Petnaest najskupljih slika

"Slika Paula Cezannea vrijedna 80 miliona eura pronađena je nedavno u Beogradu. Sliku su ukrala trojica srbijanskih državljana koji su uhapšeni u akciji izvedenoj u Beogradu i Čačku. Akcija je pripremana nekoliko mjeseci, a srbijanska policija provodila ju je u suradnji s kolegama iz nekoliko država."  javlja Blic.

Ukradena i pronadjena slika: Djecak u crvenom prsluku

Mozda je ovo dobar povod da doznamo koje su najskuplje slike na svijetu.  Cezanneova slika o kojoj vijest govori nije na spisku najskupljih slika koji sam nedavno dobio.

Bilo kako bilo, evo liste petnaest najskupljih slika na svijetu.

Ja ne garantujem za tacnost podataka.

"Posto kupio - po to i prodao"

Nemoj sada da mi se javi neko, i kaze da na zidu svoje dnevne sobe drzi vrijedniju sliku od slika na listi.

**************************

NUMBER 5 - Jackson Pollack

$ 140.000.000

 WOMAN III - Willen de Kooning

$ 137.000.000

ADELE BLOCH BAUER - Gustav Klimt

$ 135.000.000

DESNUDO, HOJAS VERDES Y BUSTO – Pablo Picasso

$ 106.500.000 

EL HOMBRE QUE CAMINA I - Alberto Giacometti

$ 104.300.000 

GARÇON À LA PIPE - Pablo Picasso

$ 104.000.000 

ELVIS 8 - Andy Warhol

$ 100.000.000

DORA MAER AU CHAT - Pablo Picasso

$ 95.216.000

DIANA Y ACTEÓN - Tiziano

$ 91.000.000

ADELE BLOCH BAUER II - Gustav Klimt

$ 87.936.000

TRÍPTICO 1976 - Francis Bacon

$ 86.300.000

PORTAIT DU DOCTEUR GACHET - Vincent Van Gogh

$ 82.500.000

LE BASSIN AUX NYMPHEAS – Claude Monet

$ 84.450.000

FALSE STAR – Jasper Johns

$ 80.000.000

AU MOULIN DE LA GALETTE - Pierre Renoir

$78.100.000 

KAKO SE OSJEĆAM

Vislava Šimborska

Kad me neko pita, kako mi je zdravlje,

«Dobro» odgovorim, »Hvala na pitanju».

Astma mene muči, zadihano zborim.

Puls polako bije, krv puna masnoće.

Al’ ipak sam dobro za godine moje!

Ni da maknem sada, bez štapa ne mogu.

Iako najlakšu izabiram stazu.

A noću me dugo nesanice more,

A kad dan osvane, osjećam se bolje.

U glavi se vrti a pamćenje slabo.

Ipak sam dobro za godine moje.

Od pjesmice moje, pouka potiče.

Da kada se nemoć i starost primiče.

Bolje je da trpiš, dok škripuću kosti,

I ne pričaš svima o svojoj slabosti.

Bolje stisni zube i sudbom se tješi.

I ne gnjavi druge o tvojoj bolesti.

Kažu da je «starost doba ono zlatno».

I kad idem leći uvijek mislim na to.

Uši u kutiji, zubi u čaši vode.

A oči na stolu, sve dok moć ne ode...

I tako dok drijemam, jedno me zamara.

Da li sam dijelove, ja sve poskidala?

U vrijeme mladusti, da ne pretjeravam,

Biješe lako jurit, preskakat i trčat.

U srednjem dobu, snage biješe more,

Da se plesat’ moglo i do same zore.

A sad u starosti, vremena su došla.

U šetnju polako a nazad bez snage.

Pouka je moja za starije ljude.

Tješite se životom i stisnite zube.

Pa rano kad svoje skupite dijelove.

I čitulju dnevnu pročitate cijelu.

I kad svoje ime tamo ne pronađeš.

Ti si zdrav ko drijen i dobro ti ide.

S poljskog Petar Ivezić

Masnoće su ipak zdrave!

Ovaj clanak mi se cini korisnim i ne razmisljam  mnogo da li da ga-da  ili da li da ga-ne,  kopiram od Vlade sa dovla.net.
Svi mi patimo od nekih medicinskih tegoba. Najcesce nas, u nekim godinama, sacekaju masnoca i secer. 
Ko ce se odreci slatkisa i cvaraka?!
Clanak smatram veoma korisnim i toplo vam ga preporucujem kao i stranicu sa koje je clanak originalno preuzet ( na samom dnu).

***************************

Doktor medicine Dwight Lundell, 1. ožujka 2012. piše:

Mi liječnici, uz svo naše obrazovanje, praksu, znanje i autoritet, često posjedujemo popriličan ego radi kojeg vrlo teško priznajemo da smo u krivu. Dakle, evo: otvoreno priznajem da sam bio u krivu. Kao kardio kirurg s 25 godina radnog iskustva, nakon što sam obavio preko 5 000 operacija na otvorenom srcu, došlo je vrijeme da ispravim ono što je krivo s medicinskim i znanstvenim činjenicama.

Dugi niz godina radio sam s drugim istaknutim liječnicima, tzv. opinion makerima – kreatorima javnog mišljenja. Bombardirani znanstvenom literaturom, kontinuirano pohađajući obrazovne seminare, mi kreatori javnog mišljenja inzistirali smo na tvrdnji da srčane bolesti nastaju zbog povišenog kolesterola u krvi.

Jedina prihvaćena terapija bila je prepisivanje lijekova za snižavanje kolesterola i dijeta sa jako ograničenim unosom masnoće. Potonje bi naravno snizilo kolesterol kao i same srčane bolesti. Odstupanja od ovih preporuka smatrana su herezom i zlouporabom.
Ali ovo ne funkcionira!

Ove se preporuke ne mogu više ni znanstveno a ni moralno opravdati. Otkriće od prije nekoliko godina, da je pravi uzrok srčanih bolesti upala u arterijama polako dovodi do smjene paradigmi u načinu tretiranja srčanih i drugih kroničnih bolesti.

Davno uspostavljene prehrambene preporuke dovele su do epidemije pretilosti i dijabetesa, koji su po smrtnosti, ljudskoj patnji i materijalnom trošku nadmašili svaku drugu pošast u povijesti čovječanstva.

Unatoč činjenici da 25% stanovništva uzima skupe statine (lijekove za snižavanje kolesterola) i unatoč činjenici da smo smanjili unos masnoće u našoj prehrani, ipak će ove godine od srčanih bolesti umrijeti više Amerikanaca nego ikada prije.

Statistika iz American Heart Associations pokazuje da 75 milijuna Amerikanaca trenutno pati od srčanih bolesti, 20 milijuna boluje od dijabetesa i 57 milijuna ima pred-dijabetes. Ovi poremećaji svake godine pogađaju sve mlađe osobe, u sve većem broju.
Jednostavno rečeno, bez upalnog procesa prisutnog u tijelu, ne postoji način da se kolesterol nakupi u stijenkama krvnih žila i da uzrokuje srčane bolesti i moždani udar. Bez upalnog procesa, kolesterol bi slobodno cirkulirao po cijelom tijelu onako kako je to priroda odredila. Upala je ta koja uzrokuje da kolestrol ostane zarobljen u krvnim žilama.

Upala nije ništa komplicirano – to je jednostavno prirodna obrana našeg tijela protiv napadača kao što su bakterije, toksini ili virusi. Ciklus (proces) upale savršen je način kako se naše tijelo štiti od ovih bakterijskih i virusnih napadača. Međutim, ako kronično izlažemo tijelo ozljedama od toksina ili od hrane za koju naše tijelo nije stvoreno da je prerađuje, tada nastaje stanje kronične upale. Kronična upala (inflamacija) je isto toliko štetna, koliko je akutna (trenutna) upala korisna.
Koja bi se promišljena osoba dobrovoljno izlagala hrani ili drugim tvarima za koje se zna da uzrokuju ozljede u tijelu? Pa, pušači možda, ali oni to barem rade namjerno i svjesno.

Mi ostali jednostavno slijedimo službeno preporučenu prehranu koja je siromašna zasićenim mastima ali bogata višestruko nezasićenim mastima i ugljikohidratima, bez da znamo da time uzrokujemo opetovane ozljede na našim krvnim žilama. Ove opetovane ozljede uzrokuju kroničnu upalu koja dovodi do srčanih bolesti, moždanog udara, dijabetesa i pretilosti.

Dopustite da ponovim: ozljede i upale u našim krvnim žilama uzrokovane su prehranom s premalo masnoće koja se preporučuje od vodećih medicinskih krugova.

Koji su najveći krivci za kronične upale? Vrlo jednostavno, to je pretjerana upotreba visoko prerađenih ugljikohidrata (šećer, brašno i svi proizvodi napravljeni od njih) kao i pretjerana upotreba biljnih ulja bogatih omegom 6, kao što su sojino, kukuruzno i suncokretovo ulje koji se nalaze u velikom broju industrijskih prerađevina.

Izdvojite trenutak i vizualizirajte da opetovano trljate četkom po mekanoj koži dok ne postane crvena i skoro prokrvari. Zamislite da ovo radite nekoliko puta na dan, svaki dan, pet godina. Ako biste mogli podnijeti ovo bolno četkanje, imali biste krvavo, otečeno, inficirano područje koje postaje sve gore sa svakim ponavljanjem ozljede. Ovako otprilike izgleda upalni proces koji se možda događa u vašem tijelu – upravo sada.

Bez obzira gdje se upalni poces događa – unutra ili izvana – potpuno je isto. Ja sam zagledao unutar tisuća i tisuća arterija. Bolesne arterije izgledaju kao da je netko uzeo četku i strugao po njihovim stijenkama. Nekoliko puta dnevno, svaki dan, hrana koju jedemo stvara male ozljede koje se pretvaraju u veće ozljede i uzrokuju da tijelo konstantno odgovara upalnim procesom.

Dok uživamo u okusu slatke rolade, naše tijelo alarmantno reagira kao kad kakav napadač objavi rat. Hrana natrpana šećerom i ugljikohidratima, procesirana s omega 6 mastima radi produžene trajnosti, predstavlja okosnicu američke prehrane zadnjih 6 desetljeća. Ovakva hrana polako truje sve.

Kako jedenje obične slatke rolade može stvoriti kaskadu upalnih procesa koji nas čine bolesnima?

Zamislite da prolijete sirup po tipkovnici i imate predodžbu onoga što se događa unutar jedne stanice. Kad konzumiramo ugljikohidrate, šećer u krvi rapidno raste. Kao odgovor, gušterača izlučuje inzulin čija je primarna svrha potjerati šećer u stanice gdje se pohranjuje za energiju. Ali ako je stanica puna i ne treba glukozu (šećer), odbija taj ekstra šećer. Tada šećer u krvi opet raste proizvodeći još više inzulina koji glukozu (šećer) pretvara u mast.

Kakve ovo ima veze s upalom? Šećer u krvi ima vrlo preciznu kontrolu. Suvišne molekule šećera vežu se za različite proteine koji oštećuju stijenke krvnih žila. Ovo opetovano oštećenje na stijenkama krvnih žila pokreće upalni proces. Kad pumpate svoj šećer u krvi do visokih razina nekoliko put na dan, to je kao da ste uzeli brusni papir i brusite unutrašnju stranu osjetljivih krvnih žila.

Iako ovo ne možete vidjeti, budite sigurni da je to tako. Ja sam to vidio kod preko 5000 pacijenata tijekom 25 godina, kojima je svima bila zajednička – upala u arterijama.

Da se vratimo na slatku roladu. Ova poslastica nevinog izgleda ne samo da sadrži šećer, već je pečena u jednom od brojnih omega 6 ulja kao što je sojino ulje. Čips i krumpirići natopljeni su sojinim uljem, sve industrijske prerađevine sadrže omega 6 ulja radi produžene trajnosti. Iako su omega 6 masnoće esencijalne – dio su svake stanične membrane i kontroliraju što se događa unutar i izvan stanice – one moraju biti u ispravnom omjeru s omega 3 masnoćama.

Ako se ovaj omjer poremeti prekomjernim unošenjem omege 6, stanične membrane proizvode kemijske spojeve citokine, koji izravno uzrokuju upalu.

Današnja američka prehrana proizvodi ekstremnu neravnotežu između ovih dviju masnoća. Omjer između omege omege 6 i omege 3 kreće se od 15:1 pa do 30:1 što dovodi do ogromne kolilčine citokina koji uzrokuju upale. U današnjim uvjetima, omjer od 3:1 bi bio optimalan za zdravlje.

Da stvar bude još gora, prekomjerna tjelesna težina koju nosite zbog konzumiranja ovakve hrane, stvara preopterećene masne stanice koje izlučuju velike količine proinflamatornih kemikalija (koje izazivaju upale) koje još više pogoršavaju ozljede izazvane visokim šećerom u krvi. Proces započet slatkom roladom u ustima pretvara se u začarani krug koji tijekom vremena dovodi do srčanih bolesti, dijabetesa i konačno do Alzheimerove bolesti, kad se upalni proces nesmanjeno nastavlja u nedogled.

Ne možemo pobjeći činjenici da što više industrijski prerađene hrane konzumiramo, to više potičemo stvaranje upale, iz dana u dan. Ljudsko tijelo ne može preraditi, niti je dizajnirano da bi konzumiralo hranu natrpanu šećerom i natopljenu u omega 6 ulja.

Postoji samo jedan način za suzbijanje ovih upalnih stanja, a to je povratak na hranu u svom izvornom obliku. Za izgradnju mišića, jedite više proteina. Birajte ugljikohidrate u obliku povrća i voća. Smanjite ili potpuno izbacite inflamatorna omega 6 ulja kao što su sojino, suncokretovo i kukuruzno ulje, kao i hranu koja ih sadrži.

Jedna žličica kukuruznog ulja sadrži 7,280 mg omege 6, jedna žličica sojinog ulja sadži 6,940 mg. Koristite umjesto toga maslinovo ulje ili maslac pašnih životinja.
Životinjske masnoće sadrže manje od 20% omege 6 i vjerojatnost da mogu izazvati upale puno je manja nego sa navodno “zdravim” višestruko nezasićenim mastima. Zaboravite “znanost” koju vam desetljećima utuvljuju u glavu. Znanost da zasićene masnoće uzrokuju srčane bolesti ne postoji. Znanost da zasićene masnoće podižu kolesterol je također vrlo slaba. A kako sada znamo da kolesterol nije uzrok srčanih bolesti, zabrinutost oko zasićenih masnoća postaje sasvim apsurdna.
Teorija o kolesterolu dovela je do preporuka da se smanji unos masnoća što je dovelo do stvaranja upravo one hrane koja izaziva upalne procese. Službena je medicina napravila užasnu grešku kad je ljudima savjetovala da izbjegavaju zasićene masti i da umjesto njih koriste višestruko nezasićena ulja. Zato sada imamo epidemiju arterijskih upala koje dovode do srčanih i drugih ubojitih bolesti.
Ono što možete učiniti je da birate cjelovitu hranu kakvu je servirala vaša baka, a ne onu kojoj se okrenula vaša mama kad su prodavaonice počele nuditi industrijske prerađevine. Izbacivanjem inflamatorne hrane i konzumacijom esencijalnih nutrijenata iz svježe neprerađene hrane, popravit ćete štetu koju ste godinama izazivali u svojim arterijama i cijelom tijelu konzumirajući tipičnu američku prehranu.
Dr. Dwight Lundell bivši je šef i glavni kirurg Banner Heart bolnice u Mesi, Arizona. Imao je i privatnu praksu, Cardiac Care Centertakođer u Mesi, Arizona. Nedavno je dr. Lundell napustio kirurgiju da bi se posvetio nutricionističkom liječenju srčanih bolesti. Osnivač je zaklade Healthy Humans koja promiče ljudsko zdravlje s naglaskom da se velikim kompanijama pomogne u promoviranju zdravlja. Također je i autor knjiga The Cure for Heart Disease i The Great Cholesterol Lie.
Tekst na engleskom: World Renown Heart Surgeon Speaks Out On What Really Causes Heart Disease

( Tekst originalno objavljen na http://istineilaziohrani.blogspot.se/2012/03/prevazno-svjetski-poznati-kardijalni.html . Link prema ovom blogu stavljam na prvu stranu Parkica)

Riječ, dvije iz Banjaluke

PARADIGMA KOMŠIĆ

Poniženi smo jer siromašni nose teret krize dok su se bogati zatvorili u svom autističnom svijetu iz kojeg mogu samo prezirati one koji kopaju po kontejnerima

Piše: Tanja Topić

Uzemlji u kojoj na javnoj televiziji voditeljica mrtva hladna nogometaše Njemačke nazove Švabama, sve je moguće. Sreća da nismo dobili protestnu notu iz Savezne Republike Njemačke. Očito da je ulični žargon poželjan na javnim emiterima. U zemlji u kojoj tobože Predsjedništvo vodi spoljnu politiku zemlje, ne treba da čudi što odluke umjesto prvih ljudi države donose njihovi partijski šefovi. Na to smo odavno navikli, ti ljudi nisu ni birani da misle sopstvenom glavom i da iznose sopstveno mišljenje, već su izabrani jer su tako odlučile njihove stranačke poglavice.

I onda kad se stavovi, pogledi i mišljenja između partijskog šefa i pojedinca, koji je pomislio da je tu zbog sebe i sopstvenih vrijednosti i zasluga, slučajno ne poklope, nastupe mali incidenti koji tobože ozbiljno potresu političku javnost.

Zapravo, kad im se glava počne raspadati od klimoglava. Mi svoju odavno nemamo, pa zašto bih brinula što su neke otpale u međustranačkim trvenjima.

Ne ulazeći u to da li je razlog teatralnog razlaza sa partijom u pojedinačnom činu, kojim je partijska uzdanica ponižena, ne mogu a da se ne zapitam zar je toliko trebalo nekome da bude svjestan da ga partija, personificirana u liku i djelu velikog vođe, pardon, velikih vođa ponižava. Zar su trebale proći godine, pa skoro decenija, da neko napokon odluči reći dosta je ponižavanja, ali da i unatoč tome od¬luči da ga i dalje ponižavaju.

Istina, ostao je principijelan uz prijetnju da će ići do kraja, sve dok on jednog lijepog dana ne postane veliki vođa.

Partije se ovdje pojedinci ne odriču čak ni kad su lično poniženi, dok su saučesnici u javnom ponižavanju običnih smrtnika, zatvaranju očiju pred kršenjem procedura, gašenjem svih moralnih načela i izigravanju obećanja, izgovorenih u velikom stilu.

I sami smo poniženi gledajući kako se kćerke, zetovi, braća i sestre uhljebljuju u javna preduzeća, institucije sistema, kad nam naši prvaci objašnjavaju da je korupcija sistema najnormalnija stvar i da nije neobično da su i sami nekada bili dio te iste priče. Prečicom se lakše stigne do cilja, poruka je stranačkih prvaka.

Poniženi smo jer ne živimo u demokratskom društvu, a kako stvari stoje trebat će nam vremena da barem osjetimo tračak demokratije. Ponizile su nas upravo političke stranke koje iznutra nisu demokratske, u kojima je između stranačkog lidera i stranke stavljen znak jednakosti, dok su isti ustoličeni od sada do vječnosti. I upravo su ih bezrezervno podržavali ti isti koji se danas osjećaju poniženima, ali će iz odgovornosti prema nama dopustiti dalje ponižavanje.

Poniženi smo jer sa svojih četiri stotine maraka mjesečno radnici u proizvodnji izdržavaju foteljaše i zarade i nekoliko hiljada maraka mjesečno za borce za njihove interese.

Poniženi smo jer siromašni nose teret krize dok su se bogati zatvorili u svom autističnom svijetu iz kojeg mogu samo prezirati one koji kopaju po kontejnerima. Ali sasvim je sigurno da će im dostojanstvo vratiti već na slijedećim izborima. Polupismeni, poluprimitivni, ali upravo takve želimo i biramo.

Zar nije postojala mogućnost unutar stranaka i onih koje smo birali da nas vode, slijepo im vjerujući i nadajući se da su doista drugačiji od ostalih, da se iskaže drugarska kritika. Barem onda kad je svima bilo vidljivo i jasno da i mi superiorniji, bolji, pametniji i ljepši tonemo u glib nepotizma, kriminala, korupcije, kontrole nad medijima, gušenja drugačijeg mišljenja u ime države za čovjeka, koja je na kraju progutala tog jadnika.

Zašto to kažem?

Jer sad je kasno, iz ovog gliba teško da se možemo izvući, makar cijenu ne platio neki Komšić.

Ostali koji nisu bili na liniji platili su je kudikamo ranije, bez nade da postanu dostojan čovjek u državi bez čovjeka.

Željko Komšić je postao kolateralna greška jedne stranke, jedne politike i prije će oti¬ći u zaborav nego što će svojim činom promijeniti jedan mentalitet, jedno vrijeme, jedan sistem. Dovoljno je pogledati političke klonove i shvatiti da se ovdje uskoro ništa promijeniti neće.

Momo Kapor: Prijateljstvo, zanat najstariji‏

Nekada smo vecina nas sa odusevljenjem citali Momu Kapora. Znao je on prelijepo pretociti u price svoja, ali i nasa razmisljnja. Bio je, na neki nacin, pjesnik "lakih nota" generacije rodjene uz i nakon drugog svjetskog rata.
Bio...
A onda se, u predvecerje naseg krvavog rata, Momo Kapor opredijelio za jednu  opciju i iznevjerio hiljade onih koji su ga voljeli citati. Iznevjerio samog sebe, jer onoga o cemu je godinama tako lijepo pricao nije bilo u toj opciji.  Mnogi oni koji su ga godinama sa uzivanjem citali postali su zrtve te opcije. Na zalost, covjek Momo Kapor, nije izdrzao pritisak onih oko sebe i utopio se u nacionalnoj struji koja je, u "odbrani svetih nacionalnih ciljeva" rusila sve pred sobom. 
Trebamo li, zbog toga prestati citati pjesnika Momu Kapora?
Ne trebamo. 
Njegove price su i dalje i lake i leprsave. Odvojimo ih od kasnog Mome Kapora i uzivajmo u njima. 
Za pocetak, nekoliko njegovih misli o prijateljstvu koje ce sigurno naci put do nasih vijuga jer, kao sto je to sa vecinom Mominih prica, mi smo to sami isto tako dozivjeli, a je on to u svoje  i u nase ime, lijepo slozio.

**********************

Godina je sve više - prijatelja sve manje.

Prijatelji se gube tako što ih ukradu žene (poslednji put smo ih videli na momačkoj večeri), krade ih posao, kradu ih godine, vreme, krade ih smrt, kradu ih neke druge, strane zemlje, kradu ih nam njihova deca, njihovo ime u novinama, njihovo lice na televiziji, kradu ih nam naše reči o njima koje su čuli od trećih prijatelja. Održavamo panično neka klimava prijateljstva, krijući sopstvenu slabost i strah da ostanemo sami. Najveći broj naših prijateljstava su neka vrsta bednog sporazuma sa savešću, bekstvo od samoće.

Kako samo zavidim prijateljstvima starim pedeset godina! Koliko je samo bilo potrebno ljubavi, strpljenja, mirenja sa greškama, pristajanja na slabost; koliko lukavstva da se godinama krade vreme od posla, od ambicija, od porodice i poslepodnevnog sna - koliko mnogo razumevanja da se održi ta slabašna, krhka biljka prijateljstva između dva starca što se duže od jednog ljudskog veka nalaze u "Mažestiku", u podne, posle svih dobrih i loših godina! Dva starca u "Mažestiku", u podne - dva preko noći ostarela dečaka što poznaju neke samo njima znane prolaze kroz zabranjene kapije kojih više nema, rupe u tarabi, i tajanstvene tunele u iščezlim vrtovima, sada posle svega i druže se svakoga dana u podne: jedanput kafu plaća jedan, drugi put - drugi.

Zanimljivo, za kraj nekog prijateljstva uvek okrivljujemo druge, nikad sebe. Retko ko od nas pomisli za sebe da ima možda tešku narav ili sklonost ka novim prijateljstvima. Što se mene tiče, stari prijatelji su mi prave dragocenosti u životu. Naravno, kao i ostali, sklapam nova poznanstva ali više od svega čuvam prijateljstva sa onima koji me pamte dok sam još imao tamnu kosu i bio sklon ludorijama.

In memoriam: Rada Vokic (1923.-2012.)

Veceras, 23. aprila 2012. otisla je moja tetka Rada;
Draganova, Sladjina i Ljiljina mama,
Alenkina, Deanina, Ivanina, Dadina, Lanina i Masina baka.
Kako u trenucima  bola opisati ljubav prema dragoj osobi koja je isijavala ljubavlju, energijom, hrabroscu, pozrtvovanjem... Kako opisati ljubav dvije sestre, tetke Rade i moje mame Zore, koje su citav zivot provele zajedno i svoju ljubav prenosile na svoju djecu, unuke...
Moja tetka Rada bila je drugacija, posebna...  Svi koji su je poznavali potvrdice da je bila osoba koja je svoju ljubav nesebicno dijelila, koja je svakoga koga je poznavala, svojim primjerom, ucila kako se bori sa teskocama i nesrecom u zivotu i kako se uziva u sreci zivota; kako pozitivnom energijom, dosjetkom, salom, pjesmom, plesom savladati tugu, strah, bol, usamljenost...
Pocivaj u miru, draga moja tetka.

A sada malo o braku!

Ovo sto cete citati, nisam ja napisao. Moja uloga je bila samo da kopiram i zalijepim.
Vasa uloga je znacajnija; vi to i citate i, koliko vidim, smijuljite se...
Svaka slicnost sa stvarnim ljudima iz vase okoline ili, gluvo bilo, sa vama samima, je sasvim slucajna!
Ako se neko nadje uvrijedjenim - nije do mene.
Ja sam samo: copy - paste.
Inace, ovo mi je, nakon 35 godina braka,  proslijedila moja supruga!
Ne znam da li trebam da se naprezem i trazim poruku u poruci?!
*********************

Imaš dva izbora u životu:
možeš ostati neudana i osjećati se jadno
ili se udati i poželjeti da si mrtva.
------

Na nekom cocktail partiju jedna žena reče drugoj:
Pa ti nosiš svoj vjenčani prsten na krivom prstu?
Da, jer sam se udala za krivog čovjeka.
-----------------

Neka žena uplati oglas u novinama:
Tražim muža.
Idući dan stigne joj stotinjak pisama.
U svima je pisalo: Možeš dobiti moga.
------------

Kad ti neka druga žena otme muža,
nema bolje osvete nego da joj ga prepustiš.
-----------

Život žene je nepotpun dok se ne uda.
Poslije toga je dokrajčen.
--------------

Klinac pita oca:
Koliko košta ženidba?
Otac:
Ne znam, sine.. još i sad plaćam.
----------

Sin pita oca:
Je li istina da u nekim djelovima Afrike muškarac ne pozna ženu sve dok je
ne oženi?
Otac:
Tako ti je, sine moj, u svim zemljama.
-------

Neka je žena govorila:
Nisam znala za pravu sreću sve dok se nisam udala,
a tada je bilo prekasno.
-----

Brak je trijumf mašte i inteligencije.
Ako hoćeš da ti suprug pažljivo sluša svaku riječ koju kažeš,
pričaj u snu.
------

Muž govori prijatelju:
Moja je žena anđeo!
Drugi:
Blago tebi, moja je još živa.
------

Žene neće nikad biti ravnopravne s muškarcima sve dok ne iziđu na ulicu
ćelave i s pivskom trbušinom a da su pritom
i dalje uvjerene da se dopadaju suprotnom spolu.
--------

Ljubav je kao šah - uvijek te zajebe neki konj dok osvajaš kralja!!!

22. april - Dan Banjaluke

Dan Grada!

 

Dan kada su partizani 1945. godine oslobodili nas Grad od fasista.

IN MEMORIAM: Zlatko Valentić

I

U Banjaluci je u 66. godini preminuo Zlatko Valentić, poznati banjalučki slikar.

Kao diplomirani  inžinjer do 1992. godine radio je u Prostornoj Tehnici  Rudi Čajaveca.

Svi koji su poznavali Zlatka pamtice ga po dobroti, mirnoci i osmijehu kojima je zracio.

Zlatko je sahranjen  21. aprila na groblju Sveti Marko u Banjaluci.

ODLASCI KAO PRAVILO

Pravilo odlazaka
Iako bi se na prvi pogled pojam bosanskohercegovačke umjetnosti činio tek kao geografska kategorija svedena na prostor Bosne i Hercegovine, uvidom u specifične historijske, društvene i kulturne prilike rasvjetljava se njeno šire značenje. U tom pravcu nameće se nekoliko istaknutih karakteristika koje umjetnost tog prostora čine specifično bosanskohercegovačkim
Izmjene različitih političkih sistema tokom zadnjih hiljadu godina, uključujući i posljednji međuetnički rat s početka devedesetih godina prošlog stoljeća, učinile su ovaj prostor nestabilnim što se dakako očituje i kroz umjetnost Bosne i Hercegovine a danas čini jednu od njenih važnih karakteristika.
Masovni odlasci iz zemlje i velike migracije stanovništva uslijed izmijenjenih političkih okolnosti odveć su tradicija bosanskohercegovačkog društva.

Praksa odlazaka uslovljena političkim neprilikama ponovila se i tokom devedesetih godina 20. stoljeća i traje sve do danas. Veoma je indikativno u tom pravcu kao primjer uzimati slučaj grada Banje Luke i to barem iz dva razloga. Prvi razlog vezan je uz historijsko-umjetničku važnost i iznimnu vital¬nost banjalučke umjetničke scene u bosanskohercegovačkom umjetničkom kontekstu, dok se drugi veže uz njen tre¬nutni socio-politički značaj kao admi¬nistrativnog centra jednog etnokratskog entiteta koji njegujući ekstremnu nacionalnu monolitnost svojom svako¬dnevnom zvaničnom politikom dovodi u pitanje Bosnu i Hercegovinu kao državu stvarajući time trajnu krizu. Otuda je vrijedno iznova ponavljati imena banjalučkih umjetnika koji svjedoče navedeni fenomen a koji u stručnim razmatranjima historičara i te¬oretičara umjetnosti, likovnih kritičara i kustosa trebaju biti ispravno valorizi¬rana, kontekstualizirana i sistematizirana.

U toj neriješenoj bipolarnoj konstelaciji između umjetnika koji su napustili, odnosno naselili grad, uslijed posljednjeg rata, tema migracije, straha i očekivanja nije zaboravljena stvar. Dakako, navedene kategorije provlače se kroz njihovu umjetnost na različite načine zaobilazeći time stereotipne narative i izlizane dnevnopolitičke obrasce.
Dvije banjalučke umjetnice izvan konteksta

Izložba pod nazivom Heimatspuren (Tragovi zavičaja) koja je u Berlinu postavljena do kraja marta, obrađuje navedenu problematiku kroz radove banjalučke umjetnice sa berlinskom adresom Irme Markulin. Potaknuta spoznajom o migracijskim iskustvima svoga djeda, umjetnica obrazac s početka prošlog stoljeća transponira u svoje vrijeme nalazeći sličnosti sa osobnom sudbinom. Analizu slojevitog identiteta i aktualnu priču svojih predaka Markulin artikulira na način krajnje promišljenosti, gdje svaki detalj u svom formalnom i izražajnom aspektu korespondira sa temom koju obrađuje. Referirajući se na banjalučku razglednicu ili obiteljske fotografije s početka 20. stoljeća, umjetnica naglašava njihovo dvojako značenje. Jedno ističe sociološku važnost prošlosti i identiteta koji se evolutivno razvija tokom vremena doživljavajući svoj vrhunac i trodimenzionalnost u sadašnjosti. Drugo značenje se uslijed specifičnih društvenih, političkih i kulturalnih okolnosti predstavlja kao nastali vakuum koji nasilno uništava nagomilanu prošlost i proždire je u sebe.

Taj radikalni rez umjetnica doslovno predstavlja metodom rezanja datog predloška što ga u konačnici čini nečitkim, zbunjujućim i nedovršenim. Nagomilani elementi diskontinuiteta i prekida te doza kritičkog cinizma djelu daju epitete koji ponajbolje određuju savremenu umjetnost u epohi postmoderne. Prošlost se interpretira kao suvišna kategorija bez ozbiljne referentnosti - nešto što poprima karakter virtualnosti i obmane. Kroz slučaj svoje obitelji Markulin ilustrira društvenu zaostalost i intelektualnu krutost bosanske sredine. Sa druge strane, iako se smjestila u centru evropske savremene umjetnosti - u Berlinu, Irma Markulin ovim radovima ne skriva dozu žudnje za mjestom svoga odrastanja - za Banjom Lukom. Njeni radovi su doprinos jednom sistematskom suočenju sa ličnom prošlošću u okvirima jedne historijom opterećene sredine.

Drugi slučaj koji se uklapa u fenomen odlazaka i time otvara pitanje djelovanja izvan konteksta na primje¬ru banjalučke scene, jeste umjetnica Aida Šehović sa trenutnom adresom u New Yorku. Multimedijalni rad I carry You in My Heart (Nosim te u srcu) lično iskustvo nostalgije pretvara u okosnicu umjetničke ideje, suočavajući je pritom sa pitanjima memorije i zaborava na jedan temeljit i dosta konzekventan način. Pjesma koja kao zvučni dodatak prati komunikacijski uređaj (interfon) nerazgovjetna je i isprekidana, slično kao i rezane slike Irme Markulin. Šehović teoretsko uporište pronalazi u tekstovima rusko-američke teoretičarke Svetlane Boym. Elaboracija reflektivne nostalgije nameće se umjetnici kao prihvatljiv obrazac pri in¬terpretaciji i rekonstrukciji nasilno izgubljenog doma. Iako svjesna nemogućnosti da kroz umjetnost realizira svoj cilj, Šehović minijaturnim gestama nastavlja propitivati prostor kolektivne i lične memorije prožete reflektivnom nostalgijom.

Nedostatak slobode, demokratije i građanskih prava preduslov su etničkoj segregaciji koja kod prognane manjine potiče strah. Iako je početak ovog stoljeća obilježen strahom na globalnom planu što se dakako odrazilo i na umjetnost, u našem kontekstu veže se uz specifične društveno-političke prilike. Rad banjalučkog umjetnika Alema Korkuta sa adresom u Zagrebu nazvan '2012' idealno ilustrira navedeno stanje. Bezbroj nategnutih praćki - hladnog oružja još iz biblijskog vremena - prijeti gledaocu na jedan podmukao i zlokoban način i time izaziva latentni ali kontinuirani strah. Interakcija sa ovim Korkutovim radom potiče osjećaj straha i postavlja pitanje: Nije li upravo strah osnovno manipulativno sred¬stvo nacionalističkih ideologija na ovim prostorima?

(Preuzeto iz Dana)

Lana Bastašić: Na granici

Nakon sto sam dobio odobrenje autora, objavljujem jos jednu divnu pricu Lane Bastasic. Ilustrujem je slikom Luke Bana " Buss Crossing the Bridge" da bih spojio ova dva izuzetno talentovana banjalucka umjetnika.
Za vas koji ste zainteresovani da dodjete do knjige Lane Bastasic:
Knjiga Vatrometi se moze nabaviti u knjizarama u Beogradu, putem internet stranice izdavaca www.cekic.co kao i u knjizari Littera u Banjoj Luci i knjizari Booksa u Zagrebu. Knjiga je takodje dostupna u Narodnim bibliotekama u Beogradu i Banjoj Luci.

Luka Ban, " Buss Crossing the Bridge"

**********************

Trči i sastani se sama sa sobom rekao mi je jednog smrdljivog popodneva Mika Antić. Sjedili smo u Lastinom autobusu na granici između Bosne i Hrvatske. Krenuli smo za Beograd, onaj novi, ljepljivi Beograd pun razgolićenih maloljetnica i predizbornih plakata. Krenuli smo za Beograd u kojem će me do kraja života zvati „Bosankom“, a Miku će postepeno zaboravljati, prebacujući ga s jednog naraštaja na drugi kao malo pijeska iz ruke u ruku, dok se na kraju i ono posljednje zrno bespovratno ne izgubi. Osjećala sam tada nekakvu neobjašnjivu tugu za te ljude – ljude bez Mike Antića. Pokušavala bih da zamislim njihove živote, njihove prve ljubavi, prva nadanja, strahove i stremljenja, ali ne bi mi pošlo za rukom. Kako su tužni ljudi bez Mike Antića. Kako su teški ljudi bez Borhesa, bez Murakamija, ma, bez svih.
Tih sam dana zaista davala sve od sebe da se zatrčim i sastanem sama sa sobom, ali bih na kraju samo zveknula čelom o neku tuđu, neznanu spodobu koja tek izdaleka podsjeća na mene, ali ovako, sasvim blizu, gubi svoj koncept kao nekakva lijepa, Moneova slika.
Kada smo napokon došli na red za provjeru dokumentacije, vozač autobusa, nalik na smiješnog malog epizodistu neke Feđine priče, rekao nam je da izađemo napolje. Mika Antić i ja smo, ruku pod ruku, sve tako sumnjivi i neprijatno ćutljivi za ostale putnike, izašli na trotoar pored busa. Bilo je hladno napolju, kao u nekom tuđem kupatilu. Bilo je hladno onako kako samo takva, nasilno isječena geografska polja znaju biti. Mika me promatrao nekako ispitivački, nimalo bijesno, a ipak naduto, a ja sam, postiđena, sklanjala pogled u drugu stranu – u putnike, debelog policajca, propagandni plakat sa natpisom „i vi možete biti žrtva trgovine ljudima“. Nemoj sad da filozofiraš, htjela sam da mu kažem, to je obična procedura, kratko traje – pokažemo debelom čiki ličnu kartu i već smo tamo – preko puta. Nisam ništa rekla. Uvijek mi je bilo nekako neugodno govoriti na granicama. Kao da su to neka drugačija mjesta, mjesta na kojima se ne priča, ne pleše, ne čita, ne pjeva. Mjesta na kojima ne dišeš od nekog neobjašnjivog, parališućeg straha. Mjesta na kojima prestaješ da radiš sve ono što te čini čovjekom.
Policajci se uvijek zbune kada vide moje podatke izvučene na monitoru iz svojih jednoličnih, orvelovskih sistema. Rođena u Bjelovaru, živi u Banjaluci. Otac Novosađanin, majka Mariborčanka. Nekad na početku osnovne škole pokušali su da mi objasne šta sam ja. To pitanje se još tada zavuklo u moju svakodnevicu kao hronična upala nekog rijetko upotrebljivanog zgloba. Šta sam ja? I, zaista, kad god bih stala pored nekog moćnog, masnog pripadnika granične policije osjećala bih neki neopravdano prisvojeni ponos – kao prava mala, klempava Jugoslavija u starkama, koja svima smeta i svakoga žulja, ali je ipak tu, takva kakva jeste, i nikako drugačije ne može da se zove. S druge strane, svaki od tih graničnih prelaza, svako zaustavljanje na provjeru dokumenata kao da je unutar mene paralo neke skrivene, neimenovane svjetove – kao da sam se i ja zaustavljala pred nekom unutrašnjom kapijom i propuštala dalje neku drugu mene, otkinutu, nepotpunu mene, tamo preko linije. Jedna bi ostajala ispred, ne bi mogla da prođe, sa rukama okačenim na žičane rombove granične ograde. Druga bi odlazila dalje, kao loše nacrtan portret, kao skica kompletne osobe, tamo negdje gdje primaju samo taj mali, nejaki dio nje cijele. I tako sam se uvijek gubila u sopstvenoj geografskoj karti, negdje iznutra, isparčana kao razorena puzzle slagalica na kojoj je nekada bila vidljiva ta druga, Mikina zemlja u kojoj ljudi zaista trče i zaista se sastaju sami sa sobom. I bez obzira na sve autobuske karte, iskrzane kofere, prekookeanske mejlove, agnostičke priričnike, hotelska kupatila i egzotične, tuđe jezike, zvijek sam bila pripadnica te neke hladne, isjeckane zemlje u sredini svijeta i sredini sopstvene utrobe. Kao Jevrejin lutalica izderanih đonova, rastezala bih svoju putanju do granice pucanja, no bez obzira, što bih dalje otišla, ta me je ista izmrvljena zemlja vukla nazad kao dobro podmazanu jo-jo igračku.
Nije mi se dalo, da budem iskrena. Pitali su me svuda – u Mongoliji, Meksiku, Irskoj, Norveškoj, Španiji, Indiji, na Kubi i ko zna gdje – pitali su me to isto misteriozno, nedokučivo pitanje. Šta si ti? Meni se nije dalo. U nekom trenutku bih se umorila od objašnjavanja i svih fus-nota i opet bih, kao da se ona druga ja predaje negdje unutar mene, ispred kapije, opet bih izgovorila tu čarobnu mantru koja prekida razgovor – ja sam iz Jugoslavije. Tako sam se osjećala i u tom trenutku, naslonjena na zid neke frigidnobijele kućice na graničnom prelazu. Kao da mi se ne da. Kao da je sve to bolno besmisleno. Osjećala sam se kao da svi, debeli čiko policajac, crvenokosa žena na carini, suvanjavi hobit u redu ispred mene, crnomanjasti vozač… kao da svi oni znaju za moju čarobnu mantru, ali se prosto ne usude da je izgovore. Kao da me ne žele tu.
Zato sam uvijek putovala sa Miroslavom Antićem. On je vrlo tih, ali koristan saputnik. Ne jede vam keks, ne traži vam sendvič niti malo vode. Leži na sjedištu pored. Ćuti, osim ukoliko vi ne želite da razgovarate. I nikada, ama baš ni jednom, ne pita to odurno pitanje. Mika me nikada nije pitao šta sam. Samo je ponekad znao da me zbuni, da me natjera da se pitam, a to nije baš najpraktičnija aktivnost kada ste negdje između dvije čudne, minijaturne zemlje.
Odlazim do sićušne klupe pored autobusa, čekajući da policajac pregleda lične karte i pasoše ostalim putnicima. Ostavljam Miku pored sebe. Gledam u jednu malu baku, sa onim mini-koferom na točkiće. Hoda polako. Toliko polako da se pitam da li uopšte hoda, ili tek mili po površini zemlje kao da i sama ima točkiće na stopalima. Pogledaj, kaže mi Mika, pogledaj malu čarobnicu s krilima! Vidiš li kako je divna?!Ja mu kažem da ćuti, da smo na granici. Na granici se ne razgovara. Al’ ne da se on, lukavi starac.Pogledaj tamo, opet će, pokazujući na debelog policajca. Pogledaj jednog magičnog štrumpfa, jednog izgladnjelog pustinjaka, jednog čovjeka sa mašinom! Tražim u torbi keks. Ne vidim nikakve čarobnjake. Samo neke tužne, usporene ljude na jednom tužnom, usporenom mjestu koje skoro da ne postoji. Pogledaj crvenokosu vješticu! Pogledaj mašinovođu Krivoušića! Pogledaj leteće dječake i izgubljene djevojčice! I skoro da mogu čujem, kao kroz nekakav eho koji se odbija od onu unutrašnju kapiju, ljutog Nabokova kako mi drži predavanje, sav bijesan, dere se: Pogledaj! Pogledaj arlekine! Izmišljaj svet! Taman kad pomislim kako ću da ga ugledam, sa mrežicom za hvatanje leptirova, kako pleše oko slijepih ljudi sa ličnim kartama, sve se opet rasprši i vozač nam saopšti kako treba da se vratimo u autobus. Izmorena od arlekina, od vještica i štrumpfova, od svojih šarenih uobrazilja i malih miliona mene koji protrčavaju naprijed-nazad kroz kapiju, vratila sam se na svoje sjedište i zaklopila oči. Ljudi oko mene opet su postali obični, umorni putnici. Gunđali su, prozivali neljubaznog policajca, psovali granice i vrijeme, a onda opet prestajali da govore, ukliješteni u neudobnim sjedištima. I krenuli smo. U sljedeći dio te nestvarne, arlekinske zemlje, u sljedeći puzzle komadić, u neku sljedeću, bezimenu mene.
Put do granice sa Srbijom nekako se sanjivo produžio, hvatajući me napola uspavanu, napola budnu, sa još samo tri keksa preostala u kesici sa hranom. Pala je noć, svjetla su parala nebo, sijalice u autobusu su utihnule. Neko je tražio da se upali televizor, na negodovanje ostalih putnika. Nema vajde, doviknuo je vozač, ionako ne radi.

Beograd me dočekao kao neljubazni socijalni radnik. Bila sam oznojena, prljava i tuđa. Provukla sam se kroz park pored BAS-a i krenula polako prema Balkanskoj. Lepa! Lepa! Ćeš mi daš dinar?! Lepa! Sveže kifle i bureci! Sveže kifle i bureci! Ding Dong Ding Dong! Svi ti zvuci. Sve je to Beograd, pomislila sam. Više nisam znala ko je siroče, on ili ja. Jednako oznojeni, prljavi i tuđi. Jednako bezimeni.
Tek negdje oko sivog, beogradskog jutra, shvatila sam da Mika nije sa mnom u hotelu. Grozničavo sam preturala po koferu, po torbi, pa onda po hotelskim ladicama, ormariću u kupatilu, ormaru u predsoblju. Nije ga bilo. Onda sam sjela, umorna, na krevet i shvatila da je ostao tamo, na onoj klupi, na graničnom prelazu između Bosne i Hrvatske, ukoričen i zaboravljen. Ostao je sa Nabokovom da gleda arlekine. Ostao je da preimenuje stvarnost.
Razmišljala sam o toj nekoj istovjetnoj osobi, još jednoj bezimenoj jo-jo igrački koja dijeli moju mantru, moju kapiju i moj magični odgovor. Razmišljala sam o tom divnom komšiji neobičnog imena i neutvrđenog porijekla, rastavljenom na granici između dvije zemlje, tri zemlje, hiljadu i jedne zemlje. Zamišljala sam ga kako uzima knjigu sa klupe, otvara je i iznenađeno čita: Trči i sastani se sam sa sobom. I izgubi se u daljinama sebe kao kap čiste svetlosti.

Lana Bastašić
(Priča je objavljena 2010. godine u knjizi Izvan koridora, u sklopu manifestacije Odakle zovem, koju organizuje knjižara Karver iz Podgorice. Zajedno sa pričom Na istočnom horizontu, ovaj rad je dobio specijalnu nagradu žirija.)

Miroslav Antić: Posmrtni marš klovnova

Kad umrem
bar sam siguran:
niko se neće dovući da mi pljune u lice.
Svi ćete mi odjednom biti prijatelji
i ko zna kakvo izmisliti priznanje.
Potpuno vas razumem:
mrtvi ljudi nisu zločinci,
nisu gadovi,
nisu ubice.
Smrt je – pomilovanje.
Smrt je najpristojniji način da se ode

                                                     bez pozdrava,

bez obećanja,

na miru.

Smrt je invalidnina herojima za amputirane lobanje

i nesanica pepela u kojoj duše trava vetrove ištu.

Odlaskom se znatno dobija:

plakatiraju čovekovo ime i prezime po uglovima

na malo finijem papiru

i svako vas čita,

čita,

kao da ste odjednom postali vrlo važna izložba

ili premijera u pozorištu.

Ako to mora da bude u nekakvu jesen,

- neka bude.

Zemlja ne menja boje kao trava i vetar.

Zemlja uvek miriše samo na presne ljude

uporno,

metar po metar,

uporno,

grudvu po grudvu,

zemlja je gluvonemo zgrušano veče

sasušeno i tamno kao pokojne lude.

Zemlja je veliki san o pticama krtica

i zvezdama crva

otečen,

i ako sve to baš mora da bude u nekakvu jesen,

- u redu,

neka bude.

Gledaću kako sunce nagriza drveću ruke

pa su dlanovi lišća ranjavi i krti,

a mostovi tegle na leđima topli vetar

što prve kise najavljuje.

I ako već svi odlaze

po nekakvom zakonu pomirljivosti i umora,

učiniću to odjednom,

ne poštujući priglupe i svakodnevne smrti,

nestpljiv da doživim taj mrak

što mi se u zenice strmoglavljuje.

I smeškajući se,

a neću objasniti zašto se smeškam

i šta osećam

dok mi se u raznobojnim klikerima očiju

hiljadu svetlosti menja.

Morate već jednom shvatiti:

ja samo na sebe podsećam

ovako pijan od snova i proklet od poverenja.

Posle mene slobodno dišite

i vi

sa rukama od crepa,

i vi

sa rukama od kolača.

I prelamajte se u bezbroj nijansi

od crne

od bele,

- nikad me nećete stići

jer bio sam drukčija prizma.

Ja sam

ispred nosa svih vrlo poštovanih pronalazača

prvi uspeo da patentiram

pod istim rednim brojem osmeh zanosa

i cinizma.

Ja sam

ispred nosa svoje vrlo cenjene generacije

prvi išao da onjušim oblake

i prvi se namršten vratio.

I sad znam

da je mudrije učiniti korak van sebe

nego proći milione kilometara

u svojim grudima.

Inače,

bio sam pomalo vanbračno zaljubljen

u vetrenjače

i stanične restoracije

i pošteno sam,

čini mi se,

platio,

kiriju što sam živeo međ ljudima.

Nije mi žao

što sam ispao naivan

kao dimnjak – sanjalica

koji za života čeka da ga proglase za vulkan,

iako nisam bljuvao ni pepeo ni žar

put oblaka i ptica.

Ja sam večito cvetao plavo

i to bez razloga plavo

kao jorgovan

u blatu ispred kasapnica.

Ja sam mislio:

dobro,

razmrskajmo usijane ćelenke o zid,

možda će se iz toga izleći nekakvi dani.

Ja sam mislio:

dobro,

sve grobare na baštovanski kurs,

možda ćemo naučiti

na kosti da kalemimo cvet.

Sad mi zbilja više ničega nije žao

i neću urlati

ni sliniti u rukav ako sutra neko

ko bude pozvan da nišani

- na mene prstom ne nanišani.

Pljujem ja pomalo na vas,

nadmeni budući.

Da se nismo ovako prljavi grizli i parili,

da nismo ovakvi nakazni pre vas krvarili

i sanjarili,

voleo bih da vidim na šta bi ličio

vas okupani,

puderom posuti,

razmaženi svet.

Kad umrem,

samo će mi biti žao ptica,

jer sve vreme sam sanjao letove,

pa ono drugo za mene nije imalo

naročitog smisla i značenja.

A vi se nasmejte

kad spuste u raku velikog klovna

i njegove nerazumljive svetove

umorne od životnog šegačenja.

I neka sve prođe bez molitvi

i rodoljublja.

Uličarkama

donji veš od kaluđeričkih riza!

Nisam bio ni ikona,

ni vojnik,

ni gradonačelnik u provinciji

kome bone decu vaspitavaju.

Cirkusi su bili moja najveća ljubav

i moj najveći patriotizam,

i rađao sam se kad su ginuli,

a umro kad vaskrsavaju.

Vi možda shvatate:

bio sam tu

da vam prstom na usni napišem osmeh

i na trepavicama suzu u isti mah.

Bio sam razapeta čelicna žica

između bivših koji sve lepo veruju

i budućih koji u svemu traže trik.

Po meni je igrala

balerina sa amputiranom nogom

i kišobranom u ruci,

i svima vam je zastajao dah.

Kažite hvala što se nisam prekinuo

i zgrušao vreme u crven krik.

Hoću da čujem taj aplauz

kojim ste dlanove raskrvarili

pod ogromnim šatorima neba

naduvenim od riđih vetrova što oluju obećavaju.

Jer pošteno je,

na kraju krajeva,

razumeti komedijaše koji su se zbog vas izmotavali.

iako su mogli da siđu u publiku

i da za svoje pare psuju i obožavaju.

Ako sve to mora da bude u nekakvo proleće,

- neka bude.

Belo od kiša

proleće je tek okrečena fabrika etiketa

na granama ispod kojih idemo.

Zalepite mi usput na čelo jedan list

i ništa više,

- ako se razumemo.

Ostalo može da ostane kao i kad sam disao.

Neka se lepršaju suknje i marame.

Nek neko nekom zariva nož u vrat,

i neko nekom i dalje šapuće: draga.

Neka izgleda kao da sam se vrlo učtivo

i diskretno udaljio

i u slivnike prospite svaki drugi smisao.

U desetoj sam leteo na mesec.

U dvadesetoj sam leteo na grudobrane.

U tridesetoj sam odleteo dovraga.

Na kraju:

ne umivajte me, molim vas.

Maramicom mi pokrijte lice

ako vam smeta moja budalasta maska.

I čegrtaljke u šake,

a onda:

orkestar,

molim jedan sasvim tihi jecaj!

Upalite sve ulične svetiljke i reklame

neka grad izgleda kao arena

pre mog odlaska.

Zar ne primećujete,

gospodo i dame,

da smo u smrti opet nekako samo deca.

Vama će od našeg poslednjeg kikota

utrnuti rskavica u zglobovima,

a to je,

ustvari,

naša poslednja naivna šala,

poslednja salva crnog snega

po vašim licima sivim.

I ko zna,

možda ćemo samo svoju prazninu dati na čuvanje

grobovima,

a mi ćemo ostati da se cerimo i naričemo

ovde negde u travi,

ovde negde u lišću,

ovde negde pod kamenom i dalje neverovatno živi.

Mladen Z.: Biseri komentara

Evo da osvjezis stranicu sadrzajem koji je produkt novih tracerskih mogucnosti - komentari na tekstove u elektronskim medijima. Posto su sve te reakcije anonimne, mnogima se pruza mogucnost za nepismeno izivljavanje, vrijedjanje i "hrabre" prijetnje nevidljivim sugovornicima. Idealno mjesto za kompleksase i brbljivce sklone adrenalinskim psovkama i ponizenjima svake vrste. Takve preskacem.

Srecom po pamet, u tom moru reakcija anonimusa nadje se (uz pazljiv odabir) i ponesto razumnih i lucidnih opaski (cesto jacih od tekstova koji su povod pisanju). Pomalo spontano, a i po onoj narodnoj "Besposlen pop i jarice krsti", odabrao sam nekoliko komentara koji (nadam se) govore sami za sebe....


Pozdrav...
Mladen
***********************

 
BISERI KOMENTARA

- NAMA DOMOVINA NJIMA IMOVINA (Portal Index)
***
- Ima li ijedan HDZ-ovac da nije korumpiran? Legenda kaze da ce se tek roditi.(Vecernji list)
***
- "ratovi su mrski majkama" - Horacije

"svi ratovi i borbe između smrtnika vode se zbog vlasti i bogatstva" - Salustije
***
- "Tebe uzmu iz kuće u vojsku i ne daju tvojim roditeljima nikakav revers, a posle dve godine ili te vrate ili ne, pa nikom ništa. Dok pušku moraju da uzmu na revers i u reversu da naznače da su primili u ispravnom stanju, pa tako i da vrate. Ne vrate li je, nastaju istrage, referati, komisija, odgovornosti i šta ti ja znam." Branislav Nušić (Novosti)
****
- -Kost je bacena, ostalo je na psima.(komentar oko svadje N. Radmanovica i M. Dodika)
***
- Znaš ti onu kad je beg dizao harač i pitao podanike što kaže narod
- Kukaju
- Dobro je, diži još malo
- Što sad kažu?
- Kukaju
- U redu je diži još
- Što sad kažu?
- Ništa, smiju se.
- Spuštaj hitno.
***
- Onako, primjećujem koliko su brojke prevarantske i podle.
Prema podacima za BDPpo stanovniku Libija za vrijeme Gadafija je imala relativno mali BDP a živjeli su bolje od Norvežana.
Izgleda da idemo prema vremenu kad će država preuzeti sve konce i svojim stanovnicima davati džeparac. (Vjesnik)
***
- Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, probudila se Fata u četiri ujutro i vidjela da nema Muje u krevetu. Uplašila se ona, tražila ga na balkonu, u kupatilu i dnevnoj sobi, kad Mujo u kuhinji, u mraku, sjedi za stolom, puši cigaru i pije rakiju. "Bježi tamo, prepade me!", otresla se Fata. "Šta ti je, šta radiš tu?" "Ništa", otpije on iz fića, "sjedim i nešto mislim." "O čemu misliš, pobogu Mujo, u ovo doba noći?" "Sjećaš li se", povuče on dim, "kad sam te ono ispratio od škole do kuće, pa kad nas je uhvatio tvoj babo?" "Jest, jest, kad ti je reko da sam maloljetna, pa il' da me ženiš, il' da ideš dvadeset godina na robiju", malo se kao i raznježila Fata. "Kako se ne bih sjećala!"

"E, vidiš", otpije Mujo gutljaj, "danas bi završilo tih dvadeset godina."

( Dio teksta Borisa Dezulovica u "Oslobodjenju")

***
BITI SRETAN

Herman Hesse
U životu ne postoji nikakva dužnost
osim dužnosti: biti sretan.
Samo smo zato na svijetu,
a sa svim dužnostima,
svim moralom
i svim zapovijedima
rijetko činimo jedno drugoga sretnim,
jer i sebe time ne činimo sretnima.
Ako čovjek može biti dobar,
može to samo onda
kada je sretan,
kada u sebi ima sklada
dakle kada voli.
To je bilo učenje,
jedino učenje na svijetu.
To je rekao Isus,
To je rekao Buda,
To je rekao Hegel.
Za svakoga je na ovome svijetu
jedino važno
njegovo vlastito najunutarnjije,
njegova duša,
njegova sposobnost da voli.

Ako je ona u redu,
onda je svejedno
jede li se proso ili kolači,
nose li se dragulji ili rite;
onda svijet zvuči zajedno s dušom,
onda je dobro. (Dnevnik)

***
- Jadranka Kosor ima svoje mjesto u povijesti stranke HDZ! I to mjesto joj nitko ne bi smio ni pokušavati oduzeti. Ona je istinska dvorska luda koja je umislila da je nešto više kad je gazda otišao u lov. Njega je u lovu nastrijelilo u nogu, a nju je strefilo u glavu! Noga će jednom zarasti. Za glavu dvorske lude - nema nade (Jutarnji)

***
- "Moja baba sve lijeci aspirinom" (Komentar na seksualna zlostavljanja u crkvama.)
***

-Zato posto su svi politicari isti,ja cu izaci na izbore da mi drugi ne zloupotrebe listic i precrtacu ih s merakom,a posle glasanja idem na pivo da proslavim moju pobedu. (Vecernje novosti)

***

- Tresak od zid surove stvarnosti možda će konačno mnoge dovesti do suštinske istine. Ne postoji drugačija politika u ovom moru istoznačne bagre. Ne postoje bolji od gorih u blatu jednakih (Portal "Index")

***
-Bog je dao muškarcu dovoljno krvi za obje glave,problem je u tome što ne mogu funkcionirati istovremeno...

***
- Trebaju dati oglas "traži se novi predsjednik stranke koji zna krast da ga se ne uhvati" (Jutarnji list)

***
- Hrvatski bogatasi 2012...

1. Ivica Todorić 3,7 milijardi kuna
2. Obitelj Besnier 1,9 milijardi kuna
3. Obitelj Lukšić 854 milijuna kuna
4. Emil Tedeschi 833 milijuna kuna
5. Ante Vlahović 460,7 milijuna kuna
6. Plinio Cuccurin 291 milijun kuna
7. Anđelko Leko 275,7 milijuna kuna
8. Milan Artuković 229 milijuna kuna
9. Marinko Zadro 224,9 milijuna kuna
10. Dražen Bobić 187,2 milijuna kuna
Koji od navedenih se spominjao kao tajkun iz razdoblja pretvorbe? Niti jedan! A kako to kada je Tuđman omogućio pljačku i 200 obitelji? (Jutarnji list)

Riječ, dvije iz Banjaluke

SVA NAŠA ZGRAŽANJA

Mislim da je debata o razlikovanju dobra i zla ključna debata koju trebamo povesti u bosan-skohercegovačkom društvu, ali očito da smo mi sebe stavili a priori u okvir onih dobrih. Zli su oni tuđi, drugi

Piše: Tanja Topić

Očito se lakše zgroziti nad onim što su počinili tamo neki divljaci i lešinari. Daleko su od nas, mi izdaleka i s visine možemo moralisati, a pri tome ignorišemo mogućnost sopstvenog stavljanja u isti kontekst.

Pri tome smo kratke pameti, jer smo sopstvena slična djela izbrisali iz memorije.

Da nam ovdašnji život bude lakši ili uvjereni da nema razloga za zgražanjem nad nama. Zanimljivo je i da upravo mi, za koje mnogi izvana sma¬traju da smo okrenuti samo sebi, slušamo i vidimo samo sebe, ne obazirući se na to da sem Bosne i Hercegovine postoji još neko i nešto u svijetu, izvučemo ono nad čim se možemo zgražati.

Mnoge je šokirala bešćutnost Kineza, koji su mrtvo hladno prolazili pored pregažene dvogodišnje djevojčice. Malu Kineskinju pregazila su u malom vremenskom razmaku čak dva dostavna vozila, tik pored povrijeđene djevojčice prošlo je najmanje osam Kineza, uglavnom mladih, a da se pri tome nisu osvrnuli na nju. Zgroženosti građana BiH nije bilo kraja.

Podsjećanja radi, neki od njih su ćutke gledali i pri tome ni prstom nisu mrdnuli kad je u tramvaju punom putnika u Sarajevu smrtno stradao Denis Mrnjavac.

Dovoljno se zadržati samo na ovom primjeru. Očito vrijedi ona da je najbolje gledati svoja posla.

Time smo si oduzeli pravo moralisanja i držanja lekcija, a svakako i zgražanja, nad onim što se dešava tamo negdje daleko. Zgražanje bi možda i imalo smisla da smo otvorili raspravu o sebi, o tome zašto druge povređujemo, vrijeđamo, svjesno i namjerno im nanosimo bol, možemo li jednostavno postati barem malo bolji ljudi.

Zar nismo licemjerni kad se zgražamo nad kineskim vozačima, a pri tome u dva dana, u banjalučkoj regiji, od 236 osoba koje su uradile alko-test, njih 114 vozača bilo je PIJANO. I mogu stručnjaci unedogled upozoravati kako pijanice za volanom lako mogu izazvati saobraćajne nesreće, s obzirom da im psihofizičke sposobnosti drastično opadaju. Opada moć procjene i samokontrole, čak i kod onih pripitih.

Na ugroženost ostalih u saobraćaju očito da se niko ne osvrće, štaviše, oprezni vozači lako mo¬gu biti izloženi ruglu.

Novinski stupci su prepuni sadržaja koji svjedoče o onima koji su pobjegli sa mjesta nesreće, ostavivši unesrećene da se sami izbore sa posljedicama.

Mi, čiji život je sveden u rubrike crne hronike, se zgražamo. Zar nismo licemjerni, upravo mi, kad se zgražamo nad komadanjem nekadašnjeg libijskog lidera Muarema Gadafija.

Licemjerni smo od onog trenutka kad smo sliku iživljavanja lešinara nalijepili na naslovnu stranu novina i tobože se nad istom počeli zgražati. Uvijek se novine lakonski skriju iza parole da to javnost želi i traži.

Hoćemo li im vjerovati kad kažu da je javnost žedna tuđe krvi. Makar to bila i Gadafijeva.

Da li će se neko zamisliti nad Gadafijevim zadnjim riječima "Razlikujete li vi uopšte dobro od zla..."

Mislim da je debata o razlikovanju dobra i zla ključna debata koju trebamo povesti u bosanskohercegovačkom društvu, ali očito da smo mi sebe stavili a priori u okvir onih dobrih. Zli su oni tuđi, drugi.

Mi smo očito zaboravili naše silovatelje, ratne zločince, i ne samo to, uzeli ih pod zaštitu i skrivali ih decenijama od lica pravde.

Mi, koji ćemo decenijama na buduće generacije prenositi križ velikog balkanskog pokolja, neke od njih poštujemo i uvažavamo kao ugledne građane našeg društva. Drznuli smo se zgražati nad tuđim zločinima, zvjerstvima, a pri tome iz sopstvenih, očito, ništa naučili nismo.

Ili nam je tako lakše, sakriti se pod tuđi plašt, kako ne bismo mislili o sebi i svojim nedjelima.

Ne bih rekla, jer da je tako, demantovale bi me i prošlost i sadašnjost, u kojima smo u nacionalnom sljepilu vidjeli samo sebe i zlo počinjeno nad nama. Nad istim smo se zgražali i sve vrijeme licemjerno o svom ćutali, držeći se one da je ćutanje zlato, ne upitavši se da li smo na taj način, ćutanjem, postali saučesnici u zlu, dopuštajući prevagu onog lošeg.

Počinili smo tako grijeh prema novim generacijama, koji one, poučene našim lekcijama, teško mogu ispraviti.

Sretan Uskrs!

Hristos Vaskrse! Vaistinu Vaskrse!

Svim ljudima pravoslavne vjeroispovjesti zelim da danasnji dan provedu u dobrom drustvu, zdravlju i veselju.

Nasa Mia - petak 13.04.2012.

Kako prezivjeti petak 13. dan u mjesecu , pa jos i Veliki petak?!
Nama je nasa Amelia, Mia, Mila... (jos nismo odlucili...) ucinila da ga prezivimo u sreci koje samo unuce moze donijeti.

Prvo sam probavala novu , malo poveliku kapu.

I svidjela mi se!

A onda sam igrala hokej na travi ...

...malo sam brala cvijece...

...malo je bilo cvijeca...

...ali dovoljno za mamu. Mama, gdje si?!!!

 ... pa gurala lopticu...

... penjala s na dedu. Tetka Bo mi je pomagala...

... deda me nije mogao stici... On je spor za mene...

...a onda smo deda i ja sjeli na lopte i malo odmorili.

Tetka Bojana prije 24 godine