Sretan Bajram!

 ... zelim svima koji slave!  
 
                             Bajram šerif mubarek olsun

Za vas koji ste dokoni...

... a interesuje vas  i test moguceg osecenja kognitivnih funkcija (opazanje, misljenje pamcenje, ucenje, prosudjivanje...) -  MoCA ( Montreal Cognitive Assesstment). 

Vjerujem da vecinu vas interesuje da provjerite ove svoje funkcije pa vam nudim jedan od testova koji je prije par godina radio predsjednik USA Tramp. 

Posebno je popularan postao nakon sto se Tramp pohvalio da je radio IQ test (sto nije tacno)  koji je bio vrlo tezak ali da ga je on uspjesno (a kako bi on drugacije?!) rijesio!

Sjecanje na Dragana Sakana (1950. - 2010.)

Dragan Sakan (19.7.1950. - 3.10.2010.)

Za one koji nisu culi za naseg bivseg sugradjanina Dragana Sakana najbolje je da odgledaju ovaj njegov intervju sa Mirom Adanja-Polak iz 2008. godine.

Vjerujem da je za vecinu vas Dragan Sakan nepoznat. On je  Banjaluku napustio odmah nakon sto je zavrsio Gimnaziju, otisao prvo studirati u Ljubljanu, zatim se sa roditeljima preselio u Beograd i nakon toga se u Banjaluku vracao vrlo rijetko, najcesce na proslave godisnjica mature.

Cak ni vecina nas koji smo ga poznavali  i znali za njegove uspijehe u oblasti marketinga, nismo znali sta je njegovo ime zapravo znacilo u oblasti marketinga i reklame, ne u Jugoslaviji - vec u svijetu, koje su sve reklame koje smo godinama gledali na TV bile njegovo djelo, koliko su svjetski priznatih nagrada on ili neka od  njegovih agencija dobili...

Sakan, kako smo ga svi zvali, je u Banjaluci zavrsko osnovnu skolu i Gimnaziju. Trenirao je i igrao kosarku - gdje sam ga upoznao i zapamtio kao cutljivog i pristojnog vrsnjaka specificnih pokreta na kosarkaskom terenu i  veoma specificnog smisla za humor. Bio je jedan od onih momaka na banjaluckom korzu koji je vise slusao nego pricao, posmatrao - bez reakcija na licu... A kad bi Sakan progovorio i prokomentarisao neki dogadjaj ili situaciju drustvo oko njega bi obavezno prasnulo u gromoglasan smijeh,  ali nakon pauze potrebne da se shvati njegov komentar jer  bi ga on  popratio sa nepromijenjenim izrazom lica... Ne sjecam se da sam ga ikada vidio nervoznog ili ljutog. Uz kosarku, svirao je bas gitaru, ponovo njemu svojstvenim polozajem rukei prsta kojima je zatezao zice - ato i danas pamtim.
Mozda je dobro procitati o Sakanu iz Wikipedije i ovo:

"Neke od poslednjih kampanja pred rat u Jugoslaviji bile su akcija za „Florami“ Mostar sa porukom „Vodite ljubav, a ne rat“, za „Radensku” sa sloganom „Radenska nas spaja” i kampanja za crne bombone „Negro“ – „Nije sve tako crno kao što izgleda. Još je crnje“. Iste godine Dragan Sakan, koga su u javnosti nezvanično zvali „kraljem slogana“, za Udruženje menadžera Beograda napisao je slogan „Preduzeća umiru – život nestaje“ i „Hvala prošlosti, idemo dalje!“

Neki njegovi najprepoznatljiviji slogani pamte se i danas: „Društvo zahteva korenite promene“ (Sintelon), „Val-val-valera...“ (Jaka, Radoviš), „Nežna i neizbežna“ (Jaka, Radoviš), „Priroda je već u zamci, sad je štos u slamci“ (PKB), „Mali i veliki Japanac“ (Mazda), „Ja znam da postoji slađa strana sveta, to je strana ljubavi“ (Banini), „Zidar Beograda“ (Beobanka), „Zategni me nežno“ (Jaka, Radoviš), „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Jednačina sa poznatima“ (Atelje 212), „Neka sva čula uživaju“ (29. novenbar), „PEKABETA prijatelj kućnog budžeta“, „Dobro jutro, komšija“ (PKB), „Čiča Gliša, čudo od slatkiša“ (Crnagoracoop), „Neću prasca, pakuj genijalca“ (Milan Blagojević, Smederevo).

Krajem 90-ih Dragan Sakan dosta vremena boravi u Piranu, renesansnom gradiću u Sloveniji, maštajući o civilizaciji u kojoj će umetnici, kreativni ljudi, biti značajniji od političara. U Piranu će od 2000. godine početi da se održava evropska škola za ideje – Ideas Campus.

Da bi viziju i san konačno pretvorio u realnost, 2002. godine osniva sopstvenu agenciju Nju Moment (New Moment New Ideas Company). Pored klijenata kao što su US Steel, Wiener Stadtische Osiguranje, Avon, JAT, Lafarge, Dragan Sakan radi na promociji srpske kulture u svetu i dovođenje svetskog kreativnog sveta u Beograd."

Dragan Sakan je samo jedan od veoma uspjesnih Banjalucana o kojima Banjaluka, na zalost  malo zna. Gubljenje veze sa uspjesnima i svjetski poznatima kao da je dio tradicije naseg grada. Dok drugi nastoje da prisvoje i one koji su bili samo u prolazu, mi kao da nas nije briga...

Jedan od razloga zbog kojeg ovo sjecanje na Sakan pisem je i da se ne zaboravi da je on i "nase gore list" jer nisam nasao da se igdje spominje i grad gdje je Sakan rodjen i isao u osnovnu skolu i Gimnaziju.  Ideju da se sjetim Sakana dao mi je njegov prijatelj iz djetinjstva i kasnije kum iz Beograda, isto tako Banjalucanin i kosarkas, Branislav Kljajic. Sjecam se da je Sakan nekada u osnovnu skolu Mirko Visnjic isao u razred sa  Lenom, Majom, Ducom, Zlajom... da su svi kasnije isli u Gimnaziju, da je u gradu uzivao u drustvu Kljaje, Duca, Bobe, rajom iz Titanika...

Sa Kljajinog vjencanja. Kumovi Sakan i Mija.

Vladislav Bodnaruk - Toba: 9. dio U Grahu, istina

"Jesu li Latini rekli", In Vino, veritas!?...ili stari Grci, sta mislis o tome Stari, ko je rek'o?" onako, poluzainteresovano (k'o kad zna odgovor) , upita Majka.

"Nema sumnje...Latini!" rece Stari.

"A jesi li siguran, da nisu Grci, a?"

"Siguran, inace bi bilo Opa buzuki, Zorba, sirtaki i naravno...jasuuu!"

"Fakat, imas rezon, svaki put kad progovoris, vidim da sam bila u pravu u vezi tebe! Ma ti si meni najveca moralna podrska na svijetu!

Da sam mogla birati, ne bi' boljeg nasla!"

Okrenu se ka Ingrid : " Ti sigurno ne razumijes sta mi pricamo, to su ti razni jezici...mjesa se, a? Svi razumijemo i govorimo srpski, hrvatski, bosanski, slovenski i makedonski takodjer."

"Razumi, tebe ja dobro, ti rekla - u vino ti je istina ti njemu rekla, a dje vino ja ne vidim. A ne rezume kako vi znate tolike jezike za pricati, to ne razumi!"

"Jebajiga, ti bi samo cugala, a da nas razumijes to ti je lako...sve isti jezik, jedan kad naucis, drugi ti se sami otvaraju. Ali samo ga svako zove na svoj nacin, medjutim ima i malih razlika, samo mi evo ovaj cas ni jedna razlika ne pada na pamet. Kad mi padne...reci cu ti da i ti znas!
Mislim...tu razliku!
Nego, vidis li grah u tvom novom Papanovom loncu na mom novom modernom sporetu...kako se sve dobro uklopilo...jos da nesto od toga ispadne...dje ce nam kraj? Vidi ga kako kuha a nista se ne cuje! Nema ni vodene pare, nema ni dima.
Nadam se da si i zapamtila kako se sprema grah? Nista lakse od toga! Jelde?!
Zapamti, prvu vodu kad prokuha, baci...inace ne's moci koraka napraviti a da ne pr'nes!
Ovaj, mislim...prdnes!
A to "prdnes" ti se tako kaze na svim navedenim jezicima, osim sto je na hrvatskom kazu ...upuvati se ...a na makedonskom, ne znam ti ja tacno...nisam sigurna...ali osjetit ces vec po mirisu.

Zato mi i kazemo - prosto k'o pasulj! Ma ne zbog prdenja, vec zbog jednostavne pripreme"

"Bas bi' volela da budne moj pasulj k'o tvoj gra'!"

"Ima da...sto ti rece, budne!"

"I, samo da ti znades, ne Papan, on bijo Denis Papen sto radio u fiziku i smislilo taj lonac...kazi ti mene Papen...'ajde, kaze Zova, Papen." rasirila sretne oci Ingrid, ocekujuci da moja Mati izgovori to ime Papen, a jezikom se pucka po gurnjoj usni.

"Sta je sad ovo Ingridice, jel to vec poceo cas ingliskog jezika, ili sta?

Evo, slusaj...Papan...jel' dobro tako?

Zar se nismo dogovorili da ja tebe prvo naucim nas jezik, a poslije ces ti mene svoj...malteski i ingliski...paralelno, da ne gubimo vrijeme, a sada nemoj upadati preko reda. Pusti Papena."

"Bravo, ti dobro rekla Papen!" pljesce rukama Ingrid.

"Ma znam da sam dobro rekla Papen ali mi sve izgovaramo naopacke i onda je to nama dobro, zato treba Papan! Slicno kako ti moje ime uvijek uspijes izgovoriti kako ne treba... ja Zora, ti mene zoves... Zova, jebote k'o da sam kakva biljka, tj. drvo.!"

"To ta vase inversibijalno mene jako tesko, ti rekla mene da "jebi se meni", znaci aj dont ker a ja reklo pekaru na Hanistu kad me pitalo, oce okruglo lebac ili dugi lebac, ja reklo mogu ja dugi, "jebi se meni", on meni reklo da udjem u pekarov radnja i hoceo sex odma'! Poskocio na mene!
Ne razumi to ja Zova."

"Uh, Ingrids, ovo je bas komplikovano, objasnit cu ti ...idemo polako... po zapisniku iz murije sto mi je Stari donjeo, kad smo te izvlacili da ne odes u "Crnu Kucu", kaze se da si ti razbila glavu onom jadnom pekaru Albanacu zato sto je skocio na tebe a on kaze da si mu rekla : "ja bi se jebala" i zato te zaskocio i zaprasio te bijelim brasnom sa svih strana!
Zaprasio te bijelim, jer su prkari bijelo zapraseni!

Dobro je da to nisi rekla nekom rudaru, bila bi zapraseno u crno i danas!

Zapamti, na nasem jeziku, "jebe se meni" - znaci , "aj dont ker", jer kad bi nekom rekla naprimjer ,"bas me briga"...to bi zvucalo jako nepristojno, nekulturno i grubo...i taj bi mislio da ti "ju dont ker", konras?

"Ja Pekara nisam mislila ubijem, uzela njegova pregaca sto skin'o i mahnula mu po glavu a unutra od njegov dzep, bilo geviht sto on mjeri brasno na po jednu kilu. Tu njega zabolilo do krvi, eto kako bilo!" podigao se pritisak Doktorki.

"Dobro, dobro...tako su razumjeli i u Muriji nego slusaj pazljivo..."Jebe se meni"... dodje ti kao, svejedno mi je, ili... kako Vi hocete Gospodine ili Gospodji i sl. - zapamti, rodjena, ako ne znas lajati kao mi, ti samo mrdaj ramenima...ali suti!" rece poluiscrpljeno Majka.

"Pa to sam i ja mislilo samo sam scela u fjucer tens da budne pravilno...polajt, tako ja rekla...ljubazno na Albanac, ja bi se jabala, hvala...ako ponekad drugi put kupim lebac, nek' se zna , ja bi se jebala...da me stalno ne pita isto!
Aj dont ker... daj sta imas! To sam mislila!" rece Ingrid i otpuhnu sve u fazonu, glupi Bosanci, glupi Albanci.

"Uh, mila moja maltezanska sokolice, vidim ici ce ovo potesko, slabo primas instrukcije, a palis se na ove nase domace...seksualne. Lajav smo ti mi narod!
Ni sam Bog nas nikad nece razumjeti!
Nama ako nije lose, onda nam nije dobro, ako nam nije prosto...nije nam ni smijesno!

Potisnuli smo ljubav negdje daleko a niko tacno na zna - ni gdje ni kada - pa sad ni sami ne kontamo je li cijeli Svijet lud, ili je ipak do nas?" i izvadi, pa samim tim i kresnu i zapali sibicu...otpuhnu plavicasti gusti dim, glavu nagnula unazad...bas kao neko ko ne zeli nikoga da vidi i cuje vise!


Sjede dvije sjetne, srednjih godina zene i tiho jedna drugoj, ma sve povjerljivo...onda Ingrid stisne ruku Majci, pa pusti...pa onda Majka stisne rukice Ingrid, pa pusti. Oci sam iskolacio a nista nisam vidi'o.

Do ovih mojih kasnih godina...ostalo mi to zapamceno, da ne kazem, urezano u pamcenje, ne, ne to...to je vec neko rekao negdje, urezao u pamcenje... htjedoh reci kako se sve i o svemu moze njeznoscu !

Kako te srodna dusa moze obogatiti pa da vrijedis duplo! U tom fazonu,to sam htjeo reci, zene su carobnice...ne zato sto su pametnije...to nikako...one su iskrenije!

Ali tada, kont'o sam, mozda razmjenjuju slicice fudbalera iz secerne table od jedne banke, a kako je bilo sve tiho...opet pomislih...mozda mijenjaju slicice iz cokoladica "Zivotinjsko carstvo" od 2 banke ali nista im ne ispade iz ruku, pa ja nikad nisam ni saznao sta zene razmjenjuju, kada se dodiruju rukama!

I "ahcu", ah, ti , ah ja, i tako u besvijest...jebajiga!

A mi nikad nismo ni kupovali te cokoladice Zivotinjskog a i dje bi moji kupovali, nas troje djece, svakom po 2 banke, znaci preko nekol'ko banki...prevedeno na pivu...znaci pola gajbe, plus secer u Zivotinjskom carstvu a... secer - opasan za djecu, sta za djecu, opasan za Narod a kad je opasan za Narod onda je opasan i za Drzvu , Druga Tita, za Partiju a mozda i za Jovanku, secer je napast, nasi stari su cuvali svoju djecu...ili nisu imali love za Zivotinjsko!
A, Jovanka je jela ...secer...umjereno...samo bajandere i one okrugle sa visnjovacom al' meni se gadio alkohol...kad sam bio mali, pa ne bi' ni probao.

Secer je opasan za djecu, k'o religija za narod, govorio je Stari!

Pa onda je sve logicno...jebajiga!

Dobro smo se spasli i ostali zivi...inace ne bi nas preteklo puno da ratujemo devedesetih!
Ostali samo mi gladni! A gladni su najljuci borci!

Jeboteee, mozda rata ne bi ni bilo, eh da smo krkali vise ...slatkog!?

Oduvijek sam znao da sirotinja sve sjebe! Zato je moj Stari govorio...sirotinju niti j... niti kuci vodi!

Od slatkog, mi smo halisali, drac, dudove i ono bijelo cvijece sa bagrema.

To bagremasto, bilo najsladje! Al' daleko od toga da je licilo na ...bajaderu.

"Ti imas jos na djecu, Zova...meni ne rekla ti!" Ingrid izusti iznenadjeno.

"Imam jos dvije curice!"

"Mislis curice, kao dvije male zene, kao ja imam Mirjam...jel' to curice?!"

Stara zapljeska rukama, pljus, pljus , k'o kakav Sultan ili Drug Tito...kad se oslobodio Jovanke...a nekog poziva na odgovornost.

Besumno...iz mracnog hodnika, vrata skripnuse, i kao ruske balerine klizeci na ledu, besumno... pojavise se...prvo preslatko malo debeljuskasto bice duge crne kose, odrezana svaka dlaka na svoju stranu a gusta ubi boze crna kosa , rasula se i prekrila oba malena ramena, bijela bluzica , kratko odrezanih rukava kao kad se islo na Slet onom gore pomenutom, Drugu Titu u Belgrejd, za Dan Mladosti, i mala teget suknjica,...djevojcica prelijepa kao Ciganka, a samo mala prljava koljena , e, a i to kao kod Ciganki.

A dole bijele dokoljenice, prekrasno...samo se jedna srozala u soknicu!

Stala mirno pred Majku i Ingrid, spustila pogled kao Lady D (ona sto je u Parizu...i tako), ali njene oci su bile tamne, u njima se nije moglo kupati kao kod Lady D, ...pred njima stojis u stavu "mirno"! Ne obicno "mirno", nego velikim slovima...mirno!

Umjesto pozdrava, blagi naklon, rukice spojila na stomacicu, drzi se za dva kaziprsta a ostalim prsticima nesto plete, nakrivila glavicu na dole a okice gledaju u Ingrid.
U nju bubnu, kao u neku prepreku druga djevojcica, i tako se zalijepi za ovo debeljuskastu, manju...a i nije se dalje dalo proci. Slijepile se!
Spusi joj ruke na ramena!
Za vrat i glavu visa, tanka, plavokosa, svijetle puti, skoro prozirna, kao negativ na crno-bijelom filmu, ali sada ne bih objasnjavao kako izgleda negativ, ko ne zna...eto vam Google ... jebajiga, osmjehnu se skrto samo jednom stranom usana...kako je uvijek cinila!

Ipak, iskreno!

Ne moze se svakom srcu reci da isto cini! Da , da cini...samo da bi se nekom udovoljilo.

Osmjesi su prvi i najvredniji licni dokumenti svakog covjeka! Pa , onda pogled i polozaj tijela, kretnje! Maniri...sto neko rece!

Ljudi su toliko, jadno, prosti i prozaicni, treba ih samo citati!

"Sestre u glas rekose necemo nista jesti , mi smo jele, hvala!"

a ja bih dodao , jeste ali davno!

Stara nas je nekako navikla, kad gosti navale da krkaju, da mi samo to kazemo u glas, da nismo gladni i da smo vec jeli! Ona ce nama donijeti sve sto ima , ako ...ostane! Naravno , kad ovi odu!

Ingrid se ne moze oprhvati svom odusevljenju, Skocila je sa stolice, zagrlila i manju, deblju i visu tanju...sve stane u jedan zagrljaj, pa se onda sagnula i izvukla za nogu Mirjam ispod stola, i grlila sve tri djevojcice...i opet, ja sta ce jadna ...plakala.

Posto me niko nije povukao za nogu, ja sam sam izmilio ispod stola sam, ali posto nije bilo drugih djecaka da nas bude tri, tako se niko i ne okupi oko mene i a ne zagrli me, a i kako bi ...kad nije bilo ...nas!

"Ova visa i tanja djevojcica je Tanja, a ova manja i deblja je Marina." ponosno ce Mati, ruke stavila na pozamasne bokove.

"Vidim i ja da je visa tanja a druga da je manja i deblja. A kako su im imena, Zova?" radoznala je Ingrid.

"Pa rekoh ti, ova visa i tanja je Tanja a ova manja i deblja je..."

Stara ne zavrsi recenicu, nego joj Ingrid upade u misao: "Vidim, deblja a manja je, znaci Deblja!? To svako more da vidi!
Vi dajete,djecama ime po kilazi i visini?" zakljuci Ingrid.

"Slusaj, tanjoj i mrsavijoj je ime Tanja ...to joj je ime. Tanja! A sto je visa i tanja, to je do nje!" nervozno rece Mati.
Htjede u huji jos dodati "Jebem te glupa" ali to je vec bilo ispaljeno u sarajevskoj Audiciji...tako da odustade.

"Ima li kod vas onda ime i Deblja?" pita nevjesto Ingrid.

"Ma odtkud ime Deblja? Ingrid, ti to mene namjerno zajebavas!?"

"Sori, Zova a kad je ova visa mrsava Tanja onda je ova manja a deblja, znaci ...mora bide deblja...Deblja, zato mislim!?"

"Deblja je Marina i nije puno deblja, samo je malo manja, punija, pa se samim tim cini da je deblja od ove moje Tanje...eto!" nije imala vise snaga Majka,

"A sto je jedan krak kose Debljoj duzi od drugoga, sto to ne izravnas, Zova?" mudra je Ingrid.

"Zato, Ingrid, sto je do jucer nosila pletenice pa joj razdjeljak bio na sred glave a danas prebacila rezdljeljak na desnu stranu pa vise nije na sredini glave. Kontas?" puse Mati.

"Pa sto je prebacila kad nije simetricno?" bilo je od Ingrid.

"O, tebeeee, lude...otkud znam...ulazi ili izlazi iz u pubertete, sta li, jebajiga?"

To nije bilo nikakav problem, uostalom, curirce se podvire i to ti je!

U vazduhu se osjecala zestoka napetost!

Nesto strasno odvali u kuhinji!

Eksplozija!

Puce bomba u sred kuhinje!!!

Vrisak...uzas!

Ja nikad nisam cuo prave bombe, do tada , pa sad pisem...mozda je ovo bila kao manja bomba, uglavnom , luster se zaljuljao svima iznad glava, Ingrid pade sa stolice, Stara se uhvatla za srce, Mirjam i ja otvorenih usta...a nista ne izlazi, ni jek, ni dah, a kamo li kriiiik!

Uzasan pisak pa kontinuiran zvizduk ... zestok zvisduk... bijeli dim ispuni sobu!

Otrovani smo, neko vice!

"Atentat!" vrisnu Ingrid...gotovi smo, pobit ce nas! Mirjjammm!"

Stara se prva presabra, poskoci do kuhinje, nadje pistece govno, uze kuhinjsku krpu, mahnu mokrom krpom dva-tri puta iznad piska...uhvati za rucku Papenov lonac i izbazi ga napolje, bas kroz zatvoren prozor.

Prasak,razbijenog stakla, zenski urlici jos jaci...

Culo se udaljeno tup, tup, tup pa ...ppsssiccc, psssic...pa na kraju samo pssc!

Smirio se i lonac sa grahom.

Jebo mu ja mater...jest' nas prep'o!

"Jel' sad vidis Ingrid da nije Papenov nago Papanov lonac, jebo te on! Jedva zivu glavu , iscupasmo!" rece Majka.

Ja sam bio najhrabriji, sisao sam u dvoriste po lonac. Prvo sam ga dva tri puta dekn'o nogom pa kad sam skon'to da vise ne pisti unjeo sam ga u kucu.

Al', extremno pazljivo...da mi ne pisne u ruci!

"Stavi ga na sto, brzo, da opet ne pisne!"- veli Majka.

"Vidi nista mu nije, samo se malo uprlj'o!"

Stara , otvorila lonac pa se rakolji...joj mirisa, joj hrane...'ajmo duboke tanjure, ja cu kisale krastavcice na brzinu :

"Ingrid ti rezi lebac na deblje kriske...pa da vidimo , gdje ce nam kraj!"

Skacu, kao leptirice...srecne zene!

Eh, tad' nije bilo "Giv mi fajf"...pa se ni one nisu sjetile!

Skacu kao dvije djevojcice.

U prolazu se sudaraju guzovima.

OK, mozda bi bilo prilicnije reci , ili napisati, sudaraju se bokovima...ma ne odustajem...sta bokovima...sudaraju se ...guzovima... ruke im u zraku, tapsu...niko na svijetu nikad nece moci opisati bliskost koju moze osjecati zena prema zeni.

Naravno, a jos i nisu Pedereke!

"I daj, biber...bibera nam! I biber mora biti naka zdrava hrana, cim se trazi!"

Mi djeca, vec posjedali...Tanja, Marina, Mirjam i Ja...drzimo kasike u rukama, podignute u vis... srecni!

Sta srecni...srecniiiii!

Stari sjeo u vrh stola na svoje mjesto, nece ni puvu, eh, rece : "Opet grah, Stara, a taman smo zavrsili nas ciklus ponedeljak pa do srijede...a sad ce biti novi ciklus, cetvrtak pa do subote...ojha, ne zalim se ...ostaje nam Nedelja...slobodan dan!

"Ja bih mozda mogao poceti da postim nedeljom, posto ste me navukli na Grah! Sest dana u nedelji...grah!

Treba mi dan odmoraaaa!"

Krenulo je sljapkanje i mljackanje, uzdisaji...dobro je ovo, uh, ah, and this is the best food in the world, plus krastavcici!

I domaci Lebac, Kruh, vruc...taman iz nove elekricne rerne.

One rerene sa staklenim vratima ali mi nismo tada virili u ta staklena vrata posto nas je zajeb'o onaj Papan!

Potpisujem!

Znam da pominjanje dana ustanka naroda Bosne i Hercegovine ( ai Hrvatske)  27.juli kasni dva dana. Nadahnuto pismo Zorana Kurtovica sam htio objaviti prije dva dana ali htio sam biti fer i dobiti dozvolu za objavljivanje od svih koji se pominju. I tako, malo cekajuci, malo zbog vremenske razlike prodjose dva dana. Dilemu, objaviti sa zakasnjenjem ili ne objaviti, rijesio sam - kako vidite!

Dakle sa malim zakasnjenjem zelim vam sretan dan ustanka naroda Bosne i Hercegovine, i Hrvatske.

Pismo Zorana Kurovica sam dobio veoma posredno, od kapitena Angela Trajkovskog  koji ima osobinu da nenametljivo podsjeti na neke godisnjice. 

Naime, prije dva dana mu je Bosa Tanjevic poslao pismo Zorana Kurtovica, sina Tode i Danice Kurtovic, uz kratak kmentar: Potpisujem!

Evo, potpisujemo ga i Angel i ja i nudimo vam da ga procitate. Pa ako je u redu, potpisite ga i vi, bar onako, za sebe!

******************
Zoran Kurtović, danas, 27. Jula

USTANAK 

      Pažljivo jutros pogledam portale dvije glavne sarajevske novine.Oslobođenje i Avaz.
Da ne ogriješim dušu.
      Ni slova o 27.julu.
     Kada neće oni,evo ja ću :

     Čestitam svojim roditeljima Danici i Todi Kurtović ,tada dvadesetogodišnjacima što su na današnji dan 1941.godine ustali u odbrani najveće ljudske svetinje .Slobode.

    Čestitam svim njihovim suborcima,mladićima i djevojkama Bosne i Hercegovine i cijele Jugoslavije koje   su čisti ideali vodili u borbu protiv najvećeg zla dvadesetog vijeka.

     Sve im ovi zlotvori na vlasti , bešćutni medijski moguli,  šarlatanski urednici i kvazi istoričari mogu oduzeti kao što su već uradili osim te istine.

     Ćutite,skotovi,danas o tome.
     Možda je i tako bolje.
     Šta biste i mogli reći i ko bi vam vjerovao.

***********

Smrt fasizmu - sloboda narodu!

Život u Kanadi: 5 faza jednog imigranta

MIJAT LAKIĆEVIĆ: Lider na repu, opet

                                      Foto: Peščanik

Ovih dana na sva zvona razglašena je vest da je Srbija u prvom tromesečju 2020. godine ostvarila najveći rast bruto domaćeg proizvoda u Evropi. Vest je, kako i dolikuje, prvo objavio predsednik Republike, uz borbeni poklič „napred Srbijo“. Onda je istu stvar „prepisao“ Siniša Mali koji je osetio potrebu da doda i nešto svoje: „po prvi put u istoriji, Srbija je najbolja u Evropi“, zabiberio je ministar finansija. Za svoju tvrdnju, međutim, Mali nije podneo nikakve dokaze. Nije valjda da istoriju računa od kada je on zaposeo ministarsku poziciju. Neće se to dopasti Vučiću. No, bez obzira, da pomognemo Malom, da ne luta. Bilo bi dobro da odgovori na pitanje koja je zemlja bila bolja od naše u 4. tromesečju 2004. kada je Srbija ostvarila rast od 13,2 odsto? Ili u istom tromesečju 2001. kada smo imali privredni rast od 17,4 odsto; ili u drugom tromesečju 2000. kada je Srbija zabeležila rast BDP-a od 27,8 odsto. Ima još nekih godina, ali neka Mali nešto pronađe i sam.

Međutim, sve to zapravo i nije važno. Jer, da parafraziram staru narodnu izreku, jedan kvartal ne čini proleće. Ništa ne znači, da se slikovito izrazim, ako u trci na 400 metara posle prve četvrtine budete na čelu, a na kraju se nađete na začelju. A baš to, mesto na repu, karakteriše razvoj Srbije u poslednjih nekoliko godina.

Iz mase podataka koje su izneli evropski zvaničnici, Vučić i Mali izdvojili su samo jedan koji im odgovara – i koji je, mora se istaći, jer se to ne dešava često, tačan – ali su izostavili čitav niz drugih koji daju širu i, što je ključno, bitno drugačiju sliku. To su, recimo, podaci o rastu bruto domaćeg proizvoda u poslednjih pet godina koji su, zapravo, jedino i validni za ocenu učinka vlasti u jednoj zemlji.

Prema tim podacima, u grupi zemalja kandidata za članstvo u EU, u kojoj se „vodi“ Srbija i u kojoj se još nalaze Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Kosovo, Severna Makedonija i Turska, po ostvarenom rastu od 2015. do 2019. godine naša zemlja ne da nije lider nego je „fenjeraš“. U poslednjih pola decenije, dakle, najbrži rast, sa prosečnom godišnjom stopom od četiri odsto imale su Turska i Kosovo. Zatim slede Crna Gora sa 3,9 i Bosna i Hercegovina sa rastom od 3,3 odsto. Srbija sa Albanijom deli pretposlednje mesto – obe su imale rast od 3,1 odsto. Na poslednjem mestu je Severna Makedonija sa rastom BDP-a od 2,8 odsto.

Drugi podatak koji ovih dana Vučić i njegovi na sav glas reklamiraju jeste zapravo prognoza da će Srbija u ekonomskoj krizi izazvanoj koronom imati najmanji pad BDP-a u Evropi. Obećava se praktično da će pad BDP-a Srbije biti (svega) tri odsto, a možda i manje. Nije nemoguće, zbilja, da se ova procena ispuni, ali kao što je već primećeno, i ako se desi to će biti posledica opšteg niskog stepena razvoja na kome se Srbija nalazi. Slikovito rečeno, ako stojite na prvom, tj. najnižem stepeniku, vi i ne možete mnogo da padnete. Oni koji su iznad vas, na petom, šestom ili najvišem stepeniku mogu da padnu mnogo više; ali i ako padnu 3-4 stepenika opet će ostati na znatno višem nivou.

Konačno, i sam taj podatak o rastu od pet odsto u prvom tromesečju (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) ima jačinu vrbovog klina. Naime, najviše mu je doprineo rast građevinarstva (gotovo 20 odsto), a zatim sektori informisanja i komunikacija, odnosno neprivredne oblasti (državna uprava, socijala, obrazovanje i zdravstvo) sa po blizu 12 odsto. Najmanji je bio uticaj industrije koja je u prva tri meseca 2020. porasla za 4,4 odsto.

Još je gora bila situacija u poslednjem tromesečju prošle godine kada je, da podsetimo, zabeležen rast BDP-a od 6,2 odsto. To povećanje izgurano je zahvaljujući enormnom skoku građevinarstva od čak 48 odsto (u koji, uzgred, mnogi ekonomisti sumnjaju). Rast industrije opet je bio više nego skroman – svega 3,3 odsto. A u toku cele prošle godine, uprkos onom silnom Vučićevom otvaranju fabrika, industrija je praktično stagnirala. Povećana je za svega 0,3 odsto.

Posledice se ogledaju u lošim spoljnotrgovinskim trendovima. Rast izvoza se usporava, a rast uvoza ubrzava. Zbog toga je prošle godine u robnoj razmeni sa inostranstvom zabeležen deficit od 6,4 milijarde evra ili za oko 15 odsto više nego 2018. U ovoj godini ti trendovi se pogoršavaju. U prvom tromesečju, kojim se Vučić i Mali tako ponose, zabeležen je rast izvoza od svega 3,1 odsto i više nego dvostruko veći rast uvoza – 7,7 odsto.

Kad je ono što rast treba da vuče, industrija, na repu, i Srbija mora biti na repu.

Peščanik.net, 20.07.2020.

Hallelujah by Leonard Cohen * Allie Sherlock cover

Branko Perić: DIPLOMIRANI PRIMITIVCI I POLITIKA

Zdravo društvo pokazuje svoju vitalnost kroz mudrost politika, osjećaj za opšte dobro, čvrstu moralnu osnovu i razvijen kulturni obrazac. Ništa od toga mi danas nemamo! Naše politke su bez ideja, bez snage i bez cilja. Trivijalnosti sa kojima se svakodnevno bave su sumorne i politički beskorisne. Zarobljene prošlošću i zaglibljene u korupciji, njihov cilj se sveo na goli opstanak na vlasti po svaku cijenu i svim sredstvima. Homo politikus se danas valja u blatu mržnje, primitivizma, pohlepe, neukosti, bezumlja, osionosto, svakovrske pakosti i osvetoljubivosti.

Tužnu sliku naših politika danas ispunjavaju opskurni likovi sa društvenog dna. Čovjek ne može da razumije kako je moguće da nedovršeni ljudi isplivaju u vrh politike i preuzimaju važne poluge vlasti bez ikakvog znanja i iskustva. Svako razuman se pita kako je moguće da državne poslove vode i državom upravljaju dojučerašnja spadala, nitkovi i protuve iza kojih nema ni riječi ni djela. Uostalom, kao što se i Sokrat u svoje vrijeme pitao kako je moguće da se za upravljanje brodom bira onaj ko se u plovidbu najbolje razumije, a za upravljanje državom onaj koji sakupi najviše kamenčića.

Mogle bi se o tom fenomenu destrukcije i samodestrukcije politike ispisati stranice i stranice. Mnoge su se nesrećne okolnosti stekle u jednom istorijskom trenutku koje su odredile tokove rasula i rastakanja jednog po mnogo čemu specifičnog društva. Pisac ovih redova ima skromnu namjeru da čitaoca upozna sa fenomenom poluintelektualca u politici o kome je prije više od sto godina pisao srpski pravnik, istoričar, književnik i političar Slobodan Jovanović (1869-1958).
 
U svom čuvenom eseju pod nazivom Jedan prilog za proučavanje srpskog nacionalnog karaktera, opisujući „slabljenje javne svijesti“ i pojavu „kvareži naravi“ u srpskom društvu (kao da piše danas!), profesor Jovanović je uočio na javnoj sceni pojavu poluintelektualca koji ima nesputanu političku ambiciju koja nije politička. „Poluintelektualac na političkoj poziciji“, piše Jovanović, „ne zna ni za kakve više i opštije ciljeve. Tek kad izbije na vrhunac političkog uspjeha, vidi se kako je on moralno zakržljao.“

Obrazac na kome se danas oblikuje naša politika nastao je kao produkt oskudnog obrazovanja bez duhovnosti i kulturne osnove. Ambicije bez pokrića izvele su na javnu scenu gomile poluintelektualaca, besprizornih, pohlepnih i nezajažljivih i spremnih da svoju ogoljenu sirovost ispoljavaju u javnom diskursu na sve moguće načine i prema svakome.  
Tu vrstu političkog polusvijeta Slobodan Jovanović ovako opisuje: „Poluintelektualac je čovek koji je uredno, pa čak možda i sa vrlo dobrim uspehom svršio školu, ali u pogledu kulturnog obrazovanja  i moralnog vaspitanja nije stekao skoro ništa. Bilo usled njegove urođene nesposobnosti ili zbog mana školskog sistema, on nije dobio podstreka za duhovno samorazvijanje. On uopšte duhovne vrednosti ne razume i ne ceni. On sve ceni prema tome koliko šta doprinosi uspehu u životu, a uspeh uzima u „čaršijskom“ smislu, dakle, sasvim materijalistički. I u moralnom, kao i u kulturnom pogledu on je u osnovi ostao primitivac. Neomekšan kulturom, a sa olabavelom moralnom kočnicom, on ima sirove snage na pretek. Školska diploma, kao ulaznica u krug inteligencije, dala mu je preterano mišljenje o sebi samom. U društvenoj utakmici taj diplomirani primitivac bori se bez skrupula, a s punim uverenjem da traži samo svoje pravo, koje mu je škola priznala. On potiskuje suparnike nemilosrdno kao da ne bi bili živa bića nego materijalne prepone. On je dobar „laktaš“ – izraz jedan koji je prodro u opštu upotrebu jednovremeno s pojavom poluintelektualaca.“  
Šta bi se ovom plastičnom opisu moglo danas dodati? Možda jedino pojava fakultetskih buvljaka na kojima cvjeta biznis proizvodnje i prodaje diplome za one koji nikada neće dobaciti ni do ranga poluintelektualaca kakvog je opisao Jovanović!?

Prošlo je više od sto godina, a diplomirani primitivci nisu ni za dlaku duhovno i kulturno napredovali. Oni su sto godina samo usavršavali svoju primitivnu karakterologiju, usvajajući nove i savršenije forme grabeži, uništavanja i laktanja.

Zbog toga se ne treba čuditi što danas jedna mlada žena, poslanik u parlamentu, u svom partijskom šefu vidi Boga, što se u skupštinskom dijalogu čuju psovke u kojima se spominju otac i majka, što ministar narodnim poslanicima dijeli ćuške i što se mnogi nosioci javne vlasti sumnjiče za falsifikovane diplome. To nisu ekscesi i znaci krize, to je dokaz uništenih vrijednosti na kojima počiva društvo. To je dokaz da smo ostali bez morala, kulture i ideja. Zahvaljujući politici diplomiranih primitivaca, izgubili smo sve ono po čemu se civilizacija razlikuje od varvarstva.
 
Danas su na javnoj sceni rijetki intelektualci od znanja i profesionalnog uglada. Nema profesora čija se riječ čuje i uvažava, nema slobodne misli koja odzvanja i odjekuje, nema smjele kritike koja brani čovjekovu slobodu i pravdu. Više se ne vidi jasna razlika između intelektualca i diplomiranog primitivca. I jedan i drugi prodali su svoj obraz za sitne sinekure i počasti.

Odavno iz akademskog prostora nema naučnog glasa o stanju drštva.  Ne oglašava se
Akademija nauka, ćute dobro plaćeni senatori. O budućnosti nacije, koja je u demografskom nestanku, čuje se poneki usamljeni glas. Među intelektualcima nema zabrinutosti za uništeno obrazovanje, za posrnulo pravosuđe, za propast javnog zdravstva, za estradizaciju kulture i opšte moralno rasulo kakvo ljudska istorija nije zapamtila od propasti Vizantije i Rimskog carstva.

Iz stanja kolektivne hipnoze nikada ništa dobro nije nastalo!

(Buka)

Preds(j)ednik u posjeti Banjaluci

Velika je to stvar kad predjsednik bratske (ali susjedne) Republike Srbije, Aleksandar Vucic sa darovima dodje u Banjaluku, administrativni centar (ali ne i glavni grad) Republike Srpske, entiteta (ali ne i drzave) u Bosni i Hercegovini. Onda se zahvalnost, ljubav i bliskost izrazava na sve
moguce nacine, najcesce ponizno, sluganski, provincijski, uvlakacki... onako kako se
Banjaluka nekada nije odnosila prema Beogradu, ni kada je Beograd bio prestonica mnogo vece drzave nego sto je to sada.

Banjalucani su nekada bili ponosni i smatrali se ravnima sa Beogradjanima, jer su imali cime da se pohvale - od svog duha, kulture, multieticnosti, sporta, ljubavi, ljepote, Vrbasa, Sehitluka, industrije, cistoce, zelenila, blizine svega na dohvat ruke ...
A danas... uostalom, medju domacinima, tu i nema Banjalucana koji bi svijetla obraza i uspravnog drzanja pokazao gostoprimstvo i zahvalnost, ali i ponos i dostojanstvo! I ne bi od svega pravio seljacku, satorsku predstavu.

Znajuci da gost dolazi sa darovima u obliku 15 sanitetskih vozila, sa obecanjima o pomoci u milionima Eura da pokrije rupe u budzetu koje su sve sire i dublje i koje sve vise otkrivaju nesposobnost vlasti RS da vode i hrane sve gladniji i jadniji narod. A izbori se neumitno priblizavaju!
Treba pomoci prije izbora da narod ne bi okrenuo curak. Donio je visoki gost, buduci trener mladih kosarkasa, i obecanje da ce Srbija za bracu iz Bosne i Hercegovine izgraditi i aerodrom u Hercegovini, da bi nekako pokrio dugogodisnja lazna obecanja domacih vlasti o gradnji istog tog aerodroma, obecanja koja su vec predmet sale.
Ali nije sve u bratskoj ljubavi. Ima tu i interesa. I to obostranog.
Republika Srpska treba Srbiji i kao argument u skorasnjim pregovorima o Kosovu. Mozda se, na osnovu statusa Republike Srpske izvuce neka mrvica na, vec izgubljenom, Kosovu. Ili se, na osnovu statusa Kosova, izvuce bingo u obliku Republike Srbije s obe strane Drine.
Mastanju i snovima nikad kraja! To i nije problem - vec je  problem to sto treba ubijediti sve Srbe sa lijeve obale Drine da oni s Bosnom nemaju nista! Tako ih uci i veliki vodja i crkva i mnogi koji su namjerno zaboravili ili se stide svog porijekla i svojih predaka.

A da ne ispadne da  smo svi u Republici Srpskoj sirotinja kojoj treba darove ili milostinju donositi i pomagati, evo nas i na pravom privatnom imanju  da se pokazemo i da ovjekovjecimo bratstvo i prijateljstvo vladara istocno i zapadno od Drine. "Ima se - moze se..." A narod?;  sto bi rekao Crnogorac Radovan, stvaralac Republike Srpske ..."ko jebe narod..."
Samo da jos nekako ispravimo "krivu Drinu", premostimo je sa hiljadu mostova, autoputeva, aerodroma... i, bez obzira na neke formalne granice, spojimo taj isti ("ko jebe") narod u jednoj drzavi.

"Trista - bez popa nista!" 

Vladika Jefrem kao slag na torti za visokog gosta!

Sitnica od auta vladike Jefrema.

Dok narod gladuje vladika -  

od narodnih para koje su poklonili velike vodje -

 gradi crkvu do crkve! (I usput kupi poneki auto)

Zaista, Radovan je bio u pravu: "Ko jebe narod!" 

"Gladuj narode!" 

Vazno je da se vodje i popovi imaju u cemu vozati i cime pohvaliti!

Ne samo pop 

i djeca su samoinicijativno izisla i mahala srpskim zastavama 

da pokazu svoju ljubav prema velikom gostu koji darove donosi. 

Za mladi narastaj nema brige. 

Oni od malih nogu uce koga voljeti a i koga mrziti!

Vaspitanje se iz kuce iznosi!

Dopunjava gledajuci TV , u skoli...

Ova se fotografija potkrala cenzuri!

Veliki gost je bio iznenadjen docekom malisana 

 i nije pripremio cokoladice

da podijeli djeci iza zice!

One minute into singing Perfect by Ed Sheeran and the crowd does somethi...

Vladislav Bodnaruk - Toba: 8. dio Poranila tehnika

"Joj...ko ce sve ovo istrpati iz ovih sanduka, jebote, suzilo nam zvotni prostor na minimum ni u klozet se vise ne moze proci." rece Mati nekako nevoljno, tamo neki peti dan od kada su nam komsije unijele Bijelu tehniku u kucu.

"Huhhh, pravo kazes Stara...nisam trebao dizati kredit i kupovati ovu skalameriju, pa mi jos i ne znamo sta je unutra. Mogli smo puhnuti koji dan u kakvu banju, npr. Teslic ili tako?!"

"Da, dobro kazes, to da nam je trebalo vec bi neko otvorio!" mudra je Mati.

"Ti to na mene sicas, k'o da bi ja trebao da se tim bakcem. Ama, moj posao, posao muza i supruga je da obezbijedi a ja sam obezbijedio! Ne ocekujes od mene jednog ekonomiste i knjigovodje, finansijskog strucnjaka da ja otvaram drvene sanduke. Pa, Zeno moja, moj je alat olovka i papir, evo tebi moja olovka, pa probaj otvoriti...makar prebila spic!" pruzi Staroj, Stari svoju olovku.

"A kako bi bilo da skoknes do podruma i doneses sjekiru...pa probamo sjekirom da otvorimo sanduke?" nevjesta je u svom pitaju Majka.

"Joj, sto to ne volim...sjekirom, da probamo sjekirom...samo nasilno...samo zvjerski! A da zovnemo nekog komsiju da on proba? Lakse to, nego sjekira!"

"Daj, ne laprdaj, pa opet da placam gajbu pive...idi po sjekiru...ja cu ostalo!"...ljuto ce Majka.

"Ali ja ne znam tacno, koji je nas podrum!" brani se Stari.

"Bas jeben problem, evo ti kljuc od katanca pa ti kreni redom, u koji katanac udje nas kljuc i ako otkljuca, e to ti je nas podrum, sjekira ti je ono sto stoji kraj lopate a nije lopata...lopatu si savlad'o, nadam se?! To drugo donesi, leti!"

Stari sageo glavu, gleda u mali "Titan" kljuc : "Ipak se bojim da ne pogrijesim!" pa nakrivi glavu prema meni.

Gleda Stara, gleda...gleda u mene pa u njega, malo otvorila usta, k'o kad jezikom neko prebire po kutnjacima pa rece: "Nek' ti Mali pokaze, ali pozurite."

Krenusmo!

U tisini prodjismo stanove s desne strane stan Milana Stanojevica, a sa lijeve strane stan Ljube Radisica, onda zadnji spust stepenica do izlaza, pa nagli zaokret strmim stepenicama u Podrummm !

Desna vrata, podrumi komsija sa desne strane, lijeva vrata podrumi komsija sa lijeve strane, u sredini, rupa sa vratima, podrum brkice, rukometnog sudije, jugoslovenskog znacaja, Ivelica. Mrak na sve strane...i po danu!

"Ima li ovdje...miseva?" prosapta Stari.

"Nema, Tajo miseva." rekoh ja zatecen pitanjem.

"Otkud misevi kog nas? To davno , pojedeno!"

"Dobro je da nema miseva, brinem za tebe, bos si, da te neki ne hapi i odgrize mali prst na nogici junace moj . Buuuhaahaa!" smije se moj Tajo, i sali sa mnom, k'o biva plasi me.

Jebajiga!

"Ima li struje u podrumu, Sine?"

"Ima Tajo."

"A dje se pali?"

"Tu!"

Stari sav sretan pritisnu prekidac.

"Ovo ne radi, Sine!"

"Radi Tajo."

"Kako radi kad ne svijetli?"

"Ne moze da svijetli kad nema sijalica...neko mazno!"

"Nema Tajo miseva, sve pojeli...pacovi."

"Staaaa, ko, pojeo nase miseve...vracaj se, dje si...ne vidim te! Sineee!"

Netom prije cuo sam pritajeno udaljeno dahtanje, bat teskih koraka...znao nepogresivo da se to nesto mracno prblizava prema nama, necija sjenka poklopi oskudno dnevno svjetlo podruma...mi u mraku, a postojala je realna opasnost i da neki pacov proleti, ali nije...samo ruka dotaknu Starog za desno rame, i to je bilo to.

Cuo sam, nekakav zvuk, nesto kao aaajahanjammm ... i kao tup, k'o kad nekom papku ispaden lubenica ili bundeva na beton, pa umjesto da zvekne, razbije se, cuje se samo...tup.

Puno kasnije, kad se Stari podigao, dosao sebi, skont'o gdje je, rece Milanu: "Idi, Milane u Kurac, sto se suljas, zamalo se nisam prepao, aufff!" I nastavi otresati prasinu sa sebe.

"Sreca, na vrijeme si se onesvijesto, komsija...strahu ni traga, hahahhahhaaa!

 Ma pusti to, dje zapelo, ne mozez tom svojim sikirom (sjekira) otvarati svoje drvene sanduke, treba ova moja mala sa usicama pozadi, vidis usice, to je da cupaju eksere."

"Jebote, sta je ovo...svi znaju za moje sanduke i svi znaju sta treba da se radi."

"Pa vidim da te muci, komsija raspakivanje, roba stigla ima skoro nedalja dana a ti jednu  jedinu dasku od sanduka nisi izbacijo u smece... a ja cekam...trebaju mi te daske da napravim neku policu, djeci...za knjige...da uce... eto!  Cekam, znaci!  Kontas?"

"Pa sta onda cekas, komsija Milane, leti, sanduci nam stoje u trpezariji, ponesi tu svoju sa usicama...i matereti...nemoj onoj mojoj o nasim podrimskim stvarima, molim te, inace... nista od dasaka!

"Mislis, da ne pricam ono kad si se onesvijestio od staha?"

"To mislim, i da ti bude jasno,  nisam se onesvijesto od starha...i pacova vec od visokog krvnog pritiska, i samo mi se malo zamantalo, pa pao...sta tu ima cudno? Vidis, nista mi nije!"

"Dobro, dobro ali moras kontrolisati taj tvoj  pritisak da ti srce ne rikne!"...uz smijesak, posavjetova ga Milan.

"Nego, tuci ti bijeli luk, on ti je najbolji za te stvari!"

"Tuci ti te sanduke, to je meni najbolje za krvni pritisak!" u sali rece Stari.

Prvo izvadise elektricni sporet. Gledaju sve troje, bez rijeci...niko se prvi ne usudjuje da da bilo kakav komentar. Gledaju u one cetiri ringle na vrhu, pa u staklenu rernu.

Napokon progovori Stara: " Ovo znaci ne grije cijela ploca kao kod mog starog sporeta, nego samo ovi kofrci na vrhu?" zapanjena je otkricem. Slozila ljutu facu!

"Ma, jebo to!" dodade. "I sta ce mi staklena vrata na rerni, k'o da ne znam sta sam unutra stavila? I kako rerna radi...moram da okrenem ovo dugme...pa sta onda? - onda grije gore, i okrenem ovo drugo dugme da grije za dole...onda cekam i cekam da se ugrije i gledam kroz tu staklenu rupu kako se grije, jel' to?

A sta ako se zajebem pa okrenem ovo sto grije za gore a ja 'ocu za dole?

 U mog starog sporeta gornja ploca meter na metar, stavim pleh sa sarmom na kraj, desno stavim serpu sa mlijekom da uskuha,do te serpe stavim serpu sa pilecim vratovima i nogicama za supu, naprijed imam mjesto da prodinstam nesto, ili samo podgrijem, u cosku mi uvijek ostane za dzezvu kafe, desno ugradjen kazan uvijek tople vode...samo treba da nalozim... kad hocu da zapalim, samo otvorim vrata pecnice i prislonim cigaru na zar...na sto cu tu da prislonim? ...na sto?...i kako to grije zimi...dje tu vatra?" - sve je ovo jadna izgovorila u cugu, nabrajala jos i vise!"

Stari suti, i njemu se cini da je Satra u pravu!

Milan ih prenu iz glasnog razmisljanja.

"Ovo je ljudi, nasa svijetla buducnost, uskoro cemo svi imati ovakve stvari! Prakticnije je ovako, ne moras u podrum svaki cas, po cumur i drva! Ovo je cista tehnologija, nema dima, nema cadji, nema pepela po kuci...samo se treba paziti struje! Znaci nema mokrim rukama babrati po sporetu, jer poznato je da struja ...ubija!" - a sve se nekako smijulji , pravo mu drago!

"Koga ubija struja?

O, majko moja mila...sranja... koji je hajvan to izmislio...kako moze jedna domacica neimati mokre ruke, znaci nista od kuvanja...'oce li nam svijetla buducnost zabraniti da kuvamo, 'ocemo li preci na sendvice ili sta li?"- sad je vec Majka bila dobro zbunjena.

"Ima tu i dobrih stvari, ne mora se vise ici u podrum po drva i cumur, jelde komsija?" seretski ponovi komsija Milam.

"Pa jest' to komsija Milane ali nama je Mali isao u podrum po drva i ostalo!" prijetecim glasom rece Stari.

Ugurase nekako novi elekrticni "Gorenje" sporet, tik uz stari "vatreni" sporet.

"Da uljucim?" upita Milan.

"Ne moras, sada...ostavi da se malo adaptiramo!" rece Mati.

Sa friziderom je bila druga prica!

"Himo", maleni debeljko, iste visine i boje kao sporet, ali znatno siri. Na njemu samo jedna vrata i velikim zlatnim slovima u vrhu ispisano "Himo".

"Ako ovdije stavimo ves masinu, onda Himo ne moze stati u isti prostor, mora sporet na drva, napolje!" zakljuci komsija Milan.

"Nedam, samo preko mene mrtve izbacujemo sporet, kako cu ja ajvar praviti na tim kofrcima?" vec je bijesna Majka.

"Mozemo ga izbaciti na balkon pa kad nam zatreba, samo podlozimo, sta mislis o tome?" pokusava Stari naci neko rjesenje.

"Pa gdje cemo onda ljeti raspaliti po pivu?" pita Majka.

"Ma, jebo to, meni se cini da je nas napredak, korak nazad, ustvari! Ja bi se radje vratila u svijetlu proslost!"- hladno izgovori Mati.

"Preraspodjelom smeca, ne postize se nista, samo njegovim fizickim unistavanje!" rece filozofski Stari.

"Znaci, stari sporet leti van, i gotovo! Moramo presjeci tu vezu sa prosloscu i napraviti prostor za buducnost!" prpmrmlja Stari.

"Tako je najbolje, ja cu odnijeti taj stari sporet, negdje! Mogu ga smjestiti kod sebe na balkon, jer mi ne pijemo po balkonima kao vi,pa nam nece smetati a s jeseni, bujrum, donesite svoja drva i pravite svoj ajvar na nasoj terasi. Uostalom, zajedno cemo, valja li ova?" dodade Milan.

"Valja, rece Stara, nego 'ocemo li morati donositi paprike i patlidjane i sa vas ili samo za nas?" pita Mati, nespretno.

"Sto za nas...mi cemo nase vi vase, sto to pitas, Zoro?"

"Ma samo onako, da znam, posto su vec sporet i drva nasi a pravicemo zajedno ajvar, mislila sam onda treba da donesemo i ostalo?"... ha, hahah!

"Eto i to je rijeseno, idemo dalje...na slijedeci problem!" bilo je Ocevo.

"To, jest' tacno, Stari a sta cemo sa uspomenama ? Gdje one idu? Uspomene, ne mozemo preraspodjeljivati, a ne idu ni u smece, uspomene pripadaju onima i onome  kojih i cega vise nema!" zabrinuta je Majka.

"Slusaj" rece joj Stari...sada otvaramo prostor novim uspomenama i sto vise prostora napravimo, vise ce novih uspomena stati tu. Ma podmladjujemo se, bolan!"

"Ta ti je bas pametna, to znaci da sto vise starih uspomena unistimo, napravicemo vise mjesta novim, a kakve ce nove buduce uspomene biti, e ja mislim da ni ti to ne znas!" bila je sarkasticna Majka.

"I jos da ti kazem, od uspomena se ne zivi, zivi se sa uspomenama, Stara moja!"

Dugo su cutali sve troje. Znali su da su u pravu i u slucaju osvajanja novog i u slucaju borbe za staro. Provjereno!

Zato nastavise raskovavanje sanduka u tisini!

"Kakvo je to bure!?" uzviknu zaprepasteno, Majka,  gledajuci u kabastu ves masinu marke Labud. "To nije ni Gorenje, kako si rekao!"

"Jest' Gorenje a Labud mu je drugo ime. Vidi ovo sitno, tu pise...go-re-nje, vidis li?"

"A ako je Gorenje, sto je Labud napisano vecim slovima? A? Znala sam da Slovenci vole zavaliti! Oni kad zavaljuju, moras glumiti da ti je lijepo!

To ti je srafciger industrija, uvezli iz Albanije, pa se samo potpisali, bar da su zlatna slova kao Himo, eh...sranja! I kako cemo to sada sloziti? Sporet smo prilijepili uz Himo, jer su kockasti pa sjedaju jedno uz drugo, a sad, kako da prilijepimo okruglu ves masinu uz ostalu kockastu tehniku a da ne strsi?

Ma da oni nisu napravili ovu ves masinu od starog bureta pa ga samo malo spljoskali...i vidi nema vrata, zaboravila banda staviti vrata pa se sad ves mora ubacivati odozgo!"

Digla Majka poklopac na ves masini, pa sve troje nabili glave i vire i rupu!

"Jebote tehnike, ko veliki kazan za otkuhavanje vesa! Gdje se vatra lozi da ugrije?" radoznala je i jos razocaranija Mati.

"Ne ide vatra, Zoro...na struju je ovo!" tiho komentar dade Milan.

"Aha, tu smo...rek'o si da voda i struja ne idu zajedno, znaci ako me ne ubije sporet kad su mi mokre ruke, ubit ce me Himo, ako Himo propusti, ubit ce me garant Labud pa i kada su mi suhe ruke, jer voda je vec unutra, samo ceka da je darnem!"...bila je presretna svojim zakljuckom.

"I gdje da ukljucimo sve tri stvari kad imamo samo jedan steker, pametnjakovici?"

Ni njima dvojici vise nista nije bilo jasno.

"Imam ja neke stare stekere, ostale od jedne vikendice pa cu vam ih donijeti. Evo to zalijepimo flasterom, jedan za Himu, a ovdje drugi za Labuda. Samo treba taj flaster, onaj jaci za elektricare, i mirna Bosna! Problem rijesen!"

"I sta je ovaj cetvrti sanduk?"...sjetno upita Majka, a ruke stavila na bokove.

"To je naftara!" tuzan je Stari.

"Jel' i to na struju?" upita ona. "'Ocemo li sada morati razvlaciti kablove po kuci, Stari?"

"Ma naftara je na naftu, sama rijec kaze, de malo logike, nafta gori , nafta grije, nista cumur, nista drva!"

"A hocemo li sad u podrumu kopati da nadjemo naftu ili ce nam Slovenci donijeti jednu kanticu?"

"Ma ti me stalno podjebavas, barem da pokazes malo zahvalnosti...otkud ja znam gdje cemo naci naftu, ima valjda kupiti na pumpi iza Palasa kod onog Zvonke Blahe u autoservisu!?" rece Stari.

"Ima li, jesi li provjerio ili samo onako lupas? Da ne moramo ici do Jugopetrola kod Mljekare, sa praznim kantama? Bas si me usrecio, kakva lijepa slika ti i ja u novim krombi kaputima sto nam ih zimus sasio Karabegovic, sa masnim kantama u rukama, pet kilometara u jednom smijeru, pet kimometara nazad, sa punim kantama nafte...k'o djaci pjesaci... a ona nafta, malo-malo pa spricne po nama! Mogla bi nam isplesti i neke rukavice i salove pa da budemo uniformisani, a?"

Stoji na sred dnevnog boravka, prekrstila ruke na stomaku, podigla malo glavu i samo ocima prevrce, malo na Milana, malo na Starog.

Obadvojica spustili glave.

Onda progovori komsija Milan: "Zoro, nemam ti ja s ovim nikakve veze, mi cemo malo usporiti u razvoju i odlasku u svijetlu buducnost...od sve vase tehnike, meni trebaju samo ove daske. A stari sporet cu ponijeti...da vam ucinim uslugu! Eto!

Da otkivam i cetvrti sanduk ili sta?"

"Ma, otkivaj!" rece Majka.

"Auuu, sta je ovo, vidi  mu boje...bordo, ma nije ni cisto bordo...gdje nadjose takvu boju u prirodi? S cim bi se to moglo upariti? Ni sa cim...ali je lijepo...vidi ima staklo naprijed, k'o mali prozor! Svasta na ovom svijetu!" rece a malo joj grc sa lica nestao, pa sve licilo da se nasmijala.

"Nije to Stara prozor...to je Kamin." - bi drago Starom.

"Sta je da je...meni lici na staklo!"

Milan polako odnjeo sve , dasku po dasku, doveo drugog komsiju te iznesose sporet na drva.

Ugradio i dva stara stekera ali nismo imali elekrticarski flaster nego obicni, pa tako zaflasterisali.

Pravo dobro izgledali...i radi!

Prvo se sporet malo pusio, rerna najgore...valjda da sagori ona mast za zastitu od korozije ili sto su moji zaboravili izvaditi iz rerne ona uputstva u najlon kesi?

Himo  je bio Majkin favorit. Jedini problem je bio sto tu nismo imali nista za staviti, jer piva je najbolja iz spaiza sa betona a zna se uskuhano milijeko u serpi stoji u spaizu na polici...taman da ga ja ne mogu nikad dohvatiti a svaka budala zna da secer a ni brasno ne idu u frizider, sardine nismo jeli a ne idu ni one, valjda da konzerve ne zardjaju.Salamu nismo nikad kupovali, pa ne ide ni ona!

Meso uvijek sve pojedemo, jos za rucak, pa nista ne ostane ni za veceru a komo li  da ostane nesto za frizider!

U stvari ...ostane ...pitanje, sta ide u frizider?

"Kad se  malo snadjemo i kad nam skoci standard...bit ce i u Himu stvari!"...govorio  je Stari.

"Jest', pravo dobro kazes, a bil' bio problem da ti to iskopcas iz stekera, da nam djaba ne gori svjetlo unutra? Mislim, samo dok se ne snadjemo!"

"A kako ti , zaboga Stara znas da unutra gori svjetlo, kad su vrata zatvorena?" logicno upita Otac.

"He, tebe blente, 'ajd' otvori vrata," Stari otvori, "ajd' sad zatvori pa otvori ali brzo...gori li?"

"Gori...fakat!" zabrinut je Stari.

"To ti ja govorim! Ja sranja od tehnike! Mogli su staviti prekidac evo ovdje na vrhu, pa ti sam upalis kad otvaras vrata!"

"Nego, neko kuca na vrata, idi Mali vidi ko je!?"

"Ti mene reklo u cetvrtek da dodje da kuva gra' zajedno! Doslo mi!"...sva sretna cvrkuce Ingrid.

"Ajde, ajde, samo naprijed...ulazite...ma sto donese toliku kutiju graha ima tu pet kila najmanje?"

"Ne to gra', to novo ja kupila lonac na pritisak, zove Papenov lonac, samo komsija sastavi neke rucke, pa kuvamo zajedno. Gra' ja donijelo u dzepove!"

Izvrnu Ingrid dzepove i zrnevlje graha se rasu po stolu.

"Skoro cijela saka, masala.

Izgleda da cemo morati dopuniti barem koju kilu, iz nasih rezervi. Ha, ha...nego pade mi nesto na pamet Stari,  ide li grah u frizider?"

"Ne, ne ide, gdje ce grah u friziter, ide u spajiz!"

"Au, pa ni grah... u frizider! Mi smo bas u bezizlaznoj situaciji!"

Ibrahim Tabakovic: Sta se desilo sa Univerzitetom "Djuro Pucar Stari" u Banjaluci?

Posredno sam dobio ovaj email prof. dr Ibrahima - Ibre- Tabakovica, njegovu reakciju na molbu sa banjaluckog Univerziteta da, kao jedan od bivsih rektora tog Univerziteta, da svoj doprinos izradi monografije povodom proslave 45- te godisnjice banjaluckog Univerziteta. 
Za one koji ne znaju, a nadam se da je medju citaocima ovog bloga malo takvih, Ibro Tabakovic je, prije svega Banjalucanin -poznat, i bez svih titula koje idu uz njega, kao "raja iz grada" - kako bismo mi to rekli za one sa kojima se mozda i ne poznajemo licno, ali su nam po mnogo cemu bliski. Secam ga se, iz mojih studentskih dana, kao mladog asistenta Tehnoloskog fakulteta koji je dijelio istu zgradu sa mojim Elektrotehnickim fakultetom. Kasnije profesor, cak i rektor Univerziteta uvijek je bio blizak i omiljen medju studentima - dio njihovog drustva... 
Profesor i priznat naucnik, Ibro se mnogo kasnije okusao i u politici. Sjecam se da je osamdesetih bio i ministar u Vladi Jugoslavije, a ono sto je malo poznato, da je tada iskoristio svoj uticaj i odradio ogroman posao da se sredstva za nerazvijene, koje je Slovenija tada po zakonu odvajala, upute direktno u Banjaluku za izgradnju Medicinske elektronike, firme u kojoj sam kasnije radio.
Ibro, od rata devedesetih zivi u USA.
Procitajte njegov email koji je poslao na adrese svojih prijatelja i njegov komentar ispod toga...

***************************

Dragi prijatelji,

 Ove godine banjalucki Univerzitet obiljezava 45-tu godisnjicu od svog osnivanja. 

Prije izvjesnog vremena sam dobio pismo Profesora Arhitektonskog fakulteta Univerziteta u Banjaluci, Miroslava Malinovica, koji mi se obratio sa molbom da dopunim svoju  biografiju kao bivseg rektora Univerziteta. Naime, Prof. Malinovic vodi aktivnosti oko izrade monografije povodon 45 godina  Univerziteta. On je mlad profesor i na mene je ostavio prijatan dojam.

Ja sam dopunio biografiju i napisao svoja sjecanja na prvog rektora Univerziteta, Prof. Drage Malica. Dodao sam takodjer i svoj kratki komentar o tome : Sta se desilo sa Univerzitetom "Djuro Pucar Stari" u Banjaluci? 

Ne vjerujem da ce ovaj "kratki komentar" nesto promijeniti u mojoj bivsoj domovini , ali zelim da svoja uvjerenja podijelim sa vama.

Uz srdacne pozdrave i najbolje zelje,

Vas Ibro Tabakovic-Bosanac

***********************

Kratki komentar-Za Prof. Malinovica: 
Sta se desilo sa Univerzitetom “Djuro Pucar Stari” u Banjaluci ? (Ovo je za Vase licno razmislanje o proslosti u zadnjih 45 godina, a i prije toga)

• · Interesantmo je da su od 7 rektora Univerziteta 3 (I.T.,D.D, R.K. ) bili rektori Univerzteta “Djuro Pucar Stari”, a 2 rektora (D. M. , S.S.) su bili njegovi nastavnici ili studenti.

• · Ja sam ponosan da sam u svome rektorskom mandatu imao priliku da promoviram Univerzitet u Banjaluci , u Univerzitet “Djuro Pucar Stari”u Banjaluci. Djuro Pucar Stari je za mene bio i ostao sinonim antifasisticke borbe u Bosni. Preobucen u zenski muslimanski “zar” hodao je ispred nosa ustaskom idiotu (Viktoru Guticu) i organizirao partizanski ustanak . Na dan 27 Jula 1941 godine na Sehitlucima-ali ne na “Banj brdu”(pitam se sta je to?)-Djuro Pucar Stari je sa svojim drugovima donio odluku o ustanku. Djuro Pucar Stari je izlozio svoju viziju Bosne na zasjedanju ZAVNOBIH-a u Mrkonji Gradu 1943 godine , kao zemlju koja je i srpska i hrvatska i muslimanska.To se sve desavalo u vremenu kada je cijela Evropa (od Grcke do Norveske) bila fasisticka ili pro-fasisticka , ukljucujuci i 3 zemlje (Slovenija, Hrvatska, Srbija) iz bivse kraljevine SHS Jugoslavije.

• · Samo 3 evropske zemlje su pruzale efikasan oruzani otpor u periodu rata od 1941 do 1945 godine i to su: Sovjetski Savez, Vel. Britanija i Titova Bosna. Od 7 njemackih i italijanskih ofanziva 6 se odvijalo u Bosni. Tito je bio jedini vodja otpora fasizmu, koji je ucestvovao u svim oruzanim bitkama i pri tome je i ranjavan.

• · “Historia est magistra vitae” kaze stara latinska poslovica. Nazalost, to za mnoge- ne vazi. Tipicno za Srednji vijek na Balkanu i danas se u medijima pojavljuju dominantne politicke intelektualne elite-najcesce goli poluinteligenti-novonastali cetnici i ustase. Vecina od ovih su bivsi komunisti tzv. “rotkvice” Ovu figurativnu definiciju sam preuzeo od pokojnog profesora Univerziteta “Djuro Pucar Stari” (M. C.), koji to rece prije oko 40-ak godina. On rece za “rotkvicu” da je izvana crvena, a kad je malo zagrebes je bijela.

• · Izgleda mi da su ovi polu-inteligenti i”rotkvice”-svi ne daj Boze “duboko religiozni” kao nikada-uspjeli da se domognu vlasti i para. Oni su u kratkom periodu “izbrisali kao gumicom” imena ulica Tita i njegovih heroja , da daju imena ‘svojih” fasista (Budak, Musoldjic, Draza Mihajlovic, Rade Radic isl.), djelovima grada i da promjene proslost (sto je samo po sebi “nasilje nad istorijom”). Cak su nasem maternjem jeziku u Bosni dali tri imena i ubjedjuju nas da govorimo razlicitim jezicima (Bravo Polu-inteligenti!!)

• · A ja zivim u Americi i cudim se kako Amerika nema svoj americki jezik-nego engleski.