Pages

Monday, July 25, 2011

Natasa: Susret sa Fuadom Balicem

Natasa po n-ti put odlucila da se umiri u Parkicu, ja po m-ti put odlucio da malo usporim, a onda Mario po x-ti put posalje nesto sto inspirise sjecanje, pobudi uspomene.... i eto lijepe price o jednom istinskom Banjalucaninu.
Ako Mario upotrebi svoj animatorski talenat, mozda nam se Fuad i pridruzi.

***********************





Predraže,
ja ponovo, po n-ti put odlučila da se bar neko vrijeme umirim u Parkiću, ali ti ne dozvoljavaš. Ubaciš novi prilog na koji ne mogu ne napisati komentar.
Ovaj današnji nikako ne mogu izostaviti.

Posebno mi je drago da Fuad piše, nisam znala da se time bavi. Lijepa je ova njegova priča, sadržaj me ne iznenađuje.

Fuad Balić je prva osoba iz Banjaluke, s imenom i prezimenom, koju sam srela kad sam prvi put sama doputovala u Banjaluku. Bila sam prije toga jedanput s Miljenkom, da upoznam grad u kojem su živjeli njegovi roditelji, u kojem je završio gimnaziju i u kojem smo planirali i mi živjeti, jer je već tada u Zagrebu postojao problem zapošljavanja inžinjera kemije, a dobiti stan bilo je gotovo nemoguće.
Miljenko je već dva mjeseca radio u Banjaluci, Fuad Balić mu je bio direktor.

Ostavila sam sina kod roditelja u Zagrebu i krenula autobusom za Banjaluku, na svoje prvo radno mjesto u Rudi Čajavecu. Bilo mi je teško ostaviti dvogodišnjeg sina na par mjeseci i bila sam pod tim dojmom.
Nisam razmišljala da odlazim u nepoznat grad, u kojem poznajem samo Miljenka i donekle njegove roditelje, prvi put na posao, u tvornicu u kojoj ne poznajem nikoga, niti znam što ću točno raditi. Bila sam prvi inžinjer kemije u Institutu, zaposlio me dr A. Ilišković s punim povjerenjem da ću znati realizirati ono što je tada planirao provesti u Institutu.
Mladi ljudi su takvi, srećom, ne opterećuju se nepotrebno. Što bih imala od toga da sam se uplašila nepoznatog, koje me je očekivalo?
A sve je bilo nepoznato.

Sjela sam tako u autobus, prvo sjedište iza vozača. Do mene je sjeo nepoznat mlađi muškarac, crnokos, crnook, markantih crta lica. To je sve što sam zapazila.
Drago mi je bilo da sjedim na tom sjedištu, mogla sam promatrati okoliš, ionako sam tuda prošla samo jedanput i slabo se ičega sjećala.
Šutimo nas dvoje tako cijelim putem, svjesna sam da moj suputnik želi započeti razgovor, ali ne započinje. Ja ničim ne pomažem da se uspostavi bilo kakav dijalog. Neobično i smiješno. Ne započinjemo razgovor ni za vrijeme pauze, valjda u Gradiškoj, ne sjećam se više gdje smo se zaustavili.
Tko zna kako sam ja njemu izgledala kad je šutio, iako sam potpuno sigurna da je želio razgovarati. Željela sam i ja, ali me neka dalmatinska tvrdoglavost uhvatila i rekoh samoj sebi – Da vidim hoće li i kako će započeti razgovor.
Nije to prvi put da sam tako djelovala na ljude – suzdržana, ozbiljna, nekima uobražena, arogantna,..tko zna kakva sve ne. A ja sam se samo našla jako mlada u nepoznatom okruženju, promatrala i učila.
Autobus prilazi Banjaluci. Na autobusnoj stanici čeka Miljenko. Poslije pozdravljanja Miljenko se obraća nepoznatom muškarcu – Fuade, pa i ti autobusom iz Zagreba. Da te upoznam sa svojom suprugom.
Fuad će na to – O hvala Bogu, pa nisam ništa započeo.
Nasmijali se svo troje na te njegove riječi, bilo je iskreno i simpatično, malo porazgovarali i nastavili svojim putem.
Ovo je vjerovatno jedini put u Fuadovom životu da nije započeo razgovor, i to on, koji je vrlo komunikativan, koji uvijek ima što reći i od koga se mnogo toga može naučiti.
Poslije toga smo se mnogo puta susretali.

Nema čovjeka koji toliko voli svoj grad, koji je s velikom ljubavlju, energijom i upornošću dao cijeloga sebe tom gradu. Od Fuada se o povijesti i kulturi Banjaluke i Bosne moglo mnogo toga naučiti. Bezbroj je koncerata, predstava, smotri, izložaba,.. organizirao. Mnogi su povijesni i kulturni objekti obnovljeni i izgrađeni pod njegovim vodstvom. Dok se Fuad bavio kulturom mnoga su poznata jugoslavenska i svjetska imena gostovala u Banjaluci.
Nismo zaboravili!
Možda se ponovo sretnemo i obnovimo sjećanja.

Čula sam ga zadnji put dok mu je Miljenko telefonom izražavao saućešće povodom iznenadne i prerane smrti njegove sestre Azre. Oboje nas je ta vijest jako potresla, mene posebno.
Azru sam neizmjerno cijenila i divila joj se. Azra je bila jedno vrijeme zamjenica direktora SOURa Rudi Čajavec za pravna i društvena pitanja. Kako sam bila angažirana na društveno političkim aktivnostima, često smo se susretale. Divila sam se njenoj sposobnosti komunikacije s ljudima, bez obzira kojoj grupi pripadali i po kojem osnovu. Bila je izuzetno obrazovana, sposobna i inteligentna. Ali ono čemu sam se najviše divila je njeno besprijekorno verbalno izražavanje. Njene rečenice i način na koji ih je izgovarala činile su mi se najljepšom glazbom.
Nikad ju neću zaboraviti i ostat će moj nedostignuti uzor.

1 comment:

  1. I stvarno Fuad je mnogo toga napravio u BL (a prema energiji koju je posjedovao mogao je i više). Takođe, Fuad je i pisao (a prema idejama i iskustvu koje posjeduje mogao je i više). Nažalost, zdravlje ga sada ne služi baš najbolje…
    Mario

    ReplyDelete