BORIS BUDEN: Intervju

 

                                                                          Boris Buden, foto: Paun Paunovic/Cropix

Razgovor vodio Srđan Sandić

Povodom knjige „Transition to nowhere / Tranzicija nigdje“ razgovarali smo s istaknutim filozofom i sveučilišnim profesorom Borisom Budenom, koji živi i radi u Berlinu.

Kada se gugla vaše ime, piše da ste austrijski filozof. Kakvo je zapravo vaše identitetsko određenje u tom smislu? Biti nečijim filozofom.

Čini mi se da nemam nikakav identitet i da vam priznam, uopće mi ne fali. Sjećam se vremena kad nitko nikoga nije pitao za taj identitet. Danas je drugačije. Ne možeš ne imati ga. I nitko te ne pita želiš li ga ili ne. Tako je nastao i moj austrijski identitet. Iz puke činjenice mojeg posjedovanja austrijskog državljanstva. Sve ostalo što se učitava u frazu „austrijski filozof“ nije pod mojom kontrolom. A učitava se svašta, cijeli niz proizvoljnih svojstava pa tako i to da sam, kako kažete, nečiji filozof, kao da pripadam kanonu „austrijskih filozofa“ zajedno s, recimo, Husserlom, Wittgensteinom ili Popperom. Naravno da je to besmislica, ali nije najgora s kojom moramo živjeti protiv svoje volje.

Pa što je onda identitet ako nije stvar slobodne volje?

Nužnost! Nešto što nam je nametnuto i što negira naše pravo na slobodni izbor. Identitet je ideologija koja bez konkurencije vlada suvremenim svijetom. Ako se danas još uvijek može govoriti o iskustvu totalitarizma, onda mu je ime „identitet“. Ali nije bilo uvijek tako. Nekada su karakterizacije kao „austrijski filozof“, „američka glumica“, „češki pivopija“ itd., služile jednostavnoj geopolitičkoj, odnosno kulturnoj orijentaciji u svijetu. Garantirale su kakvu-takvu usporedivost razlika i njihovu relativnu ravnopravnost. Tko je spominjao nacionalnu pripadnost, uvijek je pod njom podrazumijevao i nekakvo društvo. Sa stupanjem identiteta na svjetsku političku scenu taj dubinski, društveni karakter nacije se izgubio. Ona je danas ime za identitetsku zajednicu. I što je sadržajno praznija, to je politički efektnija. Raspad Jugoslavije i nije bio ništa drugo nego rat identiteta koji je nepovratno uništio društvenu supstancu naših nacija. One su iz njega izašle kao prazne identitetske ljuske bez ikakvog društvenog sadržaja.

Kažete u jednom razgovoru da smo „na novom početku za koji ne znamo čega je to početak“. Važi li to i za današnju situaciju? Je li ona, u tom smislu, također „radikalna“?

Ljudi danas shvaćaju da kriza u koju smo ušli nije nikakav ciklički poremećaj koji samo nakratko prekida inače postojanu normalnost. Ona je radikalna utoliko ukoliko može biti fatalna. Decenija u koju smo upravo ušli bit će odlučujuća. Ako se do 2030. emisije stakleničkih plinova ne prepolove, odnosno ako se do polovice stoljeća ne svedu na nulu, izgubljeni smo. Klimatska će katastrofa biti neizbježna. Dakle, nema više „nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo“.

Nema više opravdanja za oportunističko kalkuliranje. Ili ćemo sprovesti radikalne promjene, ili nas neće biti. Radikalno se odnosi na promjenu u samom načinu reprodukcije života. Nema više tabua koji se ne smiju dovoditi u pitanje. Nije to ni koncept ekonomskog rasta, ni privatno vlasništvo, ni sam kapitalizam. Ne možemo svi živjeti kao Amerikanci i trošiti onoliko energije koliko troši prosječna američka obitelj. Zemlja to ne može podnijeti. Dakle, ne samo da taj način života odnosno kapitalistički način proizvodnje koji ga omogućuje ne mogu više biti ideal svima ostalima; oni se moraju radikalno promijeniti.

Odnosi li se to i na nacije, na primjer na ove naše iz takozvane regije?

Upravo na njih se to i odnosi. Ako se one radikalno ne promijene, dani su im odbrojeni. Nedavni izvještaj demografa okupljenih oko Eurostata tvrdi da će za dvadesetak godina u Hrvatskoj polovica stanovništva biti starija od 65 godina. Do kraja stoljeća preko 60 posto populacije bit će „starci“. Po tom scenariju za tridesetak godina Hrvatska će izgubiti milijun stanovnika. A na kraju ovog stoljeća u zemlji će živjeti tek nešto više od milijun i pol stanovnika, ne više u nacionalnoj državi nego u nekoj vrsti masovnog staračkog doma. Isto važi i za ostale zemlje regije. Srbija bi trebala imati čak manje stanovnika od Hrvatske.

Ti statistički trendovi se projiciraju na temelju parametara koji važe danas. Ali oni se sutra mogu u potpunosti promijeniti.

Ali što ako se ne promijene, ako u svijesti ljudi odnosno u politici koju oni podržavaju ne dođe do nekog radikalnog obrata? Onda ovaj scenarij odumiranja nacije postaje sasvim realističan. Za mene osobno, a ja se niti osjećam Hrvatom niti volim Hrvatsku, taj scenarij uopće ne zvuči pesimistično. Ljudi ima dovoljno na svijetu, čak će ih u dogledno vrijeme biti još i više. U Nigeriji je polovica populacije mlađa od 19 godina. Ta zemlja će krajem stoljeća imati 800 milijuna stanovnika. Razloga za paniku dakle nema. Potrebno je samo dovesti u pitanje hrvatsku nacionalnu ideologiju, dakle ideološke pretpostavke na kojima je ustrojena danas dominantna ideja hrvatske nacije. To je na prvom mjestu rasistička dogma da su Hrvati samo oni koji su rođeni od oca Hrvata katolika i od majke Hrvatice katolkinje, dakle logika krvi i tla na kojoj je uspostavljena suvremena hrvatska država. Kako tu ideologiju izričito ili prešutno podržavaju gotovo svi u čijoj se odgovornosti nalazi budućnost Hrvatske, uključujući i vodeće hrvatske demografe, izlaza, kako se čini, nema.

Oni će i dalje bulazniti o Hrvaticama koje će najednom početi rađati po petero djece, zahtijevati zabranu abortusa, obećavati rapidni rast standarda koji će zaustaviti odlazak mladih ljudi u svijet i čak osigurati njihov povratak. Ali neće primijetiti da su im ljudi tu iza ugla, kod Bihaća, ljudi koje, kad pređu granicu, njihova država batina, pljačka i protuzakonito izbacuje natrag u Bosnu. Ali u tome i jest problem hrvatske nacionalne ideologije i, općenito, hrvatskog domoljublja, da reže granu na kojoj nacija sjedi. Hrvatskim ideolozima i političarima nedostaje najjednostavniji instinkt za preživljavanje. Tako, umjesto da stvore nekakav plan imigracije, privlačenja i prihvaćanja migranata koji su nasušna potreba proste reprodukcije društva, uvjet za bilo kakav ekonomski prosperitet, oni su svoju naciju uvalili u ulogu frontex batinaša. Sasvim u skladu sa svojom tisućljetnom kulturom. Nacija koja ima takve ideologe i političare ni ne zaslužuje da preživi.

Kako u tom kontekstu vidite ovu pandemiju i njezine implikacije?

Ljudi su manje-više svjesni toga da je ona samo simptom jedne daleko teže bolesti koja nam prijeti iz budućnosti. Mi još ne znamo što će nas sve snaći, koje još nepoznate boleštine će izroditi globalno zatopljenje, kakve će nesagledive posljedice prouzročiti za sada još nezaustavljivo uništavanje prirode. Ipak, nešto smo već naučili iz ove krize. Društvena solidarnost, briga za slabije i nemoćne, svjesno ljudsko udruživanje s ciljem zajedničkog djelovanja, i ono najvažnije, nužnost racionalnog planiranja u skladu s društvenim svrhama, to je ono što nam stoji na raspolaganju pred nadolazećom katastrofom. A tu katastrofu, i to danas postaje sve jasnije, nećemo spriječiti ako ćemo i dalje slijediti logiku beskonačnog ekonomskog rasta i ako ćemo dati da nas poput slijepaca i dalje vodi takozvana nevidljiva ruka tržišta. Ona nas je i dovela na rub katastrofe. Došlo je vrijeme da ponovo izmislimo socijalizam u kojem će čovjek biti drug ne samo drugom čovjeku nego i prirodi, onoj izvan sebe kao i onoj u sebi.

I u vašoj novoj knjizi „Transition to nowhere“ bavite se problemom postkomunizma. O kakvom je to povijesnom procesu riječ? O povijesnom napretku ili možda regresiji?

Kao i u prethodnim knjigama inzistirao sam na tezi da je takozvana postkomunistička tranzicija ideološka zamka u koju je kapitalistički Zapad, pobjednik Hladnoga rata, uhvatio bivša socijalistička društva osiguravajući sebi apsolutnu dominaciju i neograničenu kontrolu nad njima. Uspio im je nametnuti jedan cilj bez alternative, cilj slijepog dostizanja Zapada. Sva njihova budućnost time se svela na ponavljanje nečije tuđe prošlosti. Štoviše, postsocijalistička društva stavljena su pod neku vrstu zapadnog tutorstva, poput nekakvih maloljetnika povijesti nezrelih za upravljanje vlastitom sudbinom. To je bila cijena integracije u globalni kapitalizam u kojem je mnogima od tih društava suđeno da nikada ne dostignu prosperitet i moć svojih gazda i profitera.

Kako je Hrvatska, ako je, okončala tu tranziciju? Submisivno? Je li mogla drugačije?

Okončala ju je kao vazal bilo najmoćnijih zemalja Europske unije, kao Njemačke na primjer, bilo Sjedinjenih Država odnosno NATO pakta. Taj vazalni odnos ima jasan neofeudalni karakter. Tranzicija je u tom smislu proces upravo suprotan prosvjetiteljstvu. Dakle, ne izlazak iz samoskrivljene nezrelosti, u čemu je Kant vidio smisao prosvjetiteljstva, nego upravo suprotno, dragovoljno prihvaćanje tog stanja vlastite nezrelosti i potrebe za tutorstvom.

Korak, dva unatrag: kada i kako je kod nas zapravo započela ta tranzicija?

Ako mene pitate, proces tranzicije u Hrvatskoj započeo je onda kada je na Trg Republike vraćen spomenik banu Jelačiću. Još danas mi nije jasno što je tadašnja hrvatska malograđanska inteligencija, koja je to izvela, vidjela loše u ideji republike. Kakvu to antidemokratsku, komunističku ideologiju, kakav to totalitarizam ili, božemesačuvaj, jugoslavenstvo? A još manje mi je jasno što im je ondje trebao Jelačić, onaj koji je kao habsburški vazal u ime feudalnog apsolutizma u krvi zatro građansku, demokratsku revoluciju. Ali, kako se ono kaže: Čega se pametan stidi, time se budala ponosi.

Danas, nakon što je tranzicija završena, čini se da je Jelačić s pravom na svome placu. Da svjedoči o kontinuitetu hrvatskog vazalstva, od Jelačića, preko Pavelića do Plenkovića. Tuđman, ipak, ne spada u taj kontinuitet. On je bio suverenist, barem u pokušaju. Odveć se ugledao na svog vođu i učitelja Josipa Broza, jedinog pravog suverena kojeg su narodi na ovim prostorima ikada imali. Ali nije imao njegove kapacitete, ni intelektualne, ni političke. Ipak, umro je sretan, u zabludi da je ostvario samostalnu i suverenu hrvatsku državu.

Je li sad napokon završilo to vrijeme tranzicije, i ako jest, kako znamo da jest?

Podnaslov moje njemačke knjige o tranziciji objavljene prije desetak godina je „O kraju postkomunizma“. Ne dakle o kraju komunizma, nego o kraju procesa izlaženja iz njega. Taj proces nije dovršen kada je postignut nekakav njegov povijesni cilj, na primjer kad je napokon ostvarena društveno stabilna, ekonomski prosperitetna i kulturno oplemenjena demokracija – na ovom se mjestu obično dodaje: „zapadnog tipa“.

Naprotiv, tranzicija je dovršena onda kada je taj cilj potrošio svoju privlačnu energiju, kada se cijela teleologija postkomunističke tranzicije rasplinula u realizmu privatizacijske pljačke, korumpiranih elita, postindustrijske pustoši, emigracije, primitivnog klerikalizma, intelektualne dekadencije i kulturne provincijalizacije, ukratko u tuzi i bijedi perifernog kapitalizma. Danas samo neoliberalni talibani još zahtijevaju konačno ostvarenja tranzicijskog cilja koji oni vide u fantaziji nekakve „normalne, uređene države“ koja će se odreći svih svojih funkcija osim one da bude servis za akumulaciju njihovih profita.

Većina eseja u ovoj knjizi traži odgovore na politička i povijesna pitanja u praksama i djelima suvremene umjetnosti. Zašto baš u umjetnosti? Zar povijesno odnosno političko znanje nije u stanju samo odgovoriti na ta pitanja?

Nemoguće je tu knjigu disciplinarno definirati. Ja nisam nikakav kritičar ili povjesničar umjetnosti. Također nisam napisao ni nekakav traktat iz estetičke teorije. Štoviše, nisam odabrao ni teme tih eseja. Naprotiv, svi ti tekstovi su naručeni i svi su napisani za novac. Načelno ne želim prikrivati činjenicu svog najamnog rada u sferi kulture i umjetnosti, dakle realnost materijalnih, proizvodnih pretpostavki svog navodno autonomnog autorstava. Nisam ja kao autor s originalnim idejama prišao umjetnosti i ponudio joj svoje usluge. Upravo obrnuto, umjetnost je došla k meni i ponudila mi novac za tekstove na teme koje je sama odabrala.

Ja dakle nisam ni pisac, ni umjetnik, ni teoretičar ovoga ili onoga, ni novinar, nego neka vrsta kondotijera u današnjoj Republici slova, suvremenoj reprodukciji onoga što se u renesansi i prosvjetiteljstvu nazivalo Respublica Literraria. Kondotijer dolazi od talijanskog condottiero što znači naprosto kontraktor, onaj koji radi po ugovoru, ili ako baš hoćete, plaćenik.

To odudara od predodžbe slobodnog umjetnika, intelektualca koji ima svoju jasnu poziciju i ulogu u javnosti nacionalne kulture.

Suvremena umjetnost je globalni sistem koji je već odavno progutao i probavio koncept nacionalne umjetnosti. Ona nema više nikakve veze s onom starom predodžbom o umjetnosti kao podrubrici kulture u smislu listanja starih novina: najprije vanjska, pa unutarnja politika, pa ekonomija, pa kultura i u njoj umjetnost, a na kraju sport, razonoda i vrijeme. U tu transformaciju spada i otvaranje umjetnosti prema svim temama suvremenog života, kulture, politike, povijesti, kao i prema znanstvenim disciplinama. Nema više te discipline znanja koja nije dobrodošla u suvremenoj umjetnosti, kao što je, s druge strane, suvremena umjetnost dobrodošla u svim sferama modernog znanja. U tom smislu se može reći da sam i ja umjetnik, naravno, ne u smislu u kojem stara nacionalna kultura razumije tu profesiju.

Gotovo svi eseji u knjizi izvorno su napisani na engleskom. Spada li ta činjenica također u transformaciju o kojoj govorite?

Tako je. Suvremena umjetnost, i ne samo ona, nego čitavo područje suvremene proizvodnje znanja, kulture, ekonomije i politike, pa tako i ta današnja Republika slova ima svoj „materinji“ jezik, koji je, jasno, engleski. Mladen Stilinović koji je početkom devedesetih skovao onaj slavni slogan da „umjetnik koji ne govori engleski nije umjetnik“ bio je potpuno u pravu. Ta činjenica ima, naravno, dalekosežne posljedice po nacionalne jezike, naročito ovako male i nemoćne kao što je hrvatski – koji nacionalisti još uvijek pokušavaju nasilno odvojiti od srpskog, bosanskog ili crnogorskog, tako samo ubrzavajući njegovo propadanje i odumiranje. Već danas taj je jezik velikim dijelom revernakulariziran, sve više upotrebljiv samo još u nevažnim domenama života i rada, u svakodnevici, obitelji, u zatvorenom lokalnom svijetu vazalne državice na periferiji globalnog kapitalizma.

Uostalom, studija „Evropski jezici u digitalnom dobu“, koju je nedavno izradila grupa od preko 200 eksperata jezične tehnologije, došla je do zaključka da 21 od 30 europskih jezika koje su istraživali ima slabu ili nikakvu digitalnu podršku. Uvjereni su da većina europskih jezika neće preživjeti digitalno doba. Nije potrebno napomenuti da je hrvatski među njima. Skora budućnost će nam tako dati odgovor na pitanje tko će prvi odumrijeti, nacija ili njezin jezik. Što se prvoga tiče, nije mi žao. Kad je o jeziku riječ, treba sve učiniti da se on spasi, a na prvom mjestu osloboditi ga iz nacionalističkog kaveza u kojem mu nema opstanka.

I za kraj, umrla je Mira Furlan. Poznavali ste je?

Da, jesam. Zato s nelagodom danas promatram kako se u Zagrebu naveliko slini za njom. Kasno. Ali njezin suprug, Goran Gajić, kojeg se danas u tom kontekstu spominje samo još kao, je l’, onog Srbina zbog kojeg je nastao čitav problem – da je voljela Hrvata, valjda bi sve bilo u redu – on je još živ. Gajić je, i to mladi ljudi ne znaju, također dijete sa zagrebačkog novovalnog asfalta, lik iz Zvečke i s duvanskog puta. Ako se sad stide zbog toga što su napravili Miri, neka pozovu Gajića da mu to u oči kažu. I on je, na svoj način, bio dio te novovalne kulture kojom se sad svi toliko ponose. S druge strane, možda je Marx bio u pravu kad je rekao da je stid revolucionarni osjećaj. Možda je hrvatska kultura kojoj je trebalo trideset godina da joj taj stid dođe iz dupeta u glavu nešto naučila. Možda se promijenila. Možda će sad imati hrabrosti da se ispriča ljudima koje je izvrijeđala i otjerala dok su još živi. Istina, Mira je mrtva, ali Dubravka Ugrešić je još živa, Rada Iveković je živa. Što čeka Filozofski fakultet? Da umru, pa da i on počne sliniti.

Jutarnji list, 05.02.2021.

Peščanik.net, 11.02.2021.