolu je dao svojih rekordnih 47 poena! U prosloj sezoni bio u najboljoj NBA petorci...Najcenjeniji NBA komentari svakodnevno mu posvjecuju paznju,analizirajuci svaki njegov pokret,dive mu se...

2. Luka Doncic,osudjuje sebe da je kriv za sinocni poraz,premda je postigao 27 poena,9 skokova,10 asistencija...Prosle godine u NBA je bio "ruki" godine,a ove godine sa svojih 20 god. pravi prava cuda,velika NBA imena su prosto impresionirani njegovom igrom,posebno sto je vodeci u mnogim NBA statistickim segmentima. Luka je prosto impresionirao ovdasnji kosarski svijet,svakodnevno su intervuji s njim na TV, diveci se analiziraju svaki njegov pokret...Eto, i moj prvi komsija, bivsi kosarkas i trener, prosto obozava Luku i sretan je kada ga sretnem i pozdravim  sa: "Zdravo, Doncic!"

3. Bojan Bogdanovic, sinoc je ponovo bio najbolji igrac u pobjedi Utah nad Njujorkom 128:104. Za 26 min. postigao je 20 poena...

Najbolji je suter u timu i sa Mitchelom su udarna snaga tima. 

4. Nikola Vucevic je sinoc bio najbolji igrac Orlanda u pobjedi protiv Washingtona. Postigao je 29 poena, 9 skokova i konstantno je jedan od najboljih igraca tima kao prvi centar.

5. Goran Dragic, poslije duze povrede, se vraca u formu i sinoc je ponovo bi odlican i veoma zasluzan za pobjedu Miamia u gostima  protiv Indiane 122-108, postigavsi za 27 min. 15 poena ...

Ovoga puta necu vrsiti analize ostalih igraca sa nasih prostora. Zelim im da i oni u narednim susretima zablistaju...Nurkic da se sto prije oporavi od teske povrede prosle godine, Bogdan Bogdanovic, Bjelica, Saric, Zizic, Marjanovic, Musa, Smailagic... Toliko ih je da sam, vjerovatno, nekoga nezasluzeno propustio pomenuti.

Eto ,to je bilo preksinoc. Morao sam sa vama da to prokomentarisem, da prokomentarisem sa KOSARKASKOM NACIJOM....

Pozdrav Vama,pozdrav Vasim porodicama. 

Vas Angel