Dubrovnik, foto: Konstantin Novaković
U Dubrovniku su ovih dana obilježena dva događaja. Prvo je 18.10. obilježeno oslobođenje Dubrovnika od fašizma, a potom je dan kasnije na predjelu Orsula obilježena godišnjica strijeljanja trinaestorice domobrana, koje se dogodilo dan nakon oslobođenja. Pored različitih poruka i generalne atmosfere, ključna stvar koja razlikuje ova dva događaja jeste to da na prvom u organizaciji Udruge antifašista nije bilo dubrovačkog gradonačelnika Mate Frankovića, dok je na drugi došao, održavši potom govor kojeg možemo smjestiti u udžbenički primjer revizionizma. Za daljnje razumijevanje teksta potrebno je reći da Franković nije neki od starih nostalgičarskih kadrova vladajućeg HDZ-a, nego mlada nada te stranke, gradonačelnik simbolički važnog Dubrovnika i, što je za ovu priču zanimljivo, netko tko je porijeklom iz Janjine na Pelješcu, koji je bio posve partizanski kraj. Dakle, taj i takav gradonačelnik, koji npr. odlično retorički razumije pogubnost monokulture turizma i štetnost gomilanja kruzera ili izumiranja grada kao posljedice svega toga, nije niti dobacio do plenkovićevsko-tuđmanovske formule o zemlji utemeljenoj na antifašističkoj borbi, koja je poslijeratnim obračunima i jednopartijskim sistemom otklizala u drugi totalitarizam. Dva su razloga za to. Prvi je da je Franković ispravno shvatio Tuđmanov strukturalni cinizam, po kojem antifašizam jeste u Ustavu, ali ga se konstantno briše iz memorije i negira, dok se Plenković pravi da je ovaj mislio ozbiljno. Drugi se pak odnosi na lokalni dubrovački kontekst, u kojem se nikad nisu istinski provarile stvarnost okupacije i užasni ustaški zločini, čemu svakako nije pomogla šutnja socijalističkih vlasti oko Dakse i poslijeratnih ubojstava. Koliko se Dubrovnik nikad, čak ni u ono vrijeme, nije suočio s ustaškim zločinima, svjedoči i reakcija koja je svojevremeno dočekala Zafranovićev film „Okupacija u 26 slika“, s posebnom reakcijom na scenu klanja u autobusu. Iako je upravo ta scena bila autentična, što je scenarist Mirko Kovač u više navrata potvrdio. Riječ je o zločinu u Lisičkim Rudinama, oko kojeg i danas vlada zavjet šutnje. Štoviše, nezadovoljstvo Zafranovićevim filmom je bilo toliko da je prije par godina, potaknut tim nezadovoljstvom, Pavo Marinković snimio dokumentarni film „Okupacija, 27. slika“ o Zafranoviću i čitavoj toj priči.
Stoga ne bi bio problem da i dubrovački gradonačelnik i šira javnost problematiziraju poslijeratna strijeljanja i da ona budu tema, ali s punim razumijevanjem svega što im je prethodilo i s jasnim stavom da oni ne mogu utjecati na to da se između partizanskog pokreta i socijalističke Jugoslavije stavi znak jednakosti prema ustaškoj državi. No, kao što pretpostavljamo, to nije slučaj. Na stranu sada činjenica da su spomenutu komemoraciju organizirali ljudi iz proustaške organizacije Hrvatski domobran i tamo pričali nesuvislosti o pogubnosti dva totalitarizma, s tim da se uvijek suštinski govori samo o jednom, koji to k tome nije ni bio kod nas, iako i ona govori dovoljno za sebe. Ovdje nas zanima ono što je sam Franković rekao, a to je sljedeća rečenica: „Ovo je samo jedno od stratišta u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, a itekako je poznato stratište Daksa, gdje su poznati uglednici, svećenici izgubili živote… Zašto? Zato što su bili Hrvati. Naknadno se napisala neka presuda. Ali, ono što je komunizam donio Hrvatskoj su represija, ugnjetavanje hrvatskog duha i uopće želje za slobodnom i neovisnom Hrvatskom“. I evo nas, stigli smo do klasičnog hadezeovskog narativa o tome kako su ljudi ubijani samo zato što su Hrvati i kako je socijalističko razdoblje bilo pogubno i slično. Nevjerovatno je zapravo kako se tolika količina gluposti i logički neodrživih mitova uspijeva toliko desetljeća održati u javnosti, i to ne među desničarskim polusvijetom, nego kao službena istina. A sve unatoč tome što su i utemeljitelj vladajuće stranke i dobar dio njenog vodstva bili partizani, što je uostalom najveći dio Dalmacije bio u partizanskom pokretu, što su i te egzekucije napravili Hrvati i što je, na kraju krajeva, taj partizanski pokret i stvorio federalnu Hrvatsku, bez koje ne bi bilo ni ove današnje, ma koliko nacionalisti željeli misliti suprotno. U konačnici, sve to u Dubrovniku koji je na svaki mogući način prosperirao i dobro živio u to vrijeme.
Objašnjenje je stoga moguće naći samo u psihologiji, ali ono što je zanimljivo je sljedeće. Dok su se s jedne strane satrali od nastojanja da komemoriraju ljude koji jesu ubijeni bez suda, neki od njih sigurno i nevini, istovremeno stvaraju atmosferu da se sjećanje na neusporedivo veći broj ljudi, koji su ubijeni bilo kao borci NOB-a ili naprosto kao žrtve fašističkog terora, potpuno nasilno izbriše. Ovog ljeta je tako centralni spomenik posvećen poginulim borcima NOB-a i civilnim žrtvama fašizma, njih preko 400, na Frankovićevom Pelješcu, smješten na Taboru između Trstenika i Pijavičinog, po tko zna koji put oštećen. Vrlo planski očito, a da nikoga za to nije briga, niti itko o spomeniku vodi računa, bilo od peljeških općina, bilo od županije. Ista stvar vrijedi i za razneseni spomenik partizanu u Dubrovniku, autora Frane Kršinića, koji je svojevremeno stajao na Trgu oružja i kojeg gradske vlasti ne namjeravaju obnoviti ili vratiti u javnost.
Stoga je kad stvari dovedemo do kraja, jasno da nije riječ o nikakvoj empatiji ili težnji za razumijevanjem prošlosti, nego o čistom revizionizmu, radikalno desnoj ideologiji i na koncu o antihrvatskom djelovanju u kojem nema mjesta za stvarnu tradiciju, stradale ljude, spomeničku baštinu i velike umjetnike. Sve navedeno bi Franković i slični najradije ukrcali na kruzer i odmaknuli od Dubrovnika pa makar se radilo o njegovim predcima.
Peščanik.net, 20.10.2021.
No comments:
Post a Comment