Jagoda Kljaić: Kuća sa zelenim barkodom

Jagodu Kljaić smo na ovom blogu upoznali jos daleke 2013. kada je, u Banjaluci, imala promociju  svoje knjige "Pjesma za korzo". Jagoda nam se jos jednom javila svojom "Setnjom Banjom i Lukom" i, kao sto to cesto u zivotu biva, daljina i zivot su, iz ko zna kojih razloga, ucinili svoje. Nismo se culi niti citali sve do prije neki dan kada mi je Mario poslao link prema Jagodinoj prici "Kuci sa zelenim barkodom" koju procitah i osjetih kako Jagoda svakodnevnom zivotu, pa i muci koju donosi tragicni zemljotres, prilazi drugacije, kao da ga posmatra kroz neki poseban filter koji naglasava detalje koje drugi ne vide.

Uostalom, procitajte ovu njenu lijepu pricu.

***********************

– Imam dok sam živ – govori na cesti muškarac poznat mi izviđenja – bome i ja, dodaje kompanjon mu.

Misle na paštete, mesne doručke, grah u konzervi, tekuće sapune u plastičnim pakovanjima od litre, gelove za tuširanje, toalet papir – ovo zadnje im baš i ne vjerujem, svašta se u crijevima događa kad trese i drma.

Ako samo tutnji, onda najprije moramo provjeriti ne prolazi li bager, viljuškar, vatrogasno vozilo, dok mi provjerimo, tutanj stane.

Samo se njiše voda u dopola punoj čaši, ostavljenoj na sigurom mjestu da se do kraja ne prolije ako zaljulja jače. Pola čaše vode je naš seizmološki centar. Važnija je od regala, ti su već uglavnom podignuti na svoja slavna, pobjednička postolja, prazni. Za kristal i ostalu jednostavniju staklovinu je lako, baš nam nedavno Evropska unija naredila da moramo imati posebne kontejnere za staklo, ali ih nitko ovaj tjedan ne prazni pa stakla okolo po blatu i otpornoj travi. Ni gliste iz tih porazbijanih čaša i šalica neće da piju kišnicu. Ne plaze ni puževi.

Prijatelji zovu, i oni iz vremena kad smo bili brucoši, šta bi poslali i kome, mislim na deke, tople jakne, raspitujem se kod osobe koja je dobro upućena, preklinje: neka nitko ništa ne šalje, nemamo gdje skladištiti, svega ima napretek, neka se dobronamjerni ljudi strpe mjesec-dva, do tada ćemo biti zaboravljeni, proći će Nova godina i Božići … samo se smijuljim.

Kad me Miljenko Jergović prije nekoliko dana upitao kako sam, a ja odgovorila da je sve u redu, taj čovjek koji sve razumije piše: Istinski dobri su oni koji za mjesec-dva budu pomagali, ili koji se barem budu brinuli za Petrinju, Sisak, Glinu.

Sad je najvažnija zelena naljepnica. Garantira da možeš biti u životnom prostoru, bio stan ili kuća, zidovi se ne bi smjeli urušiti na tebe, ali, ali … onaj opaki od 6,2 po Richteru podigao nas je u zrak pa onda bacio na zemlju, povaljali se oni koji se nisu za nešto čvrsto držali, kao što sam sama s obje ruke za dva zida i dva štoka jednih vrata, između predsoblja i kupatila. Al’ je on bacio na zemlju i naše dimnjake i krovove. Mogu biti u kući, mogu i drugi u stanu, ali kraj je decembra i početak januara, sredina zime, pametan zaključak na cesti: dobro je što nema zime … ma uvijek ima nešto dobro i u najgorem, ali mi se tresemo od hladnoće.

I vapimo: ne trebamo paštete, mesne nareske, sapune i toalet papir, trebamo uljne radijatore na struju, da olakšamo i državi jer kažu da oni dobro griju a ne troše previše struje. Ma dobra je meni i Iskrina grijalica iz donacije od 2000 W, evo je kraj nogu, gore ruke ledene, ali me već pitaju zašto ništa ne pišem, pa se dogovorih sa prstima, topli mantil ima džepove pa ćemo polako sa jednom rukom, onda promijeniti ruku.

I još mi je Miljenko Jergović napisao: I bilježite to što se oko vas zbiva. Bit će Vam važno, a ono što Vama bude važno bit će i čitateljima. Svaka sitnica tu je bitna.

A priča u mene, već sad, kao u priči. Rekoh jučer četvorici vatrogasaca iz Ogulina da će se naći u jednoj priči, naravno da mi nisu povjerovali, a hoće, zato što su bili na tavanu moje stare “ježeve kućice”, našli složen biber crijep od tko zna, nitko ne zna, prije koliko desetljeća i promijenili na krovu sve razlupane koje su povukla dva dimnjaka kad su se stropoštavala. Poslije toga kiša, već jučer popodne i danas cijeli dan. A na koliko krovova nisu stigli …

– Vaša je sreća što je kuća mala i niska, pregradni zidovi debeli i čvrsti – statičar lijepi zelenu etiketu. Barkod kuće.

Prosto mi neugodno što danas zahvaljujem onima koji razvoze “Da li šta trebate” – ne, hvala, ne trebam ništa, znam da ima ljudi koji trebaju, samo, hoće li svi do njih stići.

– Kako je kod tebe – odlično, ja prezadovljna, samo neka ne ide iznad 4 Richtera, ako bi se zemlja naglo umirila ne bi slutilo na dobro.

Ja sam u Glini, ovo sve se događa u Glini, jesmo zdrmani, ali ipak rubno, usudim se to reći sugrađanima.

U Majske Poljane smo odlazili na noge ili na biciklu, Miljenko je sve o tom lijepom selu napisao u tekstu naslova “Majske Poljane, kratka povijest jednoga sela u Hrvatskoj”, a moja malenkost samo će jednoga dana dodati priču o čovjeku koji mi je povremeno rado donio friško izmuženo, još toplo kozje mlijeko. Ne znam gdje su sad koze, on je poginuo u kući, a žena je u bolnici.

A moje drage Petrinjke? Sve tri sam upoznala u jeseni koja je tek minula. Spojile nas knjige.

Najprije Zrinku, agilnu i istinsku antifašistkinju koja za svakog partizana uvijek ima i nalazi pravu riječ i ne da ni slovo nikome protiv NOB-a, divizija i odreda, ofanziva i Tita. Nije u Petrinji. Ali će još mnogim drugovima govoriti na posljednjim ispraćajima. To je njena pobjeda. Slavica, snaha ugledne petrinjske familije, godinama medicinska sestra u glinskoj Hitnoj pomoći, jučer otišla za rodno Valjevo, to je ranije zasluženi godišnji odmor, ali će se brzo vratiti sa sanitetom iz Beograda i tko zna otkuda još jer su već pitali kako bi i šta bi. I kad se vrati ne može biti u svom stambenom prostoru jer se iz sobe vidi nebo. To je njena pobjeda. (Inače, u glinskom Domu zdravlja rade na vlastitu odgovornost. Ali svi rade.) Nevenka, nastavnica, u duši umjetnica, slikarica i kiparica, sad je kod sina u Sisku, kuća za rušenje, nema sprata, a u ateljeu sve pretumbano, polomljeno. Slikat će nove, nepredvidive i nikad viđene petrinjske vedute, možda i podzemlje koje trese nadzemlje oblikuje u glini ili kamenu. To je njena pobjeda.

I jučer, prve moje suze, nakon puno, puno mjeseci, tvrdo je srce u mene jer je obloženo čelikom ličnih tragedija. U kutiji higijenskih potrepština pristiglih u Glinu iz Vukovara, pa od volontera u moju ledenu kuću, na vrhu crtež drvenim bojicama: snješko, bor, djed mraz, kutije sa nevidljivim poklonima, potpis: Martin Blaževac. Drugi-treći osnovne, rekla bih. Ne piše.

Divan crtež, vrele suze, hladne ruke i noge, ali, sve je to naš život i idemo dalje, ne plačemo, ne kukamo, javimo se nekima trećima da čujemo kako su i možemo li nešto za njih učiniti.

Nadzemlje je jače od podzemlja! Mi smo stupnjevani po ljudskosti koja još nema neko posebno ime. To je naša pobjeda.

U Glini, 3. 1. 2021.

jagoda kljaić 03. 01. 2021.

https://www.jergovic.com/ajfelov-most/kuca-sa-zelenim-barkodom/?fbclid=IwAR3eULOeLhc0XbT8ZCDunKdNN5kM5cHfVPzPfy8eGaegwQxmBMzsxffxLKk