Sasvim je jasno da se turbulentne promjene u društvu kao na izložbi prezentuju u školi. Prave vrijednosti ostaju oštro prepoznatljive, kao i nekada, svaka generacija ima svoje vanserijske talente. Međutim u zlatnoj sredini najviše brine neambiciozna, samozadovoljna, blokirana i pomodnoj površnosti prepuštena osrednjost. Može se samo zamisliti u tome svemu položaj i uloga prosvjetnog radnika, tegljača prevelikog tereta...
Zadnjih godina zaredale sve neke novine, uglavnom tehničke, sve nauštrb onih najtežih zadataka... kako NJIH (đake) zainteresovati i kako ih naučiti pameti (da misle svojom glavom)... uz svu silu nadirućih hormona svojstvenu njihovim nježnim godinama. Već godinama kad dođe na red tema o hormonima pri obradi biohemijskih procesa čas bude kreativniji, njihova zainteresovanost iskoči iz ustaljenog okvira, što profesora po ko zna koji put obraduje.
Neki dan još jedna novina, obilježavajući Dan srednjoškolaca (međunarodni), profesori i učenici su zamijenili mjesta. Zazvučalo mi je to zanimljivo, a podudarilo se baš sa vremenom kad obrađujem steroidne hormone. U prigodno promijenjenom konceptu časa dala sam temu i sjela među učenike. Ja ljepote, reklo bi se. Cijeli dan predavanja su proticala u zanimljivim razgovorima i otvaranju novih tema… Homoseksualnost, je li to prirodno pomjerena ravnoteža između muških i ženskih polnih hormona koji se luče u svakom organizmu… dakle to je jedan prirodni fenomen, s kojim se rodiš (?)… onako iz klupe odškrineš neka nova vrata pomalo sa zebnjom, oslušneš tu energiju i budeš zadovoljan ako spoznaš da to nisu oni koji bi kamenovali, koji bi linčovali nošeni iracionalnom mržnjom… bar ne ovi kojima sam u prošlu srijedu ustupila katedru.
Da li sam ja imao ovakve profesore? Ne znam, ne sjećam se. Znam da mi se ovaj tekst dopao, u dahu sam ga čitao. Djeca su naše ogledalo i svoje djevojke posmatram samo kroz prizmu mog i ženinog angažovanja, da budu dobri ljudi.Sreća je , za sada na našoj strani.
ReplyDelete