Nema toga ko se nije zapitao šta će Dodik i Cvijanovićka u priči o ostavci Milana Tegeltije!? Niti je Tegeltija član SNSD (etički kodeks mu to ne dozvoljava), niti je njegova pravosudna pozicija u Sarajevu u nadležnosti entitetskih politika, niti su se funkcioneri u vlasti Republike Srpske nekada zanimali za nezavisno pravosuđe poslednjih 25 godina.
Odgovor na to pitanje dali su Dodik i Cvijanovićka, pozivajući Tegeltiju na razgovor i konsultacije. Ko ne zna da čita znakove pored puta, nema mu koristi ostalo objašnjavati. Elem, Dodik je u toj predpremijeri sapunice o ostavci obavijestio javnost da Milana Tegeltiju u Sarajevu „ugrožavaju na razne načine („hoće da ga istjeraju“!), a „Republika Srpska ne može da mu garantuje brzbijednost“, praveći se da ne zna da Milan Tegeltija nikada nije ni boravio u Sarajevu, nego je na posao dolazio po jedan dan (maksimalno dva) nedjeljno, obično na sjednice, ili na važne sastanke sa međunarodnim zvaničnicima. I da je neko u Sarajevu imao namjeru da Tegeltiju uznemirava i ugrožava, ne bi mu pošlo za rukom jer ga u Sarajevu ne bi mogao pronaći. Tegeltija je bio toliko osion i samouvjeren da se ponašaso kao faraon: svoj funkcionerski posao obavljao je telefonom iz svoje spavaće sobe i banjalučkih kafana. Niko ni u Sarajevu, ni u Banjaluci, nije prigovorio Tegeltiji na drskoj zloupotrebi i nesavjesnom radu u najvažnijoj pravosudnoj džavne institucije. Toliko je „političko Sarajevo“ interesovao Tegeltija.
Nije Dodik znao, ili se pravio da ne zna, da je i u te dane kada je bio u Sarajevu Tegeltija više vremena provodio sa „političkim Sarajevom“ (Muhamedom Ajanovićem, Radončićem, npr.) nego sa članovima Savjeta i zaposlenim u instituciji. Nije Tegeltija skrivao ni da su mu prijatelji ljudi iz vrha obavještajnih struktura iz oba entiteta. Bila mu je čast da bude viđen u njihovom društvu i da s njima ruča i večera po sarajevskim avlijama i dunjicama. Trebao je da zna da ti ljudi, ma gdje da su, samo obavljaju svoj posao! Kao što su i njegove obavještajne ekspoziture trebale da ga obavijeste o tome kakve kontakte Tegeltija održava u „političkom Sarajevu“ i kome je bezbjednosno interesantan.
Kakav god bio, Milan Tegeltija je u Sarajevu obavio kolosalan posao. Za šest godina pravosudne vladavine u VSTS uništio je pravdu i vladavinu prava, legalizovao je korupciju i organizovani državni kriminal i srušio tri državne pravosudne institucije – VSTS, Sud BiH i Tužilaštvo BiH! Ako mu je to bio politički zadatak, zaslužio je da mu se 9.januara dodijeli visoko državno odlikovanje. Ako nije, i Dodik i Cvijanovićka su ga trebali pozvati da zbog toga što je učinio podnese ostavku i napusti pravosuđe. Bilo bi to logično i očekivano reagovanje državne vlasti na rad čovjeka koji upravlja nezavisnom državnom institucijom. To što ga nisu pozvali na odgovornost, ima svoje značenje, koje treba tražiti u kontekstu događaja koji se odvijaju.
Podugačka je lista teških posljedica Tegeltijine šestogodišnje pravosudne despotije. Zahvaljujući Tegeltiji, naše pravosuđe je postalo crna rupa vladavine prava i predmet interesovanja svih međunarodnih institucija. Zaslugom Tegeltije naše pravosuđe je dospjelo pred Ujedinjene nacije. O Tegeltijinim „potkivanjima“ pisali su bečki Standard i američki Njujork Tajms. Tegeltija je u vratio strance u naše pravosudne instititucije. Oni danas prisustvuju sjednicama VSTS i pažljivo zapisuju kako se i u kom pravcu razvija političkopravni udruženi zločinački poduhvat, a njihove informacije završavaju na stolovima ljudi koji odlučuju budućnosti BiH. Evropska komisija je, zahvaljujući njihovom monitoringu, više puta morala da zaustavlja imenovanja i profesionalna napredovanja nepodobnih sudija i tužilaca da bi spasila čast i dostojanstvi pravosuđa. Zahvaljujući Tegeltiji, izvještaje o stanju u pravosuđu nije pravio VSTS, nego EK, OSCE i USAID. Cio svijet se bavio našim pravosuđem, a mi smo se bavili skandalima Tegeltije i njegove upravljačke većine u Savjetu. Na kraju, zahvaljujući Tegeltiji, Milorad Dodik je postao glavni sponzor uništavanja pravosuđa i predmet međunarodnog interesovanja. Za političku budućnost Milorada Dodika Tegeltija bi mogao bi biti važan čovjek.
Da Milorad Dodik razumije važnost pravosudnog sistema za državu i njene građane i da ima više političke mudrosti, a manje arogancije, već davno bi zatražio od Milana Tegeltije analizu rada pravosuđa i strategiju njegove reforme. Bila bi to politička i državnička mudrost prvog reda. Da je to učinio, možda bi danas imao pravne i političke razloge da brani Milana Tegeltiju. Bez zalaganja za vladavinu prava i reformu pravosuđa, svaka Dodikova priča je dosadan politikantski narativ koji ga kao političara umanjuje i čini beznačajnijim.
Braniti Milana Tegeltiju od paraobavještajnih i obavještajnih službi je besmislica. Ako Dodikova koaliciona vlast nema kontrolu nad obavještajnim službama, onda nije problem u Tegeltiji nego u Dodiku i koalicionim politikama koje (ne)vrše vlast. Tvrditi da Tegeltiju ruši SDA je isto kao i tvrditi da je Tegeltija zavrbovan i da radi za SDA. Dodikova odbrana Tegeltije je pucanj u vlastitu nogu! Uvaljujući se u Tegeltijin mutljag, Dodik je sebe teško diskreditovao. I bez Tegeltije, oko sebe je okupio toliko grobara de je njegova politička smrt pitanje dana. Pravo je čudo da jedan političar sa toliko talenta i iskustva zaboravi da su mangupi u vlastitim redovima najveći neprijatelji.
Milan Tegeltija je morao pasti! Profesionalna samoubistva su prirodna posljedica neznanja i nesposobnosti. Kada se neočekivano i nezasluženo uspeo na vrh pravosudne piramide, Milan Tegeltija je povjerovao da je „otac svih stvari“ (demijurg). Prihvatio se političkog posla i zatražio od predsjednika sudova i glavnih tužilaca, a bogami i od ostalih, da mu za članove VSTV šalju „vojnike, a ne pametne“. Znao je mali spletkaroš ono što zna svaki konjički general brzih mamuza i katke pameti – da se vladati može samo uz pomoć malih, bezvrijednih i poslušnih. Tako su stizali u VSTV “vojnici”, spremni da za male počasti žrtvuju posljednje ostatke časti i dostojanstva. Tako je nekako počeo uspon nepoznatog Tegeltije i raspad nezavisne institucije. Sunovrat pravosuđa bio je logična posljedica truleži koja se razvijala u pravosudnom vrhu.
Čovjek koji se divio svom majstorstvu manipulacije pao je kao posljednji diletant. Neočekivana profesionalna smrt natjerala ga je da se spašava na najgluplji i najnedostojniji način. Prebacio se na rezervne položaje i krenuo sa otrcanom političkom pričom o vlastitoj ugroženosti od „političkog Sarajeva“ i obavještajnom praćenju koje mu onemogućava rad u instituciji. I naravno, za krunskog svjedoka pozvao one koji su ga uveli u prostor političkog nihilizma – Milorada Dodika i Željku Cvijanović! To što ih je na kraju svog pada uvukao u vlastito blato, skupo će ih koštati jednog dana.
Tegeltija se ovih dana oprašta od „političkog Sarajeva“ medijskim gostovanjima, uvjeravajući javnost u svoju čestitost. Obilazi prijatelje i priprema se za novu političku poziciju. Bezočno laže i ponavlja kako je ponosan na to kako je radio. Samouvjereno najavljuje katastrofu poslije svog odlaska. Kao da niko od nas u pravosuđu ne zna kako je primao i unapređivao, kako je birao i dovodio članove VSTS, kako je obnavljao mandate, kako korumpirao i nagrađivao, kako trgovao uticajem…
Sve što nakon svega zaslužuje je poruka jednog od Brehtovih likova: Propao si, propadni ponovo, propadni bolje!
(Buka)
No comments:
Post a Comment