U njegovom crnom mercedesu se na Adu tim povodom dovezemo on, Tefa, Dragan i ja.
Bilo osam kad smo stigli, gosti se tek okupljaju.
Svira orkestar iz Srbije, dvije pjevaljke, svi u dresovima, dolje sportske gaćice - svilene.
Simpatično.
Uprati nas šef, po odjeći i gardu zaključi da smo menadžeri kakva objekta za zabavu, i u po ture narodnjaka opiče "I won't brake my heart", kao evo, sve se zna.
Jesu znali, nema šta.
Nastavili normalno, mi pive popili, pa dalje.
Mramor i mesing u objektu "Grand", na klašničkoj magistrali, ne odavaše dojam kafane, makar se, po gostima, dalo zaključiti da se radi o nekoj prigradskoj.
Estradna zvijezda - za tu noć, pjevala na plejbek, što dodatno ubrza naše povlačenje.
Nagarimo za Trapiste, tamo nastupala Gerina uveseljačka varijanta.
Teškom mukom se uparkiramo, ispred.
Unutra krcato. Žensko, muško, mlado, staro, svi na nogama. Dejstvuju Gerini izabranici.
Tuku, brale, spadaju sandale.
Uprati nas Ukmar, bubnjarskom palicom upre na prazne stolice za muzičarskim stolom.
Smjestimo se, mahnemo za pive, pa u zent.
Gerini lijepe pjesmu na pjesmu, plesači igru na igru.
Podignutih ruku se pridržavaju jedno za drugo, očima kontrolišu rad nogu.
Na kolo se ruke spustiše, prešalta u četvrtu.
Opletoše.
Lepršaju haljine i suknje, lije znoj sa obraza.
Okolomota prašina.
Pauza.
Svirači do nas, razvezemo.
Pitam, što sviraju tako duge setove, Gera kaže - novo pravilo službe.
"Malo tuha, u sali", primijetim, on obrazloži:
"Ovi večeras su, haman svi, bili i sinoć. Skaču, vidiš, k'o s lanca, a evo je već treći dan kako u cijelom gradu nema kapi vode."
(Zlatko Bašić Caja, zapis iz knjige ''SLIJE'', Banjaluka 2006.)
No comments:
Post a Comment