Pages

Friday, May 01, 2020

Edvard Cucek: Jedan neispričani Prvi maj

 Jedan od  čamaca u kojima su preplovili Savu protjerani Banjalučani čuvaju i danas u glavnom parku u centru Okučana.

Šargovčani na putu…
Priča o ovom događaju je kružila Banja Lukom već sutradan. Mnogi su otpisali pun autobus ljudi čim su čuli o čemu se radi. Takva su vremena bila. Ubijalo se na sve strane. Ginuli su nedužni iz svima dobro poznatih razloga. Bilo je važno ime i prezime. Ako ni iz toga nije bila jasna „krvna slika“ onih za odstrel onda se pitalo po komšiluku da li je vjera ona koja dozvoljava da se nesretnika pretuče, ubije ili one sretnije tek protjera iz vlastitih domova.
Banja Luka pamti koliko je zaboravila. Ili tako nekako…
Znam da je nemoguće zaboraviti proživljeno ali čini mi se da su ovu epizodu nekako spremili na tavan kolektivnog sjećanja i oni koji su se u tih šest dana već pomirili s činjenicom da su mrtvaci koji hodaju, zapravo koje vozaju autobusom po Banja Luci i okolnim selima jer ne znaju šta bi s njima. Na sreću svi su preživjeli. Poslije protjerani. I nerado o tome pričaju. Znam to jer ću vjerojatno biti prvi koji će o tom Prvom maju ’95, svetkovini Svetog Josipa Radnika u Šargovcu (banjalučkom prigradskom naselju), nespretno pisati jer u ovih 25 godina o tome nisam imao priliku pročitati ni slova. Znam, jer mi je trebalo više od godinu dana da nađem nekoga ko je voljan progovoriti. Tražio sam ih preko debelih veza, moleći dobre ljude koji su mi davali kontakte da za mene garantiraju, da nisam piskaralo, da neću imenovati ako to od mene budu tražili. Da ne stavljam u nezgodnu situaciju kćerku koja je tamo ostala, sestru pokojne prijesinovog kuma i tako dalje, unedogled. Taman kad nađoh prvog u nizu potencijalnih svjedoka koji je prihvatio da putem telefona porazgovaramo i kad smo utanačili i drugi termin, kad moj sugovornik bude imao više vremena, sve pade u vodu na samom početku drugog telefonskog poziva.
„Znaš, nemoj se ljutiti. Al’ kad me niko u ovih više od 20 godina ništa nije pitao bolje da pustimo kraju i sad“, tako mi reče taj dobri čovjek.
I sve ih razumijem. Ni sam nisam imun na činjenicu da mi je tamo neko kome bi se ovo što moram spasiti od zaborava moglo osvetiti. I još poneko kome bi ova štorija mogla debelo zasmetati. Kako bilo obećanje koje sam si dao valjalo je ispuniti.
Na sreću, kad skoro pomislih da je bolje odustati, sjetih se mog prijatelja iz školskih i ratnih godina. Od definitivnog i masovnog progona banjalučana nesrpskog porijekla u augustu/kolovozu ’95. godine, nastanjen u Okučanima Ivan poznaje sve Okučance. Dotjerane Bosance, domicilne Hrvate povratnike, okučanske Srbe koji su preživjeli obje vojske koje su ih oslobađale i one koji su se poslije vojne akcije hrvatske vojske poznate kao Bljesak u njih vratili.
Sjećam se jednog od onih dana (kako je hrvatska vojska oslobađala teritorij od pobunjenih Srba tako se u banjalučkom kraju kuće ekspresno iseljavalo i useljavalo) kad je i moj Ivan iste te 1995. banuo kod mene, jer nije znao kud bi. Na biciklu i sa jednom papučom na nozi. Drugu izgubio bježeći jer je i njemu, vjerovatno neki naoružani okučanski Srbin upravo ostao bez kuće, naredio da cijela familija napusti kuću odmah i da ne smiju ništa sa sobom ponijeti. Ukućani se razbježali. Ne znam ni kud je poslije otišao ni gdje su se svi njegovi poslije pronašli i okupili. Možda sam ubrzo nakon toga i sam krenuo u izbjeglištvo pa mi se sjećanja pomalo osipaju na tom rubu između prvog i drugog života.
Hrabri čovjek s kojim me Ivan upoznao na verandi svog novog okučanskog doma ovako otprilike počinje svoju priču;
„Bio je to Prvi maj 1995. godine. U banjalučkom naselju Šargovac katolici na dan Svetog Josipa Radnika obavljaju tradicionalnu procesiju blagoslova polja. Poslije mise/blagoslova, koliko su prilike dopuštale, gledalo se da se ne iznevjeri ni stari bosanski običaj svraćanja. Oni koji svetkuju na taj dan pozivaju na ručak što goste koji se vraćaju sa blagoslova, što prijatelje i komšije. Drage ljude bez obzira na vjeru. Klasični je to proljetni ručak na otvorenom, ako vrijeme dopušta. Uz pečenje i ostalo kako prilike dozvoljavaju. I te teške ’95. poneko je mogao „okrenuti“ nešto na ražnju i očekivao goste. Ono što je ostalo u naselju od istovjeraca i ponešto od drugih što je smijelo doći tuđima u goste i još na svetac.
Lijep majski dan biva iznenada prekinut dolaskom autobusa, do pola punog naoružanim hrvatskim Srbima okučancima, medju šargovčane. Naoružani pripadnici srpskih formacija tek izbjeglih nakon vojne akcije hrvatske vojske poznate kao „Bljesak“ uhvatili su jednog starijeg mještanina nesrpske nacionalnosti i natjerali ga da ih vodi i pokaže im sve ‘rvacke kuće u naselju. Preplašen čovjek nije imao kuda i što mu je naređeno to je i učinio. Uplakan i tražeći oprost od komšija vodio je ove kolonizatore od kuće do kuće dok ih nije nabrojao koliko ih je trebalo isprazniti. Naoružani izbjegli hrvatski Srbi taj dan jednostavno dođoše da si nađu smještaj, privremeni ili sličan, u Šargovcu, na pragu Banja Luke, ponudivši pravim vlasnicima organizirani prijevoz do Save gdje bi ih valjda trebali dočekati nji’ovi. Naravno. Nije tu bilo sporazuma. Repetiralo se oružje. Prijetilo se i psovalo najmilije, s jedne strane. S druge se plakalo i molilo da im daju bar vremena da uzmu najosnovnije. Poneki dokument i ono sirotinje zašivene po posteljini i postavama odjeće. Da skupe djecu da ih ne potrpaju u autobuse bez njih. Ostaviše tako Šargovčani i postavljene trpeze ovim nemilim i nepozvanim gostima. Petar se ukrcao u autobus sa suprugom i dvoje djece. Starije u dobi od 3 godine i mlađe koje je bilo beba od tek šest mjeseci starosti.
Ovdje moram dodati jednu opasku matematičke i logičke prirode.
Pitam se!?
-Kako, gdje i koliko su se ti hrabri branioci vlastitog ognjišta borili ako je vojna akcija Bljesak počela 01.05. u zoru a oni su se već isti dan malo iza podneva našli ne negdje u Bosni oko rijeke Save na teritoriji koju su tada kontrolirali bosanski Srbi već dobrih 40 i kusur kilometara dalje. U samoj Banja Luci gotovo. U prigradskom naselju sa prijeratnim većinskim stanovništvom bosanskih katolika, Hrvata!?
U toj teškoj situaciji kojoj je sigurno slijedila bezglava bježanija moram priznati da su odmah po prelasku na slobodnu teritoriju bili jako dobro organizirani.
Jako!
Sve se odvijalo tako brzo da nije bilo niti pokušaja da mještani Šargovca uhvaćeni u ovu zamku negdje pobjegnu. Za tren, pristigli autobus napuniše članovi familija Debeljak, Andrijević, Golub, Petrović, Terman… Kako se moj sugovornik sjeća samo Debeljaka je bilo trideset i dvoje, Petrovića osmoro, Termana troje i tako dok se autobus nije napunio. Za par sati ovi nevoljnici će se naći u Bosanskoj Gradišci na par metara od mosta koji vodi preko rijeke Save u Hrvatsku.
„Odredište je već bilo na vidiku u taj sumrak koji nije obećavao ništa dobro. Nakon par sati čekanja misija biva odgođena. Most preko Save je bio miniran. U autobus ulazi civil i popisuje sve putnike. Djecu i odrasle. Naređenje je bilo da nas se vrati u Banja Luku.
Gdje, pitali smo se?! U naše kuće?! Ljudi su se u nevjerici nečemu ponadali. Nakon popisa autobus istim putem kreće nazad“, nastavlja Petar

Nastavak price naci cete na ovom linku: www.tacno.net/banja-luka/jedan-neispricani-prvi-maj/

No comments:

Post a Comment