Dobar clanak Dina Mustafica! Ipak, samo na prvi pogled ili djelimicno! A sto je samo na prvi pogled ili djelimicno - ne moze biti i dobro!
Dok sam ga citao, razmisljao sam o tome koliko on pogadja sve ono sto i ja mislim, o uzrocima, povodima, o (ne)mogucnostima za mirni ralzaz, o mentorima, unutrasnjim, vanjskim... Dok sam citao, ocekivao sam da cu se sloziti s njim u potpunosti i to tako objaviti. Ali, nakon citanja zakljucim da Dino kao da je zaboravio da u BiH zivi jos jedan narod, Bosnjaci, kako se sada zovu ili Muslimani, kako su se do tih devedesetih zvali. Naravno, i ostali, ali oni se skoro redovno u vecini analiza stanja u BiH zaboravljaju, pa nije ni cudno sto ih je i Dino izostavio. Ali, izostaviti u analizi narod kojem pripada. najmnogobrojniji narod, cini analizu nepotpunom. Svjesno ili nesvjesno, Dino time a priori amnestira najmnogobrojniji narod kao jednog od ucesnika u kreiranju problema u BiH. Ili pristaje na ulogu zrtve odredjene za taj narod u BiH, u proslosti, sadasnjosti i buducnosti...
Zbog ovog nedostatka ne mogu se sloziti sa Dininom analizom i moram reci da mi se cini kao da je, dok je pisao, razmisljao o reakcijama nekih politickih autoriteta ili, mozda, mentora. Ili je nakon drugog citanja obrisao treci dio svoje analize.
* BOSNA ŠAPTOM PADE, izreka koja se odnosi na osmansko osvojenje Bosanskoga Kraljevstva, što ga je u maju 1463. provela vojska sultana Mehmeda II. Fatiha (Osvajača).
*******************************
Cijeli moj život prati priča da li će se zemlja u kojoj sam rođen, odgojen i zasnovao porodicu raspasti ili ne. Ne vjerujem da će se Bosna raspasti, jer je već raspadnuta. Bosna je opljačkana i opustošena – pitam se ko je spreman prolijevati krv za zemlju gdje vladaju lopovi i zadnji ološ.
Pjesnici čuvaju sjećanje na blisku prošlost iz 90-ih i pišu da su gradove napustili „i bogovi i ljudi“, samo groblja „bujaju“. Međutim, opet se osjeća prijetnja kako će sve što je bilo poetski i historijski napisano o ovoj zemlji – biti izbrisano i da će se historija ponoviti, odnosno da će se novi ratovi koji su temelj nesreće svih naroda u Bosni, ponovo dogoditi. Nemam dilemu da dok su god na vlasti etno-nacionalne stranke postoji stalna mogućnost konflikta i destrukcije. „Nacionalizam ili mir“, tako je Orhan Pamuk u svome švedskom govoru definisao alternative savremenog društva. To se odnosi i na nas. Mojoj generaciji je rat uzeo sve, imao sam 21 godinu kada je počeo, proživio sam ga u kontekstu strašnog krivotvorenja i manipulacije, uvjeravali su nas ispaljenim granatama da je naš odgoj, vaspitanje i svjetonazor pogrešan, jer smo živjeli bosanski život zajedništva i institucije komšiluka. Trideset godina poslije posljedice rata su užasne i vidljive, materijalno i duhovno. U našem društvu se sistematski njeguje strah i ozlojeđenost, truju nove generacije svojim nacionalističkim strastima, otvaraju mogućnosti daljnjih konfrontacija gdje nema kraja: svaki udarac od protivnika je onaj koji se mora vratiti jače i bolnije. Taj lanac nasilja, ubijanja, iseljavanja se ponavlja kao refren, dolazi kao sredstvo razaranja svega što je postojalo ranije, a što se kroz model života i kulture čuvalo i njegovalo vjekovima. Društveno rastrojstvo traje već tako dugo da je postalo jako i moćno, daje težinu i važnost glupostima, a oduzima je vrijednostima. Kod nas su stvari uvijek na onom početku koji najavljuje svoje apsurdno ponavljanje. Status odgovornosti i znanja u BiH je takav da je još dobra vijest da smo još uvijek tu i da ova država postoji. Politički diskurs koji bi se danas obratio građanima ne postoji. Sadašnja garnitura na vlasti oličena u etničkom tronošcu Dodik-Čović-Izetbegović iscrpila je svoj program – historijske uloge etničkih čuvara svog kolektiviteta. Nedostatak bilo kakvih drugih ciljeva evidentan je i ograničavajući, pa se igra dobro oprobana utakmica u kojoj svi politički dobijaju izbore: jedni (Srbi) idu ka otcjepljenju, drugi (Hrvati) u „treći entitet“, a treći (Bošnjaci) u odbranu suvereniteta i integriteta države.
Laganje i manipulisanje caruje, narodnjaci godinama imaju sve u šaci, a mi/građani ne prozvodimo dovoljno smisla da bi opstali i razvijali se kao moderna i demokratska država. Evropa je, u svakom slučaju, beskrajno daleko, pred nama je agonija koja ne mora imati epilog u oružanom ratu, ali je i ovaj mir nastavak tog rata i njegovih ciljeva političkim sredstvima. Iako je već Dodikova ideja o raspadu Bosne déjà vu, sada ju je upakovao u pacifistički jezik „mirnog razdruživanja“ ocjenivši da je pojava non-papera „nepoznatog“ autora evropski signal desničara za komadanje multietničke zemlje u srcu Balkana. Dodik traži konfrontaciju, politički preživljava samo u vanrednim okolnostima, došao je do zida, nema više izbora, ili će u zatvor radi očiglednog kriminala ili će generirati novu krizu kao slamku spasa. Pandemija mu strašno ide na ruku, on vlada suvereno, bez prave opozicije, a pokriva se pro forme odlukama parlamenta RS-a. Ljudi u RS-u žive u bijedi i siromaštvu, zadužuje se i treća generacija koja će vraćati nepovoljne kredite sa visokom kamatnom stopom. Zato Dodik mora sada ići dalje. Ima podršku antidemokratskih država u Evropi: Mađarske, Poljske, Slovenije… Želi ostvariti vlažne snove svakog srpskog nacionaliste nad kojim bdije lik i djelo Aleksandra Vučića koji podršku daje tajno, a javno to izgovara kroz usta svojih najbližih stranačkih kerbera. U takve sada trgovine niko ne sumnja, jer u tim „nepostojećim“ papirima i glavama se smatra da treba stvarati etničke države na području BiH i da srpska etnička država treba da obuhvati teritoriju koja se danas zove Republika Srpska, a Hrvati će koordinirano sa svojim srpskim saveznicima pokazati disfunkcionalnost BiH, nemogućnost „vještačke“ tvorevine pod međunarodnim protektoratom i uzeti svoj dio teritorije na kojoj već kompaktno godinama vlada kriminogena etno-oligarhija HDZ-a. I jedni i drugi vjeruju da je došao trenutak kada će uzdrmana EU zbog očigledne političke i ekonomske krize okrenuti glavu u stranu i dozvoliti raspad nekih država. Onda bi po njima i Bosna i Hercegovina uskoro trebala doći na mesarski sto nekog otmjenog hotela, pa da se diplomatskom olovkom kao satarom raskomada što se nije moglo učiniti ratom. I oni se za to pripremaju kao sijamski blizanci, i Srbi i Hrvati, ni oko čega se ne mogu složiti osim po pitanju BiH. Nikakve prave ljubavi nema između Dodika i Čovića. Oni su samo na istom zadatku uz mentorstvo Beograda i Zagreba, kvazimperijalnih tutora, tzv. garanta Dejtonskog sporazuma. Zato je sve lažno u milozvučnom diplomatskom jeziku Vučića i Milanovića o „poštovanju integriteta BiH“. Mene to podsjeća na devedesete, imam to životno iskustvo. Znam da kad se počneš igrati s vatrom, otme se to kontroli. Onda tu više neće biti radoznalog Pahora sa nesuvislim diplomatskim pitanjima o „mirnom razlazu“ ili korumpiranog Janše sa novčanim transferima iz RS-a, kao što uostalom neće biti ni Vučića ili Dodika. Bosanci najbolje znaju kako je to bilo. Na brdima oko Sarajeva 90-ih nije bilo poslije Miloševića već ostrašćenih ubica, nacionalističkih fanatika koji su jedva čekali da ušuti razum i da počnu tutnjati ratni bubnjevi. Svi pamte da nas je prekrajanje granica dovelo do rata. Jedva se nakon 100.000 ubijenih i više od milion i po raseljenih ljudi to zakrpilo Dejtonskim sporazumom. To je i jedina njegova uloga i vrijednost kao dokumenta, ma kakav on bio – rat je potpisom prestao. U Bosni se nema više pravo na laž. Moji sunarodnjaci trebaju biti svjesni da jačaju one političke snage u Evropi koje su izdale svoje vrijednosti i premise u ratovima 90-ih na Balkanu. Robert Menasse kaže: „Ili će propasti Evropa nacionalnih država, ili će propasti projekat prevladavanja nacionalnih država“. On smatra da ne postoji treća mogućnost. Nije se teško složiti sa njim da bi rasturanje Bosne bio uvod u to da Evropa nije sposobna iz historije izvući trajne pouke i da nema humanog puta za uklapanje lijepih utopija kakva jeste bosanska kultura u pravo stvarnosti. I zato postoji ozbiljna bojazan koju dijelim sa ovim autorom kada zaključuje da bi u takvom evropskom scenariju politički apokaliptičari mogli stajati pod ruševinama i zamuckivati: „Ovo se ne smije ponoviti“, dok će iz dugačkih mračnih hodnika historije zatutnjati zloban cerek. Generacije u Bosni ne mogu sebi predočiti da li će sljedećeg dana ili godine biti mira, žive neurotično sa iskustvom svojih predaka koji su znali da izreka „Bosna šaptom pade“ nije nimalo historijski tačna.
Peščanik.net, 26.04.2021.
No comments:
Post a Comment