Pages

Tuesday, July 26, 2011

Slavko Podgorelec : GRDOSIJA IZMEĐU TVRĐAVE I RIJEKE

Kako to obicno i biva, neplanirano pocne prica. Ovog puta o Fuadu Balicu. Trazeci po Internetu njegovu sliku "naletim" na ovu pricu Slavka Podgoreleca. Bez dozvole autora, jer mislim da od mog starog duga  ne trebam traziti dozvolu, nudim vam i ovu lijepu pricu.

**********************

Čini mi se – lakše bih pisao o nekom sportisti, likovnom umjetniku, književniku, scenaristi, arheologu, etnologu – bilo kome ko je zadužio Banjaluku – nego o Fuadu. Zato što je on sinteza svih duhovno primjenjenih vještina koje se zamisliti mogu. Ne pretjerujem – jer Fuće je (dao mu Svevišnji još puno stvaralačkih godina) barem za mene, Banjalučanin koji je, za ovozemaljskoga života, sebi podigao hejbet spomenika! Ne samo sebi – nego svom Gradu na Vrbasu.

Ovaj kulturni poslenik, entuzijast i 'inventor' cijeli život posvetio je izazovima i pionirskom djelovanju. Čega god se prihvatio – to je oplemenio, usavršio, učvrstio, proširio i naravno – vlastiti mu muhur udario... I mnogo toga najčešće bez, ili sa malo para, uz pomoć 'šćapa i kanafa', ali sa ogromnom voljom i elanom kojim je inficirao najbliže saradnike. Sjećam se, prvi susret sa 'čika Fuadom' imao sam davne 1964. godine, kada sam neku poruku nosio tadašnjem predsjedniku opštinskog Kulturnoprosvjetnog vijeća. Pred trinaestogodišnjaka ispade ogromna, nasmijana ljudina u odijelu i kravati, prodrma mi desnicu (ko da sam neki ministar) posadi me u fotelju i...od tada se, evo više od pola vijeka, konstruktivno i u dokolici družimo, sarađujemo, žustro polemišemo (pa i svađamo), ali – usuđujem se reći – naprosto jedan bez drugoga – ne možemo. Često se pitam – šta nas je zapravo zbližilo, a danas znam. To su entuzijazam i spremnost da se 'zažmiri i skoči', umijeće profesionalne improvizacije, ali iznad svega otvorenost i averzija prema licemjerju. Ne krijem: Fuće mi je i danas uzor, i ne jednom rješavao sam situacije 'u stilu Fuada Balića'. Sjećam se, u Domu kulture je na mjestu direktora Fuad naslijedio Dragu Radovanovića – čovjeka koji je kulturni hram počeo izdizati iznad nivoa zadružnog odnosno, društvenog doma. Fuad je prethodno već 'drmao' (bolje je kazati – udarao ritam) u Klubu akademičara Banjaluke (KAB); bio je misionar odnosno pionir u koječemu. Osim što je u svoj grad donio prvi kajak-čamac na rasklapanje (portabl) i organizovao prvu vaterpolo-utakmicu na Šimšuru (Zelencu) pod Kastelom, Fuad je po dolasku u Dom kulture (i opet!) napravio dar-mar. Protresao je ovu građevinu od podruma do tavana. Nije više bilo 'praznog hoda' ni prostora– koncerte smjenjuju plesne večeri, događaju se izložbe, ni centimetar prostora ne ostaje neiskorišten. Otvara kancelarije (u poslijepodnevnim i večernjim satima) svim mogućim aktivnostima, a 'špajzove' i ostave pretvara u ateljee...
Ne ustručava se Fuad (i danas se pitam KAKO?) dovesti u svoj grad najveća svjetska muzička imena: osim Rostropoviča, Svatoslava Rihtera, Jehudi Menjuhina, Davida Ojstraha, Lenjingradske filharmonije, Zagrebačkih solista, poznatih operskih imena, redovno gostuje Sarajevska filharmonija. Dolaze oni (mnogi su tad prvi put čuli za Banjaluku) koncertiraju i odlaze ošamućeni stručnošću publike, kulturnim nivoom i ozračjem...i ponovo dolaze. Novcem od plesnih večeri Fuće kupuje prvi 'Stenvej' klavir u Banjaluci i drugi u BiH. Svjetska džez-legenda, famozni Kvinsi Džouns sa svojim orkestrom, šezdesetih godina dolazi u Banju Luku (čuj, Banjaluku!). Koncertna sala je prepuna 'upeglanih' Banjalučana (kravate, frizure i štikle), publika samo što ne visi po lusterima... Počinje spektakl i onda...nestade struje. Mrak. Malo morgen! Raja pali šibice i upaljače, munjevito se (iz Fućetove 'sehare') publici dijele svijeće; Kvinsi, razvaljen do peta – nastavlja koncert ! I muzičari i publika padaju u delirij!

...I onda dođe struja; neki vele da je 'pokvarila štimung'. Fuće – cvjeta: To je banjalučka raja – nju ništa ne može obeshrabriti. A Kvinsi Džouns? Načisto je, poslije ovog koncerta, puk'o ko petarda. Banjaluka ga je istresla iz kundura, pa je poslije izvjesnog vremena, na Dom kulture (bolje reći na Fućeta) stigla pogolema koverta, a u njoj partitura za kompoziciju koju je veliki Džouns napisao i posvetio Banjaluci ! Uz to i tonska traka sa izvođačkom verzijom. Sumnjam da se tako nešto ikada dogodilo... Dovukao je On (na Kastel) i balet Elvina Ejlija, a dolaze i književnici – Ivo Andrić, Meša Selimović, Branko Ćopić, Dobrica Cesarić... Ne miruje Fuad: sa banjalučkom likovnom 'četvorkom' koja je unijela moderne vibracije u Grad (Dušan Simić, Enver Štaljo, Bekir Misirlić i Lojzo Ćurić) baza po visoravnima Zmijanja osupnut veličanstvenom ljepotom uzvišenog pejzaža... Užitak je potpun jer sve ovo već je 'odslušao' na snimcima etnomuzikologa Vlade Miloševića koji mladog Fućeta izuzetno cijeni i uvažava. I opet 'klik' u Fuadovoj glavi: pa ovi Stričići i Zmijanje, sa svojim seljacima i nošnjom, sa folklornim i etnografskim značajkama, sa božanskim i uzvišenim pejzažom – zapravo su kulturni 'mrtvi kapital'!Nije prošlo dugo – a Stričići, u drugoj polovini šezdesetih postaju prvi ruralni kulturni velegrad! Kome pravo – a kome krivo tek Fuad Balić utemeljuje Kočićev zbor koji se, od tada, dogodio više od četrdeset puta. I opet – presedan: Fuad Balić u po 'zveke' (na Stričiće) dovlači kompletnu Sarajevsku filharmoniju (!) koja koncertira uz riku bakova, janjce i prasiće na ražnju, ćevape, rakiju i podgrijanu pivu...A uz takav program, naravno, mora stići i struja, a valja i drumove nasuti – pa Kočićevci 'onog Fuada' slave kao svoga Petrića.

Ni to Fuadu nije dosta, nego u po' Doma kulture (sjećam se – u Velikom salonu) postavlja izložbu rukotvorina Kočićevih seljaka. U salon dovuče tkalački razboj, posadi seljanku za njega, i eto vrhunskih finih vunenih 'štofova' za odijela. Udari neke godine potres, sve ode u helać, teško se izranjavana Bajna Luka uspravlja iz ruševina... Fuad je u 'Narodnoj biblioteci' zgruhanoj u ništa manje jadnu zgradu nekadašnje škole „Mladen Stojanović“. Memla i fajtina, Fuad leta od podruma do tavana, tegli knjige, spašava... Sjećam se – zima do bola, sjedimo u njegovoj kancelariji u kaputima, ispijamo skoro smrznutu kahvu – a Fuće budan sanja... Gledam ga, a u sebi mislim: blago onom ko se 'vaki rodi – čitav mu je život u veselju!

„Znaš, kad podignemo zgradu nove biblioteke, biće tu te ovo-te ono, a sve sam poduzeo da ova naša biblioteka preraste u univerzitetsku, ma to je gotova stvar. Vidjet ćeš ti...“ veze Fuće, a ja kontam – i on prolup'o...Malo sutra! Izdrnda Fuće zgradu (eno je i danas – ko 'blokhauz', ni atomska joj ništa ne more!) i opet „navali narode – bujrum kulturnog prostora!“.

Tako je to sa Fućetom; taman pomisliš – eto ga, sa'će se smiriti, otahiriti, seiriti...a njemu pamravi uz leđa ! Na čelu Društva prijatelja banjalučkih starina pokriva kule u Kastelu, popravlja zidine...Ali žulja Fuada nijema Sahat-kula.

"Ako nešto treba da svijetli – neka svijetli, ako sahat treba da kuca – neka kuca! To je moj 'credo'. Sahat-kulu smo građevinski sredili – al' hajd nađi sahat?! Prehrljo sam cijelu tadašnju Jugoslaviju – niđe ga! Onda meni prijatelji zidari iz Posušja (Galić, Boras i Bešlić) sugerišu Njemačku. Švabe su sve svoje stare i ohrndane ure restaurirali, konzervirali i uskladištili. I nađemo mi sahat! I prokuca on u noći sa 21. na 22. april (dan oslobođenja Banjaluke) 1971. godine!" temperamentno kazuje Fuće, a onda mu osmijeh podiže desni brk.

Tu noć pamtiću dok živim; okupilo se pedesetak ljudi – banjalučka raja i kulturna elita (a to mu danas dođe na isto). Grmi Fuad svojim baritonom. Ne može on tiho, normalno govoriti; kad šapuće – tapete otpadaju. Onda će Joco (Bojović – Vrbaslija, dajaklija i poeta) 'recitirati' pjesmu "Minare" ... Kad Joco Crni 'ruknu' (a sve gleda u alem Ferhadije zaboden u zvjezdano nebo) trnci prolaze od pete do glave. Golubovi, u panici, načiniše živu auru oko Sahat-kule. Precizni mehaničar Josip Lenard, 'dobro raspoložen' (oho-hooo!) pokrenu veker – a onda, prvi put poslije ihahaj decenija – Sahat-kula otkuca ponoć...

A 'ruljana' je oduvijek bilo u Bajnoj Luci, osobito na isturenim političkim mjestima. Takvi su Fućeta uvijek osujećivali: te šta će nam krovovi na Kulama u Kastelu, šta fali Sahat-kuli da i dalje bude nijema... Kad je prokucala, onda se jedan 'guzonja' sa Bulevara žalio kako od nje 'nemore spavati' (jel' matere ti?!). I tol'ko ga je nasikirala da se 1992. priključio svojoj nacionalnoj stranci za čije vlasti se sijalica u čaršiji na Vrbasu – utrnula.

Kad Fuće sebi zabije nešto u glavu – to će da bude. Makar or'lo – gor'lo! Naumio ovaj hairlija da podigne bistu našem polihistoru i fratru Ivanu Frani Jukiću. Napuca Bešu (Ahmeta Bešića, prvog banjalučkog akademskog vajara) da pravi skice i prve modele. Onda ide Fuće u Komitet i Socijalistički savez da ispipa 'puls'. "Đe ćemo mi katoličkom popu podizati bistu, pa još u po' čaršije?! Nek to radi crkva! " zaključiše 'drugovi'. Dobro, konta Fuće pa presavi tabak i napisa pismo nobelovcu Ivi Andriću koji je Jukića izuzetno poštovao. Moli pisca Fuad da se prihvati dužnosti predsjednika Odbora za podizanje biste Jukićeve. Andrić promptno odgovara: pohvaljuje ideju da se Jukiću-velikanu u rodnom gradu podigne bista, čudi se da to nije urađeno ranije, zbog obaveza ne može prihvatiti dužnost predsjednika Odbora – ali se osjeća njegovim članom i nudi pomoć (!)

"Haj'd sad! Da ga vidim ko će se suprotstaviti inicijativi koju podupire nobelovac!" trijumfuje Fuće i – naravno – bista (koja je već završena, samo joj Bešo malo 'zaoštrio' formu u tada obaveznom soc-realističkom maniru) uz skromnu svečanost bi otkrivena. Eno ga, i danas Jukić gleda u pravcu gdje je stajala njegova rodna kuća, u ulici Ivana Frane Jukića(!)

Onda su došle devedesete, sijalica je (rekosmo) razbijena i Fuad i njegova Vesna su morali napustiti svoj grad. I to je zadesilo čovjeka koji je cijeli život posvetio zajedništvu, multikulturalnosti, prosvjećivanju, dobrobiti svih. I to je prihvatio. Vratio se među prvima i nastavio djelovati – sada u Kulturnoj zajednici Bošnjaka "Preporod". Svako malo – ispod njegovog uredničkog pera izađe po jedna nova 'sufara': te Banja Luka u legendama i zapisima, pa o staroj arhitekturi, pa o banjalučkim baladama (tu je i studija dr Muniba Maglajlića o Bisernazi), o Rezoluciji hrabrih muslimana (u kojoj se suprotstavljaju Pavelićevim pogromima nad banjalučkim Srbima), te... ma ne može se ni nabrojati. O svemu će Fuad zboriti razložno i argumentovano, logično i racionalno – ali kad mu se pomene jednoumlje i nacionalna isključivost – osigurači pregaraju, kočnice pucaju, ruši se nebo...

Za muslimanske ortodokse (Banjalučani takvi nikad nisu bili!) Fuad je renegat – mal'ne izrod; za 'velike' Srbe Fuće je - 'balija'. Uvijek citira seljanku sa Zmijanja koju 1992. ostrašćeni reporter pita '...kako se osjećaš bako otkako su naši na vlasti'.A baka veli: "Moj sinko, otkako ste vi na vlasti ja sam više suza prolila nego što sam se vode napila!". Citira Fuće i rahmetli hafiza banjalučkog, hazreti Mustafu Zahirovića; nakon rušenja Ferhadije 7. maja 1993. pitaju hafiza rezignirane džematlije "Dragi efendija, jel' nam se išta gorje moglo dogoditi?!".

A stari Mustafa, tiho i smireno zbori: "Moglo je...da smo mi srušili neku crkvu ili sinagogu...To bi bilo i gorje i strašnije." Završena priča.

Fuad-Fuće Balić i dalje stvara u svom gradu. Istini za volju, kretanje mu ograničeno zbog ozljede koju je zaradio otvarajući 2008. godine izložbu Ahmeta Bešića. Ako ga ne viđate na džadi – to ne znači da miruje: nešto smišlja, i samo ćete se iznenaditi kad opet nešto 'gruhne' iz njegove neiscrpne sehare ideja...

No comments:

Post a Comment