U krizi kada mnogi ostaju bez posla i hljeba, gadi mi se beskrupuloznost onih koji zgrću i nikad im nije dosta, gadi mi se idiotizam onih koji misle da je to prirodna stvar, jer imaju stranku iza sebe, gade mi se oni koji smatraju da je etnička pripadnost alibi za činjenje opakih stvari onima koji nisu te sreće da pripadaju ”izabranoj” vrsti, gade mi se glupi i neotesani koji sedmicama urlaju i prijete građanima restriktivnim mjerama u suzbijanju pandemije, jer tako skrivaju svoju nekompetenciju.
Prije više od deset godina većinu ljudi koji me poznaju iznenadila je odluka da sam se odlučio angažovati u osnivanju nove političke partije u BiH. Mnogo sam puta tada čuo kako je šteta da trošim vrijeme na politiku, da se tu ne može ništa promijeniti, da je u BiH zacementiran interesni nacionalizam, da sam prava budala kada se odlučujem baviti jalovim poslom umjesto da nastavim biti ono što jesam-reditelj. U mnoštvu “dobrodušnih” savjeta jedan mi je odzvonio kao prijeteći: “pripazi se sada, više nećeš biti simpatičan umjetnik, ulaziš u njihov egzistencijalni prostor gdje će ti noge polomiti”. Nisam bio naivan, znao sam šta to znači. Većina ljudi na Balkanu se bavi politikom iz motiva brze zarade i nikakve odgovornosti. Političke partije su više-manje preduzeća, magnet za nerealizirane u svojoj struci ispodprosječne sposobnosti opsjednute željom za moći. Nismo željeli takvu partiju. Sa svojim prijateljima i političkim istomišljenicima napravili smo stranku koja se temeljila na političkom idealizmu vjerujući u promjenu, novi politički put koji će postati izvor sveopće energije i akcije spremne da vrati nadu u domove svih Bosanaca i Hercegovaca. Sa ove distance svjestan sam da je to bila utopija, ali zar svaki humanizam i društveni progres nije odrastao uz nju. Politika nije moguća bez etike bio je naš credo u koji smo bespogovorno vjerovali na našim osnivačkim sastancima. Na sreću politika nije nikada bila moja/naša egzistencijalna nužda, već slobodan izbor vođen idealizmom.
Neopisivo su mi išli na živce distancirani intelektualci, sa svojim pogledom odozgo na naš pokušaj da se iz civilnog aktivizma i kritičkog javnog angažmana prebacimo u parlamentarnu borbu za glasove birača. Krenuli smo u nepoznatu avanturu za većinu nas koji smo se odlučili po prvi puta uključiti u aktivnu politiku. Tada je napisano na desetine naručenih tekstova u medijima pod kontrolom “velikih” stranaka koji su osporavali grupi sanjara i političkih “amatera”, da se bave politikom. Konstruisale su se teorije zavjere o tome kako iza nas stoje obavještajne inozemne službe i silni novci koji su došli za razvijanje stranačke infrastrukture. Proradila je i botovska mašinerija političkih protivnika po socijalnim mrežama koja je imala zadatak kompromitirati, ismijavati i zlurado kreirati skandale vezane za najisturenija lica stranke. Nismo se dali obeshrabriti, radili smo volonterski, iz svojih džepova plaćali putovanja i organizaciju na desetine tribina širom zemlje, sučeljavali se sa neistomišljenicima u žestokim diskusijama i polemikama, satima i danima stajali na ulici u prikupljanju peticija, dijeljenju letaka i individualnim razgovorima sa građanima. Nažalost, većina onih kojima smo se obraćali i za koje smo vjerovali da mogu promijeniti tok historije na dan izbora ostali su kod kuće. Naš rezultat na prvim parlamentarnim izborima kao prve autohtone multietničke stranke nastale nakon Dejtona nije bio baš skroz razočaravajući, mada smo očekivali više glasova potencijalnih “probuđenih” glasača, jer smo bili nova alternativa višegodišnjim postojećim strankama na vlasti. Dugo sam se pitao zašto svi oni koji na dnevnoj razini ritualno pljuju po vladajućim strankama i zamjeraju istrošenim političkim licima, nisu spremni izaći na izbore, već su pustili da njihove socijalne ratove vode drugi. I danas mislim kako moja država zaslužuje mnogo bolju vlast od ove gdje dominiraju glupani i lopovi, pravi stranački mračnjaci, umjesto da se na poziciji nađu časni i stručni. Pokušavam razumjeti kako je moguće da se toliko godina poslije razarajućeg rata nisu uspjeli politički probiti najsposobniji i najmoralniji među nama koji će bavljenje politikom pretvoriti u istinsku borbu za opšte dobro umjesto stranačkih privilegija i lične koristi koje gledamo skoro 30 godina. Na nivou socijalnog i psihološkog fenomena treba naučno ispitati zašto se svi narodi u BiH daju tako lako etnički zavesti, izmanipulirati, kako imaju kratko pamćenje i ostaju vjerni svom izboru koji očigledno ne valja. Za posljedicu imamo politički život koji se kreće u registru prijetnji oružjem do etničkih podvala jedni drugim čak i kada trebamo zajednički nastup u borbi protiv globalne pandemije. Bosna je postala periferni svijet zaustavljene emancipacije gdje su ljudi zaboravili da im je na raspolaganju tek jedan jedini život u kojem se mora imati vremena za činjenje dobra, za nalaženje smisla u poštovanju svih, bez obzira na etničko i vjersko porijeklo i materijalni status. U krizi kada mnogi ostaju bez posla i hljeba, gadi mi se beskrupuloznost onih koji zgrću i nikad im nije dosta, gadi mi se idiotizam onih koji misle da je to prirodna stvar, jer imaju stranku iza sebe, gade mi se oni koji smatraju da je etnička pripadnost alibi za činjenje opakih stvari onima koji nisu te sreće da pripadaju ”izabranoj” vrsti, gade mi se glupi i neotesani koji sedmicama urlaju i prijete građanima restriktivnim mjerama u suzbijanju pandemije, jer tako skrivaju svoju nekompetenciju. Lista razloga gađenja politikom u BiH postaje sve duža, iz godine u godinu. Gađenje je početak puta – nepogrešivi algoritam neuspjeha u politici. To se dogodilo meni, ali nisam usamljen slučaj koji je radi grča u stomaku izabrao napustiti aktivno bavljenje politikom. Nisam imao potrebu to često objašnjavati u javnosti. I sada mi je krivo za mnoge koje sam razočarao, ali više nisam mogao izdržati. Poznajem mnoge koji dijele isto iskustvo, možda je ta činjenica samo utješna priča ličnog poraza. Međutim, to nije bilo odustajanje bez bitke. Posebna “sol na ranu” dolazi kada prepoznate u svom okruženju dojučerašnjih političkih istomišljenika, nespremnost za dijalog, isključivost i napumpan ego do dimenzija političke karikaturalnosti opasne za društvo. Nije to mnogo drugačije ni u kudikamo demokratski razvijenijim državama od naše. Stara je to priča. Napisano je mnogo dobrih knjiga i snimljenih filmova na temu gdje je politika pretvorena u arenu sa željom da neistomišljenik bude uništen i poražen, po mogućnosti i ponižen. U takvoj utakmici ne biraju se sredstva, protivnik se mrzi i traži se povod za difamaciju. Srce i strast, znanje i energija u većini profesija kao i u mojoj donosi zadovoljstvo, vidljiv rezultat za kraće vrijeme. U politici se takav trud i rad ne vidi odmah. Strpljenje iscrpljenih građana BiH je izgubljeno i očekuje se bolji život preko noći. To neće ići tako lako. Promijeniće se algoritam neuspjeha kada povjerujemo da je svaki politički san moguća stvarnost, ideja za koju se vrijedi boriti dok ne pobijedi.
(Tacno.net)
No comments:
Post a Comment