Procitajte svakako:
Intervju, Mirjana Markovic iz Moskve za Vecernji List
Wednesday, June 29, 2011
Tuesday, June 28, 2011
Bilderberška grupa – vladari iz senke? (Deutsche Welle)
Teorija zavjere!! Koliko je ovakvih teorija!
Svakako da ne pripadam grupi ljudi koji u svemu vide zavjeru i raspredaju tu teoriju o svemu i svacemu, cak mi idu na zivce svi ti emailovi koje dobijam i koji nalaze teoriju zavjere u svemu i svacemu, ali sigurno je da pokusavam shvatiti svijet oko sebe, pa i to kako se na primjer vodi svjetska politika i ekonomija.
Da li su zvanicne svjetske organizacije od UN, preko vlada zemalja svijeta do MMF i odluke koje one donose "pripremljene" negdje u nekom od centara za koje javnost ili ne zna ili vrlo malo zna.
Evo jednog od clanaka nedavno objavljenog u Deutsche Welle, prenesenog na e-novinama, a ja ga samo kopirao i priblizio i sebi i vama....
Ima tu nesto?!!
Sta vi mislite?
******************************
Od četvrtka do nedelje, u ekskluzivnom švajcarskom odmaralištu Sent Moricu, biće održan sastanak Bilderberške grupe u koju se ubrajaju najmoćniji ljudi sveta. Posle sastanaka ove grupe nema nikakvih saopštenja za medije.
Bilderberške sastanke uvek štite jake policijske snage, vazdušni prostor iznad mesta održavanja je zatvoren i u njemu su samo policijski helikopteri; ako je sastanak na moru, priobalno područje takođe je blokirano, a oko hotela rezervisanog za sastanak kruže džipovi u kojima sede momci sa mašinkama. To su sve mere predostrožnosti elitnog bilderberškog društva koje se prvi put sastalo 1954. godine u hotelu „Bilderberg“ u holandskom selu Osterbeku. Ovo nije jedina konferencija svetske političke i ekonomske elite koja je privatnog karaktera. Takva je, na primer, i Minhenska konferencija o bezbednosti, koja je, međutim, mnogo otvorenija za javnost od Bilderberške grupe.
U stalne članove ili „upravni komitet“ Bilderberške grupe spadaju šef „Dojče bank“ Jozef Akerman, predsednik „Koka-kole“ Džordž Dejvid, predsednica „Karnegi“ fondacije Džesika Metjuz, predsednik „Rojal dač šela“ Jorma Olila, šef „Erbasa“ Tomas Enders, šef kompanije „Goldman zaks“ Piter Saterlend, predsednik „Novartisa“ Danijel Vasela, i mnogi drugi privredni bosovi svetskog ranga. Šef savetodavne grupe je američki bankar i državnik Dejvid Rokefeler. Jedan od ključnih članova grupe je američki političar Henri Kisindžer.
Mišljenja o Bilderbergu su oprečna. Vodeći korporativni mediji se ne bave tim konferencijama, pri čemu su urednici nekih najuticajnijih medija njeni gosti. Mnogi su skloni mišljenju da je reč o elitnom klubu „vladara iz senke“, o globalnoj vlasti koja u svojim rukama drži novac i politiku. Jer, ako je reč o debatnom klubu bez većih pretenzija, postavlja se pitanje čemu tolika tajnost i policija? Poslednjih godina, takva pitanja su počela da iritiraju i sve veći broj demonstranata. 2010. u Sitgesu u Španiji, demonstranti su se obratili policiji sa porukom: „Oni kreiraju ekonomsku krizu da bismo svi ostali na ulici. Niste ovde da branite njih. Nismo mi vaši neprijatelji, već oni...“
Jedan od najboljih poznavalaca Bilderberške konferencije je novinar Danijel Estulin koji je o njoj objavio i knjigu. On kaže da je u pitanju grupa čiji plan nije formiranje svetske vlade, već „aristokratije čija je namera da stvore Svetsku kompaniju sa ograničenom odgovornošću, koja ima kontrolu nad novcem i resursima. Tako je u Evropi sa evrom: stvoren je veliki blok koji kontrolišu“. Estulin prenosi da je Evropska unija jedan od najstarijih projekata Bilderberške grupe.
Mnogi gosti bilderberških konferencija kasnije dobijaju važne uloge u svetskim zbivanjima. Tako je 1991. na konferenciju pozvan tadašnji guverner Arkanzasa, Bil Klinton, godinu dana pre nego što je postao predsednik SAD. 1993. pozvan je i Toni Bler, koji je godinu kasnije postao lider Laburista. Kroz bilderberške sastanke su prošli i mnogi nemački političari, među njima i kancelarka Angela Merkel.
Prošle godine, bivši generalni sekretar NATO i dvostruki učesnik Bilderberške konferencije, Vili Klas, u intervjuu za belgijski radio je rekao da se od učesnika konferencije očekuje da izveštaje sa njih upotrebe kao instrukcije za političko delovanje u svojim sredinama.
Svakako da ne pripadam grupi ljudi koji u svemu vide zavjeru i raspredaju tu teoriju o svemu i svacemu, cak mi idu na zivce svi ti emailovi koje dobijam i koji nalaze teoriju zavjere u svemu i svacemu, ali sigurno je da pokusavam shvatiti svijet oko sebe, pa i to kako se na primjer vodi svjetska politika i ekonomija.
Da li su zvanicne svjetske organizacije od UN, preko vlada zemalja svijeta do MMF i odluke koje one donose "pripremljene" negdje u nekom od centara za koje javnost ili ne zna ili vrlo malo zna.
Evo jednog od clanaka nedavno objavljenog u Deutsche Welle, prenesenog na e-novinama, a ja ga samo kopirao i priblizio i sebi i vama....
Ima tu nesto?!!
Sta vi mislite?
******************************
 |
| Predsednik federalnih rezervi Ben Bernanke na sastanku 2008. |
Od četvrtka do nedelje, u ekskluzivnom švajcarskom odmaralištu Sent Moricu, biće održan sastanak Bilderberške grupe u koju se ubrajaju najmoćniji ljudi sveta. Posle sastanaka ove grupe nema nikakvih saopštenja za medije.
Bilderberške sastanke uvek štite jake policijske snage, vazdušni prostor iznad mesta održavanja je zatvoren i u njemu su samo policijski helikopteri; ako je sastanak na moru, priobalno područje takođe je blokirano, a oko hotela rezervisanog za sastanak kruže džipovi u kojima sede momci sa mašinkama. To su sve mere predostrožnosti elitnog bilderberškog društva koje se prvi put sastalo 1954. godine u hotelu „Bilderberg“ u holandskom selu Osterbeku. Ovo nije jedina konferencija svetske političke i ekonomske elite koja je privatnog karaktera. Takva je, na primer, i Minhenska konferencija o bezbednosti, koja je, međutim, mnogo otvorenija za javnost od Bilderberške grupe.
U stalne članove ili „upravni komitet“ Bilderberške grupe spadaju šef „Dojče bank“ Jozef Akerman, predsednik „Koka-kole“ Džordž Dejvid, predsednica „Karnegi“ fondacije Džesika Metjuz, predsednik „Rojal dač šela“ Jorma Olila, šef „Erbasa“ Tomas Enders, šef kompanije „Goldman zaks“ Piter Saterlend, predsednik „Novartisa“ Danijel Vasela, i mnogi drugi privredni bosovi svetskog ranga. Šef savetodavne grupe je američki bankar i državnik Dejvid Rokefeler. Jedan od ključnih članova grupe je američki političar Henri Kisindžer.
Mišljenja o Bilderbergu su oprečna. Vodeći korporativni mediji se ne bave tim konferencijama, pri čemu su urednici nekih najuticajnijih medija njeni gosti. Mnogi su skloni mišljenju da je reč o elitnom klubu „vladara iz senke“, o globalnoj vlasti koja u svojim rukama drži novac i politiku. Jer, ako je reč o debatnom klubu bez većih pretenzija, postavlja se pitanje čemu tolika tajnost i policija? Poslednjih godina, takva pitanja su počela da iritiraju i sve veći broj demonstranata. 2010. u Sitgesu u Španiji, demonstranti su se obratili policiji sa porukom: „Oni kreiraju ekonomsku krizu da bismo svi ostali na ulici. Niste ovde da branite njih. Nismo mi vaši neprijatelji, već oni...“
Jedan od najboljih poznavalaca Bilderberške konferencije je novinar Danijel Estulin koji je o njoj objavio i knjigu. On kaže da je u pitanju grupa čiji plan nije formiranje svetske vlade, već „aristokratije čija je namera da stvore Svetsku kompaniju sa ograničenom odgovornošću, koja ima kontrolu nad novcem i resursima. Tako je u Evropi sa evrom: stvoren je veliki blok koji kontrolišu“. Estulin prenosi da je Evropska unija jedan od najstarijih projekata Bilderberške grupe.
Mnogi gosti bilderberških konferencija kasnije dobijaju važne uloge u svetskim zbivanjima. Tako je 1991. na konferenciju pozvan tadašnji guverner Arkanzasa, Bil Klinton, godinu dana pre nego što je postao predsednik SAD. 1993. pozvan je i Toni Bler, koji je godinu kasnije postao lider Laburista. Kroz bilderberške sastanke su prošli i mnogi nemački političari, među njima i kancelarka Angela Merkel.
Prošle godine, bivši generalni sekretar NATO i dvostruki učesnik Bilderberške konferencije, Vili Klas, u intervjuu za belgijski radio je rekao da se od učesnika konferencije očekuje da izveštaje sa njih upotrebe kao instrukcije za političko delovanje u svojim sredinama.
Monday, June 27, 2011
Jurica Pavičić: "Split je fašistički grad", Slobodna Dalmacija
Rekoh vec da Split ima posebno mjesto u mojim sjecanjima i lijepim uspomenama. Nekada sam govorio da, kad ne bih zivio u Banjaluci, zelio bih da zivim u Splitu. Nedavno nam je Natasa poslala lijepe slike Splita danas.
Sjecanja i lijepe uspomene su jedno. Zivot i realnost, nesto sasvim drugo.
Potvrdjuju to dogadjaji i vijesti koje stizu do nas iz dana u dan.
Potvrdjuje to i ovaj tekst Jurice Pavicica objavljen u Slobodnoj Dalmaciji, koji prenosim sa e-Novina.
****************
![]()
Kad sam prošlog petka stigao kući i otvorio poštanski sandučić, spazio sam u dnu pretinca, među gomilom papirnog junka, pozivnica, pisama, letaka za dostavu plina i popusta na carsko meso, jednu jednostavnu, bijelu omotnicu.
Kuverta o kojoj je riječ sadržavala je pozivnicu na svečanu akademiju povodom 22. lipnja, Dana antifašističke borbe, svečanost koja se upravo u trenutku dok pišem ovaj tekst održava u splitskome Hrvatskom narodnom kazalištu.
Pozivnica za svečanost povodom dana partizanskog ustanka stigla mi je na kućnu adresu, na papiru s državnim grbom u memorandumu, a pod ozbiljnim, svečanim dopisom bili su potpisani župan Ante Sanader i splitski gradonačelnik, Željko Kerum.
Gledao sam tog jutra taj svečani, bijeli list s hrvatskim grbom na vrhu i razmišljao o gorkoj ironiji papira koji držim u ruci. S jedne strane, u Hrvatskoj ne postoji grad koji ima više prava slaviti dan antifašističkog ustanka nego što ima Split. U Hrvatskoj ne postoji regija koja je tako jednodušno i tako masovno podržavala partizanski pokret kao što ga je podržavala srednja Dalmacija od Murtera do Korčule.
![]()
Isto tako, u Hrvatskoj i u Dalmaciji ne postoji grad koji se od 1941. do 1944. fašizmu opro tako gorljivo, tako masovno i tako jednodušno drsko. S izuzetkom tanke talijanske elite, pročetničkih rojalista i jedva par desetaka ustaša, Split je u Drugome svjetskom ratu bio jednodušno partizanski grad, a borba protiv Talijana, Nijemaca i ustaša u Splitu je – jednako kao u Nizozemskoj ili Poljskoj – ujedinjavala sve ideologije i sve boje.
U Splitu, antifašistički je otpor ujedinjavao i Hrvate i Jugoslavene, i haesesovce i unitariste, i komuniste i katolike, i lijeve i desne. Moja obitelj – obitelj nabožnih varoških obrtnika – jednako je pomagala partizane kao i obitelji komunista batelanata, ali i građanske obitelji s klavirom i srebreninom.
U Splitu ‘45, svaka familija i svaki portun imali su nekog tko se vratio iz partizana, a nažalost vrlo često - i nekog tko se nije vratio. Nema, dakle, grada u Hrvatskoj koji bi s toliko prava imao slaviti 22. lipnja.
A opet – ne postoji u Hrvatskoj danas grad koji na tu svečanost ima tako malo prava, i u kojem slavljenje Dana antifašističke borbe do te mjere ima okus bljutave, neiskrene šarade.
Naime, isti taj grad u kojem nas gradonačelnik i župan pozivaju na akademiju povodom antifašističke borbe, proteklih je tjedana dospio u središte globalne pažnje ne po tome što se fašizmu učinkovito opro, nego po tome što je fašizam demonstrirao masovno i javno.
Svega desetak dana uoči akademije na koju su me tako pristojno pozvali poteštat Kerum i župan Sanader, na istoj Rivi na kojoj su ‘43 stajala njemačka vješala stajalo je nekoliko tisuća ljudi koji su napali gay paradu, skandirajući „pedere u logore“ i uzdižući desnu ruku na mussolinijevski rimski pozdrav.
Kakav smo mi grad: Isti grad čije je vodstvo pozvalo stare antifašiste na akademiju u teatar, grad u kojem svaki treći zid rese ušata U zgodno garnirana raspelom, u kojem narisanu svastiku možete vidjeti u svakom kvartu, a grafit „ajmo ajmo ustaše“ krasi čak i nadbiskupski dom u Zrinsko-Frankopanskoj ulici.
To je grad u kojem se uoči utakmica na stadionu ori Marko Perković Thompson, čiji nogometni klub vodi čovjek koji se slikao s ustaškom kapom, a čiji zidovi jasno daju do znanja da bi – što se lokalnih grafitera tiče – za Srbe i pedere trebalo nanovo otvoriti Jasenovac.
Pošto ne postoji pristojan način da se to kaže, kazat ću otvoreno i neuvijeno: Split je danas u golemoj mjeri fašistički grad. Ne katolički, ne „ukorijenjen u kršćanstvo“, ne konzervativan (jer konzervativno uključuje i kućni odgoj). Ništa od toga – nego jednostavno – fašistički.
Kako se to dogodilo? Gdje smo, na kojoj točki izgubili ono što smo imali? Kako je grad koji je u ovoj zemlji prednjačio prema odbojnosti prema fašizmu postao grad koji fašizam diše, živi i emitira poput zračenja, inficirajući njime kužno cijelu naciju? Mogućih odgovora na to pitanje ima mnogo, i svi su krajnje spekulativni.
![]()
Jedni će – prilično neutemeljeno – za to optužiti ove ili one „došljake“. Drugi će reći da se Split nije promijenio nego je uvijek bio gorljiv i netolerantan grad, samo se ta ljutita gomila 2011. obrušila na gejeve, 1991. na Saška Gešovskog, 1945. na „sluge okupatora i nenarodne elemente“, a 1920. na talijanske dućane. Treći – kojima sam dijelom i ja sklon – sve će pripisivati socioekonomskim prilikama, te korijene toga fašističkog lumpenproletarijata tražiti u svim onim uništenim industrijskim kolosima, svim zatrtim radnim mjestima koje je posisao tranzicijski tsunami, da bi umjesto njih diljem Splita nikle bezdušne, prevelike crkve.
Ispljunuti od svoje domovine, nezaposlena djeca nezaposlenih roditelja, izloženi koktelu tuđmanovskih dnevnika i katolicizma kao državne (a najmanje – kršćanske) ideologije, „neki novi klinci“ našli su uporište tamo gdje su ga našli: u podignutoj desnici i stadionskoj okuci.
Niti mogu, niti želim sociologizirati napamet i pogađati koji je od svih ovih odgovora točan. No, ono što mene osobno frapira je ta duboka shizofrenija s kojom moraju živjeti ti mladi, desni mulci. Naime, oni su antikomunisti, ali žive u stanovima ostalim od socijalizma i od penzija koje su starci zaradili u socijalističkoj firmi.
Oni su turbohrvati, ali se nikad nisu makli dalje od Šibenika, a glavni grad zemlje mrze jer je to grad „šminkera“, BBB-ja i „ljubitelja pederčina“. Oni slave ustaše, ali nakon tri pive stvarno će vam priznati da im je bar netko poginuo u partizanima. Oni navijaju za „bilu boju“, ali nose crne majice. Žive za Hajduka i crtaju Torcidino T uz ustaško U, ali moraju živjeti s tim da je njihov klub bio s Titom na Visu, te da je u partizanima nastupao sa zvijezdom na prsima.
Žive u gradu koji vole, opiru se „splitofobiji“ i ne daju nikom da zucne „ništa kontra Splita“. Ali – istodobno se pretvaraju da taj grad nije cijelo jedno stoljeće bio ono što je bio: a bio je partizanski i protuustaški.
Pa kako to živite? Stoga bih sve te klince upitao – bez uzaludnog truda da ih preodgajam – kako zaboga miloga živite sa svim tim kontradikcijama? Kako sve to pospojite u glavama, a bez kurcšlusa? Kako možete biti ustaše, a navijati za partizanski klub? Kako možete voljeti klub, a ne voljeti njegovu prošlost? Kako se možete lokapatriotski busati svojim gradom, a opet – prezirati ono što je on bio, ne pred dvjesto, ne pred sto godina, nego takoreći jučer?
Koji to mentalni napor iziskuje, kad volite jedan klub, grad i regiju, a ne volite sve ono što ga iz srži i suštinski određuje? Kako se nosite s tim nevjerojatnim proturječjem, a da vam ona ne sprže mozak kao jaje na tavi?
U ovoj smo zemlji zadnjih desetljeća svašta vidjeli i naučili. Vidjeli smo kakve gluperde ljudi mogu biti. Poučen time, na sve sam spreman, sve mogu shvatiti i na svako smo zlo pripremljeni. No, i pokraj svega toga, ovo nevjerojatno proturječje, tu splitsku shizofreniju godine dvije i jedanaeste – ja naprosto nisam kadar shvatiti.
* Tekst preuzet sa Slobodne Dalmacije
Sjecanja i lijepe uspomene su jedno. Zivot i realnost, nesto sasvim drugo.
Potvrdjuju to dogadjaji i vijesti koje stizu do nas iz dana u dan.
Potvrdjuje to i ovaj tekst Jurice Pavicica objavljen u Slobodnoj Dalmaciji, koji prenosim sa e-Novina.
****************
Kad sam prošlog petka stigao kući i otvorio poštanski sandučić, spazio sam u dnu pretinca, među gomilom papirnog junka, pozivnica, pisama, letaka za dostavu plina i popusta na carsko meso, jednu jednostavnu, bijelu omotnicu.
Kuverta o kojoj je riječ sadržavala je pozivnicu na svečanu akademiju povodom 22. lipnja, Dana antifašističke borbe, svečanost koja se upravo u trenutku dok pišem ovaj tekst održava u splitskome Hrvatskom narodnom kazalištu.
Pozivnica za svečanost povodom dana partizanskog ustanka stigla mi je na kućnu adresu, na papiru s državnim grbom u memorandumu, a pod ozbiljnim, svečanim dopisom bili su potpisani župan Ante Sanader i splitski gradonačelnik, Željko Kerum.
Gledao sam tog jutra taj svečani, bijeli list s hrvatskim grbom na vrhu i razmišljao o gorkoj ironiji papira koji držim u ruci. S jedne strane, u Hrvatskoj ne postoji grad koji ima više prava slaviti dan antifašističkog ustanka nego što ima Split. U Hrvatskoj ne postoji regija koja je tako jednodušno i tako masovno podržavala partizanski pokret kao što ga je podržavala srednja Dalmacija od Murtera do Korčule.
Isto tako, u Hrvatskoj i u Dalmaciji ne postoji grad koji se od 1941. do 1944. fašizmu opro tako gorljivo, tako masovno i tako jednodušno drsko. S izuzetkom tanke talijanske elite, pročetničkih rojalista i jedva par desetaka ustaša, Split je u Drugome svjetskom ratu bio jednodušno partizanski grad, a borba protiv Talijana, Nijemaca i ustaša u Splitu je – jednako kao u Nizozemskoj ili Poljskoj – ujedinjavala sve ideologije i sve boje.
U Splitu, antifašistički je otpor ujedinjavao i Hrvate i Jugoslavene, i haesesovce i unitariste, i komuniste i katolike, i lijeve i desne. Moja obitelj – obitelj nabožnih varoških obrtnika – jednako je pomagala partizane kao i obitelji komunista batelanata, ali i građanske obitelji s klavirom i srebreninom.
U Splitu ‘45, svaka familija i svaki portun imali su nekog tko se vratio iz partizana, a nažalost vrlo često - i nekog tko se nije vratio. Nema, dakle, grada u Hrvatskoj koji bi s toliko prava imao slaviti 22. lipnja.
A opet – ne postoji u Hrvatskoj danas grad koji na tu svečanost ima tako malo prava, i u kojem slavljenje Dana antifašističke borbe do te mjere ima okus bljutave, neiskrene šarade.
Naime, isti taj grad u kojem nas gradonačelnik i župan pozivaju na akademiju povodom antifašističke borbe, proteklih je tjedana dospio u središte globalne pažnje ne po tome što se fašizmu učinkovito opro, nego po tome što je fašizam demonstrirao masovno i javno.
Svega desetak dana uoči akademije na koju su me tako pristojno pozvali poteštat Kerum i župan Sanader, na istoj Rivi na kojoj su ‘43 stajala njemačka vješala stajalo je nekoliko tisuća ljudi koji su napali gay paradu, skandirajući „pedere u logore“ i uzdižući desnu ruku na mussolinijevski rimski pozdrav.
Kakav smo mi grad: Isti grad čije je vodstvo pozvalo stare antifašiste na akademiju u teatar, grad u kojem svaki treći zid rese ušata U zgodno garnirana raspelom, u kojem narisanu svastiku možete vidjeti u svakom kvartu, a grafit „ajmo ajmo ustaše“ krasi čak i nadbiskupski dom u Zrinsko-Frankopanskoj ulici.
To je grad u kojem se uoči utakmica na stadionu ori Marko Perković Thompson, čiji nogometni klub vodi čovjek koji se slikao s ustaškom kapom, a čiji zidovi jasno daju do znanja da bi – što se lokalnih grafitera tiče – za Srbe i pedere trebalo nanovo otvoriti Jasenovac.
Pošto ne postoji pristojan način da se to kaže, kazat ću otvoreno i neuvijeno: Split je danas u golemoj mjeri fašistički grad. Ne katolički, ne „ukorijenjen u kršćanstvo“, ne konzervativan (jer konzervativno uključuje i kućni odgoj). Ništa od toga – nego jednostavno – fašistički.
Kako se to dogodilo? Gdje smo, na kojoj točki izgubili ono što smo imali? Kako je grad koji je u ovoj zemlji prednjačio prema odbojnosti prema fašizmu postao grad koji fašizam diše, živi i emitira poput zračenja, inficirajući njime kužno cijelu naciju? Mogućih odgovora na to pitanje ima mnogo, i svi su krajnje spekulativni.
Jedni će – prilično neutemeljeno – za to optužiti ove ili one „došljake“. Drugi će reći da se Split nije promijenio nego je uvijek bio gorljiv i netolerantan grad, samo se ta ljutita gomila 2011. obrušila na gejeve, 1991. na Saška Gešovskog, 1945. na „sluge okupatora i nenarodne elemente“, a 1920. na talijanske dućane. Treći – kojima sam dijelom i ja sklon – sve će pripisivati socioekonomskim prilikama, te korijene toga fašističkog lumpenproletarijata tražiti u svim onim uništenim industrijskim kolosima, svim zatrtim radnim mjestima koje je posisao tranzicijski tsunami, da bi umjesto njih diljem Splita nikle bezdušne, prevelike crkve.
Ispljunuti od svoje domovine, nezaposlena djeca nezaposlenih roditelja, izloženi koktelu tuđmanovskih dnevnika i katolicizma kao državne (a najmanje – kršćanske) ideologije, „neki novi klinci“ našli su uporište tamo gdje su ga našli: u podignutoj desnici i stadionskoj okuci.
Niti mogu, niti želim sociologizirati napamet i pogađati koji je od svih ovih odgovora točan. No, ono što mene osobno frapira je ta duboka shizofrenija s kojom moraju živjeti ti mladi, desni mulci. Naime, oni su antikomunisti, ali žive u stanovima ostalim od socijalizma i od penzija koje su starci zaradili u socijalističkoj firmi.
Oni su turbohrvati, ali se nikad nisu makli dalje od Šibenika, a glavni grad zemlje mrze jer je to grad „šminkera“, BBB-ja i „ljubitelja pederčina“. Oni slave ustaše, ali nakon tri pive stvarno će vam priznati da im je bar netko poginuo u partizanima. Oni navijaju za „bilu boju“, ali nose crne majice. Žive za Hajduka i crtaju Torcidino T uz ustaško U, ali moraju živjeti s tim da je njihov klub bio s Titom na Visu, te da je u partizanima nastupao sa zvijezdom na prsima.
Žive u gradu koji vole, opiru se „splitofobiji“ i ne daju nikom da zucne „ništa kontra Splita“. Ali – istodobno se pretvaraju da taj grad nije cijelo jedno stoljeće bio ono što je bio: a bio je partizanski i protuustaški.
Pa kako to živite? Stoga bih sve te klince upitao – bez uzaludnog truda da ih preodgajam – kako zaboga miloga živite sa svim tim kontradikcijama? Kako sve to pospojite u glavama, a bez kurcšlusa? Kako možete biti ustaše, a navijati za partizanski klub? Kako možete voljeti klub, a ne voljeti njegovu prošlost? Kako se možete lokapatriotski busati svojim gradom, a opet – prezirati ono što je on bio, ne pred dvjesto, ne pred sto godina, nego takoreći jučer?
Koji to mentalni napor iziskuje, kad volite jedan klub, grad i regiju, a ne volite sve ono što ga iz srži i suštinski određuje? Kako se nosite s tim nevjerojatnim proturječjem, a da vam ona ne sprže mozak kao jaje na tavi?
U ovoj smo zemlji zadnjih desetljeća svašta vidjeli i naučili. Vidjeli smo kakve gluperde ljudi mogu biti. Poučen time, na sve sam spreman, sve mogu shvatiti i na svako smo zlo pripremljeni. No, i pokraj svega toga, ovo nevjerojatno proturječje, tu splitsku shizofreniju godine dvije i jedanaeste – ja naprosto nisam kadar shvatiti.
* Tekst preuzet sa Slobodne Dalmacije
Sunday, June 26, 2011
POPLOČANA TERASA NA BOSANSKOJ PIRAMIDI MJESECA STARA 10.350 GODINA!
BOSANSKE PIRAMIDE! Ovu temu sam prilicno vjesto izbjegavao sve do sada. Jednostavno nisam vjerovao, niti sada vjerujem u te nase piramide. Isto kao sto ne vjerujem ni u "ukazanje" Gospe u hercegovackom krsu! To mi se svede na isto. Koliko se ja razumijem u naucne radove i nauku, na osnovu pretpostavki skupljaju se dokazi i na osnovu toga prave zakljuci. Cini mi se da je kod ovih Bosanskih piramida red nesto izmijenjen. "Naucnik" dr. Semir Osmanagic je prvo zakljucio kako postoje piramide, pa se onda bacio na skupljanje dokaza i sada pravi nove zakljucke o njihovoj starosti. Kako se da vidjeti starije su i od Sumera, Indije, Egipta, Babilona... (Sta su za nas parameciumi?!). Svoje dokaze potkrepljuje autoritatinim imenima, institucijama, koje meni ne znace nista jer nisam u toj oblasti, ali si ipak dajem za pravo da sumnjam.
Medjutim, (ima i ovdje medjutim ili ALI) dobijem posredno email na ovu temu od doktora tehnickih nauka, asistenta-naucnika na jednom od nasih najautoritativnijih Elektrotehnickih fakulteta. Pred takvima - kapa dole. Pred takvima, i Nevjereni Toma, kakav sam i sam, ustukne i zamisli se. Ako doktor egzaktnih elektrotehnickih nauka nalazi u prici o Bosanskim piramidama istinu koju treba proslijediti dalje, evo i ja je proslijedjujem vama, uz svu moju ogradu i sumnje. Pa vi sudite!
Jos jedno medjutim: Ako ce ove "piramide" (ili piramide) donijeti Bosni turizam i zaradu kao sto je "ukazanje" (ili ukazanje) Gospe ucinilo Hercegovini, onda ja "vjerujem" ( ili vjerujem) u svaku izgovorenu rijec "naucnika (ili naucnika) dr. Semira Osmanagica.
******************************
U Fondaciju “Arheološki park: Bosanska piramida Sunca” stigli su rezultati radiokarbonskog datiranja organskih uzoraka s popločane terase Bosanske piramide Mjeseca. Starost je procjenjena na 10.350 godina (+/- 50 godina). Na taj način je potvrđeno da su bosanske piramide znatno starije od službene verzije starosti egipatskih (4.500 godina), kineskih, peruanskih ili meksičkih piramida (oko 2.200 godina).
Fondacija je započela radove na zapadnoj, trouglastoj strani Bosanske piramide Mjeseca u Visokom u julu 2006. Visina ove piramide je 190 metara kojom nadmašuje visinu Keopsove piramide od 147 metara. Na sredini visine piramide, stručni tim Fondacije je 2006. otkrio popločanu terasu sastavljenu od obrađenih ploča pješčara. Ovaj materijal se generacijama koristi kao prirodni građevinski i arhitektonski materijal i ima ga u izobilju u okolini. Ploče pješčara su obrađivane sa svih šest strana, prenošene iz kamenoloma i slagane na vanjskom omotaču piramide. Između njih je vezivni materijal.
Tokom 2010. volonteri su, pod stručnim nadzorom arheologa i geologa, proširili ovu lokaciju poznatu kao “arheološka sonda broj 20”. Još ranije je profesor Muhamed Pašić izvršenim analizama u Institutu za materijale Univerziteta u Zenici konstatovao da je gornji sloj ploča pješćara lijepljen na osnovicu. Između dva sloja je pronađen smeđi materijal koji je tu dospio najvjerovatnije putem vjetra u toku izgradnje popločane terase. Boja je upućivala da se radi o potencijalnom organskom materijalu.
Italijanski arheolog Ricardo Bret je, koristeći uobičajenu arheološku metodologiju, uzeo uzorke u septembru 2010. Uzorci su primljeni u Institutu za fiziku Šleskog Univerziteta tehnologije iz Gliwica u Poljskoj. Rukovodilac Radiokarbonske laboratorije fizičarka prof.dr. Anna Pazdur je izvršila njihovu analizu i konstatovala je da je jedan od dva primljena uzorka organski materijal. Primjenjena je radiokarbonska metoda C14 za analizu starosti ovog uzorka i nakon nekoliko sedmica rezultati su poslani na adresu Fondacije u Sarajevo. Zaključeno je da je uzorak organskog materijala star 10.350 godina.
Drugim riječima, to potvrđuje da je proces lijepljenja gornjeg sloja na osnovicu ploča izvršen u tom periodu. Na osnovu ovih podataka može se zaključiti da je Bosanska piramida Mjeseca građena prije gotovo deset i po hiljada godina! To je znatno starije od razvijenih kultura Sumera, Babilona, Egipta ili drevne Indije. Ovim je dobijena još jedna naučna potvrda iznimne starosti bosanskih piramida.
Medjutim, (ima i ovdje medjutim ili ALI) dobijem posredno email na ovu temu od doktora tehnickih nauka, asistenta-naucnika na jednom od nasih najautoritativnijih Elektrotehnickih fakulteta. Pred takvima - kapa dole. Pred takvima, i Nevjereni Toma, kakav sam i sam, ustukne i zamisli se. Ako doktor egzaktnih elektrotehnickih nauka nalazi u prici o Bosanskim piramidama istinu koju treba proslijediti dalje, evo i ja je proslijedjujem vama, uz svu moju ogradu i sumnje. Pa vi sudite!
Jos jedno medjutim: Ako ce ove "piramide" (ili piramide) donijeti Bosni turizam i zaradu kao sto je "ukazanje" (ili ukazanje) Gospe ucinilo Hercegovini, onda ja "vjerujem" ( ili vjerujem) u svaku izgovorenu rijec "naucnika (ili naucnika) dr. Semira Osmanagica.
******************************
U Fondaciju “Arheološki park: Bosanska piramida Sunca” stigli su rezultati radiokarbonskog datiranja organskih uzoraka s popločane terase Bosanske piramide Mjeseca. Starost je procjenjena na 10.350 godina (+/- 50 godina). Na taj način je potvrđeno da su bosanske piramide znatno starije od službene verzije starosti egipatskih (4.500 godina), kineskih, peruanskih ili meksičkih piramida (oko 2.200 godina).
Fondacija je započela radove na zapadnoj, trouglastoj strani Bosanske piramide Mjeseca u Visokom u julu 2006. Visina ove piramide je 190 metara kojom nadmašuje visinu Keopsove piramide od 147 metara. Na sredini visine piramide, stručni tim Fondacije je 2006. otkrio popločanu terasu sastavljenu od obrađenih ploča pješčara. Ovaj materijal se generacijama koristi kao prirodni građevinski i arhitektonski materijal i ima ga u izobilju u okolini. Ploče pješčara su obrađivane sa svih šest strana, prenošene iz kamenoloma i slagane na vanjskom omotaču piramide. Između njih je vezivni materijal.
Tokom 2010. volonteri su, pod stručnim nadzorom arheologa i geologa, proširili ovu lokaciju poznatu kao “arheološka sonda broj 20”. Još ranije je profesor Muhamed Pašić izvršenim analizama u Institutu za materijale Univerziteta u Zenici konstatovao da je gornji sloj ploča pješćara lijepljen na osnovicu. Između dva sloja je pronađen smeđi materijal koji je tu dospio najvjerovatnije putem vjetra u toku izgradnje popločane terase. Boja je upućivala da se radi o potencijalnom organskom materijalu.
Italijanski arheolog Ricardo Bret je, koristeći uobičajenu arheološku metodologiju, uzeo uzorke u septembru 2010. Uzorci su primljeni u Institutu za fiziku Šleskog Univerziteta tehnologije iz Gliwica u Poljskoj. Rukovodilac Radiokarbonske laboratorije fizičarka prof.dr. Anna Pazdur je izvršila njihovu analizu i konstatovala je da je jedan od dva primljena uzorka organski materijal. Primjenjena je radiokarbonska metoda C14 za analizu starosti ovog uzorka i nakon nekoliko sedmica rezultati su poslani na adresu Fondacije u Sarajevo. Zaključeno je da je uzorak organskog materijala star 10.350 godina.
Drugim riječima, to potvrđuje da je proces lijepljenja gornjeg sloja na osnovicu ploča izvršen u tom periodu. Na osnovu ovih podataka može se zaključiti da je Bosanska piramida Mjeseca građena prije gotovo deset i po hiljada godina! To je znatno starije od razvijenih kultura Sumera, Babilona, Egipta ili drevne Indije. Ovim je dobijena još jedna naučna potvrda iznimne starosti bosanskih piramida.
 |
| Pogled na zapadnu stranicu Bosanske piramide Mjeseca, visoku 190 metara i pravilno orijentiranu prema zapadu; piramida je prekrivena nanosima zemlje i vegetacije, isto kao i hiljade piramida u Kini, Meksiku ili Guatemali |
 |
| Arheološka sonda broj 20 na sredini visine zapadne strane Bosanske piramide Mjeseca u ljeto 2006. Graditelji piramide su popločali vanjski obod piramide sa pločama pješčara koji se oduvijek koristio kao građevinski materijal u ovom području. Vidljivo je da su sve strane ploča obrađivane i slagane jedna do druge. |
 |
| Arheološka sonda broj 20 je znatno proširena tokom iskopavanja u ljeto 2010. Četiri horizontalna i tri vertikalna reda ploča sačinjavaju ovu terasu. |
 |
| Pogled na arheološku sondu broj 20 u septembru 2010. uoči uzimanja uzoraka |
 |
| Italijanski arheolog Ricardo Bret i voditelj projekta dr. Semir Osmanagić su uzorke pažljivo zapakovali i poslali na analizu u Radiokarbonsku laboratoriju Šleskog univerziteta u Poljskoj. |
 |
| Smeđi materijal je pronađen između dva sloja kao potencijalni organski materijal. |
 |
| Proces uzimanja uzorka prilikom kojeg se podiže gornji sloj ploče pješćara. |
 |
| Gornji sloj ploča pješćcara je lijepljen na osnovicu obrađenih ploča. |
 |
| Starost uzorka organskog materijala je procjenjena na 10.350 godina (+/- 50 godina) |
Saturday, June 25, 2011
Anto Ćosić: PERZIJSKA PRIČA
- Uskoro će proći i ove babje huke i muke i kad još prođe »goveđa zima«, onda ćemo zbaciti sa sebe zimski samar - kaže Muharem.
Gledam Šeherlije kako među bijelo okrečenim stablima šljiva štijaju bašče i teško othukuju. Vidi se: zima im pojela kondiciju. Proljeće se lagano budi i šalje nam zloslutne vrane što grakću pod sivim oblacima. Odnekud, iz komšiluka, preludiraju sjenice i kevću psi. Nad zelenim Vrbasom kruže galebovi nošeni južnim vjetrom i kricima ošamućuju prohladni suton. Sa zapada naviru smrknuti oblaci i ledenim dahom guše neprobuđena brda, a ja, probirljivi slušalac, očekujem novu Muharemovu storiju, koju će on, znam, tačno ispričati i naravno - s nepredvidivim završetkom.
Gledam Šeher koji je u svako doba dana poetski snen i koji je u svoj životni dosje ubilježio dosta landaranja kao što su ova moja. Još samo malo, za koji dan, pa ćemo ponovo slušati pasto¬ralnu simfoniju kraj Direklije. Još malo - šapućem i zurim kao omađijan u slikovite šeherske kuće kao u dječji crtež... Gledam Muharemove ruke umrljane zemljom, te i sam poželjeh da obrađujem svoj vrt, da drobim zemlju prstima, da se povučem u neki idilični kutak (vidi se, u meni su težački geni), da imam štalicu i kravicu, da berem uz potok hajdučku travu i metvicu, da pobjegnem od praznoslovlja (Ne treba kvocati nego jaja nositi), da mi je dvorište napučeno armadom nesilica. Već dobrano rashodovan osjećam potrebu da se povučem u ljekoviti mir, u neko divno pribježište duši što se umorila u borbama života, te da svoje skriveno blago pomalo iznosim na papir...
Pročitah neki dan Bašeskiju, koji na jednom mjestu duhovito reče: - Daj, Bože, spasi i onog koji bježi i onog koji tjera! Muharem mi kaže kako zavidi ljudima što žive dole u toplim, južnim krajevima. - Mi koji živimo ovdje, u Šeheru, na stalnoj vjetrometini, u snijegu, kiši, u blatu - mi smo, brate moj, kažnjeni!
Ali, sreća je da sve, pa i ovaj kijamet - prolazi! I glasnim othukivanjem Muharem najavljuje novu priču kojom će potkrijepiti svoju filozofiju o prolaznosti svega ljudskog:
- Živjela dva prijatelja. U Perziji. Jedan od njih dopao ropstva, te morao raditi najteže poslove kod svog gospodara. Teglio je terete od jutra do mraka kao prava mazga. Nikad providna dana, nikad dvije jake za vratom. Njegov prijatelj otišao jednom da ga obiđe, da vidi kako živi i začudio se veoma kad ga je zatekao u tako jadnom stanju. Bijaše pocijepan, umoran, jednom riječju - nikakav.
- Kako mi to izgledaš, grdna rano?! - upita ga prijatelj. Jadnik samo raširi ruke i reče:
- I ovo će proći! Tako se rastadoše. Kad je, nakon nekoliko godina, prijatelj ponovo posjetio svog druga, veoma se iznenadio jer ga je zatekao u svili i kadifi. Naime, gospodar njegova druga je u međuvremenu umro, pa ga je gospodarova žena, pošto bijaše mlad i lijep, uzela za muža. On je prijatelja, koji je došao da ga obiđe, proveo kroz raskošne odaje dvorca u kojem je stanovao. Kad mu je prijatelj, ushićen ljepotom dvorca, na kraju rekao: - Vidim da sada prelijepo živiš! - drug je ponovo raširio ruke:
- I ovo će proći! - Eto, moj profesore! I dobro i zlo prolaze! Kao ovaj naš Vrbas! Najvažnije je biti strpljiv. Znaš kako se kaže: - Saburom je dženet prekriven! Iako je treće džembre uradilo u zemlju, u zraku se još uvijek motaju mrzli vjetrovi kao bijele sablasti zime.
- Ako zima ne ugrize zubima, ošine repom! - kaže Muharem. - I to će proći! - dobacujem Muharemu odlazeći prema drvenom šeherskom mostu.
Anto Ćosić
Gledam Šeherlije kako među bijelo okrečenim stablima šljiva štijaju bašče i teško othukuju. Vidi se: zima im pojela kondiciju. Proljeće se lagano budi i šalje nam zloslutne vrane što grakću pod sivim oblacima. Odnekud, iz komšiluka, preludiraju sjenice i kevću psi. Nad zelenim Vrbasom kruže galebovi nošeni južnim vjetrom i kricima ošamućuju prohladni suton. Sa zapada naviru smrknuti oblaci i ledenim dahom guše neprobuđena brda, a ja, probirljivi slušalac, očekujem novu Muharemovu storiju, koju će on, znam, tačno ispričati i naravno - s nepredvidivim završetkom.
Gledam Šeher koji je u svako doba dana poetski snen i koji je u svoj životni dosje ubilježio dosta landaranja kao što su ova moja. Još samo malo, za koji dan, pa ćemo ponovo slušati pasto¬ralnu simfoniju kraj Direklije. Još malo - šapućem i zurim kao omađijan u slikovite šeherske kuće kao u dječji crtež... Gledam Muharemove ruke umrljane zemljom, te i sam poželjeh da obrađujem svoj vrt, da drobim zemlju prstima, da se povučem u neki idilični kutak (vidi se, u meni su težački geni), da imam štalicu i kravicu, da berem uz potok hajdučku travu i metvicu, da pobjegnem od praznoslovlja (Ne treba kvocati nego jaja nositi), da mi je dvorište napučeno armadom nesilica. Već dobrano rashodovan osjećam potrebu da se povučem u ljekoviti mir, u neko divno pribježište duši što se umorila u borbama života, te da svoje skriveno blago pomalo iznosim na papir...
Pročitah neki dan Bašeskiju, koji na jednom mjestu duhovito reče: - Daj, Bože, spasi i onog koji bježi i onog koji tjera! Muharem mi kaže kako zavidi ljudima što žive dole u toplim, južnim krajevima. - Mi koji živimo ovdje, u Šeheru, na stalnoj vjetrometini, u snijegu, kiši, u blatu - mi smo, brate moj, kažnjeni!
Ali, sreća je da sve, pa i ovaj kijamet - prolazi! I glasnim othukivanjem Muharem najavljuje novu priču kojom će potkrijepiti svoju filozofiju o prolaznosti svega ljudskog:
- Živjela dva prijatelja. U Perziji. Jedan od njih dopao ropstva, te morao raditi najteže poslove kod svog gospodara. Teglio je terete od jutra do mraka kao prava mazga. Nikad providna dana, nikad dvije jake za vratom. Njegov prijatelj otišao jednom da ga obiđe, da vidi kako živi i začudio se veoma kad ga je zatekao u tako jadnom stanju. Bijaše pocijepan, umoran, jednom riječju - nikakav.
- Kako mi to izgledaš, grdna rano?! - upita ga prijatelj. Jadnik samo raširi ruke i reče:
- I ovo će proći! Tako se rastadoše. Kad je, nakon nekoliko godina, prijatelj ponovo posjetio svog druga, veoma se iznenadio jer ga je zatekao u svili i kadifi. Naime, gospodar njegova druga je u međuvremenu umro, pa ga je gospodarova žena, pošto bijaše mlad i lijep, uzela za muža. On je prijatelja, koji je došao da ga obiđe, proveo kroz raskošne odaje dvorca u kojem je stanovao. Kad mu je prijatelj, ushićen ljepotom dvorca, na kraju rekao: - Vidim da sada prelijepo živiš! - drug je ponovo raširio ruke:
- I ovo će proći! - Eto, moj profesore! I dobro i zlo prolaze! Kao ovaj naš Vrbas! Najvažnije je biti strpljiv. Znaš kako se kaže: - Saburom je dženet prekriven! Iako je treće džembre uradilo u zemlju, u zraku se još uvijek motaju mrzli vjetrovi kao bijele sablasti zime.
- Ako zima ne ugrize zubima, ošine repom! - kaže Muharem. - I to će proći! - dobacujem Muharemu odlazeći prema drvenom šeherskom mostu.
Anto Ćosić
Friday, June 24, 2011
Wednesday, June 22, 2011
Mladen Zoric: Setnja
 |
| IV2 poslije deset godina (1978). Srdic Ljubomir (drugi s lijeva) i Milan Popovic ( desno) nisu vise medju nama |
Nikada nisam volio predugo spavati. Tacnije, uvijek sam nesto kasnije odlazio u krevet. Uz to je ostala navika i neka vrsta potrebe da se, kada svi u kuci utonu u san, iskradem u nocnu setnju kroz poznate ulice uzeg centra, da se malo druzim sa dobrim duhovima svoga grada…
Bilo je to obicno vrijeme kada grad dobrano opusti , kada se sa ulica u bircuse maknu zadnji dezurni dobacivaci i nabacivaci na korzu, a dokoni promatraci dnevnih zbivanja zasjednu iza dosadnih tv programa. To sam uvijek volio – sam talambasati, tu negdje pred ponoc, pogotovo u ovo doba godine kada lipe zamirisu , a nocnu atmosferu preuzme gromoglasna tisina ljetnih veceri. Pravo vrijeme za neku lijepu rijec ili bar misao.
Imao sam i svoju utabanu stazu slonova: od Jukiceve kroz Zanatski, pored Pivnice pa lijevo kroz Gospodsku, ususret nekim likovima i dogadjanjima. E tu, negdje kod Kastelovog coska, polako gubim kompas i osjecaj za stvarnost, pa odjednom izbijam na trotoar pred Titanikom koji se bas nista nije promijenio cetrdesetak i kusur godina. Galama zrikavaca odjednom postaje vrisak djecijih glasova nekog davnog prvog maja sa zajednicke fotografije sa Cankom i ekipom lake konjice (vec vidjeno). Ponosne majke i uciteljice na trotoaru Marsala Tita, a mi galopiramo li galopiramo sa kacketima i spilhoznama, u centru svijeta , sretni da sretniji ne mozemo biti. Vracaju se likovi bez nekog reda - Berginc Miroslav, Buco Kragulj, Kolcic, Janjus Dobrivoje, Novica Zunic, Sejo Kaliman, Milan Grubor, Anton Njiric, Bogdan Vidovic, Rajko Klindic, , Tomislav Kasalovic, Mladen Bicanic…
Sa ovom trojicom zadnjih vrzmao sam se jedno vrijeme kratkih hlaca u pravoj masonskoj lozi. Bila je to pa skoro tajna organizacija cetiri jahaca drvenih konja kojoj je samo glupi slijed odrastanja podrezao krila. Kako smo se tajno organizirali, tako smo se tajno i provjeravali obiljem prikladnih testova…Kao ono, - kazes nesto sto bi citav razred htio znati, a onda te vrebaju koliko dugo mozes izdrzati da to i ptice na grani ne saznaju…Zalog je bio veliki: jedna od opcija zavjere sutnje je bila vrlo jednostavna masina u koju bi se ubacivale otrovnice, a na kraju procesa bismo dobijali vrlo skupi i isplatljivi zmijski otrov.… Sve je to bilo lako ostvarljivo. Ostalo je samo da se smisli kako bi masina funkcionirala i da se dogovorimo kako doci do tih zmija otrovnica. Nista lakse. Obzirom na cijene na trzistu ,cista dobit. Pa ti sad vidi ko je ovdje bio lud….?
Iz ove posjete prvomajskom fotosu bude me gradski polivaci sa agresivnim smrkovima. Jedini znak da si u opasnosti bio je snazan zvuk motora TAM-ovih cisterni, a potom vise nije bilo spasa. Ili bjezat,i ili plivati. Nikada mi nije bilo jasno koja je svrha polijevanja ulica kada se prljavstina prebacuje mlazom vode od tacke A do tacke B. Ako se tome doda i ona voda kojom su se cisterne punile negdje na uscu Crkvene u Vrbas, ostaje veliki upitnik za moje mokre noge…
Onda prodjem pored Zdravljaka put Sukrije a tamo lom od sladokusaca. Za vrijeme velikog odmora u Gimnaziji trebalo je brzo reagirati. Vremena malo, a zelja za slatkim bez kontrole. Sukrija dezura na vratima i sacekuje neplatise. A bilo nas je i takvih. Enes tek zavrsava pripravnicki i nije njegovo da brine o financijama. Dvije grcke, dvije egipatske, kajmak baklava, krempita i boza. Za pocetak dosta.
Na mostu Crkvene gledam , pa nevjerujem. Medju smecem i hrpom svakojakih otpadaka rijeke koja je sve vise nalikovala na kanalizaciju ,dva cigancica hvataju rukama ogromnu ribetinu zalutalu iz Vrbasa. Bice opet slavlje na Veselom brijegu. A kad nije bilo?
Pred Expres restoranom moj prijatelj Bogdan Kukric , poznati ubica sa kosarkaskih terena, napusta mjesto delikta. U roku od dvadesetak minuta vec pomenutog velikog odmora uspjelo mu je progutati dva bureka, pa sada skoro trci da pokupi jos koju baklavu, te na kraju stigne na pocetak casa (dobro, ne bas na pocetak) . Sve to u rekordnom prolaznom vremenu od kojeg zastaje dah. Valjda mu je zbog tog svakodnevnog druzenja sa burecima Cicic Miroslav prikrpio nadimak Buric. Pred Expresom i (ministar) Kasip: “Imas li sta sitno…kratak sam…?”
Par koraka dalje prema Bulevaru , jedne kisne veceri prije puno godina, sklonili smo se u hauastor Incelove zgrade moj skolski drug Srdic Ljubomir-Srdjo i ja. Miran momak sa rezonima, velika nogometna nada banjaluckog Zelje. Nikada se ni u cemu nije pokusavao eksponirati. Pala je tu postpubertetska dugacka diskusija o svemu i svacemu, dugacka koliko i dosadna kisa. Nista od toga nisam zapamtio, ali film te, naizgled beznacajne zivotne sekvence, i danas bljesne u detaljima.. Ostala je u glavi samo jedna recenica u kojoj mi se sa puno emocija pozalio kako nikada ne bi mogao podnijeti da mu se nekom od roditelja desi nesto strasno… Nekoliko godina kasnije nastala je generacijska slika sa proslave desetogodisnjice mature. I Srdjo je tu - drugi slijeva. Nekoliko godina kasnije njegov osmjeh se ugasio. Brzo,iznenada,neobjasnjivo….
Drugi ugao Incelove zgrade pamti jos jedan tuzan bljesak, strasan moment koji nikada necu zaboraviti. Tu srecem jednog obicnog popodneva nasu dragu profesoricu Nadu Pletikosu na putu kuci na Caire gdje smo bili prvi susjedi. Prolazi brzim korakom . Veselo pozdravlja. Stojim skamenjen i danas kada samo mislim o tome. Ona jos nista ne zna. Ona tek treba saznati. Ona se jos smije. Ona jos postoji kao covjek… Samo pola sata prije, pola sata prije nje, strasna vijest je srusila svijet jedne obitelji. Njen ljubimac, njen sin Darko….autobus … nesreca…Obitelj Pletikosa se vec davno ugasila. Ja stojim jos uvijek skamenjen….
Par koraka dalje se budim iz nocne more. Pozdravlja me jedno obicno, ali cudno drvo na samom ulazu u Park pored Privredne banke. Tu opet raste optimizam, jer tu raste kesten koji je godinama bio vijesnik necega boljeg. Za one koji to nikada nisu primjecivali - taj cudni kesten je svakog proljeca mnogo prije ostalog drveca izbacivao pupove, listove, cvjetove i plodove. Ostali su ga samo slijedili. I ja sam ostao medju ostalima.
U Parku se pozdravljam sa Perom Kocicem pa pored “Dunava” i poste grabim prema kuci. Sada vec malo brze. Da se ne zabrinu… Preko puta na kutu Doma kulture i Muzicke, davne zime na pocetku ‘61 godine, pocinje povorka protesta. Jos jedna cudna setnja za koju sam tek kasnije cuo odgovarajuci termin - demonstracija… Dogadjanje strano kontroliranom sistemu i vremenu u kojem smo odrastali - kada su svi protesti bili debelo pod paskom. Za ovaj je svakako bilo potpisano orkestrirano dopustenje. Kasnije cemo saznati zasto. Tada to nije bilo vazno. Bilo je novo i uzbudljivo. “Hamarseldu ti si kriv sto Lumumba nije ziv!!!”. Ori se. Masa se kotrlja prema Parkicu pa dalje, ja sa violinom u rukama nakon sata u muzickoj. Kud svi Turci….Onda padam, netko staje na kutiju violine, nesto se lomi, blatnjav, mokar, promrzao idem kuci. Objasnjavam sta je bilo… naravno nitko mi ne vjeruje…. jos jedna u nizu djecijih lazi….kazu.
Jos kratka posjeta Insanicu. Svjeze , vrele, mirisne struce od tridesetak deka, otvoris ih natrpas tahan- halvom. Koga briga za stomak…
Prije ulaska u haustor ponovo pogled prema ulazu u Hotel Bosna. Mnogo, mnogo godina prije, jedan blic proslih dana: muzicari u kasnim satima odradjuju gazu pred malobrojnom publikom. Na kapiji stoji ni covjek ni dijete . U daljini odjek odlazecih koraka…. Sto dalji to glasniji….
------------
…..Posljednju setnju u svome gradu priustio sam si slucajno. Bubnjevi rata bili su sve glasniji. Puno toga je postajalo sve jasnije, ali mnogi to nisu htjeli priznati. Jedno jutro, u kasno proljece ‘92 krenula je povorka mira od Kastelovog do Pozorista i natrag. Ljudi prilaze spontano, svi se znaju medjusobno, grad na okupu, ocajnicki pokusaj, bez nagovora i dogovora, samo da rata ne bude, sto bi nam to trebalo, jos vjerujemo, lijeno koracamo, smijemo se, optimizma ne nedostaje, drago svima sto pripadamo grupi mira i razuma.
A onda razum puca.Iz suterena opstine, na strani Gospodske,iz Centra za obavjestavanje i uzbunjiivanje (???) izlijece nekoliko suzavaca. Slucajno ?! Povorka puca po svim savovima. Oci pune suza, ljudi povracaju, bjezim kuci i drzim glavu pod cesmom. Do navecer nije prestalo. Pece. U ocima … u dusi. I danas .
Toga dana su se coskovi, kutovi i uglovi posvadjali. Mi iz kolone mira i razuma u kojoj i dalje uporno gazimo nismo bili u stanju da to sprijecimo. A opet…, gazi se dalje. Makar i ovako….
Monday, June 20, 2011
"Moje secanje na Sarajevo"
Vrijedi procitati. Objavljeno na blogu Nenada Pejića.
*********************
Dobio sam danas pismo jedne čitateljke iz Sarajeva koja je sa mnom podijelila pismo koje je dobila iz jednog grada u Srbiji. Odlučio sam da ga objavim u cjelini. Nenad Pejić
**************
![]()
Prvo moje sećanje na Sarajevo, draga Dado, datira iz 1984. godine, kada sam imala nepunih 10 godina. Olimpijski grad u našoj zemlji! Kakav ponos, kakva želja da budem tamo… Moj otac je kao tadašnji oficir JNA bio na nekoj od sarajevskih akademija, a ja sam jedva čekala njegov povratak kući, priču o sarajevskoj Olimpijadi, sitne poklone sa likom Vučka – maskote te velike manifestacije.
Još imam fotografije sa Olimpijade, i čuvam ih kao dragoceni podsetnik na jedno lepo vreme, i taj osećaj ponosa što puni grudi. Zajedno sa fotografijama stigla je i monografija Sarajeva. Prosto sam mogla da osetim tananu dušu grada, mistični i dragoceni ambijent koji spaja orijentalno i evropsko, lepotu džamija i kaldrme…
Kada neko duboko i iskreno voli jednu zemlju, grad ili selo, ne voli ga zbog savršenih fasada i velelepnih trgova. Uvek ima lepših mesta, veliki je ovo svet. Ono što nas najdublje vezuje za to jesu ljudi.
Sarajlije sam upoznala 1989. godine. Školska ekskurzija, mladjani maturanti obilaze Baščaršiju. Sećam se džamije, golubova, malenih radnji sa prekrasnim filigranskim predmetima i nakitom. Ali se najbolje sećam jedne ćevabdžinice u srcu te Baščaršije. Moja drugarica Tanja i ja, mršave, neugledne i uvek gladne pubertetlijke, ušle smo u nju da kupimo te čuvene ćevape. Dočekao nas je osmeh sredovečnog Sarajlije, koji je želeo da zna odakle dolazimo. Kada je čuo naš odgovor, okrenuo se ka dečaku koji je stajao kraj roštilja, i gromko i srdačno uzviknuo „Dodaj još neki ćevap u te somune za ove naše Srbijančiće!“. Ne sećam se da li je još nešto govorio, sigurno da jeste, ali ne znam šta. Pamtim da je bio nasmejan, srdačan i zaista veseo što smo posetile njegovu malenu radnju u srcu Baščaršije.
Taj čovek, kome ni imena ne znam, njegovi ćevapi i širokogrudi doček spasli su me izjedajućih sumnji i teških misli u krvavim danima koji su ranjavali i, na kraju, ubili moju zemlju. Za mene je on bio otelotvorenje svih Sarajlija i Bošnjaka. Jednostavno, kada bi iko počeo da seje gnusne priče (a bilo ih je tokom rata, u gotovo svakom domu, na ulici, u školama – zahvaljujući bezobzirnoj i otrovnoj propagandi), ja bih govorila o tom susretu, sećala se te srdačnosti i nadala da je taj čovek živ i bezbedan.
Punih dvadeset godina kasnije, pozvali su me da učestvujem na Regionalnoj konferenciji BIRN-a u Sarajevu posvećenoj ratnim zločinima i odgovornosti medija. Prihvatila sam poziv oberučke, uzbudjena i radosna što ću opet videti to divno Sarajevo, koje mi se svih tih godina u sećanju javljalo kroz idilične slike i ljubazni osmeh čoveka sa Baščaršije.
Put kroz Bosnu preko Zvornika i Vlasenice ispunio me užasom i gnevom. Na tablama sa imenima mesta natpisi na latinici bili su ižvrljani, dok su ispod njih naherenim i neujednačenim ćiriličnim slovima ispisana ta ista imena. Kako jadno, prljavo i besmisleno… Koliko mržnje, tupavosti, neprihvatanja! Ta su pismena prljav trag nečijeg neprihvatanja ljudskosti, pomirenja, izgradnje nekog pravednijeg društva, lepšeg za sve nas. Ona su ogavna izlučevina nečijeg gnjilog mozga koji u svojoj truleži ne razume kako je prazan i beskoristan za sve, pa i za samog sebe. No, takvih će uvek biti, samo je najbolnije što nema onih koji bi trebalo da mu istrgnu taj sprej iz ruku, opale mu dve ćuške i pošalju ga da tuca kamen, da bude koristan nečemu.
Kako se auto približavao gradu i iz kamenitih prostora počele da izranjaju kuće na obodu Sarajeva, tako mi je srce sve jače tuklo. Opet sam se srela, ovoga puta ne sa olimpijskim gradom iz mog sećanja, već sa ranjenim gradom, izmučenim, izrešetanim gelerima, sa prozorima koji zjape kao prazne očne duplje nesrećnika i vidljivim ostacima svoje velike patnje.
Svaki put kada sam prolazila kroz ulicu Maršala Tita, posmatrala sam te krnje fasade. U svakom udubljenju od gelera, u praznim prozorima nekadašnjeg hotela „Zagreb“, rupi od granate na jednoj od zgrada koje se nalaze na putu do vrela Bosne, u svemu tome videla sam jedan neopisivi strah ljudi koji su tu živeli onih krvavih godina sa svešću da njihov i život njihovih najmilijih može potrajati još sekud, minut, videla sam glad, beznadje, zimu, bol, muku.
Videla sam one čiji su životi uništeni, prekinuti jednim praskom, videla sam kako za njima pate njihovi najbliži, videla sam sav užas rata. Spomenik ubijenoj deci Sarajeva je spomenik boli najvećoj na svetu, boli koju niko ne bi trebalo da oseti, najvećoj nepravdi pod nebeskom kapom.
A videla sam i večitu vatru, spomenik oslobodiocima Sarajeva, koja gori i dalje za sve njih, bez obzira na veru i naciju i tada sam, draga Dado, veoma dobro razumela da Sarajevo nije grad – osvetnik. To mi je i svojim slikovitim pripovedanjem o strašnim danima rata, bez trunke gorčine i mržnje, potvrdio i tvoj divni sugradjanin Mithad Izmirlija, mladi Sarajlija koji radi na Pravnom fakultetu.
Ljudi i grad su govorili, a ja sam se stidela i najdublje žalila zbog svega što smo vam učinili, vama i divnom Sarajevu.
A najteže mi je bilo kada se onaj čovek iz ćevabdžinice na Baščaršiji ovaplotio u liku mlade, lepe Sarajke na recepciji hotela „Astra garni“, koja nam je, kada smo se odjavljivali iz hotela, rekla „Dodjite nam ponovo, vi ste nama dragi gosti.“. Kao da se jedan duh dobrote, praštanja i srdačnosti nadvio nad čitavim Sarajevom, pa me prati i stalno podseća zašto toliko volim ovaj grad.
I ti si, draga Dado, taj dobri duh. Znala sam to čim si mi poslala zahtev za prijateljstvo, i od prvog trenutka sam poželela da podelim sa tobom moj doživljaj Sarajeva – ranjenog a prekrasnog, tužnog i srdačnog.
I meni je sada puno srce, jer sam napisala ono o čemu stalno govorim, ali sam konačno pronašla nekog ko to razume, sigurna sam u to.
Ako nekada poželiš da dodješ u Srbiju, dodji u moj grad. On nije tako lep kao tvoje Sarajevo, ali je tu Stara planina, netaknuti raj surove prirode i dobrih, blagih ljudi. Bićeš moja draga gošća.
Pozdrav od srca,
Gordana
*********************
Dobio sam danas pismo jedne čitateljke iz Sarajeva koja je sa mnom podijelila pismo koje je dobila iz jednog grada u Srbiji. Odlučio sam da ga objavim u cjelini. Nenad Pejić
**************
Još imam fotografije sa Olimpijade, i čuvam ih kao dragoceni podsetnik na jedno lepo vreme, i taj osećaj ponosa što puni grudi. Zajedno sa fotografijama stigla je i monografija Sarajeva. Prosto sam mogla da osetim tananu dušu grada, mistični i dragoceni ambijent koji spaja orijentalno i evropsko, lepotu džamija i kaldrme…
Kada neko duboko i iskreno voli jednu zemlju, grad ili selo, ne voli ga zbog savršenih fasada i velelepnih trgova. Uvek ima lepših mesta, veliki je ovo svet. Ono što nas najdublje vezuje za to jesu ljudi.
Sarajlije sam upoznala 1989. godine. Školska ekskurzija, mladjani maturanti obilaze Baščaršiju. Sećam se džamije, golubova, malenih radnji sa prekrasnim filigranskim predmetima i nakitom. Ali se najbolje sećam jedne ćevabdžinice u srcu te Baščaršije. Moja drugarica Tanja i ja, mršave, neugledne i uvek gladne pubertetlijke, ušle smo u nju da kupimo te čuvene ćevape. Dočekao nas je osmeh sredovečnog Sarajlije, koji je želeo da zna odakle dolazimo. Kada je čuo naš odgovor, okrenuo se ka dečaku koji je stajao kraj roštilja, i gromko i srdačno uzviknuo „Dodaj još neki ćevap u te somune za ove naše Srbijančiće!“. Ne sećam se da li je još nešto govorio, sigurno da jeste, ali ne znam šta. Pamtim da je bio nasmejan, srdačan i zaista veseo što smo posetile njegovu malenu radnju u srcu Baščaršije.
Taj čovek, kome ni imena ne znam, njegovi ćevapi i širokogrudi doček spasli su me izjedajućih sumnji i teških misli u krvavim danima koji su ranjavali i, na kraju, ubili moju zemlju. Za mene je on bio otelotvorenje svih Sarajlija i Bošnjaka. Jednostavno, kada bi iko počeo da seje gnusne priče (a bilo ih je tokom rata, u gotovo svakom domu, na ulici, u školama – zahvaljujući bezobzirnoj i otrovnoj propagandi), ja bih govorila o tom susretu, sećala se te srdačnosti i nadala da je taj čovek živ i bezbedan.
Punih dvadeset godina kasnije, pozvali su me da učestvujem na Regionalnoj konferenciji BIRN-a u Sarajevu posvećenoj ratnim zločinima i odgovornosti medija. Prihvatila sam poziv oberučke, uzbudjena i radosna što ću opet videti to divno Sarajevo, koje mi se svih tih godina u sećanju javljalo kroz idilične slike i ljubazni osmeh čoveka sa Baščaršije.
Put kroz Bosnu preko Zvornika i Vlasenice ispunio me užasom i gnevom. Na tablama sa imenima mesta natpisi na latinici bili su ižvrljani, dok su ispod njih naherenim i neujednačenim ćiriličnim slovima ispisana ta ista imena. Kako jadno, prljavo i besmisleno… Koliko mržnje, tupavosti, neprihvatanja! Ta su pismena prljav trag nečijeg neprihvatanja ljudskosti, pomirenja, izgradnje nekog pravednijeg društva, lepšeg za sve nas. Ona su ogavna izlučevina nečijeg gnjilog mozga koji u svojoj truleži ne razume kako je prazan i beskoristan za sve, pa i za samog sebe. No, takvih će uvek biti, samo je najbolnije što nema onih koji bi trebalo da mu istrgnu taj sprej iz ruku, opale mu dve ćuške i pošalju ga da tuca kamen, da bude koristan nečemu.
Kako se auto približavao gradu i iz kamenitih prostora počele da izranjaju kuće na obodu Sarajeva, tako mi je srce sve jače tuklo. Opet sam se srela, ovoga puta ne sa olimpijskim gradom iz mog sećanja, već sa ranjenim gradom, izmučenim, izrešetanim gelerima, sa prozorima koji zjape kao prazne očne duplje nesrećnika i vidljivim ostacima svoje velike patnje.
Svaki put kada sam prolazila kroz ulicu Maršala Tita, posmatrala sam te krnje fasade. U svakom udubljenju od gelera, u praznim prozorima nekadašnjeg hotela „Zagreb“, rupi od granate na jednoj od zgrada koje se nalaze na putu do vrela Bosne, u svemu tome videla sam jedan neopisivi strah ljudi koji su tu živeli onih krvavih godina sa svešću da njihov i život njihovih najmilijih može potrajati još sekud, minut, videla sam glad, beznadje, zimu, bol, muku.
Videla sam one čiji su životi uništeni, prekinuti jednim praskom, videla sam kako za njima pate njihovi najbliži, videla sam sav užas rata. Spomenik ubijenoj deci Sarajeva je spomenik boli najvećoj na svetu, boli koju niko ne bi trebalo da oseti, najvećoj nepravdi pod nebeskom kapom.
A videla sam i večitu vatru, spomenik oslobodiocima Sarajeva, koja gori i dalje za sve njih, bez obzira na veru i naciju i tada sam, draga Dado, veoma dobro razumela da Sarajevo nije grad – osvetnik. To mi je i svojim slikovitim pripovedanjem o strašnim danima rata, bez trunke gorčine i mržnje, potvrdio i tvoj divni sugradjanin Mithad Izmirlija, mladi Sarajlija koji radi na Pravnom fakultetu.
Ljudi i grad su govorili, a ja sam se stidela i najdublje žalila zbog svega što smo vam učinili, vama i divnom Sarajevu.
A najteže mi je bilo kada se onaj čovek iz ćevabdžinice na Baščaršiji ovaplotio u liku mlade, lepe Sarajke na recepciji hotela „Astra garni“, koja nam je, kada smo se odjavljivali iz hotela, rekla „Dodjite nam ponovo, vi ste nama dragi gosti.“. Kao da se jedan duh dobrote, praštanja i srdačnosti nadvio nad čitavim Sarajevom, pa me prati i stalno podseća zašto toliko volim ovaj grad.
I ti si, draga Dado, taj dobri duh. Znala sam to čim si mi poslala zahtev za prijateljstvo, i od prvog trenutka sam poželela da podelim sa tobom moj doživljaj Sarajeva – ranjenog a prekrasnog, tužnog i srdačnog.
I meni je sada puno srce, jer sam napisala ono o čemu stalno govorim, ali sam konačno pronašla nekog ko to razume, sigurna sam u to.
Ako nekada poželiš da dodješ u Srbiju, dodji u moj grad. On nije tako lep kao tvoje Sarajevo, ali je tu Stara planina, netaknuti raj surove prirode i dobrih, blagih ljudi. Bićeš moja draga gošća.
Pozdrav od srca,
Gordana
Saturday, June 18, 2011
Haos u Vankuveru
Sve je to tacno. Ali je isto tako tacno da i u Kanadi zive ljudi "od krvi i mesa", da imaju svoje mane, da nisu svi isti, da u njoj zive ljudi koji dolaze iz cijelog svijeta i da oni sa sobom donose i svoje obicaje, kulturu... Mjesaju se, uce jedni od drugih, o dobrome ali i olosem.
I nema generalisanja. Nema pravila.
Jer u svakom covjeku zivi dobro bice, ali cuci i demon.
U svakom covjeku! Bez izuzetka!
Ko ce pobijediti u svakome od nas, zavisi od mnogo faktora. Ja, naravno ne pretendujem da ih sve znam.
Kad bi znao, gdje bi mi bio kraj. Niko ih sve ne zna! Jer da zna, sa zlom u covjeku bi se lakse borilo.
Ali neki od faktora koje smatram vaznijim su sigurno, porodica, drustvo (uze i sire), okruzenje, skola, tradicija...
Kako i zasto na sportskim susretima u Sjevernoj Americi nema ni priblizno izgreda kao sto ih ima u, recimo, Evropi. Kako to da u Sjevernoj Americi na tribinama mogu jedni uz druge stajati i bucno navijati i domaci i gostujuci navijaci. I, uglavnom nema carki, nisu posebne ograde i kordoni policije potrebni da ih drze podalje jedne od drugih...
I onda, desi se Vankuver!
Desi se da, nakon finala Stenli kupa u hokeju, nakon sto gostujuci Boston u nadmocnoj i fer igri , ubjedljivo porazi domaci i favorizovani Vankuver, ti navijaci, koji su mirno i dostojanstveno primili poraz, odjednom podivljaju i postanu rulja koja rusi sve ispred sebe, pali auta, tuce, razbija izloge, krade iz prodavnica... Postane ista onakva kao i ona u Evropi, Juznoj Americi....
Scene iz Vankuvera podsjecaju na proslogodisnje scene iz Toronta, na scene rata...
Podivljala rulja rusi sve pred sobom. Policija nemocna.
Dan nakon, Vankuver postaje osramoceni grad.
Svi, od gradonacelnika do ogromne vecine stanovnika osudjuju divljanje i osjecaju sramotu. I obecavaju da ce se boriti protiv onih koji ih sramote.
Da li je u tom osjecaju sramote, u osjecaju da su ih huligani i divljaci koji su dozvolili da demoni u njima pobijede, izdali i prikazali onakvim kakvi nisu, razlika izmedju Kanade i vecine zemalja Evrope i Juzne Amerike?
Stanovnici Vankuvera ne kosiste famozno "ALI" da bi ublazli svoju sramotu.
Ne kazu oni :" Strasno je to sto se deslio, ali desava se to svugdje u svijetu".
Ne. Oni su osramoceni pred svijetom, svako ponaosob osjeca sramotu i borice se da se ovako nesto, bar u ovom obliku, ne ponovi. Ja im vjerujem, jer polaze od toga da se zlo u covjeku ne moze unistiti ali da se moze kontrolisati.
Ne kazu, da se nikada ne ponovi, vec da se nikada ne ponovi u ovom obimu...
Mozda je tu i razlika...
Friday, June 17, 2011
Natasa: Split
Natasa, koja je ovih mjeseci u Segetu, je poslala nekoliko divnih slika Splita.
Split je grad koji zauzima posebno mjesto u mojim sjecanjima. Godinama su Bacvice i Firule bile nase plaze. Godiama smo odsjedali kod barba Jere Burtine u Splitu. Godinama, rano ujutro, sa svim rekvizitima odlazili u obliznji restorancic na krofne, pa zatim na plazu. Valjalo je poraniti da bi se zauzelo mjesto u hladu. Navece setnje rivom i Dioklecijanovom platom. Mnogo kasnije, u studenskim danima Biljana i ja smo isli kod Amira i Sonje u jednosobni stancic Sonjinog oca i tu se druzili s njima i Jazom, Sarajlijom ciji roditelji su preselili u Split, i koga sam par godina ranije upoznao na Elekrijadama.
Nakon toga, pola godine vojske sam proveo u Splitu i setao istim onim uglancanim kamenom po Dioklecijanovoj palati.
I zato pogledajte ove Natasine slike Splita danas.
(Ovi bijeli jarboli mi nikako ne idu uz okolis. Stvar ukusa..)
Split je grad koji zauzima posebno mjesto u mojim sjecanjima. Godinama su Bacvice i Firule bile nase plaze. Godiama smo odsjedali kod barba Jere Burtine u Splitu. Godinama, rano ujutro, sa svim rekvizitima odlazili u obliznji restorancic na krofne, pa zatim na plazu. Valjalo je poraniti da bi se zauzelo mjesto u hladu. Navece setnje rivom i Dioklecijanovom platom. Mnogo kasnije, u studenskim danima Biljana i ja smo isli kod Amira i Sonje u jednosobni stancic Sonjinog oca i tu se druzili s njima i Jazom, Sarajlijom ciji roditelji su preselili u Split, i koga sam par godina ranije upoznao na Elekrijadama.
Nakon toga, pola godine vojske sam proveo u Splitu i setao istim onim uglancanim kamenom po Dioklecijanovoj palati.
I zato pogledajte ove Natasine slike Splita danas.
 |
| Uglacani kamen u Dioklecijanovoj palati |
 |
| Peristil |
 |
| Dioklecijanova palata |
 |
| Riva I |
 |
| Riva II |
 |
| "Piva klapa..." |
 |
| Sa Splitske trznice |
Wednesday, June 15, 2011
Karmen i njeni posumi
 |
| Ove sam nasao na Internetu. Sigurno su australski. Ljepse izgledaju od mojih. Cak su i slatki. daleko bili... |
Citam ovaj prilog o rakunima i posumima pa se mislim o ovim nasim posumima. Kod nas je to ovdje domaca zivotinja. Svaka kuca ih ima; Imamo ih nekoliko ispod krova nace kuce (u stvari u samom krovu) pa cijelu noc hodaju. Zapravo samo nocu izlaze jer su slijepi i danju ne vide. Nisam te nikad pitala, kad si bila ovdje, jesi li ih cula iznad sobe u kojoj si bila. Ivana i ja ih cujemo cijele noci. Ostoji pojedose pola baste. Ali mi smo se vec navikli pa mi dodju kao clanovi porodice.
Prije 2-3 godine imali smo jako vruce ljeto, pozare, temperaturaje isla do 46. Ispod krova je moralo biti bar 50 i to ih je natjeralo da izadju van. Jedan nam je dosao pred vrata, polumrtav od vrucine. Bilo mi ga je zao pa smo ga unijeli u kucu. Zvali smo RSPCA pa su nam rekli da ga stavimo u hladnu prostoriju i pomalo prskamo vodom. Prezivio je;
Ostoja ih ne voli jer mu pojedose bastu; prosle godine su nam obrstili svu blitvu.
P.S.
Eto toliko; ovog weekenda se u Melburnu odrzava Festival horova, 3 puna dana, i moj hor ucestvuje. Evo upravo printam pjesme koje cemo svi zajedno pjevati na zadnji dan festivala.
******************
Karmen je odobrila da se ova njena prepiska sa Natasom o posumima objavi u Parkicu. Drago mi je da Karmen cita Blog i da je tema o "domacim bestijama" potakla za komentar. Iz njenog komentara sam naucio odakle su nama ti ruzni posumi dosli. Iz Australije.
Mozda nam se Karmen javi i sa prilogom ili nekom slikom sa Festivala horova?!...
Kad vec pricamo o posumima, sjecam se da sam jednom, citajuci intervju kosarkasa Sekila o' Nila naucio da ih ima veoma mnogo u Kaliforniji. Sjecam se da je on rekao da su dvorista milionskih kuca na Berverli Hilsu, gdje je bila i njegova, pune nekih ogromnih pacova. Posto se pacova bilo koje vrste grozim, od cijelog intrvjua zapamtio sam samo to. Ja bih, da sam na mjestu Karmen i Ostoje, pobjegao iz te kuce glavom bez obzira vec prvu noc, prodao je i kupio stan na 25. spratu neke zgrade! Nije da se bojim, ali...
 |
| Ovakvi su kod nas... |
Inace, ja vec dugo razmisljam o borbi protiv tih "domacih bestija". Sta razmisljam? Ucestvujem, probavam razne metode. Nista ne uspijeva.
Ali kazu, a i provjerio sam, da se povlace jedino pred vodom.
To mi je dalo ideju da se, koristeci senzor na pokret ( motion sensor), i vodeni ventil, moze konstruisati sistem koji bi, cim te bestije udju u tvoju bastu ili dvoriste, ukljucio vodu da ih pospric i otjera. Semu vec imam u glavi. Jednostavna je da ne moze biti jednostavnija. Jedino sto treba razvlaciti tanke zice od sensora do male elektronske plocice koja bi ukljucivala vodeni ventil. Trazio sam po internetu da li tako nesto postoji , da bih kupio, ali nisam nasao. Mnogo elegantnije rjesenje je koristeci bezicne komunikacije, ali to ga poskupljuje.
Ideju jos uvijek nisam patentirao. Ali cim nadjem malo vremena i napravim to, hocu...
Naravno, ako me neko od vas koji ovo citate ne preduhitri!
Tuesday, June 14, 2011
Maveriksi sampioni NBA!
Pobjeda, k'o pobjeda - sampion k'o sampion, rekli bi neki.
Ali ova pobjeda je vjerovatno jedna od onih koji ce se dugo pamtiti i spominjati.
Ovoj pobjedi ce se radovati cijela Amerika, ukljucujuci i Kanadu, od Meksika do Sjevernog pola!
Ne znam ni jednog ljubitelja sporta koji je ove godine navijao za Majami Hit.
Bolje je reci svi koje znam su navijali protiv Majami Hita. Za ogromnu vecinu nije ni bilo vazno ko ce biti sampion. Bilo je samo vazno da to ne bude Majami Hit.
Zasto, bas tako?
Za one koji ne znaju, taj tim je pred pocetak upravo zavrsenog prvenstva kupio dvije super zvijezde kosarke, Labron Dzejmsa, super- super zvijezdu, kome vec proricu da ce ne samo naslijediti vec i prevazici Majkl Dzordana, i nesto manju ali ipak superzvijezdu Kris Bosa. Uz trecegu super- super zvijezdu Dvejn Vejda, koji je vec bio u tom timu, cilj je bio da se vec u prvoj godini pocisti ostala boranija u NBA i osvoji titula, onako u letu. Stvaraoci ovog super - tima, Pat Rajli , prije svega, ocekivali su da ce im se ulozene pare vratiti u rekordnom roku i da ce slijedecih nekoliko godina suvereno vladati NBA-om.
Kazu da Dzems and Vejd, zaradjuju,sa sponzorskim ugovorima oko dvije miliarde dolara godisnje.
Stvaraoci ovog super- tima su ocekivali da ce se svi ostali timovi, vec na pojavu ovih velicina, prepasti, i da ce se predati unaprijed.
 |
| Novicki, odrzao lekciju super-zvijezdama |
A zvijezde su se jos prije prvenstva ponasale toliko uobrazeno, kao da ce svi koji ih pogledaju ili leci od zaljubljenosti, ili pobjeci od snage kojom zrace.
Dalas Maveriksi su potpuno suprotan tim. Samo jedna super- zvijezda: Kirk Novicki. Izuzetan kosarkas, u NBA dosao iz Njemacke, jos veci sportista i licnost: skroman, vrijedan, obraca se svakome sa uvazavanjem.... Sve karakteristike koje zvijezde iz Hita nemaju. I ostali veoma slicni. Medju njima i Predrag Stojakovic, koji se u finalu nije bas proslavio. Prekretnica u odnosima ova dva tima je bila odluka trenera, da njega vise ne stavlja u tim jer ga sut nije isao a u odbrani nije mogao nikoga zaustaviti. Oni koji su ga zamijenili donijeli su preokret. Ipak treba reci da je ostvario san mnogih kosarkasa. Osvojio je titulu NBA sampiona.
Maveriksi su poznati i po svom vlasniku: Marku Kjubanu. Vlasnik, potpuno atipican. Mlad covjek, zaradio milione, svojim mozgom na softveru i ulozio u svoju veliku ljubav, u kosarkaski tim. Putuje sa timom na svaku utakmicu, raduje se svakom obrom potezu, pobjedi kao i svaki navijac. Prije par godina bio je malo previse umijesan u tok utakmica. Svadjao se sa sudijama, uplitao u trenerski posao ali to se vremenom promijenilo.
Stvaranje super - timova u NBA je preslikano iz bejzbola gdje su Nju Jork Jenkiji ulozili ogromne pare, i godinama vladaju. Samo ponekad, neki tim ih iznenadi i osvoji titulu.
To je bio model koji su i Majami Hits zamislili, ali spotakli su se vec prve godine.
I nije njihov problem u toj prvoj godini, vec u tome sto kao takvi nisu prihvaceni u kosarci.
Njihov poraz je poraz ideje o stvaranju super- timova bar u NBA.
Da li je bas tako, vidjecemo. Ja se nadam da jeste...
Monday, June 13, 2011
Ljilja M.: Slike sa ekskurzije iz ugla razrednog starješine
Marcici nas izvlace iz teskih tema; ovim prilogom Ljilja M. posebno. Ni moja generacija u Ginmaziji nije isla na ekskurziju, samo na kraca putovanja. Jedne godine smo cak radili kao mravi, bukvalno bas tako, u Vrbasu izvozeci na tackama piljevinu ispod njihovih ogromnih masina za rezanje drveta, da bismo zaradili novac za ekskurziju. Tog rada se i sada dobro sjecam. Ekskurzija kasnije propala! Koje je to razocarenje bilo!
I tada, a sada posebno, sam se i divio i cudio profesorima koji su nas morali cuvati i koji su nam tako ometali da budemo divlje slobodni kako se to moze samo u tim godinama.
Sada, u ovim svojim godinama, i nakon ovog Ljiljinog lijepog osvrta na nedavnu ekskurziju, shvatam koja je to ogromna odgovornost koju profesori imaju na tim ekskurzijama.
Cuvati na jednom mjestu i kontrolisati toliko hormona!
***************************
Na svoju matursku ekskurziju nisam išla. Ne mogu se sjetiti zašto, znam samo da smo kao generacija bili uskraćeni i nesretni zbog toga…
Ali prosvjetna karijera, ako nista drugo, pružila mi je šest - sedam školskih ekskurzija. “Opis poslova” razrednog starješine za matursku ekskurziju uključuje sedam dana putovanja sa 24-časovnim radnim vremenom.
A to znači:
- svakih sat - dva kontrolisati brojno stanje
- količinu etanola u autobusu držati pod kontrolom
- što više vremena provoditi izvan hotela, tj. u obilascima kulturno-istorijskih spomenika
- ići na začelju kolone, paziti da neko ne zaostane, upozoravati da se sluša stručni vodič (on je tamo na čelu kolone i redovno brzog hoda)
- slikati se, pozirati…
- iščekivati da se skupe iz svih mogućih pravaca poslije shopinga - na dogovorenom mjestu u dogovoreno vrijeme… “na tom mjestu autobus može stajati samo koji minut” recimo kod Hard Rock kafea na trgu Katalonija u Barki (Barceloni)…(minut k’o godina)
- ići s NJIMA u diskoteku… sjediti tu među ogledalima osmatrajući ulaz i izlaz, odolijevati udarcima disco sounda i munjama light show-a, vratiti ih do hotela kroz špalir načičkanih dilera (prije 4 godine nije ih bilo).
- pustiti ih sljedeći dan nakon diska na plažu, a onda do pred jutro čekati na recepciji hotela dok se ne vrate u sobe (diskretno ih prebrojavati)
- oko četiri - pola pet prošetati hodnikom između soba (savršena tišina, konačno su svi zaspali).
- u cik zore sjesti na balkon svoje sobe, baciti pogled po krovovima Ljoret de Mara (najzad udahnuti miris mora)
- a onda imati puna dva sata SNA do jutarnjeg buđenja …(zaspati, ili glumiti san, stvar je ličnih sposobnosti).
Dakle, bilo je nezaboravno… (pamtim zadovoljna i srećna lica, i onaj neobuzdani smijeh sedamnaestogodišnjaka).
I još nešto, što se ne smije zaboraviti. U jednom od 10 odjeljenja koliko nas je stalo u 5 autobusa, putovala su dva učenika sa posebnim potrebama (u invalidskim kolicima) u pratnji svojih mama. Sa njihovih lica osmjeh nijednom nije gasnuo, bez obzira na duge relacije, vrućinu, česta raspakivanja i ponovna pakiranja. Ovu ekskurziju ću posebno pamtiti baš po njima. Bilo je nepotrebno pribojavanje da će im teško pasti tako dalek put, zapravo smo učinili veliki sevap! Učinili dobro djelo! (prevod je približan; riječ sevap ima šire značenje, svoju bosansku težinu, neprevodivu jednom rječju).
(Venecija, Monako, Monte Karlo, Barcelona, Ljoret de Mar, Figueras, Nica, Kan, Verona…)
Ljilja M.
I tada, a sada posebno, sam se i divio i cudio profesorima koji su nas morali cuvati i koji su nam tako ometali da budemo divlje slobodni kako se to moze samo u tim godinama.
Sada, u ovim svojim godinama, i nakon ovog Ljiljinog lijepog osvrta na nedavnu ekskurziju, shvatam koja je to ogromna odgovornost koju profesori imaju na tim ekskurzijama.
Cuvati na jednom mjestu i kontrolisati toliko hormona!
***************************
Na svoju matursku ekskurziju nisam išla. Ne mogu se sjetiti zašto, znam samo da smo kao generacija bili uskraćeni i nesretni zbog toga…
Ali prosvjetna karijera, ako nista drugo, pružila mi je šest - sedam školskih ekskurzija. “Opis poslova” razrednog starješine za matursku ekskurziju uključuje sedam dana putovanja sa 24-časovnim radnim vremenom.
A to znači:
- svakih sat - dva kontrolisati brojno stanje
- količinu etanola u autobusu držati pod kontrolom
- što više vremena provoditi izvan hotela, tj. u obilascima kulturno-istorijskih spomenika
- ići na začelju kolone, paziti da neko ne zaostane, upozoravati da se sluša stručni vodič (on je tamo na čelu kolone i redovno brzog hoda)
- slikati se, pozirati…
- iščekivati da se skupe iz svih mogućih pravaca poslije shopinga - na dogovorenom mjestu u dogovoreno vrijeme… “na tom mjestu autobus može stajati samo koji minut” recimo kod Hard Rock kafea na trgu Katalonija u Barki (Barceloni)…(minut k’o godina)
- ići s NJIMA u diskoteku… sjediti tu među ogledalima osmatrajući ulaz i izlaz, odolijevati udarcima disco sounda i munjama light show-a, vratiti ih do hotela kroz špalir načičkanih dilera (prije 4 godine nije ih bilo).
- pustiti ih sljedeći dan nakon diska na plažu, a onda do pred jutro čekati na recepciji hotela dok se ne vrate u sobe (diskretno ih prebrojavati)
- oko četiri - pola pet prošetati hodnikom između soba (savršena tišina, konačno su svi zaspali).
- u cik zore sjesti na balkon svoje sobe, baciti pogled po krovovima Ljoret de Mara (najzad udahnuti miris mora)
- a onda imati puna dva sata SNA do jutarnjeg buđenja …(zaspati, ili glumiti san, stvar je ličnih sposobnosti).
Dakle, bilo je nezaboravno… (pamtim zadovoljna i srećna lica, i onaj neobuzdani smijeh sedamnaestogodišnjaka).
I još nešto, što se ne smije zaboraviti. U jednom od 10 odjeljenja koliko nas je stalo u 5 autobusa, putovala su dva učenika sa posebnim potrebama (u invalidskim kolicima) u pratnji svojih mama. Sa njihovih lica osmjeh nijednom nije gasnuo, bez obzira na duge relacije, vrućinu, česta raspakivanja i ponovna pakiranja. Ovu ekskurziju ću posebno pamtiti baš po njima. Bilo je nepotrebno pribojavanje da će im teško pasti tako dalek put, zapravo smo učinili veliki sevap! Učinili dobro djelo! (prevod je približan; riječ sevap ima šire značenje, svoju bosansku težinu, neprevodivu jednom rječju).
(Venecija, Monako, Monte Karlo, Barcelona, Ljoret de Mar, Figueras, Nica, Kan, Verona…)
Ljilja M.
 |
| Dante u Veroni |
 |
| Gaudijev park |
 |
| III2 |
 |
| Kod Dalija |
 |
| Luka u Barki |
 |
| Opet na NouKampu |
 |
| Pred la Sagrada Familia |
 |
| Sumrak u Monaku |
 |
| Venecija |
Saturday, June 11, 2011
Mario: Narodni jezik u prošlosti
Kad smo malo ugazili u temi jezika, hajde da dodamo misljenje jednog autoriteta kakav je Petar Kocic, koje nam Mario salje.
********************
Za razliku od sadašnjeg balkanskog specifikuma po kome svaku naciju obavezno ozvaničava 'njen' jezik u savremenom svijetu ta praksa je prevaziđena. Zanimljivo je kako se još prije stotinu godina o našem jeziku, o narodnom jeziku u BiH moglo govoriti kao o jedinstvenom jeziku, na način da se ne pominju nacionalne ili konfesionalne razlike... Tako je Petar Kočić je u svom govoru 1911. godine u Bosanskom saboru govorio o pitanjima jezika. Tom prilikom se osvrnuo sljedećim riječima na kvarenje narodnog jezika:
"Kao što je okupacija donijela mnogo zla i učinila nam mnoge nepravde u svim pravcima narodnog života, a isto je tako štetno uticala na razvitak našeg bogodanog, zvučnog i ljupkog jezika. Taj uticaj je tako štetan da se mi danas moramo bojati da se naš jezik posve ne iskvari. To nas kao stare dobre Bošnjane mora boljeti, jer je naš jezik i u najstarija vremena bio neobično lijep i zvučan, mnogo ljepši i narodniji od jezika u istočnim srpskim zemljama koji se razvijao pod uticajem vizantijske kulture i grčke sintakse"
(Iz knjige Vojislava Bogičevića, ''Pismenost u Bosni i Hercegovini'', Veselin Masleša, Sarajevo, 1975. str. 255. Stenografski izvještaj Bosansko-hercegovačkog sabora, III, Sarajevo, 1911)
********************
 |
| Postojani Pero |
"Kao što je okupacija donijela mnogo zla i učinila nam mnoge nepravde u svim pravcima narodnog života, a isto je tako štetno uticala na razvitak našeg bogodanog, zvučnog i ljupkog jezika. Taj uticaj je tako štetan da se mi danas moramo bojati da se naš jezik posve ne iskvari. To nas kao stare dobre Bošnjane mora boljeti, jer je naš jezik i u najstarija vremena bio neobično lijep i zvučan, mnogo ljepši i narodniji od jezika u istočnim srpskim zemljama koji se razvijao pod uticajem vizantijske kulture i grčke sintakse"
(Iz knjige Vojislava Bogičevića, ''Pismenost u Bosni i Hercegovini'', Veselin Masleša, Sarajevo, 1975. str. 255. Stenografski izvještaj Bosansko-hercegovačkog sabora, III, Sarajevo, 1911)
Thursday, June 09, 2011
Mario: Naši jezici = Naš jezik
Rodiš se u porodici Austrijanaca, postaješ naravno Austrijanac i progovoriš - njemačkim jezikom. U Americi ne govoriš američki nego najčešće engleski, logično. Međutim ako si progledao na Balkanu, u Bosni (& Hercegovini) posebno, Bosanac možeš biti samo intimno, a maternji jezik ti je bosanski tek ako te rodila Bošnjakinja. Reklo bi se još jedan od bosanskih paradoksa… Prije rata stanovništvo se službeno koristilo sh/hs jezikom koji se često kraće onako kolokvijalno nazivao samo ‘srpski’ ili eventualno ‘hrvatski’. Za ‘bosanski’ nisam čuo… Sada su na snazi sva tri jezika. To je nama naša demokratija dala. Izgleda kao da svaki narod hoće svoj jezik mada to više želi aktuelna politika svakog naroda. Uz to se slika prenosi i iz susjedstva.
Prije dvjestotinjak godina, u vrijeme duhovnih integracija, a u cilju prevazilaženja komunikoloških problema, filolozi na širem prostoru su odlučili da se štokavski govor postavi kao nadregionalni. I taj jezik se sve češće nazivao srpskohrvatski / hrvatskosrpski... Tako je štokavski postajao standardni jezik u odnosu na regionalne dijalekte i prije nego što su se južni Slaveni ujedinili u jednu državu (zanimljivo je da su na štokavskom najviše insistirali zagrebački filolozi, dakle kajkavci). Taj naš jezik se dalje razvijao do rasturanja zajedničke države kao policentrični jezik (prema definiciji: nekoliko standardnih nacionalnih varijanti među kojima postoje razlike ali ne tolike da bi se govorilo o različitim jezicima).
Znamo šta se u međuvremenu dogodilo? Da li bi trebalo da rat nešto promijeni u prirodi jezika? Da li majke svojim bebama sada šapću uspavanke na nekim novim jezicima? Jasno je da se politika oslanja na određene neprirodne procese i jezik se cijepa prema projektovanom zadatku: Ako nije uočljiva razlika između srpskog i hrvatskog, treba je napraviti! Paradoksalno je što se podjelom na manje države i homogeniziranjem nacija pokušavaju napraviti novi jezici. Jezik je zajednički! Tako kaže hrvatska lingvistkinja Snježana Kordić u novoj knjizi ’Jezik i nacionalizam’ (Duriex, 2010, Zagreb). Ona je precizno i stručno napisala kako se kroz jezik fašizira stvarnost.
Ovim skečevima treba dodati i onaj tipično bosanski vic: U javnosti se postavilo pitanje zašto je prekinuta praksa da vijesti na BHTV sinhrono, u uglu ekrana, neki čovjek pomoću onih znakova prenosi za gluhonijeme. Zvaničan odgovor: Da bi se ispoštovala ravnopravnost sva tri jezika moramo zaposliti još dva prevodioca.
Mario