Lijepo je živjeti i u sjećanjima, a svi smo bogati tim čudesnim slikama na kojima po ko zna koliko puta ponovo oživljavaju trenuci, dani, godine…… Sjećate li se velikog banjalučkog korza? Ko je tamo šetao sigurno nikada ne može zaboraviti to omiljeno sastajalište Banjalučana u predvečerje do duboko uveče, a ko nije bio na korzu taj ni u Banjaluci nije bio. Šetalo se posred ulice i trotoarima od Palasa do Bosne kroz prelijepu aleju izmedju parka i “Titanika”, preko Kastelovog ćoška, pored Pošte, kafane “Lovac”, željezničke stanice, zgrade opštinske administracije, bašte hotela Bosna i cvijetnjaka između Doma kulture i Opštine. Šetanje korzom pripada predtelevizijskoj kulturi i bilo je važan način na koji se provodilo vrijeme, bila je to velika masovna zabava, neodoljiv dio u životu grada. Silnu ljepotu podarila nam je Banja Luka raskošnim krošnjama kestenova, a uveče u osvjetljenoj aleji krovovi i krošnje nisu zatvarale vidik, pa je zvjezdana prašina iznad nas bila dodatni dio dekora grada – osu se nebo zvijezdama. Mi i zvijezde smo, svako na svome korzu, polako šetali i gledali jedni u druge. Samo je ponekad neka kometa nekuda žurila i plahovito proletjela – “pala je zvijezda”. Komete ne korziraju. Ipak su oči muških šetača više gledale lijepe Banjalučanke i sve druge ljepote grada bile su u sjeni lijepih Banjalučanki pa je vjerovatno zbog svih svojih ljepota Banja Luka nazivana “Ljepotica na Vrbasu” ili “Krajiška ljepotica”.
Kod hotela Palas završavala se aleja pa se vidik odatle širio, a u njegovom centru gledano od Palasa pojavi se prekrasan prizor. Vitki minaret Ferhadije džamije dizao se visoko da razgovara sa zvijezdama, a malo dalje bile su prirodne kulise - raskošno zelenilo Šehitluka i Starčevice. I mjesec i zvijezde bi zastali da zajedno sa nama gledaju taj neponovljen prizor, divan dekor nestvarne ljepote. Zuko Džumhur bi to možda ovako opisao: Minaret Ferhadije izgleda kao veliki jarbol neke bogate galije koja je zalutala i nasukala se u velikoj bašti kada se more naglo povuklo i sakrilo od nje čak iza Velebita, Biokova i u Boku Kotorsku. Ili je minaret bio kao luksuzna držalja oko skupocjene mastionice koja se nije mogla nazrijeti a kamoli razgovjetno vidjeti. Ferhadija džamija, majstorsko djelo veličanstvene ljepote, ponosno je od 1579. godine stajala na zemlji, a njen minaret između mjeseca i zvijezda.
Šetalo se polako, okretanje je bilo kod Bosne i Palasa, a često smo kod okretanja govorili: “idemo nazad, dalje se ne loži.....” Prizor korza doimao se kao neprekidna pokretna traka. “Korzo je imao svoj red, neki svoj uhodani sled”, rekao bi Balašević. U mojoj svijesti između sna i jave ukazuje se ukupan ambijent korza – veseli ljudi koji polako šetaju, aleja, zgrade, parkovi, cvijetnjaci, osvjetlenje – sve je to djelovalo otmjeno, svečano – praznično i doživljavano sa velikim osjećanjem zajedništva koje je ujedinjavalo grad. Promet vozila u vrijeme korza bio je zabranjen i samo je autobusima lokalnog saobraćaja i fijakerima (tada taxi) bio odobren prolaz kroz korzo. Autobusi su bili dvospratni dobijeni iz Londona i svaki je bio malo nagnut na jednu stranu pa su zbog toga u Banjaluci dobili naziv “nagib”. Nagib se vidio iz daleka i probijao u vrijeme kada je korzo bilo krcato šetačima, pa su se neki na njega čak i naslanjali ako bi se on polako probijao kroz špalir korza. Na korzo smo išli uvijek i bio je to za mlade ljude glavni izlazak, kao što danas mladi imaju glavni izlazak u kafiće. Na korzu je promovirana nova moda frizura, odjeće, obuće i ponašanja. Radi prvog utiska za odlazak na prvi randes odijela su posuđivana od dobrih drugova. Veoma važno je bilo imati dobre cipele koje su se kupovale na kredit i odlazilo vozom u Zagreb po nove modele. Kada su u modu ušle “šimi cipele”, a to je špicasta cipela i sa produženjem u vrhu izgledala za tri broja duža od drugih, bilo je takmičenje ko će ih prvi pronosati korzom. Tako izdužena i uska cipela ličila je na vrbaske čamac dajak. Ko je imao cipelu broj 46, na njegovoj nozi šimi cipela je djelovala kao da je broj 50. Jedan šetač korzom sa takvom cipelom okrenuo se i kada je nagib prolazio pored njega prešao mu je točkom preko vrha šimi cipele, a da nije zahvatio nogu, pa je morao kupiti nove cipele. Moda šuškavaca bilježi odlaske u Veneciju i tamo su kupovani šuškavci, a žene još i plisirane suknje od tergala. Uz to su, kao suveniri donošene lutke, makete venecijanskih čamaca i razni suveniri. Prvi šuškavac korzom je pronosao Tomo Knez, fudbaler Borca, legendarno lijevo krilo, “brz kao metak”, koji je bio u istoriji našeg sporta vjerovatno jedini fudbaler iz drugoligaškog kluba u standardnoj postavi državne reprezentacije. Korzom bi svakako šetali i oni koji krenu na koncerte, pozorište, igranku, u kino i opet poslije predstava i zabava nazad na korzo. Ako neko nije mogao cijelo veče šetati, korzom se moralo bar jednom proći, “makar jedan djir” napraviti u prolazu iz škole, sa posla, sastanka, rastanka, treninga, sa probe pjevanja ili igranja u folklornom društvu, drame, koncerata, pozorišta, igranke, kina, utakmica, odlaska u kafane, na randes, sa randesa i onda kući, noćobdije u kafanu, a romantičari u serenade. U slastičarnu kod Šukrije išli smo na bozu i u zimskim danima na salep, pa opet na korzo. Neki bi na terasi kafane Lovac popili po neko piće ili pojeli veoma ukusne ćevape koje je Mujo pekao tada u Lovcu, a Mujini ćevapi su se pročuli i postali poznati širom zemlje. Svuda pođi, ali na korzo dodji. Svi putevi vode kroz Rim. Bilo je raznih mjerenja za šetanje korzom, neki su to mjerili po broju provedenih sati, neki po predjenoj kilometraži godišnje, poneko brojem poderanih djonova, a romantičari brojem randesa. Randesi su počinjali na korzu, a nastavljali na igrankama, u kinu i završavali u manje osvjetljenim alejama od kojih se najviše spominje “aleja uzdisaja”. Aleje i drveće u njima pamte romantične zanose, bilo je to u mraku (sve ulice tada nisu bile osvjetljene) i te tajne niko osim kestenova i lipa nije vidio. Kod nekih se vidjelo tek poslije devet mjeseci. Kad bi kestenovi i lipe mogli pričati. Svako je imao svoj razlog za dolazak na korzo, ali je sigurno bilo najviše onih koji su htjeli da vide svoju simpatiju ili idu na randes, da saznaju novosti iz grada i čaršije, a tu su se prepričavale razne priče od kojih su neke dostizale mitske razmjere. Začas se sazna sve što se zbiva s kraja na kraj grada. Kada bih u tim godinama napustio Banjaluku, ponekad bih mislio da se želim što prije vratiti u grad da bih išao na korzo i da ne propustim nešto važno, da se nađem na mjestu događaja, da budem očevidac. Sjećam se kako je Adem Ćejvan, ispred Pozorišta često stajao posred ulice i okretao se gledajući kroz aleju prema Palasu i Bojića Hanu, znao teatralno i oduševljeno uzviknuti : “Pogledajte ovu ljepotu, pa to nema nigdje na svijetu”. Pariz bi bio sretan i ponosan na takvu aleju. Na korzu se čuo razgovor, smijeh, prozivanje, dozivanje glasom, zviždukom i išaretom. Bilo je i onih koji su neke svoje aforizme lansirali kao na primjer: “bolje je voda do koljena nego voda u koljenu” ili “bolje je sit ležati nego gladan kopati” ili “bolje mrtav pijan nego mrtav trijezan”.... Naročito živo i veselo bilo je u ljetnim večerima. Ðaci i studenti na feriju su opušteno i razdragano pravili žamor i žuborili korzom, a poslije toga kraj Vrbasa sa gitarama uz pjesmu i veselje ostajali do zore. Na pijacu ispod Kastela prije polaska kući išlo se na lubenicu. Tople večeri mamile su mnoge, pa su sa korza išli na Studenac, plivali i igrali “ganje” oko sedri u Vrbasu. Korzo je žuborilo na svoj način, Vrbas malo drugačije, a naši Žubori na Banjalučki način postadoše bukovi. Svi žubori - sva ta svita zajedno su Banjalučka simfonija. Sva uživanja i čari ljetnih večeri bila su pomućena kod onih đaka koji su se morali spremati za popravne ispite, a i za studente koji su morali učiti i ispite polagati u septembarskom roku, jer se nisu mogli opustiti i bezbrižno provoditi te ljetne večeri. Manje veselo je bilo i za one kojima su roditelji ograničavali vrijeme boravka na korzu, a često je djevojkama bilo naredjeno “...... u osam sati biti u kući......” – ah, što ti je mila kćeri jelek raskopčan....? Ta ograničenja bila su razlogom kavgi sa roditeljima i bježanja od kuće, nesporazuma sa momkom i prijateljima, besanih noći i drugih peripetija. Još jedna neprijatnost dešavala se kada te profesor, koji je zaboravio da je bio đak, vidi na korzu, pa si mogao biti siguran da ćeš sutra biti prozvan da odgovaraš lekciju. Od kolijevke pa do groba najljepše je djačko doba ! U godinama moje prve mladosti zviždanje u gradu imalo je više obilježja, značenja i uloga. Zviždanjem su davani znaci svojim poznanicima o bliskom prisustvu, ili su oni prozivani da zviždanjem daju odgovor. Mnogi su sa svojom djevojkom imali dogovoren zvižduk. Isto tako su pojedine grupe iz ulice, škole, razreda, kluba , “svoja raja” imali poznat zvižduk kojim su se dozivali i prepoznavali. Slušali smo zviždukom divno interpretirane razne melodije, na primjer ariju iz opere Karmen, pa melodije iz raznih filmova: Most na rijeci Kvaj, Nijagara, Mulen Ruž, Perfidija...... ili najnovije popularne melodije tog vremena naročito sa festivala italijanskih kancona u San Remu. Učenici Muzičke škole su prvobitno zviždanjem razložili akord – do,so,mi,so,do - na dole i poslije to modificirali pa su se time međusobno prepoznavali, a vjerujem da se taj zvižduk i danas može čuti. Bar ja tako i dan danas šaljem signale mojoj supruzi Ireni. Ili mi članovi CKUDM “Veselin Masleša” imali smo svoj signal zviždanjem melodije “Šota” sa Kosova. K’o nekad u osam. Rječnik svake generacije obiluje brojnim žargonima koji inoviraju jezik. Žargoni nisu stvoreni nezavisno od standardnog jezika, oni su obavezno zasnovani na njemu samom i odatle im i spona. Žargon odstupa od standardnog jezika, vrlo je razumljiv grupama kojima je u interesu da ga koriste i nastao je kao nešto što treba biti nepravilno i nerazumljivo za druge. Jedan roditelj je rekao da žargon “ne koristi, ali ga razumije, jer se inače ne bi mogao razumijeti sa svojom djecom”. Govoriti žargonom znači biti u trendu, biti aktuelan u grupi. Naročito je bio popularno govoriti okrenutim slogovima – vozdra = zdravo, ćešho mota = hoćeš li tamo, mojne mota, zipa na djale = nemoj tamo, pazi na ledja................. Kada se na korzu pojavi nova djevojka komentar je bio: brado racu = dobra cura. Razgovor i dobacivanje na korzu obilovali su raznim žargonima. U žargonu su djevojke nazivane: treba, racu, bebica, zatim drugi žargoni: gabor = ružna osoba, džada = bježanje, magla = gubi se, drpiti = ukrasti, halisati = jesti, cugati = piti, ćampri = pričam, šimpu = pušim (đak nije smio javno pušiti), ljaksafon = seljačina, delegat = seljačina na dužnosti....... Za “delegata” je korišteno i preneseno značenje kao na primjer “na lijevoj nozi opanak, a na desnoj cipela”, ili “danski kraljevski voz”. Priča je, naime, bila o slučaju kako je neki putnik kupovao kartu na željezničkoj stanici u Beogradu i tražio “kartu za danski kraljevski voz”. Kako kraljevski voz iz Danske nikada nije ni dolazio u Beogradu, blagajnik je poslije dužeg razjašnjavanja shvatio da taj čovjek hoće putovati dnevnim vozom za Kraljevo! Žargon je pravljen i na fonološkoj osnovi imitirajući strane jezike, na primjer : “džeben Džejk in potejšen kejk = jeben Djuka u potoku kuka”. Znate li nekoga ko govori samo pravilnim jezikom u svakodnevnim situacijama? Koliko nepravilnosti i nebuloza je bilo u izražavanju pojedinih forumaša, kao na primjer “naj mi je gore” ili “odebelio se”.......... Tako mi je jedan “delegat” pričao šta radi i da se mora uvijek sa svojim “šefom konstatovati”, a kad sam mu rekao da se to tako ne kaže, on se brzo “ispravi” i reče “ma znam ja, to se kaže konstituisati”. Nasmijao sam se i rekao mu da je konsultovati prava riječ. On nastavlja: “mogu li da se izvinem”? Onda sam mu rekao: ako se izvineš, stajaćeš ukrivo, a oprostiću ti ako se izviniš! Mnogi su se školovali idući u večernju školu – u žargonu “akšam šule”. Desilo se poslije jednog pismenog zadatka da profesor upita jednog đaka u akšam šule: da li si ti podstanar? Jesam, a zašto me to pitate? Pa zato što pišeš Krevet velikim slovom, jer je očito za tebe krevet “njegovo veličanstvo”. Za one koji su poput mene bili svjedoci i sakupljači takvih “bisera”, bila je to inspiracija i koristili smo to za pravljenje parodija i imitirali ih u raznim prilikama za uveseljavanje i razonodu. Fijakeri su imali svoju stanicu ispred željezničke stanice pa su morali proći i kroz korzo bilo kuda da voze. U sjećanju je naročito ostao jedan od posljednjih fijakerista, poznati Šaro sa svojim dubokim hrapavim glasom. Kad bi mu neko dobacio imitirajući njegov glas, Šaro bi odgovorio: ”ti mene burazeru tercaš”. Uobičajen ali manje romantičan dekor korza bili su nosači, hamali, čistači cipela, čistači ulica, čaršijske budale, kočijaši, kabadahije, šverceri, pijanci i prostitutke, kojima su neki prolaznici dobacivali, izazivali ih i podsmijavali se na njihov račun. Čaršijski folklor. Korzo nedeljom oko podne bila je otmjena šetnja alejom po trotoaru od Bosne, pored Pošte do Palasa pa nazad i tako u krug, a naročito poslije rukometnih utakmica u kojima je Borac redovno pobjeđivao gostujuće ekipe. Mali rukomet se nekada igrao pod otvorenim nebom. Stadion sportskih igara iza hotela Čajavec bio je svjedok najvećih uspjeha banjalučkog rukometa. Borac je bio šampion države i Evrope, a jedno vrijeme cijela postava Borca bila je državna reprezentacija. Utakmice su igrane uglavnom nedjeljom do podne. Sjajna sportska atmosfera. Borčevi nenadmašni žongleri predu oko gola protivnika i lopta je u mreži. Pero Perović vrti ljevicom kao da ima ugrađenu elisu, niko ne zna kada će pucati i odjednom gooool!! Sjajni tehničari braća Stanivuković, Ćivić, Rački, Rodin sa krila, Saračević senior, zbunjuju protivnika proigravanjem i davanjem golova. Borac je imao i dva letača. Jerko Karadža u napadu i Vlado Jović u odbrani – na golu. Karadža primi loptu leti kroz zrak i naravno gooool!!! Na golu Jović leti kao panter u svaki ćošak i kada svi vide loptu u njegovoj mreži on ne da da se to desi. Sjajno je branio, a tada su se rukometni golmani bacali, izvijali, pehlivanili, ronili i branili. Poslije je Abaz Ako Arslanagić uveo novi stil - odbrana rukama i nogama bez bacanja po terenu. Poslije sjajne sportske predstave raspoloženi ljudi idu naravno na nedeljno podnevno korzo. To je bila prava svečana šetnja ispunjena radošću i veseljem. Borac je imao sjajnu ekipu i u generaciji Arslanagić, Popović, Karalić, Golić, Saračević junior, Selec…….. Oni su prvo igrali vani, a poslije u dvorani. Mali stadion sportskih igara bio je svjedok i velikog uspjeha boksera Slavije u kojoj je bio legendarni Marjanom Beneš, bokser, romantični poeta i flautista. Bio sam veoma uzbuđen i razočaran kada sam vidio da je mali stadion sportskih igara srušen i zauvijek nestao. Ostao nam je sigurno u trajnoj uspomeni kao hram i svjedok najvećih uspjeha banjalučkog sporta. I naši stariji dolazili su da šetaju, predahnu, kupuju, čuju novosti i prokomentarišu situaciju, popiju kafu i neko piće u kafanama oko korza i odgledaju film u obližnjem kinu. Nedjeljom i praznikom prije podne i uveče korzo je vrvilo od mladog svijeta oba pola, pa i u kasne sate jedino je ovaj dio grada bio pun života, smijeha i razgovora. Velikog korza više nema. U jedno divno ljetno veče, ako treba da budem precizan, 27. jula 1961. godine, šetače je milicija otjerala na trotoare, a veliko korzo prešlo je u naše uspomene na bezbrižne dane u mladosti. Šetanje od tada odvijalo se po trotoarima u istom prostoru, a kasnije i kroz Gospodsku ulicu. Tog dana otkriven je spomenik na Šehitlucima, izrađen od bijelog bračkog kamena, autor vajar Antun Augustinčić. Na Kastelovom ćošku (publicista Aco Ravlić kaže da je izvorno to Kastlov ćošak) tog ljeta je postavljen prvi semafor u gradu. Grad i ulice mijenjale su fizionomiju. Vrijeme prolazi, države i sistemi se mijenjaju, ljudi dolaze i odlaze, traju i nestaju. Korzo je bilo i ostalo…
*****************************
Za Nijaza Durica i njegovu suprugu Irenu (rodjena Ljevar) me vezu lijepa sjecanja iz one nekadasnje Banja Luke. Nijaz, inzinjer elektronike, oficir, rukovodilac u Kosmosu, firmi u kojoj je radio i moj otac Veljko. Nijaz je bio Maslesovac, svirao kontrabas u prvoj postavi Starih znanaca, volio svratiti kod svojih drugara muzicara u Radio Banja luku... Da ne duzim, bilo je uvijek lijepo sresti ga i druziti se s njim... Sa Irenom sam odrastao u komsiluku u Strosmajerovoj. Ona, njen brat Toni, moja sestra Boba i ja smo bili nerazdvojni. Od vremrena ranog djetinjstva pa do studenstskih dana bili smo kao jedna porodica, braca i sestre. Na zalost Boba i Toni nisu vise s nama, Irena i ja zivimo u dva udaljena kraja svijeta i utoliko mi je draze vidjeti njene i Nijazove slike. Nijaz je i danas clan mjesovitog hora i orkestra Akkoordje, ciji je suosnivac bio jos 1994. godine. Jedini je clan drustva koji nije Holandjanin. Jednom nedjeljno proba, skoro nedjeljno nastup...
Irena pjeva u Philips filharmonisch kor u Eindhovenu, Holandija, repertoar Bach, Mozart, Verdi...
Ponekad nastupaju zajedno, Irena svira flautu, Nijaz gitaru....
No comments:
Post a Comment