Povodom obiljezavanja godisnjice masakra nad vojnicima JNA u Tuzli

Sve vijesti o obiljezavanju godisnjica smrti vojnika u bilo kojoj vojsci koja se borila na teritoriji bivse Jugoslavije su veoma slicne. Zajednicko im je isticanje nevinosti stradalih i okrutnost pocinioca zlacina. U vecini slucajeva isti dogadjaj se obiljezava dva puta, tako sto su stradali za jedne zrtve a za druge zlocinci - zavisno od toga ko obiljezava godisnjicu istog dogadjaja.   Ono sto je zajednicko svim tim komemoracijama i obiljezavanjima je da one ne poticu na prastanje, vec poticu mrznju. I to pokazuje da ratovi u bivsoj Jugoslaviji nisu zavrseni, posebno rat u nasoj prelijepoj ali nesretnoj Bosni i Hercegovini.

Iskreno mi je zao svakog stradalog - naravno ako on prethodno nije cinio zlocine.  Iza svakog poginulog ostala je neprozivljena mladost, zivot, nada, zelje, snovi... Ostali su uplakani roditelji, zene, djeca, braca, sestre... I tu nema razlike - jer tragedija je univerzalna. Ona nema naciju.

Vijest koja je ovog puta pobudila moju paznju je vijest o masakru nad vojnicima JNA prilikom, prethodno dogovorenog, mirnog povlacenja iz Tuzle 15.maja 1992, dogadjaja poznatog kao Tuzlanska kolona.

Slika spomenika uz ovu vijest budi mi razmisljanje o ucescu JNA u ovom ratu.
Slika je to spomenika kojim dominira ogroman pravoslavni krst.
Jugoslovenska narodna armija i pravoslavni krst kao simbol - ne idu zajedno.
Citam spisak zrtava - sva, ili skoro sva, imena su srpska.

O cemu govori ova vijest i slika uz nju?

Govori o tome da je JNA izdala ideju ravnopravnosti i bratstva i jedinstva  svih jugoslovenskih naroda  i opredijelila se za jednu stranu. Umjesto da brani Jugoslaviju, ova "mocna" armija se jednostavno predala u ruke srpskih nacionalista. Poznato je da se svaki vojnik i oficir JNA zakleo da ce po cijenu svog zivota braniti Jugoslaviju. Vecina oficira JNA je dosta lako zaboravila tu zakletvu i umjesto da brani ono u sto su se zakleli, vrlo brzo su se prestrojili u svoje nacionalne vojske. Prvo u srpsku (koju su jos nekoliko godina nastavili zvati JNA), i vrlo brzo iza nje u slovenacku, hrvatsku, bosansko- muslimansku...

Istina, i to ne treba zaboraviti, bilo je i onih koji na to nisu pristali i koji su casno i dosljedno ispunjavali svoju obavezu i zakletvu i nisu se bez borbe predali nacionalistima. Vecina njih je proglasena izdajnicima i dezerterima i osudjena na izolaciju, maltretiranje, sudove...

Slika spomenika vojnicima JNA nastradalim na pocetku rata za "ocuvanje" Jugoslavije, slika kojim dominira pravoslavni krst, govori vise i jasnije o opredjeljenju JNA nego i jedan dokument nekog od sudova.
Zao mi je svakoga ko to ne vidi ili ne zeli da vidi - jer nije lako zivjeti u zabludi i vjerovati u laz.