Polovinom dvadesetog vijeka u Banjaluci je 'stolovao’ istinski filozof - Drago Kolak. Tako smo ga jednostavno zvali: Drago, više iz milja, a tako sam ga i potpisao ispod njegove pjesme koju uvrstih u monografiju o Banjaluci, a on, zadovoljan, tek će, da me ne povrijedi, “moje ime je Dragutin" (pet godina poslije, u novom izdanju, izvršio sam ispravku). Dragutin Kolak bio je filozof, po struci po vokaciji. I pjesnik. I vrstan šahist.
Za vrijeme studija na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, postao je poznat među studentima, jer je pisao izvrsne seminarske radnje, što je olakšavalo život onima koji su skloni noćnom životu i provodima, a i njemu je dobro došla koja stotinjarka – ‘stotka’, pošto su uvjeti studiranja bili uvijek teški za obitelji s puno djece, a malih prihoda. Stoga, kada je okončao studij, a nije pokazivao ni malo želje za doktoratom, koji bi, po općem mišljenju, lako stekao jer je bio originalan erudit, pitali su ga “Šta ti je? Zašto ne doktoriraš, tebi bi to bilo lako?”
Munjevito je odgovorio: “Pred kim? Kod koga? Zar pred onima kojima sam pisao seminarske radnje!?"
(Aleksandar Aco Ravlić: “Banjalučke vesele zgode”)
No comments:
Post a Comment