MARIO: SIMBOL ZAHVALNOSTI

(sjećanje na Lojzu 31.III 2007-2010.)

Tragični banjalučki događaji, onih posljednjih dana oktobra prije četrdesetak godina nagovijestili su sumrak, zatišje i usporavanje našeg grada... Ali pravovremena solidarnost je dala početnu brzinu gradu u ta teška vremena. Pomogli su i poznati i nepoznati i bliski i daleki.
Jugoslovenski likovnjaci animirali su svoje kolege i donirana djela gradu su otvorila oči: dobio je svoju galeriju.

Na poklonu se treba zahvaliti, a zahvalnicu će kreirati slikar Alojz Ćurić. Ideja sazrijeva, vrijeme prolazi a rješenja nema. Lojzo želi da čuje što više mišljenja, nameće temu grafičkog rješenja, razgovori se provlače i u šetnji, i uz vino... Biće ukomponovan jedan iz već afirmisane banjalučke škole dječijeg crteža, to je nesporno, ali ostalo je više otvorenih detalja. U potrazi šta bi mogao biti 'simbol zahvalnosti' autor postavlja visoke zahtjeve i nije lako mu biti aktivan sagovornik.

I onda, iznenada, jedan ukrasni motiv sa stare (čini mi se) Gušića kuće je bljesnuo, a Lojzo mu daje objašnjenje... ''pa taj golub dajući cvijet golubici - uzvraća ljubav''. Divno, i likovno i lokalno!

Tako je konačno u 'zahvalnici umjetniku' divan, kao čipkom izvezen, crtež grada iz mašte (Banjaluke?) pedantne djevojčice Nataše Ajder (kada je pohađala VIa razred škole Zmaj Jova Jovanović) simbolično 'ovjeren' stiliziranim pečatom sa komplimentom darovaocu: ''S VAŠIM JE DJELOM LJUDSKO SAOSJEĆANJE POBJEDILO HAOS''. Uz potpis predsjednika Opštine u pečatu je i naš banjalučki 'simbol zahvalnosti' – stilizirani golub i golubica sa cvijetom u kljunovima.

Banjaluka i Banjalučani (ma gdje bili) ne smiju zaboraviti one koji su saosjećali s nama kada je bilo teško.
Banjaluka ne smije zaboraviti ni Natašu, ne smije zaboraviti ni Lojzu.

Mario

DAMIR MILJEVIC

Cim sam je procitao, postavio sam vijest o tome da je Damir Miljevic izbran za Predsjednika Odbora Nase stranke za Republiku Srpsku. Zasto? U gomili politickih vijesti sa Balkana, rijetko se koja moze izdvojiti kao pozitivna.
Ovu vijest ja bih tako ocijenio.

Ja mozda i grijesim, jer se vec odavno nisam sreo sa Damirom, a neki moji drugovi su se u medjuvremenu, od devedsetin do danas,  veoma izmijenili. Nasi povremeni susreti u Banjaluci su uvijek srdacni, ali i kratki da bismo se ponovo, kao nekada, ispricali i znali kakvi su sada nasi politicki stavovi. Ali, poznavajuci Damira od ranije, znajuci ponesto o Novoj stranci, mislim da je ta vijest svakako pozitivna.

Onih ratnih godina Damirova i Mirina ( Jerkovic) privatna firma za kompjutere i softver (jel' se to ovako pise na nasem?), je bila smjestena u Kocicevoj ulici, odmah iza Radija gdje sam tada radio. Damira sam upoznao pred sam rat, bas u prostorijama njegove firme i veoma brzo smo se sprijateljili. Kad je pocelo nacionalisticko ludovanje njegova kancelarija mi je bila skrivena oaza gdje sam se sklanjao od ludila u cijem centru je tada bila i Radio Banjaluka.

Tu, kod Damira , mogao sam doci i isprazniti dusu, znajuci da cu naci istomisljenika, iskrenog i vjernog sagovornika, a isto tako, znajuci da nasa prica nece otici dalje. Cesto se u to doba, u njegovoj kancelariji nasao i njegov otac Cedo, nekadasnji direktor Ekonomskog Insituta, razborit i mudar covjek, koji, kao i mi, nije mogao prihvatiti ludilo oko nas.

Pamtim Damira, koji je dijete iz „mijesanog braka“, po jednom gegu koji je tada izvodio. Usred nekog razgovora ili u njegovoj pauzi, on bi se desnim dlanom blago osamario po lijevom obrazu i odmah zatim lijevim po desnom obrazu. Kad bi ga neko pitao sta to radi, on bi odgovarao: “Vodim rat! Desnom, Srbin u meni tuce Muslimana u meni, a lijevom Musliman vraca Srbinu!“ Kasnije, ljudi su prestali da ga pitaju i prestali su se cuditi njegovom samo-samaranju. Ovim je on, na veoma ocigledan nacin izrazavao svoj odnos prema ratu. Kad sam polazio iz Banjaluke, Damir je otkupio racunare i svu elektroniku koji su mi prije toga sluzili za neki moj privatni posao, koji se naravno ugasio sa pocetkom rata. Znajuci da odlazim, otkupio je sve sto sam ponudio; pa i ono sto mu nije trebalo. O cijeni smo se dogovorili u jednoj minuti.

Eto, poznavajuci tog Damira, a nadajuci se da je sve ove godine uspio da sacuva covjeka koga ja znam od ranije, zelio sam da s vama podijelim ovu pozitivnu vijest. Naravno, ja ne mislim da Nasa Stranka, ni sa Damirom na celu ima neke sanse na predstojecim izborima, ali je lijepo cuti vijest da se u politicke vode upustaju i ljudi Damirovih kvaliteta.

KOJIM JEZIKOM GOVORIMO?

Skoro svaki dan srecem se, cak i ovdje pola zemaljske kugle daleko, sa dilemom, nametnutom ili stvarnom, ali ipak dilemom, kojim mi to jezikom govorimo. Veoma cesto se nadjem u prilici da me ljudi pitaju, nasi ljudi ali i drugi, kojim jezikom govorim, i ja se svaki put nadjem nekako u neprilici. Najcesce odgovorim: "Nasim jezikom." Ali ponekad to nije dovoljno. Sve iznad i preko toga moze izazvati diskusiju koju ja , u principu zelim izbjeci, jer ne znam dokle takva diskusija moze odvesti. Nesto malo sam o tome nedavno i napisao, ali htio bih vam prenijeti sta na tu temu misle i drugi ljudi,  malo vise upuceni u jezik. Blog dovla.net, vodi jedan bivsi kosarkas,Vlado Kaluza, iz Sarajeva, koji sada zivi u USA. Na svom blogu, na kome on okuplja uglavnom finu sarajevsku raju ( naravno i oni ponekada pokazu da i nisu svi, i nisu samo fini), javlja se i bivsi profesor srpskohrvatskog jezika Bato Jeftic, koji sada zivi u Vankuveru. Profesora Jeftica sam upoznao na Vladinom blogu i njegova javljanja citam sa posebnom paznjom jer se iz svakoga moze mnogo nauciti, i ne samo o jeziku..
Ovog puta na temu jezika prof. Bato Jeftic pise:

"Feliks Pašić, publicist i reditelj, razgovarao je sa piscem “Derviša i smrti” 1970-te (Borba). Feliks pita: ”Šta je za vas, koji ste rodjeni i živite u jednoj višenacionalnoj Bosni, jezička tolerancija?
Profesor Selimović : ”Tolerancija je za mene demokratija, osiguravanje prava svakome da govori onim jezikom koji smatra svojim i nista više.. Tolerancija je nenametanje jezičkih normi, pravo svakoga da se služi i varijantno, ako hoće, potpuno odbacivanje svake diskriminacije…”
Feliks: ”Kojom varijantom vi pišete?” Meša: ”Nijednom. Ili ako baš hoćete: svim “varijantama”. Kada pišem, ja stvarno ne bih daleko stigao ako bih mislio kojoj varijanti pripada neka moja riječ.(…). Ja lično, a vjerujem i obični čitaoci, ne broje koje su to riječi zapadne a koje od istočne varijante: ima ih i jednih i drugih, i one se uklapaju u jedan jedinstven, harmoničan jezički organizam koji ne teži ka tome da ispolji varijantnu osobinu, nego jednu humanu misao.Većini pisaca, siguran sam, literatura je važnija od trenutne politike dana.”
Feliks: ” Da li je to razlog što pisci nerado ulaze u rasprave o jeziku?”
Meša Selimović”: Sve te rasprave imaju politički prizvuk, a pisci to ne vole naročito…Riječ je gotovo neukrotiva , a stavljati joj političke prepreke znači još više je stezati, onemogućavati. Pisci zato ne vole da govore o tome…” (Iz knjige ” M.S.”Pisci, mišljenja i razgovori”, str.360 – 363. IP “Sloboda”, Beograd i IP “Otokar Keršovani”, Rijeka,1975.god.)."
Dileme a i odgovori koji nudi Mesa Selimovic su veoma aktuelni i sada.
Zanimljiva je i mala studija O nazivu jezika koju prof. Jeftic objavljuje u dovla.net, 2007. godine.
Za one koji imaju zelje i vremena da saznaju vise o dilemama veznanim za jezik, o raspravama o jeziku koje su se vodile mnogo ranije, a i danas su veoma aktuelne, nudim da procitaju zanimljivu studiju Mese Selimovica iz 1967. godine "Za i protiv Vuka" .

BOSHA TANJEVIC ILI UPOZORENJE ZA SVE NAS

Poznati košarkaški stručnjak Bogdan Tanjević (63) objavio je da privremeno napušta trenerski posao. Prema pisanju turskih medija, Tanjeviću je dijagnosticirana teška bolest, rak debelog crijeva, zbog čega se povukao s mjesta trenera Fenerbahcea.

Tanjević je 1979. vodio košarkaše Bosne do naslova evropskih prvaka, a 20 godina kasnije je na tron Staroga kontinenta zasjeo i s reprezentacijom Italije.


------------------------

Bosha je bio izuzetan kosarkas, drag covjek ali i covjek ‘k’o stena’. Sada kad se i on razbolio, jedino sto mi pada na pamet je da je rak debelog crijeva bolest koja sve cesce napada uzrast preko 40, 50, 60... godina. I, ono sto je vazno, da je procenat izlijecivosti ove vrste raka veoma visok, oko 90%, ako se otkrije na vrijeme. Boshi zelim da pobijedi i ovu utakmicu.

E tu sad dolazimo mi i nase pristajanje da idemo na kolonoskopiju, kazu neprijatnu medicinsku proceduru. Ja ne znam jer, kao i svaki zatucani Balkanac, 'ne dam na se'. Nikako. Jos prije 5-10 godina moj ljekar mi to preporucio, objasnjavajuci kako to treba uraditi svako iznad 45-50 godina i to redovno, mislim godisnje. Ja budala glatko odbio. On, pametan, samo to zapisao. I tako svake godine. Samo pita jesam li promijenio misljenje. Sve do sada nisam, ali nedavno sam poceo da ga preispitujem. I sada, kad sam procitao za Boshu, znam da cu to sigurno uraditi uskoro. Pa kud puklo da puklo. Onima koji se jos dvoume, ispricacu svoje iskustvo. Pa nek pukne...
I, na kraju, evo pogledajte link web stranice Organizacije za lijecenje raka debelog crijeva u Kanadi, koja na duhovit nacin, nastoji da podstakne ljude na pregled. Pokazi svoje dupe! (bio bi prevod)

LJILJA C.: PRIJATELJSTVO IZ SKOLSKIH DANA

Pocecu sa kratkim uvodom da se kraj bolje razumije...oh, ne necu od '45 bilo bi malo puno, pocecu od '69.....

Te godine bi u nasoj Bluci zemljotres i "MIRKO VISNJIC" skola ode u Mostar-Bunu.Bile smo nas cetiri u sobi Vesna,Amira,Bilja i Ljilja, sve smo dijelile , dozivljavale i prezivljavale zajedno.
Rado se sjecamo tog naseg odrastanja,prvi put daleko od kuce ( a mi nit' uzmi nit" podaj)klinke....
Odrastose i klinke,svaka zavrsava vec sta zavrsava i zivot se koluta dalje...
Zbog prirode nasih poslova kontakti su nam malo opali ali uvijek sve znamo jedna o drugoj.Nasa Amira je vrlo rano otisla u Sloveniju, radi posla, zatim u Bec gdje je i danas.

Vesna, Bilja i ja kaskamo jos u Bluci, tada.
Dodjose na red i udaje,djeca i nasi neki novi zivoti.
Svaka od nas ima svoj zivot i svoju zivotnu pricu.Pricale smo.
Ako je koja kojoj mogla pomoci ako je trebalo, bile smo uvijek tu.
Nismo bile naporne ni intezivne,ostao je osjecaj i spoznaja da se imamo kome obratiti u svako doba.

Dodjose neka luda vremena.....koja nam donesose cetiri razlicita pasosa.
I tako se prosle godine rodila ideja o ponovnom nasem susretu , sve cetiri zajedno,nakon 40 godina.
Vjerujte dogovor nije dugo trajao.
Iz BiH Bilja, iz Svedske Vesna,iz Austrije Amira i iz Canade Ljilja
sastale smo se na prelijepoj Korculi.

Provele smo nezaboravne dane uz pricu i puno emocija.
Ispricasmo puno nekih prica i sto je najvaznije razumjele smo se.
Ne , ni tih 40 godina nas nije promijenilo.
Danas smo u jos jacoj i zrelijoj vezi i mislim da cemo veoma brzo ponoviti nas susret.
Ovu pricu posvecujem Vesni,Amiri i Bilji i svima vama koji ovo isto mozete napraviti.
Taj osjecaj se ne moze zapravo ni opisati, jednostavno zaboravis godine
i ponovo si mlad...(naravno sva ogledala posakrivamo i pravimo se lude). Fino nam!

DRASKOVA SESTRA LJUBINKA MI SE JAVILA

Ni pretpostavio nisam sta ce mi donijeti ova nedjelja. Od trenutka kada sam poceo pisati o Draletu, zivim u sjecanjima na njega, nase gimnazijske dane, nase prijatelje iz tih dana, prevrcem po starim slikama, trazim nase zajednicke, ne nalazim, odustajem, pa ponovo pocinjem, pronalazim neke druge slike, naviru druge uspomene... Uz to, javila mi se i Draletova sestra Ljubinka, koja zivi u Banjaluci, i koju poznajem jos iz nasih gimnazijskih dana i sjecam je se kao klinke, koju mi tada, nismo mnogo zarezivali, jer tako je to bilo; mladji nam se mogu pridruziti, slusati, ali cutati... Sada znam da ce moj i Biljanin ( Biljana i Ljubinka su skolske drugarice iz osnovne skole) slijedeci odlazak u Banjaluku biti obogacen susretom sa jos jednom dragom osobom.

Ljubinkino pismo mi je izazvalo novu lavinu osjecanja i mnogo mi znaci. Uz njenu dozvolu, nudim ga i vama:
-------------------------------
Dragi Čanak,

Večeras mi je Draškova supruga, Brana, poslala tvoje sjećanje na Draška.
(Brana i Drasko G. iz dana kada smo bili mladi)

Čovjek ne može da bude ravnodušan pred tako velikim prijateljstvom koje
je bilo i ostalo između vas dvojice.
Vi ste u svom odrastanju, znam zasigurno, ostavili uzajamni trag.
Čanak je u njegovom životu imao poseban tron.
Rijetko je ko uspio da opiše, a pogotovo ne da doživi, prijateljstvo kakvo je bilo vaše.
Od vas dvojice svi možemo naučiti kako se druži, živi, umire i sjeća.
Naučiti šta je to život i šta je razlog života.
Naučiti kako se osluškuje i pamti prijateljstvo.
Neću ti reći hvala za tvoje divno sjećanje na Draleta, jer bio je tvoj jednako koliko i moj, ali ću reći sudbini veliko hvala za to što vas je obojicu utkala i u moj život.
Ponosna sam, Predraže, na tebe jednako kao i na Draleta.
Tvojoj porodici i tebi želim svako dobro.
Draškova sestra, Ljubinka Grbić

RANKO: SJECANJE NA MILUSE (1)

Samo za Ljubicu, iz vremena kad se sjedilo na klupama i islo u kafane, a ja zaljubljen u bosanske planine slijedio karavanski put prema Dubrovniku. Ovo je jedna od mojih ljubavnih prica.

------------------------------------

Vozac kamiona naglo staje i budi me: “Momak ovdje ti izlazis.” Kisa, koja danima vec pada, je srecom stala. Stojim pred sivim spomenikom poginulim borcima iz Prvog Svjetskog Rata, na raskrscu dvije caste. Ona kojom ode kamion, vise lici na seoski put nego na cestu, vijuga prema brdima i Crnoj Gori. Glavna, isto neasfaltirana, ide prema Dubrovniku. Sa jedne strane, u maloj udolini, catrnja i oko nje stado ovaca, koza, par krava, konj i zakukuljeni coban, jedino ljudsko bice u vidokrugu. Preko puta par kamenih kuca sa resetkama i crvenim krovom. Pred jednom stoje naredane gajbe i pise “Gostiona kod Obrada”. Na drugoj pise “Otkupna stanica - Konzum” Udjem ja u gostionu, a unutra polumrak, samo jedna petrolejska lampa zmirka na zidu iza sanka. Pod njom rascupan, glavat momak, gleda prema vratima. Sigurno je cuo kamion pa me je ocekivao. Uzmem sok i sjednem u cosak. Momak se nalaktio na sank i bez rijeci gleda u mene. Pitam ga kako se selo zove. “Miluse”, kaze on, ne skidajuci pogled sa mene. Ne znam koliko dugo sam tako sjedio, vise kunjao, a on gledao u mene, kad se iznenada vani zacu kocenje na sljaci. Momak uperi pogled na vrata. Udjose dvojica u jaknama i sa koznim kapama na glavi. “Domacine, daj nam po pivo; imas Lederer?” “Sve je kod nas lederer,” rece momak, podize poklopac na podu i iz podruma donese “Niksicko” pivo. Popise oni pivo na brzinu pa izadjose vani. Cujem ih kako psuju. Uskoro udje jedan i zove momka za sankom da mu pomogne. Zatim se okrenu prema meni i upita: “ Bil’ nam i ti pomog’o?”

Izadjem ja. Preko caste stoji kamion, pokriven sa ceradom a sa zadnje strane naslonjene dvije debele daske. Pogledam unutra, jedan od one dvojice, sa kamiona, pokusava da pomjeri nesto cetvrtasto, metalno. “Daj, ziv bio, pomozi da skinemo ovo.” Pitam ga, sta je to. Kaze mi da je ram, za catrnju. Popnem se ja i druga dvojica i nekako, na jedvite jade, doguramo ram do dasaka. Preko dasaka ne ide. Uklonismo daske i nas cetvoriva svalismo ram preko ruba kamiona. Gledam ja prema catrnji, ima najmanje trideset metara. “Daj da zovemo jos nekoga,” predlaze jedan dvojice sto su dovezli ram. Pitam ga kako su utovarili. “Nismo ga mi utovarali, nego viljuskar,” kaze mi. Iz radnje dolazi covjek u plavom mantilu. Nas petorica pokusavamo da podignemo ram. Kako god ga odvojimo od zemlje, jos ga brze spustimo. Svima je jasno da ne ide. “Daj da pitamo onog cobana, da nam da vola,” predlozi neko.

“Radosave, dodji ovamo,” zove onaj u plavom mantilu. Zakukuljena spodoba sa stapom se dogega do kamiona. “Daj ljudima vola da povuce ovo do catrnje.”
Gleda coban ram, pa onda teren prema catrnji: “Ne, moze! Necu da mi se polomi.” “Daj, platicemo ti,” nudi jedan od dvojice sa kamiona.
“Ne dam vola i gotovo.”
Mjerka coban ram, pa ce se napokon obraca covjeku u mantilu: “Sta’s mi dat?”
“Daj mu sta hoce iz radnje, mi cemo platiti, samo nek da vola.”
“Ne dam vola i gotovo.”
“Eto Radosave, uzmi sta hoces, ljudi placaju.”
“Ma, ne dam vola,.. ja cu!”

Skide Radosav kabanicu, odlozi torbu i stap na zemlju. Srednjeg rasta, nema vise od dvadeset godina, preplanuo, plavokos, oci razroke, ruke mrsave, misici ko vretena, krenu prema ramu. “Nes valjda sam?” gleda ga u cudu covjek sa kamiona. “Otegnuce mu se do koljena,” smije se drugi. Udje Radosav u ram, cucnu par puta i ustade, izadje vani, okrenu se covjeku u mantilu i kaze: “Daces mi kilu secera i kilu soli.”

“Dacu ja tebi cijelu radnju, ako ga pomjeris”

Udje on ponovo, cucnu, dograbi ram. Obrazi se napuhase, krv udari u glavu, iz usta mu izadje huuuu…Odvoji se ram od zemlje, zahukta Radosav, ko lokomotiva, hu, hu,…hu, hu i krenu polako prema catrnji. Medju prisutnima nevjerica, muk, pratimo ga u tisini, samo se cuje njegovo huktanje i skripa kamenja pod nogama. Kad dodje nekoliko metara od catrnje spusti Radosav ram na zemlju i rece: “ Ne moze vise, nemam kuveta.”

“Tu je dobro,” slozi se jedan sa kamiona, ko da je imao izbora. Vrati se Radosav do kabanice, uze torbu, stap i cutke gleda u covjeka sa mantilom. Ode ovaj u radnju, donese secer, so i jedne “Jadro” napolitanke. Strpa Radosav, bez rijeci, napolitanke i so u torbu, otvori kesu sa secerom i nagnu, ko da vodu pije. Onda malo zastade, izvadi bocu iz torbe i potegnu. Zatim se ponovo dokopa secera i nastavi tako dok kesu nije prepolovio, onda je smota, stavi u dzep, okrenu se i bez rijeci odgega ovcama.

OTOK MANITOULIN (2)

(nastavak)
Kako su ovi krajevi naseljavani? Osvajaci iz Engleske i Francuske su, sireci svoju vjeru, dolazili u kanuima rijekom koja se sada zove Francuska rijeka. Neki su zastajali, osnivali naselja, privlacili Indijance sebi i svojoj vjeri. Drugi su nastavljali dalje. Tako je jedna grupa stigla i do ovog otoka. Pravilo za doseljenike koje je uspostavila Engleska vlast je bilo: Uzmi zemlje koliko ti treba, i ako slijedece tri godine uspijes prezivjeti na njoj, tvoja je.
(Vikendica u kojoj smo odsjeli)

Tako su se bijelci uvukli u teritorije izmedju Indijanskih plemena, sto je izgleda i Indijancima odgovaralo, jer se nisu vise kao ranije, sudarali i tukli izmedju sebe. I prihvatili su te bijelce. Nisu dirali jedni druge. Nisu se mnogo ni druzili. Kako vrijeme cini svoje, Incijanci su prihvatali prednosti civilizacije koja je dosla sa bijelcima. Ne zive vise u satorima , vec u kucama koje im je izgradila vlada Kanade. Ne jasu konje , vec voze kamioncice. Oslobodjeni su placanja poreza. Vecina je na drzavnoj pomoci, od koje se, i bez ikakvog rada , moze zivjeti. I tako zive. Samo poneko radi. Vecina dodatno sverca pice i cigarete. Kod njih su cigarete jeftinije za 3-4 puta od regularne cijene, jer ne placaju poreze. Svim tim povlasticama datim Indijancima bijelci ciste svoju savjest, jer ovaj kontinent su osvojili genocidom nad starosjediocima. Indijanci nastoje da sacuvaju svoju tradiciju, i koliko je to moguce uspore neminovan dolazak zapadne civilizacije. Muskarci jos uvijek vezu repove. Pogled koji upucuju bjelcu turisti nije prijateljski i ne preporucuje se uspustavljanje kontakta ako nije neophodan. Pored sverca, uglavnom se bave izradom svojih umjetnickih djela i to prodaju bijelcima, turistima. Jos se uvijek svadjalju izmedju sebe ali se ne ubijaju.

Bar ne tako cesto kao ranije. A bijelci, potomci onih koji su se prvi doselili, su posebna prica. I oni su prihvatili neke osobine Indijanaca. Ne vole nikoga ko dodje sa strane; ni turiste od kojih zive. Vrlo su cudni, grubi, drski, u svakom susretu, u prodavnici, na putu... Ako se izgubis i pitas nesto, neces dobiti odgovor jer oni uglavnom 'nece znati'... Prodaju polako zemlju koju su njihovi preci osvojili. Tu sada stanovnici velikh gradova Kanade grade kuce, koje im sluze kao vikendice, ili za zivot u penziji. Sada su na ostrvu pola stanovnika bijelci a druga polovina Indijanci koji zive u sedam zona, oznacenih granicnim linijama i na kartama. U tim zonama zivi sedam razlicitih Indijanskih plemena. Zajednicki im je otok i izbori. Pred izbore, kao i svugdje, stranke nastoje da pridobiju sto vise glasova. To je za indijanske poglavice zlatno doba. Tada, u pregovorima sa strankama, isposluju gradnju skole, ponekad i fabrike, uz obecanje da ce glasati za odredjenu stranku. Nakon izbora, pobjednik izgradi fabriku a sefovi, poglavice masine iz fabrike rastave u dijelove i prodaju. Od zarade pokupuju nove kamioncice i tako zive i duvaju se slijedece cetiri godine, do novih izbora... Zvuci li ovo nekako poznato?!

OTOK MANITOULIN (1)

Ovim svojim malim opisom kanadskog otoka Manitoulin na jezeru Huron, zelim da otpocnem seriju, hajde recimo, nasih putopisa. Ovaj blog citaju ljudi iz skoro svih krajeva svijeta. Pretpostavljam da medju njima ima i onih koji zele da s nama podijele svoja misljenja o zemljama u kojima zive, o krajevima koje su posjetili. Ovim vas pozivam da se pridruzite. Oblici mogu biti razliciti. Mozete pisati i poslati pokoju sliku, a ako vam se ne pise, posaljite samo slike, da svi zajedno uzivamo i ucimo...

Moje utiske sa Manutoulina podijelicu u dvije epizode, jer i dalje mislim da citanje bloga duze od pet minuta pocinje da umara.
--------------------------------------------------------------
Otok Manitoulin na Huronu, udaljen je oko 500 km od Toronta.. Okruzen vodom, a na njemu stotine jezera. Sjeverno od otoka, na kopnu, kuda smo se vracali, desetine hiljada jezera. Prelijepih, svako ljepse jedno od drugog. Sama voznja i zastajkivanje pored tih jezera okruzenih sumama, je uzivanje. Otok Manitoulin je nesto sto svakako treba dozivjeti. Invazija civilizacije, koja se desila u vecini krajeva Kanade, veoma je usporena na ovom otoku.

Na njemu nema ni jedan MacDonald, ni jedan hotel. Otok je dug 130km (istok - zapad) a sirok (sjever - jug) oko 60 - 70 km. Predivni izvori svjeze vode, rijecice, vodopadi... Sve je jos uvijek kao prije 30 godina u civilizovanom dijelu Kanade. A zasto je to tako? Zato sto tu jos uvijek vlada neka cudna, nerijesena situacija izmedju bijelaca i Indijanaca. Bila je to nekada teritorija Indijanaca, kao i sve ostale u Sjevernoj Americi. Ali teritorija koju su dijelila razlicita plemena koja se nisu voljela izmedju sebe. Uglavnom su ratovali izmedju sebe. Iz ovih krajeva su i Winetou i njegovi Apachi koje je veoma vjerno i lirski opisao Karl May u svojim romanima. Ovaj pisac, nikada nije bio u Sjevernoj Americi, ali je napisao predivne knjige o zivotu i hrabrosti Indijanaca. Sve knjige Karl Maya, izdate u periodu kada sam zadnja tri razreda osnovne skole, sam procitao. Ne procitao, progutao.

Posto su moji roditelji bili zabrinuti za moje zdravlje nisu mi dozvolili da citam po cijelu noc, ja sam, da ne bih prekidao citanje uzbudljivih knjiga o Indijancima, citao pod jorganom, koristeci bateriju, koju bi oni, kad bi je nasli, oduzeli. Tad bih ja presao na ulozak od baterije koji sam zicama vezao za sijalicu. To su i bila moja prva 'elektricna' iskustva. Cak mi je tada bio i nadimak Inchu Chuna, po Winetuovom ocu. Karl May a i Zane Gray, koji se isto tako citao tih godina, su toliko vjerno opisali ove krajolike sjeverne Amerike i Kanade, da se meni ponekada ucini kao da sam tu vec bio.

SJECANJE NA DRASKA GRBICA (1949 - 2007)

Danas mislim na moga skolskog druga Draska Grbica.

Uskoro ce biti tri godine od kada mi je Njaka javio da je umro nas prijatelj Drasko.
Vjerovatno niko od vas nikada nije cuo za njega ali mene je ta vijest presjekla, jer Drale, kako smo ga zvali, mi je bio prijatelj iz ginazijskih dana, a nisam znao da je vec duze bolovao od teske bolesti. Samo su njegovi najblizi to znali, jer njegova je zelja bila da se o tome ne prica.
Drale i ja smo isli zajedno u prva tri razreda Gimnazije; i bili smo veoma bliski. Druzili smo se prije skole, nakon skole, neprestano. Bio je drugaciji od ostalih; svoj. O svemu sto se desavalo, sto smo uocavali imao je svoje misljenje koje se pocesto razlikovalo od uobicajenog. Pa i to takvo, svoje misljenje, on je objasnjavao nekako drugacije. Sada bi se to reklo 'gledao je izvan kutije'. Posto je i mene tada sve interesovalo i nije mi bilo tesko citati vise nego sto je bilo zadano, razgovarati u nedogled, Drasko i ja smo provodili vrijeme u veoma zanimljivim razgovorima koje je vecinom on profilirao. Cesto je izmislio temu, koja meni nikada ne bi pala na pamet i trazio da kazem sta mislim o tome. I tako je pocinjalo. Ponekad se jedna tema, kao partija saha, nalazila izmedju nas, po nedjelju dana. Nekada i vise.  Bile su nasa osvjezenja. Vracali smo se uz smijeh na njih nakon mnogih godina. Neke od nacetih tema nikada nismo zarsili. Ostale su izmedju nas. I druge smo uvlacili u nase diskusije, otvarali i prosirivali vidike... On je u svim tim diskisijama bio daleko ispred nas, ali nikada prepotentan, uvijek je nekako, polazeci od nasih misljenja, dosao do svog zakljucka. Navodio nas da razmisljamo drugacije. Zastajkivao kod dilema, razmisljao, analizirao kojim putem dalje. Kad bi shvatio da ga ponekad ne pratimo, on bi, neprimjetno, mijenjao temu. Sati sa njim su cesto bili minute, svaka minuta drugacija jedna od druge. Njegovi pismeni radovi iz SH jezika ( tako su se tada zvali) su cesto ostajali neocijenjeni i profesori su priznavali da jednostavno nisu bili u stanju da ocijene njegove, ponekad potpuno apstraktne radove. U cetvrtom Gimnazije smo se razdvojili, Drale otisao u drustveni, ja na matematicki smjer, ali se nase druzenje nastavilo, kao i kad je otisao u Beograd da studira Filozofski fakultet. Cesto je dolazio u Banjaluku. I dalje smo se vidjali i provodili sate u razgovorima slicnim kao u doba kad smo bili gimnazijalci. Njegovi argumenti su postajali sve jaci i potkovaniji knjigama, piscima, filozofima, koje na nisam citao, niti sam imao interes da ih citam. Ali, osjetio sam da i njega, kao i mene, nasi razgovori i dalje raduju. I tako smo nekako dogurali do devedesetih. Ja otisao u Kanadu i preko Njake doznam Draskov email. Javim mu se. Tada je otpocela nasa predivna prepiska, koja mi je u tim prvim godinama zivota u Kanadi mnogo znacila. Drasko je tada bio Direktor Filozofskog Instituta u Beogradu. Pricali (pisali) o nasem ratu, uzrocima, povodu, ljudima, politicarima, piscima. Ponovo o svemu. Ja gnjevan na Beograd, on ukazuje na onaj drugi Beograd, sakriven iza politicke sile, tih ali javan. Beograd kome je i on pripadao. Svaka njegova recenica bila je odmjerena, svaka misao jaka. Cesto je navodio i izvore, da me uputi u citanje na izvore, za sta ja tda nisam imao niti volje niti snage. Ponekad je slao zanimljive clanke. Njih sam citao jer su neki autori tada bili veoma politicki angazovani i teme politicki vruce. Htio sam da doznam ima li druga opcija u tom Beogradu, koji sam nekada volio a tada mi se gadio. Na njegovoj email listi su pored mene ponekad bili Djindic, V. Pesic, Kostunica... Zapravo, ja sam slucajno bio pored njih... Pitao sam ga jednom da li pise, objavljuje, jer to kako on pise je bilo predivno; bar koliko sam ja to mogao ocijeniti. (Na zalost te divne emailove, kao i druge iz tog doba, je neki virus u racunaru unistio). Odgovorio mi je: 'Da Canak, ja dobro pisem, ali ljudi koje ja objavljujem i citam pisu vrlo dobro, odlicno i perfektno. Ja ne mogu tako, i sramota bi me bilo... '
Nisam siguran da je u tome bio u pravu i mislim da je trebao vise pisati i objavljivati i svoje knjige, a ne samo tudje, jer on je imao svoje misljenje i mogao ga je opisati na svoj nacin koji je mogao razumjeti svaki njegov drug iz gimnazije, pa i ja, kome su egzaktne nauke bile blize od filozofije u kojoj je on zivio.

Danas je dan kad su moje misli s mojim prijateljem Draletom i eto, htio sam to podijeliti s vama...

JEZIK NA BLOGU

Cudnih li muka blogerskih!

Pokusavam da se rijesim nekih tehnickih problema kao i onih cudnih znakova kad se ukucaju navodni znaci. Igram se sa settingom i naletim na mogucnost da mijenjam jezik. Super, pomislim, to moze pomoci posto svi pisemo na nasem jeziku... E tu je zapelo. Na kom jeziku> Jer to vise nije jezik. Sad su to jezici i neogranicene mogucnosti. Mada ja i dalje mislim da je to sve jedan jezik jer svi se razumijemo, da su to sve samo varijante, koje imaju vise zajednickoga nego engleski jezik koji se govori u USA, Britaniji, Kanadi ili Australiji. Britanci teze razumiju Teksasanina, Australci Skotlandjanina, nego sto mi razumijemo jedni druge. I pored svih razlika, nikome ne pada na pamet da kroji i naziva nove engleske jezike za svaku zemlju. Zamislite, kanadski jezik ili australijski!? Isto vrijedi i za spanski. Koliko god se u zadnje dvije decenije mnogi trudili da naprave sto vise razlika, moje misljenje da samo budale traze prevode sa jednog on tih jezika na drugi. A ima budala, masala!

E sad, pita mene kompjuter, koji jezik hocu na blogu. Ja provjerih i nadjoh se u muci. Naidjem prvo na hrvatski. Probam. Nije lose. Medjitim, iako nemam nista protiv, ipak ono ozujak, nekako nisam nikad koristio, a ja se tesko mijenjam. Potrazim bosanski. Nema. Hajde srpski. Kad tu nadjem cetiri jezika ili varijante: srpski ( BiH), srpski (CG), srpski (Srbija i CG), srpski (Srbija). Probam prvo taj BiH, kad ono cirilica. Nemam nista ni protiv cirilice. Ali imam neki unutrasnji otpor da je koristim (osim kad citiram Duska Radovica) od onog vremena kad su nas, pocetkom devedesetih, pritiskali njome i ekavicom.

Sjecate li se jadnih spikera i njihovog lomljenja jezika da izgovore mleko, belo... Dragi boze, dokle ljudska glupost seze!

I tako, vratim se ja na seting na Engleskom jeziku, jedinstvenom jeziku svih balkanaca.

Razumijemo li se!?

RANKO: MOJI INTERNACIONALNI PRIJATELJI

Pametni kazu da cak i najmilije jelo dosadi…zato ja, kad mi dosade pite, baklave i vicevi o Husi I Hasi, odem kod moje prijateljice Rozario, Spanjolke koja pravi najbolju “paelu”, teniskog partnera, Japanca Takua, na domaci susi ili na casicu razgovora kod mog “coffee partnera” njemackog Jevreja, Dr. Kifera, koji ima najbolju “schprehu” na svijetu.

Rozario znam od prvih dana u Australiji. Radi kao sekretarica u Spanskom Konzulatu u Melbournu. Jedan od konzula je krajem devedesetih dobio premjestaj za Bosnu, pa me pozvala, kao jedinog Bosanca koga zna, da malo popricam sa njim. Covjek je bio sav isprepadan, kako i ne bi poslije onoga sto se tamo desavalo. Jedini koristan savjet, koji je mogao dobiti od mene, je bio da treba da se pripazi cevapa, zbog holesterola i sarajevskog smoga. Poslije mi je porucio da su moji savjeti bili u redu, jedino sam zaboravio da ga upozorim da kad Bosanci dodju u posjetu, nikad da odu. To mi je promaklo.

Dr. Kifera sam upoznao na veceri sa putopiscem Billom Brysonom, jos 1990-te. Nas dvojica smo bili jedini Jevreji na toj veceri; on pravi a ja po izgledu koji cak I najortodoksnijeg Jevreja prevari. Kad je cuo da sam Bosanac toliko se obradovao da mu je Bill bio manje vazan, a meni bilo malo nelagodno. Kad sam mu jos rekao da sam rodjen u Sarajevu, poceo je da me grlii i prica kako on “nas” i nasu zrtvu strahovito cijeni.

To mi je sve izgledalo sumnjivo dok kroz pricu nisam shvatio da on misli da sam ja jedan od potomaka spanskih Jevreja (Sefarda) koji su se nakon protjerivanja iz Spanije naselili u Bosni i sa sobom donjeli jevrejsku svetu knjigu “Hagadu” koja se tada cuvala u Sarajevu (Pitam se jeli jos tamo). Kad je napokon, ne te veceri nego za nekoliko mjeseci, saznao da nisam Jevrej, malo se razocarao ali smo ostali dobri prijatelji do danas.

Takua sam upoznao na teniskom terenu, prije dvadeset godina i uskoro smo postali partneri u dublu. Iako moj vrsnjak, “sijacu” instructor, Takuo je vec tada imao dovoljno da nije morao da radi nego je svaki dan igrao tennis I brinuo se za beskucnike, pjance i drogere.
Drugim rijecima moj drug je japanska verzija Majke Tereze. Kad je prvi put dosao mojoj kuci zena mu je dala da ponese cokoladu sa rizom, koju je kupila u jednoj od nasih radnji. Poceo je da zagleda crveni omot i tekst ispisan imitacijom japanskog pisma. Na kraju je otvorio i nije mogao da vjeruje, riza i cokolada, koja kombinacija.
Jos cudnije mu je bilo sto Jugo izum ima sliku Japanke i zove se “Mikado”. Kod Takua odem povremeno na domaci susi koji on umace u soja sos I “nesto” bijelo, lici na kiselo mlijeko, a dobiva se samo od muskih kitova. Ako je vjerovati Davidu Attenborou poneki “daju” do 350 litara. Ja obicno ne umacem u to dok me “saki” ne uhvati. Takuo mi je otkrio da Japanci nisu jeli kitove do 1945, a tada ih je nedostatak brodova i glad natjerala da jedu kitove koji su se nasukali na obalu.

KANADA 1

Cudna je zemlja ova Kanada! Svaki dan o njoj doznajem nesto novo. Sve cesce nesto lijepo. Neprestano je poredim sa onim nasim Balkanom, i uocavam sve vece razlike. Kod nas je, u ono nase doba, bilo neobicno sresti crnca, Arapa... Jedini drugih rasa zalutali na nas Balkan bili su studenti, poneki poslovni partner, kao Japanci u Incelu, privremeno. A ovdje u Kanadi, ljudi iz cijelog svijeta! Mislim da nema tacke na svijetu iz koje neko nije doselio u Kanadu. Slicno je i u USA. Citam, slicno i u Evropi. Vidim Evropske fudbalske i kosarkaske timove. Sve manje bjelaca! Citam opet, u Evropi se vode nekakve discusije da se imigracija kontrolise, desne snage preuzimaju polako politicku kontrolu. Nakon Septembra 11. , i u USA su sve cesce takve diskusije. Kanadu to ne uzbudjuje mnogo. Kanada ima svoj plan da primi svake godine oko 250.000 imigranata iz svih krajeva svijeta, koji ce raditi poslove koje kanadjani bas ne vole raditi, naseljavati krajeve gdje kanadjani bas ne vole zivjeti. I tako vec godinama. Radim u firmi sa 150 zaposlenih, iz 26 zemalja svijeta. U proizvodnji gdje radim samo je jedan inzinjer rodjen u Kanadi, mladi Rade, porijeklom iz Like. Svi drugi su rodjeni u drugim krajevima svijeta.

Na slici su ljudi rodjeni (s lijeva na desno) u Iranu, Italiji, Rusiji, Iranu, Filipinima, Iraku, Rusiji, Gajani, Ukrajini, Filipinima, Rumuniji, Kanadi (kom.1), Grckoj, Filipinima... I svi radimo, rjesavamo probleme, dogovaramo se, ponekad i malo zustrije ali problema vezanih za necije porijeklo ili naciju nema. Pokazati u ovoj zemlji netrpeljivost na nacionalnoj osnovi, ili ne daj boze sexualnoj orijentaciji, znaci zapecetiti sebi sudbinu. Tada si cijelu Kanadu, sve te razne narode okrenuo protiv sebe.

Ne treba idealizirati , ima i ovdje i nacionalizma, rasizma pa i fazizma, ali su svi ti 'izmi' tako dobro kontrolisani, da su jednostavno zanemarljivi. Mene su za vrijeme Olimpijade odusevili navijaci. O navijanju i pristupu sportu u Sjevernoj Americi, i poredjenju sa tim istim u Evropi , mislim da treba da otvorimo posebnu temu, ali za sada, rekao bih sta me odusevilo na nedavnoj zimskoj Olimpijadi u Vankuveru. Kad je Kanada igrala protiv Rusije hokej, nacionalni kanadski sport, sala je bila puna publike sa zastavama. Skoro polovina je bilo ruskih zastava. Zastave izmijesane, ruska do kanadske. To su vjerovatno dva prijatelja, oba rodjena u Kanadi, ali jedan porijeklom Rus, dosli zajedno da navijaju, jedan za Rusiju , drugi za Kanadu. I niko nikoga ne gurka niti provocira. Svi uzivaju. Kanadski navijaci,  su na kraju vise uzivali od ruskih, jer je Kanada pobijedila. Poslije par dana, Kanada igra protim USA, finale Olimpijskog turnira. Ponovo zastave. Ovog puta ubjedljivo vise kanadskih ali i veliki broj USA. Ponovo svi masu, niko nikoga ne dira. Vije se i nekoliko ruskih zastava. Kamera zumira jednu od njih. Na ruskoj zastavi krupnim slovina napisano:“ Go, Canada, go“. Vjerovatno je to jedan od ruskih navijaca sa prethodne utakmice iskoristio zastavu i na ovoj utakmici dopisao svoja navijacka osjecanja. I nikome to ne smeta. Cak nisam ni citao komentare na tu pojavu. Svima je to normalno. Niko nikoga ne vrijedja. Svima je vazno da se zabave, a ako jos i Kanada pobijedi onda je festa kompletna.

Zato sve vise volim ovu zemlju.

NATASA: JALTA-JALTA

Dragi blogeri,

moram na kratko prekinuti vase muske razgovore, ovim kratkim prilogom, koji vas vjerovatno nece potaknuti na komentar, ali mozda potakne kolegice da se ukljuce.
Mario je zapoceo s koncertom, a ja cu nastaviti s poznatim mjuziklom, Milana Grgica i Alfija Kabilja, Jalta-Jalta, praizveden prosinca 1971., koji sam sinoc gledala. Vjerujem da su neki od vas gledali stari postav, ako ne, barem se sjecate poznatih songova - Tri sobara, Zelena livada, Whisky, votka, gin, Jalta, Jalta, Čunčurluk, Sto ce biti s nama sutra i Neka cijeli ovaj svijet. Sjecate se, vjerujem i Sande Langerholz, Borisa Pavlinica i Rikarda Simonelija.
Premijera je odrzana prije nekoliko dana.

Vjerovatno ce vas iznenaditi da je redatelj i ovog puta neunistivi Vlado Stefancic (1931.g) i da je unatoc visokim godinama ostao gotovo nepromijenjen, kako fizicki tako i duhom, entuzijazmom i nevjerovatnom energijom.

Predstava je dinamicna parodija, puna likova, songova, sarenila boja, pa cak i libreto od kojeg se ne ocekuje previse u mjuziklima, operetama i operama, nije bio los, izazvao je spontan buran smijeh i aplauz. Scena i kostimi su vrlo dobri, a posebno raduje uigranost plesaca i izuzetni glasovi novih mladih clanova ansambla.

Cini nas zadovoljnima i spoznaja da osim uprizorenih standardnih opereta i poznatih mjuzikla – Chicago, Briljantin, S ljubavlju - Janis, Aida Eltona Johna, imamo i domacih djela izuzetno dobro primljenih kod publike i kritike - Dundo Maroje, Jalta-Jalta, Mala Florami, Gubec beg, Gricka vjestica, Karolina Rijecka,...
Ako vas put nanese u Zagreb, Split ili Rijeku i budete imali vise vremena potrudite se pogledati neku od ovih predstava, bit ce te ugodno iznenadjeni, kao sto smo bili svi, koji smo ih gledali.
http://www.tportal.hr/kultura/kazaliste/59372/Jalta-Jalta-Novo-proljece-dobre-stare-dame.html
http://www.komedija.hr/repertoar/prva.htm
http://www.komedija.hr/okazalistu/vlado.htm

Natasa

RANKO: SJECANJE NA ODLAZAK U BEOGRAD

Valjda sam ja te 1963 odlucio da se promjenim i postao dobar ucenik i uzoran pionir, a mojoj uciteljici to svakako nije promaklo pa me je odlucila poslati, sa grupom od nekoliko “odabranih” pionira Brace Pavlic skole, u Beograd, na proslavu 29. Novembra, Dana Republike. Imalo je to i svoju cijenu. Kad mi je uciteljica, bez objasnjenja, rekla da idem kuci i pozovem oca da odma dodje u skolu, nisam imao pojma o cemu se radi. Mozda je moja transformacija, na bolje, bila prebrza i neocekivana za moga oca, pa kad sam ga nasao da igra sah sa komsijom Velijom i rekao mu da ga uciteljica hitno zove, sve mu se okrenulo. Na putu do skole me je ko zna koliko puta upitao zasto ga zove. Valjda je htjeo da se pripremi, ko zna? Uglavnom svako moje “ne znam” je izazivalo sve veci bijes i bilo popraceno obaveznom cuskom. Sta sam mogao, ko i svako drugo dijete, branio sam se placem. Kad je otac usao u zbornicu i strogo mi naredio da cekam, ocekivao sam najgore. Poslije kad je izasao iz zbornice zamisljen ali cinilo mi se manje ljut i kad me nije odma odalamio, kao sto sam ocekivao, bilo mi je lakse. Na putu kuci me nije tukao, ali je stalno ponavljao: “Samo mi probleme pravis.” Kod kuce sam saznao i razlog “problema”. Trebalo je da mi se kupi odjeca za odlazak na proslavu 29. Novembra u Beograd. Put je izazvao veliko uzbudjenje u skoli i kod kuce, a i ocekivalja su bila velika. Na put sam krenuo u novom odijelu i sa posudjenim kofercicem komsije Pere, fudbalskog sudije. U kofercicu, koji je bio velicine onoga sto danasnje curice imaju kao obaveznu igracku, su bile sve moje stvari, a u unutrasnjem djepu sakoa koverta sa pismom. Na polasku, a isli smo vozom, me je otac potsjecao: “Nemoj da slucajno izgubis pismo.” To pismo, koje su moja uciteljica i otac, ko zna koliko puta, sastavljali, mijenjali dopisivali, krizali i tjerali me da ga naglas citam, je trebalo da bude procitano Drugu Titu. U Beogradu smo bili smjesteni kod djece, nasih vrsnjaka. Sjecam se da smo isli u Kosutnjak, zooloski vrt i da smo prisustvovali priredbi u Domu Sindikata. Na toj priredbi je specijalno za nas vjezbao “Zlatni Konjanik” Miroslav Cerar.

Kako sa godinama masta radi, dodaje i uljepsava stvari to bi se ocekivalo da su moje uspomene na Beograd svake godine sve bogatije i ljepse. Posto sam cijelo vrijeme bio bolestan i imao temperaturu to su moja sjecanja sa toga putovanja ostala vrlo maglovita. Jedino cega se jos sjecam je neki dosadni film o kaludjericam, koji smo gledali prije naseg povratka vozom kuci.

Poslije se u nasoj kuci vise nikad nije o tome pricalo. Nije bilo ni razloga, Tita nisam ni vidio, a i pismo je ostalo neprocitano.

Ranko

RANKOVO PISMO I MOJ ODGOVOR

Ovako smo se Ranko i ja prosle nedjelje ponovo upoznali. Kad je on juce otkrio i moj nadimak Bato, kako me zovu samo kod kuce i u Strosmajerovoj, nigdje vise, shvatio sam koliko se on dobro sjeca tog naseg djecackog perioda, a i koliko su moja sjecanja izblijedila.

Dragi Canak,

Posto sam se vec javio, na Vjekin savjet to bih zelio i da se predstavim i pozelim Ti mnogo uspjeha sa Tvojim blogom.
Nasi putevi su se svakako ukrstali, obadvojica smo isli u Brace Pavlic skolu i poznavali iste ljude. Kad smo kod osnovne skole, pitam se da li si Ti za 29. Novembar 1963 godine isao sa nama u Beograd. Znam da je bio Darko Jese, a cini mi se da si i Ti bio. Ja sam stanovao u Vakufskoj Palati a poslije kod Kina Kozare. Zavrsio sam srednju tehnicku skolu u Banjaluci i fakultet u Sarajevu. Radio sam kao inzinjer u Energomontu i Unisu u Ramicima a 1987 se otisnuo u svijet, pa sve do danas. Inace nisam mnogo pismen, iako mnogo citam, a i sto sam znao pisati sam za ove dvadeset i tri godine zaboravio. Medjutim ja volim pricati pa se zato i javljam i nadam se da Ti moje pisanje nece smetati. U svakom slucaju sam apolitican a kako nisam, na srecu, bio u Bosni devedesetih, to nista ni nemam namjeru pisati iz tog perioda.
Jos jednom puno pozdrava i srece sa Blogom
Ranko Dumnic

---------------------------------------------------------------------------------------------------
Dragi Ranko,


veoma mi je drago sto si se ti javio. ( Ovo ti a ne ovo Ti, molim te prihvati ,jer je to samo iz razloga da sto brze kucam).
Nasi su se putevi Ranko veoma ukrstali. Eto i taj odlazak u Beograd za Titov rodjendan 1963.g. Da, jesam bio. Tada sam svirao harmoniku na svim priredbama Braca Pavlic skole u Domu Kulture. Stanovao pored igralista skole u kuci na cosku Storsmajerove i Aleje. Igrao Hlapica u onoj predstavi Segrt Hlapic, vodio konferansu na priredbama skole, neprestano igrao kosaku na onom skolskom igralistu itd.. (Al' se dobro hvalim!) Probavao mnoge stvari, kao i svi mi u tom uzrastu. Kasnije Elektrijade, gdje sam igrao kosarku i vodio banjalucki tim. Na tim Elektrijadama sam shvatio i zavolio Jugoslaviju.
Ti i ja smo se vjerovatno citav zivot poznavali 'iz vidjenja', a mozda nikada pozdravili, ili samo 'klimnuli glavom uz pozdrav'.
Citao sam tvoje pisanje. I tvoje i Vjekino i Brujino. Divim se vasoj memoriji. Ja se time ne mogu pohvaliti , ali ipak pamtim neke detalje, duboku urezane. Imena, na zalost ne pamtim nikako. Cak i kao mlad sam sviju pozdravljao sa 'Zdravo starac' da se ne bih otkrio.
Sto se pisanja tice, ne budi preskroman. Svi mi zaboravljamo svoj jezik. Jedan od razloga sto sam i zapoceo ovaj blog je da pisem, da se dopisujem i da citam, da usporim zaboravljanje.
Niko od nas nije knjizevnik, niti ce biti, ali znamo pisati. Ja mislim da ja samo brzo lupam po tastaturi jer sam u vojsci bio sifro-teleprinterista, pa lupam li pupam. Tastatura se pusi.
Sto se politike tice. Ja mislim da je ljudsko bice po prirodi politicno. Rijetki su apoliticni i ja im se divim. Mi, dragi moj Ranko, nismo politicni za balkanski politicki brlog, jer ne masemo zastavama niti nam pripadanje nekoj od nacija znaci ista posebno. To sto sam ja Srbin ne cini me nista boljim niti gorim od mog kuma Made, ili od Italijana sa kojim sada radim. (Ustvari, ja jesam bolji od Made, ali u kosarci). Misliti ovako, je veoma jasan politicki stav. Jedino sto smo mi sa ovakvim svojim stavom u odredjenom, vaznom trenutku, postali manjina i povukli pred organizovanom hordom nacionalista i fasista raznih vrsta i predznaka. E zato sto se u toj hordi nisam zelio naci, napustio sam Banjaluku 1993. I ne kajem se ni malo. Sretan sam sto nisam vise tqamo, ma koliko Banjaluku i dalje osjecam i volim. I taj sudar osjecanja, ta kontradikcija u meni, je jedan od razloga da zapocnem blog. Naravno, ne mislim trositi svoje a ni vase vrijeme u neprestanom vracanju taj teski period iz nasih zivota, koji si ti na tvoju srecu izbjegao, ali mozemo pricati i o tome.
Ranko moj, imas i ti stotine razloga da mi (nam) se pridruzis u konobi. Nastojacu da u njoj odrzavam atmosferu kakvu sam skoro citav zivot imao oko sebe: zdravu, ljudsku, uz sale koje su me spasavale i kad mi je bilo nateze. Pridruzi se, i pomozi nam da odrzavamo zdravi banjalucki duh, pa ma gdje se nalazili.
Pozdravljam te,
Canak

KAPITEN ANGEL

Angel Trajkovski, nekada igrac, kapiten i trener Kosarkaskog kluba Borac, je od kada ga pamtim bio 'kapiten'. A pamtim ga jos iz ranih pedesetih, kada smo zivjeli u istoj zgradi na kraju Strosmajerove. Tu je porodica Trajkovski stanovala prije nego sto je sagradjen Titanik , a onda su preselili u sam centar grada. Pamtim i njegove tri sestre od kojih je Lena, kasnije reprezentativka Jugoslavije u kosarci, bila moja prva ljubav. Tada sam vjerovatno imao tri – cetiri godine, neprestano se igrao sa Lenom, veoma pazio da ne povrijedim njenu desnu ruku koju je ona u jednoj od nasih igara slomila i dugo nosila gips. Uvijek sam je drzao za njenu zdravu lijevu ruku. Nase druzenje su stariji djecaci i djevojcice iz komsiluka primijetili i zadirkivali nas. Mi smo se pomalo stidili ali i dalje jednako drzali za rukice.

Nakon sto su Trajkovski odselili iz Strosmajerove izgubili smo potpuno vezu, kao da smo zaboravili jedni na druge, kao da su odselili na kraj svijeta a ne na kilometar udaljenosti. Ali tako je to bilo u staroj Banjaluci. I sve bi tako i nastavilo da se u moj zivot nije umijesala nova ljubav, koja ce postati i ostati moja zivotna ljubav - kosarka. Imao sam nekih 12 godina kada je Prle (Milan Tosic), tada trener i igrac Borca zapazio da dan i noc visim na novom kosarkaskom igralistu Braca Pavlic skole, i rekao da dodjem pogledati trening kosarkasa Borca. Kosarkasi su tada trenirali na igralistu Gimnazije. Oko igralista su uvijek bile desetine djecaka, koji su, kao i ja, upijali svaki njihov pokret. I tu ugledam i svoga bivseg komsiju, vec odraslog Angela Trajkovskog, kako trenira. On ogroman, visok, snazan. Ja mali deckic koji je gledao, pamtio i nastojao da ponovi, sve pokrete tada vec zvijezda u nasim ocima: Bate, Angela, Staka, brace Crnic, Ace, Proke, Jese, Borke, Bore, Prleta, Koste... Mojoj sreci i ponosu nije bilo kraja kada je Angel prisao nama djecacima i mene pozdravio sa 'gdje si komso'. I danas me Gele isto tako pozdravlja. A proslo je pet i po decenija od kada vise nismo komsije. Sjecam se i prvenstva Bosne i Hercegovine u kosarci, na istom tom igralistu u kojoj je Borac, u finalu, mislim, pobijedio sarajevsku Bosnu. Ta kosarkaska atmosfera sa gimnazijskog igralista se kao groznica sirila Banjalukom. Kosevi su poceli nicati na svim stranama Banjaluke. Titanik je tada bio centar kosarke. Svi djecaci iz Titanika su trenirali kosarku, i svima je Angel bio uzor. Ubrzo nakon sto je Prle prestao aktivno igrati kosarku, Angel je postao kapiten. Ne znam tacno broj godina, ali on je bio kapiten Borca sve godine dok je igrao. I ne samo to. I nakon sto je prestao igrati on je ostao kapiten. Cak i nama, koji smo kasnije presli i igrali u drugim banjaluckim klubovima, Angel je bio kapiten. Jednostavno kosarkaski kapiten Banjaluke. Pamtim kako smo, nakon neke utakmice naStadionu sportskih igara,  imali obicaj da sjednemo u hladovini baste hotela Bosne. Mi, tada studenti – Angel vec zaposlen. Nikada nije dozvolio da mi platimo ceh. Uvijek bi rekao ' ja radim , vi studirate. Vi cete placati kad budete raditi'.

Danas Angel zivi u USA. Redovno igra tenis, koji mu je postao druga sportska ljubav i odrzava dobru fizicku i psihicku kondiciju. U USA i Kanadi danas zivi cijeli jedan tim bivsih korakasa iz Banjaluke, Sopen, Bojer, Majk, Fuad, Kopanja, Bob, Said, Bleki... Angel nas je sviju i ovdje povezao. Redovno se javlja, salje savjete, povezuje sa ostalim kosarkasima i sportistima. Javlja najnovije kosarkaske vijesti iz Banjaluke. Organizuje prikupljanje pomoci za nase sportske prijatelje u Banjaluci. Ukratko, ostao je sto je i bio: kapiten, uzor. I dalje je vezan i za kosarku i evo jedne od poslednjih slika koju nam je poslao. Ekipa koju i on trenira osvojila je najveci turnir za svoj uzrast 1996.godiste. Siguran sam da je i tim klincima Angel uzor, kao sto je nama bio; i ostao.

PUTOVANJE KROZ AUSTRALIJU

Neki australski banjalucani su prilicno aktivni. Hajde da zbog njih, kao i drugih banjalucana koji zive u Australiji,  i nas samih, bolje upoznajmo tu zemlju-kontinent.
Ako niste na poslu ukljucite zvucnike i uzivajte u predivoj muzici. 
Kad se otvori stranica linka, izaberi DOWNLOAD, zatim OPEN.
(Nadam se da cemo uskoro ove linkove otvarati malo elegantnije)

http://www.box.net/files/0/f/39031442#/files/0/f/39031442/1/f_402214864

POSAO ZA PENZIONERE 2

Fazon propao. Nema zainteresovanih. Evo slike sa radnog mjesta da vidite kakvu sansu neki propustaju.

UPOZORENJE! KLIKNI NA OVAJ LINK SAMO AKO SI STARIJI OD 18 ILI MLADJI OD 78 GODINA


Ovo me podsjeti na nedavnu nepriliku u koju me uvali tz. 'spam' koji sam od sebe, sa moje email arese, posla svim mojim kontaktima reklamu za Viagru. Ali bas svim kontaktima, pa i onim poslovnim, i agencijama za trazenje posla... Bruka kompletna! Skoro svi moji prijatelji, rasuti po cijeloj kugli zemaljskoj, su se javili da kazu kako to cudo njima ne treba (gluvo bilo), cak su neki navodili i neke performance brojke da potvrde svoju muskost. Cestitam! Dobro se drzimo! ( Usput, ja sam u te brojke vjerovao, sve dok i ja nisam poceo lagati; davno) Imam neki cudan osjecaj da je balkanskom macho muskarcu muskost vaznija od icega; mozda cak i od nacije. Javila mi se i jedna agentica, kanadjanka. Vrlo uljudno me tjesi i kaze da njen muz to koristi vec godina, i to uspjesno. On vjerovatno ni ne zna gdje je Balkan. A vjerovatno ni ona...na zalost...
Canak

POSAO ZA PENZIONERE 1

Ja jos nisam penzioner, ali pripremam se. Vjerovatno medju onima koji svracaju na ovaj blog ima onih koji su zainteresovani. Pogledajte oglas pa odlucite. Neki nasi ljudi koje poznajem su vlasnici apartmana u Jamajci. Evo oglasa koji sam upravo dobio:
Posao je za penzionisane muskarce u punoj snazi:
Opis posla: Asistent u skoli jahanja
Lokacija: Plaze na Jamajci
Plata: $5/dnevno
Potrebno ljudi: 3
Javiti se na…..
Plata i nije neka, ali su smjestaj i hrana obezbijedjeni. Znam i da zivot u Jamajci nije skup. Cak i bukvalno.
Da ne bih uzalud trosio vrijeme, samo ako bude zainteresovanih, postavicu sliku sa radnog mjesta i adresu.

MARIO: KONCERT

Bio ja na koncertu, tj. Koncertu. Kad god slušam dobru muziku u Domu kulture osjećam se nekako svjetski, tj. Svjetski. S razlogom, jer dobro ugođeni tonovi se dodatno zaoble, zasvijetle bistrinom odležanog vina i popune skladnu dvoranu baršunastim bukeom. Voljeli smo se Dom kulture i ja godinama, u žestokoj svađi smo također bili, a kasnije smo ipak shvatili da je muzika jača od tvrdih principa. Klavir na Koncertu bio pod apsolutnom kontrolom (Karola) Radziwonowicza. On odsvirao u dahu, ja ostao bez daha. Kritika kaže da je Radziwonowicz naprosto briljantan, a ja usto žalim što je klavijatura onog našeg Steinway-a isuviše kratka... jer kad se Radziwonowicz (što volim pisati ovo prezime) razbaca, njegove ruke osjete da je dirki naprosto premalo. Doduše postoji opravdanje: klavir je naslijeđen iz onog socijalizma što je gospodin Radziwonowicz primio sa velikim razumijevanjem jer i sam je živio u istim vremenima (Razmišljam da li bi onomad prije koncerta drug Nandi i majstor Marko na zahtjev velikog pijaniste naštiklali koju oktavu?).

Može li se Koncert završiti s A dur polonezom? Može, al’ samo oficijelni dio, a za dobru publiku (bravo mladi!) od odličnog pijaniste (bravo Radziwonowicz!) ekstra slatkiš.

Buran završni aplauz koristim i da malo protegnem vrat: u prvom redu već godinama nema profesora Nakića, nema još nekih dragih... vidim uštirkanog direktora bez supruge, tu je i en-en ugledni Poljak,... hmm, vidim i jedno upražnjeno mjesto... Da, ta stolica je izgleda bila namijenjena za našeg Đoku K. Koncert je upriličen uz Šopenov jubileum.

Mario

VRTOGLAVICA I VIRUS

Od juce imam vrtoglavicu.

A i laptop mi ima virus.

GDJE JE USTVARI BIO NAS PARKIC?!

Do sada smo dobili tri lokacije naseg parkica: na Vrbasu kod Zelenog mosta, kako ga je Lazo locirao, izmedju Doma Kulture i Opstine, kako Sejo kaze i treca, na mjestu gdje je kasnije izgradjen Zenit, kako Ranko-Abu rece. Ja znam jos jednu lokaciju parkica, izmedju Pozorista i Insanica pekare. I to je bio parkic.
Zahvaljujuci Mirsi evo slike bar jednog od parkica.

Ustvari, ja mislim da se nas parkic premjestao. Do zemljotresa je bio na mjestu gdje ga je Ranko locirao. Kad je Zenit izgradjen, pomjerio se izmedju Opstine i Doma Kulture. Jedno vrijeme se i povrsina izmedju pozorista i Insanica pekare zvala parkic. Ustvari on je uvijek bio tu negdje, u samom centru grada, ali malo sklonjen od ulice, da bi curice i djecaci mogli, malo zaklonjeni od roditelja i njihovih javljaca, popusiti cigaretu, a neki bogami i nesto jace. Pa kad se ta aktivnost zavrsi, predje se malo na stubice da se bolje vide prolaznici, pa opet nazad u parkic, pa stubici...

Tako se, mislim, nas parkic pomjerao za onima koji su se u njemu sastajali i druzili. Slicno nekako se i nas grad pomjera za nama koji vise nismo u njemu. On je sada i tamo gdje je uvijek i bio, u Bosni, ali i u Kanadi, i u Zagrebu, Australiji, Beogradu, Svedskoj, Rijeci, Londonu, Sarajevu, USA, Bijeljini, Njemackoj... Gdje sve nije nas grad... Sa svih ovih lokacija je ovaj blog citan u prvih par dana postojanja. U svoj nesreci koja nas je zadesila, trebamo biti i sretni zato sto se komunikaciona tehnologija ovako dobro razvila u poslednjih dvadeset godina, i imamo mogucnost da bar na ovaj viruelan nacin nastavimo da zivimo u nasem gradu, sa nasim prijateljima.

Ako neko zna jos neku loackiju parkica ili je siguran da je jedna od gore pomenutih bas ona prava i jedina, ako znate vise o istoriji parkica, javite se. Covjek je nazadovoljniji kad nesto nauci...

Canak

NAKON FESTE

Sada, kad je prosla i festa i mamurluk, kad smo prebrodili te prve dane, da vam se zahvalim, svima vama koji ste se javili a i vama koji niste, ali ste citali i provjeravali sta se to u konobi desava. Znam ja, javicete se vi kasnije, kad osjetite atmosferu.

Ceh je slijedeci: moja Ljilja, Prezo, Mario, Fuad, Gugi, Caja, Marinka, Lazo, Vjeko, Sejo, Sveto, Mirso, Barbara, Penso, Ado, Alma, Njaka, Made, Natasa, Ranko-Abu, Gele, pa i nas podmladak Ervina, Neso i Maja, svi su platili po jednu turu. Sad vi prebrojte koliko je to pica popijeno. Vecina se, naravno, prebacila na bezalkoholna pica, ali bilo je i onih, necemo ih 'imentovati', kojima se nije dalo nigdje prebacivali. Neki od njih, od te prve noci, nisu vise ulazili u konobu. Poznavajuci ih, znam da se sad popravljaju u nekoj od svojih baza gdje je tiho i gdje ih niko nista nece pitati. Ostali nisu imali sansu da plate ni jednu turu. Na sta bi to licilo da su imali?! Posto sam i ja financijski dobro prosao, slijedece nedjelje je svaki dan jedna tura od mene a bice i sira i prsute.

Da odgovorim na neka od pitanja koja su mi postavljena u medjuvremenu.

Sta je koncept ovog bloga?
Koncept je da se sastajemo, druzimo, pricamo, prisjecamo, planiramo i ostanemo bar ovako virtuelno zajedno, sve dok nas to zabavlja i ne oduzima previse vremena. Onog trenutka kad, i ako, sve to prestane, necemo dalje na silu. Tada smisljamo nesto drugo. Naravno, ko dobaci...
Koje teme?
Sve koje nas interesuju, recene tako da nikoga ne vrijedjaju, i za koje i Kerber misli da ima zainteresovanih.
Kako cesto?
Kad ima tema i inspiracije. I vremena da se pripreme. Ovo se odnosi na sviju nas, ne samo na mene.
Ko pise?
Svi koji to zele. Sto je vise vas vrijednih, meni lakse i duze ce trajati. Ali i kad se ne javljate, ja se ne ljutim. Ja cu pisati kad imam o cemu da pisem, vi cete komentarisati ili samo citati...
Zasto konoba a ne kafana?
Zato sto mi je kafana, kao i mehana uvijek bila nekako gruba rijec. Restoran, nekako sterilan. A kad me neko zovne u konobu, meni toplo oko srca.
Zasto naziv konobe Parkic a slika Vrbasa?
Kako to i Sejo objasni, Parkic je oznacio dio nasih zivota. Ostali vazni banjalucki toponimi su vec bili zauzeti kad sam ja pocinjao ovaj blog. Sliku parkica, onog koga pamtimo sa neinventivnim ali nama dragim spomenikom od sedre, nisam jos nasao.
Sta ce taj Kerber raditi?
Odabirati sta je to za objaviti, a sta ne, bilo to tema ili komentar.
Hoce li otjerati finu raju, onako ruzan na ulazu?
Nece. Finu raju nikad niko nije tjerao. Jeste Kerber ruzan, ali je dobrocudan. Ne donosite mu hranu. Jede samo iz vlasnikove ruke.
Sta kad on odluci da neko ne moze uci?
Nema ljutis ako Kerber kaze ne. Drugi put ce mozda biti drugacije.
Hoce li biti politike?
Naravno. Politika je svugdje oko nas. Ko kaze da je nema i u sportu, cak i u braku!? (Sad sam malo pretjerao, a mozda i nisam...) Svugdje. Cak i medju pticama. I tu ima politike. Neko voli slavuje, neko galebove, a neko orlove. Neko dvoglave... Sve moze biti politika a i ne mora...

Pitajte i dalje. Ako ne znam odgovor sada, naucicu. A pitacu i vas.
Sjecanja blijede. Treba ih zabiljeziti.

Canak

NATASINA CESTITKA

JOS MALO CVIJECA ZA 8. MART

Na moj email mi je pristiglo jos malo cvijeca za 8. mart a i za novog clana porodice Anusic Yap.
Ruza je Vjekina, australska, a mimoze, osmomartovske mimoze, sam dobio, da ih dam Biljani, od jedne drage mi prijateljice koja vjerovatno ne zeli da joj se ime ovdje pominje, za sada...

SRETAN VAM 8. MART

Najdraze nase,
u ime svih nas, balkanskih grubijana pamucnih dusa,
zelim vam sretan 8. mart, uz cvijece koje vam je poslao moj drug Zeljo Saric.

PRINOVA U PORODICI ANUSIC YAP

Pomalo sam se pribojavao da ce mi neko poslati jednu od tuznih vijesti koje, na zalost, dobijamo skoro svaki dan. Nisam bas zelio da prve dane bloga obiljezi neka takva vijest. I evo, potrefilo se da nas sviju mogu obradovati lijepom vijescu.


Juce, 7.3.2010, je Ivana, kcerka nasih prijatelja banjalucana I cajevcana Ante (Tonija) I Vesne Anusic, koji zive ovdje u Torontu, gdje I vecina nas banjalucana, rodila sina.

Sve proteklo u redu. Ono sto mene fascinira je slika Ivane, na nogama, muza joj Steviea I sina, napravljena pola dana nakon poroda. Slika sve govori!

Neka ih sviju prati zdravlje I sreca!

Canak

SEZDESETI RODJENDAN RK BORAC (Cuvaj proslost - imaces buducnost) II dio

Izgleda da tamo kod nas nista ne moze bez kontraverzi. Evo i proslava 60 godina RK Borac je izazvala u Banjaluci razlicite diskusije..
Mirso mi je poslao izjavu legende Pere Perovica, u kojoj on zali sto se 60 godinjica ne obiljezava onako kako bi trebalo.
Medjutim, Boris Djogo, sin nekad talentovanog kosarkasa, mog druga Lemija (fala bogu bar je banjalucko dijete), sportski direktor RK Borac, kaze da se proslava priprema.
Moram reci da mi njegova izjava djeluje nekako, hajde da kazem prazno, jer su proslavu 7. marta, poceli diskutovati 3. marta. Kao da ih je Pero Perovic trebao javno prozvati, pa ce oni sada nesto na brzinu skontati.
Canak

MIRSAD: ČUVAJ PROŠLOST, IMAĆEŠ BUDUĆNOST!

Šezdeseti rođendan RK Borac
Prije 60 godina, 7. marta, davne, 1950. godine 'rođen' je najbolji i najtrofejniji banjalučki klub, klub imena RK BORAC, koji je godinama bio sinonim sporta od Banja Luke pa nadalje.
Banjalučki sportski ponos je bio prvak i vicešampion Evrope, pobjednik IHF Kupa, osvojio 7 titula državnog prvaka (SFRJ), 10 pehara pobjednika Kupa 'Maršala Tita', 1 pehar pobjednika Kupa Bosne i Hercegovine!
Zar je to malo za jednog šezdesetogodišnjaka!?
A za sve su ''krivi'' Hamdija Kadunić, Vojo Misaljević, Hamdija Ibrahimbegović, Mirko Antonić, Ljerka Tibold, Nasiha Kršlak, Dragan Savčinski, Marko Ančić, Limun Papić, Sulejman Ibrahimbegović, Tihomir Štraus, Aco Ravlić, Nada Vogrin, Ante-Šjor Friganović, Petar –Pero Perović, Rifat-Cuco Hadžialić... koji prvo osnovaše rukometni klub pri SD Željezničar, koji se 1952. godine preimenova u RK Borac koji traje i dan danas.
Dugo je vrijeme Borčevog bitisanja, duga je lista trofeja a najduža je lista onih koji su bili RK Borac u bilo kojem svojstvu. Šteta što svi Borčevci ne mogu 'stati' na ovaj virtuelni prostor za svoj 60. rođendan, a kako bi i 'stali' kad bi za takvo nešto trebala knjiga od 2-3 toma da se sve spomene, zapiše, slike postave....
Banjalučki Ponos je svojoj Banja Luci dao preko 30 reprezentativaca, 6 zlatnih i 5 bronzanih olimpijskih medalja, 3 zlatne, 4 srebrene i 6 bronzanih medalja sa svjetskih prvenstava, 9 zlatnih i 7 srebrenih medalja sa balkanskih prvenstava... ali i 7 zlatnih medalja sa omladinskih svjetskih prevenstava!
Ko može, ko smije, zaboraviti rukometne legende Jerolima-Džokera Karadžu, Peru Perovića, Vladu Jovića, Abasa-Aku Arslanagića, Nebojšu Popovića, Milorada Karalića, pok. Dobrivoja Seleca, Zdravka Rađenovića, Zlatana Arnautovića, Bartola Rodina, Irfana Smajlagića, Jovicu Elezovića, Envera Kosu, Petra Čivića, Iztoka Puca, Gorana Stupara, Acu Kneževića... oca Hamdiju i sina Zlatka Saračevića, pa braću Stanivuković Bobu i Mimu, braću Golić Boru i pok. Momu, braću Kekere (Kekerović) Milorada i Milu, te Miru-Geroja Bjelića, penaldžiju Jovu Kerkeza, Prohaske...., pa svestranog Antu-Šjora Friganovića ili Franju-Macu Bezrodnika, krhkog sportistu koji je igrao i košarku i rukomet i fudbal ?
Zar se smije zaboraviti da su Ako i Pop igrali za reprezentaciju Svijeta, da su 2000. godine, u izboru ''World Handball – Magazin'' oficijelnom glasilu IHF, Jerolim Karadža i Irfan Smajlagić izabrani u najbolju 'sedmorku' stoljeća !?

Ko može, ko smije, zaboraviti trenerske legende Sulejmana Ibrahimbegovića, Voju Misaljevića, Peru Janjića... pa entuzijaste, vječite 'Borčeve ljude' Vladu Ćetkovića, Ekrema Vehabovića, Simu Bajića, Dragu Robovića, Bracu Stanivukovića, Kemala Ekića, Ratka Dejanovića...?
Ko može, ko smije, zaboraviti najbolje navijače i navijačice sa Stadiona sportskih igara, kojeg više nema, a pogotovo Navijača pok. Hasana Hatića 'pionira' današnjih 'navijačkih grupa' ?
Koliko toga u i oko RK Borac nije, ovdje, spomenuto? Nažalost, ne može... jedino su knjige adekvatan prostor... a kad bi moglo i 'filmska traka' bi bila podugačka.

Mnogi od nas ih nikad nećemo zaboraviti, siguran sam!
Nekada se redovno obilježavao Borčev jubilej – za 10. rođendan je izdata knjiga 'Borac šampion' (A.Ravlić, 1960), za 25. rođendan je održana prigodna svečanost u Domu JNA (1975), 35. rođendan je dolično obilježen u hotelu Bosna promocijom Borčeve monografije (1985), a 50. rođendan je proslavljen u Narodnom pozorištu.
A danas? Šezdeseti rođendan je izgleda zaboravljen?
U Banja Luci ljudi koji 'vedre i oblače' Gradom i Borcem nažalost i ne znaju šta bi za Banja Luku trebao da znači 7. mart, dan kad osnovan RK Borac koji ove, 2010. godine, slavi, bez proslave, svoj šezdeseti rođendan, jubilej vrijedan svjetske pažnje! Jubilej koji najvjerovatnije neće biti, javno, ni simbolično obilježen!
Prvi put u istoriji RK Borac!?
Takva vremena, došla. Nema veze, većina nas nije zaboravila svoj Ponos i RK Borac će svoj 60. rođendan obilježiti u našim sjećanjima, našim srcima...ma gdje mi danas bili.

Mirsad

UVOD - JOS UVIJEK

Ovako nekako bi to trebalo izgledati u nasoj konobi. Link je sa youtube. Ideja Vjekina. Negov poklon za otvaranje. (Zahvaljujem!). I vi drugi biste mogli otvoriti svoje poklone. Nema sjediti 'nako'.  Caja nema ljutis.
http://www.youtube.com/watch?v=cU1Q2WCt7jo

UMJESTO UVODA

Odavno se pripremam da otvorim blog. Prije dvije godine, vjerovatno i nesto vise, zapoceo sam ovaj po imenu Parkic. Pocinjao, odustajao, znajuci da kad jednom krenes, nece biti lako prekinuti. Jer onog trenutka kad ti se pridruzi nekoliko ljudi, postajes obavezan zbog njih. I na kraju sam potpuno odustao i zakljucio da je ovako, bez bloga, bolje. U medjuvremenu, povremeno se javljao na neke druge, uglavnom banjalucke blogove, druzio s nekim prijateljima izmjenjujuci emailove, ideje, misljenja. I tako, nekako polako, pozelih da konacno otpocnem sa tim svojim blogom. I evo pocinjem.

Nije mi namjera da okupim sto veci broj citalaca ili saradnika. Ko dodje, dobro je dosao, naravno ako ga je Kerber na vratima pustio da udje. Oni koji su ljuti, pijani, dosadni, bezobrazni, oni koji vrijedjaju i koji se lako vrijedjaju, bolje je ni da ne navracaju. Kerber ih nece pustiti.
Imam nekog predjasnjeg iskustva rada u „javnom glasilu“ i znam kako je vraski odgovoran posao uredjivanja, pa makar te citala ili slusala samo dva covjeka. Nastojacu da u ovoj virtuelnoj konobi po imenu Parkic, smjestenoj na obali Vrbasa, bude prijatno svima koji navrate u nju, kao da su navratili u stvarnu konobu. Konoba ce biti otvorena sve dok nam druzenje u njoj predstavlja zadovoljstvo. Kad zadovoljstvo i zabava prestane, smislicemo nesto drugo.
Posto svi mi vec imamo nekakvog iskustva sa raznovrsnim internet medijima, pokusacu da pisem kratko i molio bih sve vas da se pokusate toga pridrzavati, bilo da otpocinjete svoju temu ili komentar. Taj zadatak ce meni samome biti vrlo tezak jer sam u pisanju, a moja Biljana bi sigurno dodala, i u prici, prilicno epski opsiran. Ali pokusacu, jer internet medija nisu za duga citanja. Nakon par minut citanja, ljudi gube strpljenje, pocinju da preskacu tekst na ekranu ispred sebe, zakljuce pogresno a onda odgovore, i onda nastaju problemi.
Zato vas molim da prije bilo kakvog komentara, dobro procitate tekst, budete sigurni da ste ga shvatili, i nakon toga komentarisite. Ovo naravno vazi i za mene.

Da vas ne bih ugnjavio i odbio vec na startu, zavrsicu.

Vi, dragi moji prijatelji, koji ste dobili pozivnice na otvaranje, javite se. Citajte uputstvo kako da otvorite novu temu ili posaljete komentar. Posaljite pozivnice i vasim prijateljima, naravno onima koji se uklapaju u postavljene kriterije, kao i nasim zajednickim prijateljima, koje sam mozda greskom propustio pozvati.

Pozdravljam vas,

Canak