Uragan Sandy

Uragan Sandy, jedan od najjacih koji je pogodio istocni dio Sjeverne Amerike, nanio je ogromne stete, posebno u New Yorku, New Jersey... Preko milion ljudi je evakuirano prije dolaska uragana. I pored toga najnovije vjesti kazu da je 33 ljudi poginulo od direknih posljedica uragana. Milioni ljudi su i danas bez struje i vode. Tuneli podzemne zeljeznice u New Yorku popunjeni vodom.
I mi u Torontu smo osjetili ovaj uragan, ali mnogo blaze nego nase juzne komsije. Jesu letjele reklame, neko drvece je i ovdje iscupano i neke kuce ostecene, neki dijelovi grada bili bez struje, ali sve to ce se danas vec zaboraviti.
Uostalom, pogledajte slike posljedica uragana objavljene juce....

Snježana Kordić: Jezik, nacija i laži

Razgovarao: Anes Osmić

"Balkan nije misaono uniforman skup ljudi, nego se sastoji od konkretnih pojedinaca, među kojima ima zaslijepljenih zbog neznanja. Problemi nastaju uslijed neznanja, a domaće škole, političari i mediji trude se da neznanje bude što više prošireno", kaže Snježana Kordić u razgovoru za studentski portal Novinar koji prenosimo ljubaznošću autora kako bismo podsetili na seminalno delo ove lingvistkinje i njenu upornost da postavi naučni okvir za govor o jeziku na Balkanu i njegov smisao vrati iz političkih agenda među same govornike.
Rijetko je koja naučna knjiga regiona izazvala toliko pažnje kao što je slučaj s knjigom Jezik i nacionalizam hrvatske lingvistkinje i naučnice Snježane Kordić. Ne čudi toliki odjek ove knjige jer Jezik i nacionalizam revidira pristup jeziku proširen u domaćoj sredini i donosi sasvim drugačiji pogled, kojeg Snježana ne želi nikako nazvati revolucionarnim, nego samo usaglašenim s dosezima nauke u svijetu. Na osnovi uvida u obimnu inozemnu literaturu, autorica koja već dugi niz godina radi i djeluje na raznim inostranim univerzitetima, rasvjetljava odnos jezika i nacije. Naučno utemeljeno i odgovorno, Snježana Kordić po prvi put na ovim prostorima progovara o crnim listama riječi javne televizije, o čuvarima jezične čistoće, o navodno dobroj hrvatskoj riječi, o srbizmu, purizmu, naciji, identitetu, kulturi, povijesti...
Knjiga elaborira tezu o jednom zajedničkom policentričnom jeziku Hrvata, Srba, Bosanaca i Hercegovaca, Crnogoraca – koja ovom prostoru donosi objektivnije i racionalnije objašnjenje jezičke stvarnosti. Jednostavnim i razumljivim stilom, govoreći o nacionalizmu koji se ostvaruje kroz jezik, Snježana Kordić želi jasno odvojiti istinu od osjećaja. U nauci kakva je lingvistika, nije bitno ko šta misli, već dokazljivost argumenata koje nudi. Nemojte se iznenaditi ako autoričini argumenti budu bliski vašim primislima o jeziku koje vas nisu htjeli učiti u školi ili na fakultetu, nisu smjeli obavještavati u medijima, niste imali priliku do sada čitati u knjigama.
Pred jasnim i zdravorazumskim tvrdnjama Snježane Kordić javnost se uporno nastoji „spasiti“, ne bi li se održala apatija neznanja, te produžio konflikt, od čega oni koji nam uporno govore da su naše razlike nepremostive imaju itekako koristi. Iz domaće akademske zajednice stižu nimalo „akademske“ primjedbe, uvrede, prozivke – samo potvrđujući tezu da se južnoslavenski nacionalizmi zasnivaju na otrovu laži: laži o svijetu, o susjedu, povijesti, religiji, kulturi i na kraju, laži o samome sebi. Iracionalnost, politiziranje, lične frustracije koje se poništavaju kolektivnim osjećajem uspjeha, konformizam, mitovi, stereotipi, neznanje, lične dobiti i koristi – samo su neki od razloga zbog kojih nacionalisti Jezik i nacionalizam doživljavaju kao opasnu prijetnju, uvredu, sramotu i neistinu, a svako ko iole racionalno razmišlja, kao izuzetnu priliku da se obrazuje, shvati i razumije.
(Knjiga Jezik i nacionalizam dostupna je u elektronskom formatu)

Sa Snježanom Kordić smo razgovarali o nacionalizmu, jeziku, naciji, kulturi i historiji.
* Miljenko Jergović se u svome tekstu Hrvatska kao Snježana Kordić između ostalog pita i: „Zašto se u hrvatskim medijima prešućuju pohvale, laude, sve sami izrazi divljenja, na račun jedne marljive, neustrašive i pametne Hrvatice, pitam ja vas? Kako je to moguće kada je 'glavni urednik svih hrvatskih medija' premijerka Jadranka Kosor, kao što je to lucidno primijetio Željko Jovanović? Što to znači da je o rečenomu uspjehu jedne Hrvatice, koja nije Blanka, a nije ni Janica, izvijestio samo portal h-alter, jedan od rijetkih medija koje gospođa ministarka ne uređuje, valjda zato što se slabo služi kompjutorom? Da ova gromka šutnja nije posljedica još jedne, ovoga puta medijske, zavjere protiv Hrvatske?“
Zbog čega se u Hrvatskoj najčešće prešućuje Vaš neupitni uspjeh, i je li to zavjera protiv Hrvatske ili Vas lično? Da li se s novom garniturom vlasti u Hrvatskoj promijenila samo glavna urednica, kako simpatično Jergović ističe, a sve ostalo isto, ili je pak došlo do nekog pomaka?
Unazad dvadesetak godina nije se moglo utvrditi da li nacionalizam u jezičnoj politici dolazi od političara ili od jezikoslovaca – toliko su bili podudarni njihovi postupci. Danas, međutim, političari na vlasti ne traže od lingvista da budu nacionalisti, no ovi i dalje zagriženo zahtijevaju čišćenje jezika, i nostalgični su za vremenima ekstremnog nacionalizma u Hrvatskoj. Znači, popratna pojava smjene vlasti je da smo dobili svojevrstan test koji je pokazao da su hrvatski lingvisti izvorište nacionalističke jezične politike. A nacionalizam je - kako ističe sociolog Eugen Lemberg - primitivizam, zaostalost, reakcionarnost, zabluda ili bolest, i nadilaženje nacionalizma smatra se u civiliziranom društvu napretkom, pa i preduvjetom humanističke civilizacije.
* Ističete da jezik ne treba autoritet, nastojite „prozračiti“ učmali balkanski prostor svjetskim lingvističkim dostignućima, neumoljivo kritizirate kroatističku dresuru ispravno/neispravno, iznosite argumente u korist opisivanja, a ne propisivanja jezika, itd. No, i pored svega toga, jezik ovih prostora teško o(p)staje samo kao naučna disciplina. Kako se oduprijeti manje lingvističkim pitanjima, kontroli, manipulaciji i korištenju jezika za ignoriranje i nerazumijevanje, a ne kako to njegova priroda nalaže za komuniciranje i razumijevanje?
Oduprijeti se obrazovanjem, a obrazovanje se ne stječe u školi i na fakultetu, nego se tamo baš ciljano ubija u mozgovima mladih ljudi sposobnost da misle. Najgore bi bilo kad mladi ne bi imali mogućnost na svom jeziku steći znanje ako žele. Zato sam napisala knjigu Jezik i nacionalizam, da oni koji požele, imaju mogućnost saznati kako našu jezičnu situaciju vide stotine eksperata u skladu s dosezima moderne lingvistike u svijetu. Manjak znanja je, uz siromaštvo, jedan od glavnih uzroka nacionalizma, kaže Dieter Weirich.

* Jezik i nacionalizam prva je knjiga domaće sredine koja, između ostalog, na osnovu uvida u obimnu inozemnu literaturu rasvjetljava odnos jezika i nacije. Kako kao osoba ovog prostora s dugogodišnjim inozemnim radom doživljavate ovdašnje komentare i osvrte na svjetsku lingvističku scenu o temi aktuelne jezičke situacije ovih prostora? Da li to ostaje samo na razini profesionalne razočaranosti domaćim filolozima, ili to doživljavate mnogo emotivnije?
Reakcije purista su bile onakve kakve sam unaprijed i očekivala. Ono što me iznenadilo je ogromna i angažirana javna podrška od strane brojnih intelektualaca svih generacija, a jednako i od običnih ljudi. Puristi su ostali zaprepašteni zbog masovne javne podrške knjizi.
* Vaša knjiga iznosi stav o jednom policentričnom hrvatskosrpskom jeziku Srba, Hrvata, Bosanaca i Hercegovaca, Crnogoraca?
Da, pojam „policentričan jezik“ odnosi se na sve one situacije u svijetu kad nekoliko nacija govori zajedničkim jezikom. To je vrlo čest slučaj, mi nismo ništa posebno. Čak je to u svijetu više pravilo nego iznimka. U različitim državama policentrični jezik se ostvaruje u obliku varijanata, znači da se one međusobno donekle razlikuju, ali to ne sprečava tečnu komunikaciju.

* Zbog čega je tako teško objasnit ljudima na ovom prostoru da zajednički policentričan jezik ne narušava postojanje zasebnih nacija, da on znači veći broj govornika u svjetskim razmjerama, da poboljšava političke, ekonomske i društvene odnose, da povećava tržište rada i da ima brojne druge prednosti?

Ljudima je to lako objasniti, oni to odmah razumiju ako im se objasni, međutim stvar je u tome da im to ne objašnjavaju ni političari, ni mediji, ni škole. Čak im stalno ponavljaju da će kao nacija nestati, ako ne tvrde da govore različitim jezicima. Prožeti su nacionalizmom, a nacionalizam je, po riječima filozofa Karla Poppera, ustanak protiv razuma i otvorenog društva, nacionalizam uzgaja predrasude.

* Zbog čega se uporno ignoriraju prednosti i pozitivni utjecaji policentričnog jezika, a ističu sitne podjele i razlike, u našem slučaju, epskih razmjera?

Zato što bi osvještavanje stanja pokazalo da profesori na fakultetima godinama lažu, da su lingvistički neobrazovani, da su obični nacionalisti, a ne znanstvenici. A nacionalistički političari izgubili bi jedno sredstvo širenja nacionalizma među ljudima. A armija jezičnih cenzora u obliku lektora postala bi nepotrebna.

* Bosna i Hercegovina kao nacionalno nehomogena zajednica oduvijek je imala posebno zanimljivu jezičku situaciju?

Ne bih rekla da Bosna i Hercegovina ima nekakvu posebnu jezičnu situaciju, iako vama profesori to stalno ponavljaju. Baš je suprotno. Bosna i Hercegovina je jezično daleko homogenija od na primjer Hrvatske - sjetite se kajkavskog, čakavskog i štokavskog, koji su međusobno teško razumljivi. Homogenija je jezično čak i naspram Srbije s njenim torlačkim. Spomenuta tvrdnja vaših profesora pokazuje da oni poistovjećuju naciju i jezik jer tvrde da ako u BiH žive tri nacije, to znači da se govore tri jezika. Poistovjećivati naciju i jezik je nedopustivo jer oni time negiraju postojanje austrijske nacije, švicarske nacije, američke nacije i većine drugih nacija u svijetu.

Danas je zvanični jezik bosanski, hrvatski, srpski, od kojeg svako govori, proučava i normira svoje. Kakav je Vaš stav o tome i koje bi bilo najbolje rješenje standardnog jezika Bosne i Hercegovine?

Nije ništa neobično da se varijante zasebno normiraju i kodificiraju, naprotiv, to je normalna pojava u policentričnim jezicima. Zasebna kodifikacija ne znači da se radi o različitim standardnim jezicima. Na primjer, američka varijanta ima zasebnu kodifikaciju naspram britanske, a svejedno je riječ o jednom policentričnom standardnom jeziku. Isto tako, austrijska varijanta je kodificirana u zasebnom austrijskom rječniku, po kojem se ravnaju škole u Austriji i svi mediji. Mogli bismo ovako nastaviti nabrajati u nedogled. Sve ovo znači da se u Bosni i Hercegovini ne govore tri različita standardna jezika, nego jedan te isti standardni jezik, i da taj jezik nije ograničen na BiH, nego istim policentričnim standardnim jezikom govore i susjedne zemlje. A prilikom kodificiranja varijanti treba se rukovoditi po tome kako u praksi govori većina govornika dotične varijante na nekom prostoru. Ne smiju se izmišljati razlike i propisivati ih jer time se čini nasilje nad govornicima, što je suprotno od povelje Ujedinjenih naroda koja garantira svakom pojedincu pravo da se slobodno služi svojim materinskim jezikom.

* Zbog čega je najbolje rješenje naziva jezika srpskohrvatski i zbog čega odbacujete tezu o zapostavljanju bosanskog i crnogorskog, ako ih ne dodamo u taj naziv?

Kad nekoliko naroda ili država govori zajedničkim jezikom, lingvisti ne nabrajaju u nazivu jezika sve te narode jer bi to bio predugačak naziv. A ona etnonimska oznaka koja je u nazivu jezika ne daje nekom narodu nikakav povlašteniji položaj, na primjer, Englezi nisu ništa povlašteniji od Amerikanaca, niti su Portugalci povlašteniji od Brazilaca. Čak je danas širom svijeta prestižnija američka varijanta i brazilska varijanta zbog većeg broja govornika i ekonomske snage države u kojoj se govori.

U našem slučaju lingvisti su uveli u 19. stoljeću dvodijelni naziv, i današnji lingvisti su ga naslijedili kao što su današnji kemičari naslijedili nazive u kemiji, ili kao što su američki lingvisti naslijedili naziv za njihov jezik. Dvodijelnim modelom naziva imenuju se rubovi jezika, a središnju zonu i nije nužno imenovati kad se znaju rubovi. To je isto kao i kod naziva indoevropski, imenovani su rubovi, a središnja zona armenski i perzijski nisu. Moram istaknuti da svi ti nazivi obavezuju samo lingviste, a ne i obične ljude, oni mogu zvati jezik kako god žele, a i ne moraju ga nikako zvati. Istraživači jezika širom svijeta utvrdili su da većina jezika izvorno uopće nije imala ime među svojim govornicima. Zvali su ga jednostavno „naš jezik“. Međutim, u lingvistici nazivati većinu jezika „naš jezik“ nije praktično jer se onda po nazivu ne razlikuju međusobno. Zato su lingvisti uveli različita imena za različite jezike, kao što su kemičari uveli različita imena za kemijske elemente.

To što domaći lingvisti danas nazivaju jezik različitim imenima je lingvistički neutemeljeno jer različita imena u lingvistici znače da se radi o različitim jezicima, što nije slučaj. Oni i posežu za različitim imenima da bi sugerirali da se radi o različitim jezicima i da bi se u svakodnevnici ponašali kao da to jesu strani jezici: na primjer razdvajaju djecu u školama po nacionalnoj pripadnosti zbog navodno različitih jezika. Isto tako, nepotrebno „prevode“ da bi na lak način došli do dodatnog izvora prihoda.

* Na osnovu Vašeg dosadašnjeg rada i iskustva kakva je i kolika odgovornost i obaveza izvornih govornika pred onim što polemizira knjiga Jezik i nacionalizam? Koliko su uopće obični govornici čija jezička praksa, prema Vašem mišljenju, treba da bude presudna, ozbiljno upućeni i zainteresirani za ovu problematiku? Kako je oni vide?

Vide ono što im govore mediji, političari i škole, ali vide i da su te tvrdnje u kontradikciji sa stvarnošću. Zanimljivo je da iako je Jezik i nacionalizam znanstvena knjiga, razumjeli su je s lakoćom bez obzira kojom strukom se bave. Kad pitate tko je odgovoran, moram istaknuti da najodgovorniji su prosvjetari i kulturnjaci. Kultura je postala platforma za nacionalizam. Razne novine za kulturu, portali za kulturu su u stvari prostor djelovanja ekstremno nacionalističkih političkih grupacija. Oni su sami sebe nazvali kulturom, uselili su se u nešto što je suprotno od onoga što propagiraju jer kultura se ne podudara s nacijom.

* Jeste li na svojoj koži osjetili nacionalizam lembergovskog smisla lova na nevjernika u vlastitoj grupi? Kako se nosite sa time?

Znam, sad vas zanima kako to konkretno izgleda kad je neko obasipan prijetećim pismima. Ne bih o tome, nije to ništa zanimljivo. Možda psihijatru da analizira raznorazne patološke tipove koji su uvijek anonimni jer su u stvari kukavice. No, ... ajde, evo jedan primjer jer je bio javan. Emisija „Pola ure kulture“ Branke Kamenski na Hrvatskoj televiziji dovela je hajku na mene do usijanja. Sljedeći dan javio mi je moj izdavač, zabrinut za mene, da ni slučajno ne pogledam jedan hrvatski portal za kulturu, koji se i inače istakao u lovu na vješticu. Kaže mi, na portalu su se uključili sadisti, psihopati, vjerojatno pola Vrapča i Jankomira, i da sam već prerađena u tatarski biftek, ako već nisam na roštilju... Ja sam, naravno, odmah pogledala što se to tamo događa, i vidjela kako među ostalim prijetnjama piše: „Ovoj Snježani Kordić bih oči vadio šrafcigerom. Nakon toga bih joj zdrobio prste, pa pustio da se dugo muči i tek na kraju zaklao.“ Kad oni to neuobičajeno dugo nisu htjeli maknuti, pomislila sam da je najbolje dati im do znanja da se malo srede tako da napravim nešto neočekivano. Jednostavno sam tu prijetnju stavila na svoju internetsku stranicu da je svatko i tamo može gledati. Odmah su to primijetili i prva reakcija je bila opće veselje „pa ona nas je primijetila“. Par trenutaka kasnije su se uplašili jer ako ja njihovu prijetnju pokazujem javnosti, znači da sam svjesna da bih ih mogla na sud i da bi to završilo negativno za njih. Tada mi se prvi i posljednji put obratila službena osoba s tog portala, rekla kako su to, evo, maknuli i zamolila da i ja to maknem sa svoje stranice.

* Vaša knjiga dočekana je na nož i od strane srpskih nacionalista. Kako komentirate aktuelna nastojanja da se rehabilitira Draža Mihailović?

Svjedočanstvo o zločinima četničkih grupa za vrijeme Drugog svjetskog rata čula sam iz prve ruke, od moje bake s kojom sam živjela posljednje godine njenog života i svakodnevno se brinula o njoj. Nerado je govorila o tom vremenu, ali dva puta sam je uspjela nagovoriti da priča o tome. Ona je rođena u selu Ruda kod Sinja, a udala se za mog djedu u susjednom Obrovcu i preselila tamo. Kad je za vrijeme rata išla u jednu od čestih posjeta svojoj brojnoj rodbini, ušla je u rodno selo slučajno sat vremena nakon što su ga napustili četnici. Ostavili su iza sebe sve mještane zaklane. Baka je bila prva živa osoba koja je ušla u selo zastrašujuće tišine. Kad je dotrčala do rodne kuće, zatekla je i sve svoje kako leže zaklani na pragu kuće. Od tog prizora se srušila. Kasnije su je ljudi našli kako leži u nesvijesti pored svojih najbližih. Točno pamtim njene orošene oči dok mi je to pričala. I susjedna sela doživjela su tih dana istu sudbinu od strane četnika uz blagoslov vojnih jedinica nacističke Njemačke. Jedna teško ranjena žena preživjela je tako što se pravila mrtva. Kasnije je svjedočila da je čula kako su ubojice jednog među sobom oslovljavali kao Stevo. Nedavno sam čitajući feljton o tome saznala da je zločin u Rudi počinjen 28. 3. 1944. i da je tada ubijeno 268 civila, od toga 106 djece ispod 16 godina. Dodamo li tome i žrtve iz susjednih sela, dolazimo do brojke od 1.500 ljudi. Baš zbog svih ovakvih ratnih sjećanja treba raditi na budućnosti bez rata. I ne treba se praviti da govorimo stranim jezicima kad to jednostavno nije istina.

* Da li Vam se Vaš rad zna činiti sizifovskim poslom? Zbog čega ste odlučili da budete baš Vi ta koja će Balkanu pojasniti ono najteže – očito?

Rad mi se ne čini sizifovskim poslom jer od starta nemam iluziju da svi ljudi žele vidjeti objektivno stvarnost. Ali mnogi je žele objektivno vidjeti. Balkan nije misaono uniforman skup ljudi, nego se sastoji od konkretnih pojedinaca, među kojima ima zaslijepljenih zbog neznanja. Problemi nastaju uslijed neznanja, a domaće škole, političari i mediji trude se da neznanje bude što više prošireno. Na primjer, stalno ponavljaju da je Bosna jezično i nacionalno slična Švicarskoj. A Bosna je jezično i nacionalno suprotna od Švicarske. Švicarska se sastoji od jedne nacije, Švicaraca, dok se Bosna sastoji od tri nacije. Švicarci ne govore švicarski, nego govore ili njemački ili francuski ili talijanski. To su međusobno nerazumljivi strani jezici. Stanovnici Bosne tečno razgovaraju međusobno, razumiju se bez napora, što znači da govore jednim te istim jezikom.

* Ima li nade za naše krajeve? Kako zaustaviti ili makar obuzdati širenje nacionalizma kroz jezik?

Promjene su moguće. Otkako je čovjeka, svugdje su se događale promjene, Balkan nije nikakav izuzetak od toga. Promjene neće doći same od sebe, pa da ih treba samo čekati. Svaki pojedinac treba raditi na promjenama koliko može. Glavni nosioci promjena su uvijek mladi. A kako se suprotstavljati širenju nacionalizma kroz jezik – jedan od načina je da razglasimo da ono što vaši profesori materinskog jezika govore, nema veze sa znanošću.

(E-Novine prenijele sa portala Novinar)

"To ima samo u Bosni!"

Krajem septembra je u Banjaluci, u hotelu Bosna, odrzan sipozij fizijatara. Kazu, veoma dobro organizovan i posjecen.

Nisam se raspitivao odakle fizijatri dolaze, ali nisu samo iz Bosne (ili samo iz RS), jer je na simpozij dosla i Svjetlana Alurac (rodjena Lazic), rodjena banjalucanka, specijalista fizijatar, koja vec godinama zivi u Kraljevu i njene dvije kolegice, isto iz Kraljeva. Po tome zakljucujem da je simpozije bio regionalni, ali posto ne znam mnogo o njemu, pisacu o Svjetlani i nasem susretu s njom i njenim Bozom.
Svjetlana i moja Biljana su prijateljice iz ranog djetinjstva - jos iz perioda zivota u Grobljanskoj i Gundulicevoj, o cemu je Mladen pisao. Kad su Caire izgradjene, dosta tih porodica iz Gunduliceve/Grobljanske preselilo na Caire. Medju njima i Mladenovi Zorici, Svjetlanini Lazici i Biljanini Tosici...

Svjetlana i Biljana su cak i studirale zajedno u Beogradu. Tu je Svjetlana upoznala svoga Bozidara, momka iz Kraljeva, ili "lepog Bozu" kako su ga one nazvale a mi ostali prihvatili. Nakon zavrsenih studija, svi oni, medju njima i Boza dodju u Banjaluku. Svi se tu i zaposle, a Boza u Cajavecu. Nekoliko godina radio u Profesionali, u grupi sa Zarkovicem. Tadasnje druzenje sa Svetlanom i Bozom bilo je predivno, jer bili smo mladi, povezivao nas je i slican duh i humor a Boza je u taj nas bosanski i krajiski duh unio svoj zdravi srbijanski, drugaciji, ali se uvijek odlicno uklapao i dopunjavao ga. Nase partije remija, uz mezu i pice, bile su partije sala i urnebesnog smijeha.

I sada se sjecam, tako je bilo i 2. januara 1978. Biljana u veoma odmakloj trudnoci sa Jelenom-stomak do zuba. Igra , ali i posustaje, ne moze vise pratiti igru a i smijeh joj vise smeta nego pomaze. Svakih malo prekida i odlazi u sobu da legne i odmori se. Mi strpljivi i uvidjavni, jer ocijenili smo da je imala  opravdane razloge. Medjutim, posto su te njene pauze postale ucestalije, i posto je vino bilo sve sladje i mi postajemo nestrpljiviji. Sta mozemo, ljudi smo. I tako, u jednom momentu, odem u sobu da vidim kako je Biljani, da je malo osokolim i da skratim tu njenu pauzu. Vidim, njoj nije do skracivanja i kazem: " Ako nastavis sa tim pauzama, odmah cu te odvesti na Ginekologiju!" Naravno, i Biljana se nasmijala, ustala i dogegala do stola. Partiju karata smo nekako zavrsili. Ne sjecam se ko je odnio sitni dobitak u koji smo igrali. Mislim, Svjetlana, jer ona je najcesce dobijala. Ne volim priznati, ali igrala je remi bolje od nas. Kako su joj samo karte lezale medju prstima, lijepile se za njih ! Kako ih je vjesto preslagivala! 

Sutradan ujutro, 3. januara 1978. nasa Jelena je dosla na svijet!

Svjetlanu i Bozu nismo vidjeli dvadeset i kusur godina. Kad je cuo da cemo krajem septembra, bas u dane  kada se odrzava i taj simpozij fizijatara,  Biljana i ja biti u Banjaluci, Bozidar se prikljuci svojoj Svjetlani i u svom autu u Banjaluku doveze nju i njene dvije kolegice.

Susret sa Alurcima nakon dvadeset i nesto godina! Bilo je trenutaka u tom periodu kada sam mislio da ih nikada vise necemo sresti. Od prve minute i pozdrava nase druzenje nastavlja kao da smo se rastali prosle nedjelje.

Valjda je to tako sa prijateljstvima. Ona ne trebaju novi uvod. Ona brisu pauze i nastavljaju se tamo gdje su privremeno prekinuta.

Tri predivna dana provedena s njima napunili su nam emocionalne baterije za slijedece tri godine.

A sad da se ja lagano vratim na temu.
Svu ovu pricu sam zapoceo da bih ispricao utisak koji iz Banjaluke nose dvije Svjetlanine kolegice, ali sam nadahnut sjecanjima malo skrenuo sa teme.
Ljepota Banjaluke, Vrbas, Kastel, predivno vrijeme, ljubazni domacini, cist grad, susretljivi ljudi na ulici, usluzni konobari... ucinili su da na kraju kazu:
" To ima samo u Bosni!"
Bas tako!

Američki izbori

Romeo republikanac i Julija demokrat

Tabu braka između crnaca i bijelaca je prevaziđen. Novi miješani brakovi sklapaju se između ljevice i desnice. U vrijeme krajnje polarizacije američke političke scene, takvim parovima život nije lak

19. novembra 2011. moj muž i ja otišli smo u kratku posjetu Las Vegasu. Upoznali smo se devet dana ranije i, u maloj kapeli na Stripu, zakleli smo se da ćemo ostatak života provesti zajedno. Jasno vam je da toga dana politika nije imala ni najmanju važnost.

Rođena sam i odrasla u Berkelevju, koji je vjerovatno najljevičarskiji grad u Americi. Išla sam u školu koju su pohađali hipici, moji drugovi iz razreda zvali su se Sunshine ili Storm, a učitelji su nam ponavljali da budućnost pripada nama. Oduvijek sam glasala za demokrate, odobravam homoseksualne brakove i mislim da je dužnost svih nas da se brinemo o onima koji to ne mogu sami. Moj muž je republikanac iz New Jersevja. Radi kao savjetnik za strategiju u jednom velikom preduzeću, rezervist je kod marinaca i odslužio je dva roka u Iraku. On vjeruje u minimalnu državu svedenu na svoje najosnovnije funkcije, na individualnu odgovornost svakog pojedinca, slobodno preduzetništvo i snažnu armiju. Kada mi je otkrio da namjerava dati, u ime nas oboje, donaciju za kampanju Mitta Romneyja, skočila sam do plafona.

Naša prva godina zajedničkog života protekla je u znaku predsjedničkih izbora. Svejedno što smo u braku, politički smo se razveli i borimo se oko toga kome će pripasti Bijela kuća. Za prvu predsjedničku deba­u koju smo pratili kao muž i žena, 3. oktobra, svako je sjeo na jednu stranu kauča kako bismo hrabrili svoje kandidate preko svoje polovine ekrana.

Ja sam prva počela: "Reklo bi se, nekakav robot", kažem ja, govoreći o Romneyju. "To je zbog frizure" odgovara mi muž. "Izgleda kao da pati od zatvora'', nastavljam ja. "Ama ne, samo je koncentriran'', strpljivo objašnjava moj muž. Kada se došlo do teme deficita. Obama izgleda nadahnuto poput enigmatičara pred vrlo teškom križaljkom, dok Romney recitira spisak rješenja za spas zemlje. Pitam se, u sebi, kamo je nestao onaj blistavi govornik zbog kojeg sam prije četiri godine stajala u beskrajnom redu pred glasačkim mjestom.

"Znao si da glasam za demokrate kad smo se upoznali?'', pitam muža dok dvojica kandidata raspredaju pitanje mirovina.

"Znao sam, ali sam mislio da će te to proći'', priznaje on.

"Bi li više volio da glasam za republikance?"

"A, to ne, nikako - život s tobom bio bi mnogo manje zabavan", priznaje moj muž, ne vodeći mnogo računa o svom taboru.

Njegovo shvatanje ekonomije je sasvim darvinističko: "Evo, ja lovim medvjede. Liberali žele da medvjedi ostanu u životu, iz ljubavi prema medvjedima. Ali kada ih medvjedi napadnu, počnu da vrište." Debata zatim dolazi na Obaminu refo­mu javnog zdravstva i odlučujem da krenem u protivnapad. Četiri dana nakon vjenčanja saznali smo da imam rak dojke. Srećom, otkriven je na vrijeme i odstranjen, i danas nisam u opasnosti. Podižem glas: "A da sam bila siromašna? Da nisam mogla platiti za liječenje? Ko bi odlučio da me pusti da umrem?"

"Komiteti smrti!" smije se moj muž dižući šaku uvis (aluzija na bivšu guvernerku Aljaske Saru Palin, koja je tvrdila da će sa Obaminom reformom zdravstva specijalni odbori odlučivati o životu ili smrti trizomične novorođenčadi ili starijih osoba). Pokušavam da sačuvam svoj mir. Tješim se pomišljajući da bračni život mora biti strašno dosadan kad oboje dijele ista politička uvjerenja. Možda se ne slažemo uvijek u svemu, ali barem uvijek imamo o čemu da raspravljamo. Jedini problem je to što jedno mora biti spremno da sasluša argumente drugoga, čak i kada su užasni.

Susannah Breslin, The Daily Beast

Bajram šerif mubarek olsun!

Svim vjernicima islamske vjeroispovjesti zelim sretan Bajram.

Stefan Savić: Bajka o jednoj izgubljenoj zemlji

Jugoslavija očigledno nije mogla da opstane kao što ne može da opstane ni jedan veliki san. Mudrost jedne generacije upropastila je druga a treća je sve to razbila u paramparčad i rasprodala budzašto kao da je tuđe, kao da nikada ništa nije ni postojalo. Već godinama svi oštre noževe, mrze jedni druge. Sa ove distance prosto je nerealno da su svi ti ljudi živeli u miru, pod istim krovom i osvajali svet zajedno?! Sada se polako prodajemo tom istom svetu! Neko prodaje ostrva, neko fabrike i rude a svi podjednako prodaju jedni druge. Svako ponosno iznosi na trpezu ono što ima odričući se elementarnog ljudskog dostojanstva.


Ili sam se rodio prekasno, ili se ona rasturila prerano, uglavnom učim geografiju stare Jugoslavije naknadno. Plovim Jadranom, pentram se po Kozari, susreo sam se po prvi put sa Islamom i feredžama u Tuzli, potrčao sam za jednom Makedonkom na splićanskoj rivi i stigao je nešto kasnije u Kotoru, u Starom gradu. Sastavljam lagano razbijeni mozaik i ređam uspomenu za uspomenom.

Prelepa je to zemlja bila, kažem bila jer sve bajke traju kratko. Tako i ova naša, Jugoslovenska. Teško je obuhvatiti sve to i u jednom životu a kamoli u jednoj priči nekog tamo dvadesettrogodišnjaka?! Kako ukrotiti taj plemeniti duh i objasniti ga u nekoliko rečenica a ne pomenuti sve te ljude, gradove i sela. Kako dočarati taj cvet dok je još bio u punom zanosu a ne narušiti ništa od njegove lepote i značaja?!

Uglavnom, saznao sam za Krležu, slušao sevdalinke, smejao se uz bećarce, probao dalmatinske specijalitete čija imena ne umem ni da izgovorim, uživao u narodnim igrama, prepuštao se zanosnoj lepoti svih tih žena koje su prolazile i svađao se sa samim sobom koja je od koje lepša.

Čuo sam za Stradun, Baš Čaršiju, trg Bana Jelačića, no ja sam bar čuo, nešto od toga i video, proveo vikende, neko mi se tamo obradovao i nosim puno lepih uspomena a šta je sa nekom novom decom koja dolaze? Decom koja prvo nauče da mrze i odbace, decom koja nabrajaju gde ne bi išli a ne gde bi išli. I na kraju, uglavnom, ne odu nigde. Važniji su im neki nepostojeći likovi od njihove istorije, važniji su im istražitelji Majamija, roboti, marsovci od svih onih mesta gde su stasavale generacije i generacije njihovih dedova, očeva. Važnija im je Lejdi Gaga od rođene babe.

Sve je manje Jugoslovena, ali je zato sve više postjugoslovena. Volim te ljude jer me podsećaju na bratsvo i jedinstvo, radne akcije, zanos izgradnje jednog društva i veru u ljude, u čoveka. Podsećaju me na život gde nije sramota biti Albanac u Beogradu, gde je čast zaljubiti se u Splićanku, gde je kompliment poštovati i ono što nije tvoje. Sastavljam polako svoju staru Jugoslaviju u malom i bar fiktivno postajem njen stanovnik.

Prvo su moje priče stigle u sve te gradove pa sam onda ja, naknadno. Zaključio sam da svi mi citiramo iste pisce, da se isto zaljubljujemo, volimo istu muziku, borimo se protiv istih stvari, kroz osmeh oponašamo dijalekte. Shvatio sam da i tamo cveće isto miriše, da se pevaju iste pesme, gledaju isti filmovi, ali da su ipak, duboko u nama, skriveni neki davni nesporazumi za koje nismo krivi mi, nove generacije ali ih i te kako ispaštamo. I tek ćemo..

Iako sam hiljadu puta rekao svojim prijateljima da se nikada nisam osećao kao stranac u Osijeku, niti u Podgorici, niti u Zagrebu, Vukovaru. Lagao sam. Strah se oseća u vazduhu. Podsvest je močvara iz koje sve ispliva. A najčešće ono najgore. Tada vidiš i ono što ne postoji. Granice jesu veštačke, ali su ipak granice a samim tim i ograničenja.

Unapred su me sahranili moji odavde kada sam krenuo za Hrvatsku, ispratili su me preplašeni kao da idem ne znam gde. Iako se rat odavno završio, rat i dalje traje u glavama ljudi.

Ponekad se pitam za koga su ginuli svi ti heroji sanjajući o humanom društvu i slobodi?! Zamisli samo radničke igre, mogućnost da spavaš gde hoćeš, lakoću prelaženja prostora, ljubav prema drugom, drugačijem?! A šta imamo danas?! Horde obezličenih degenerika, profit kao vrhunsko načelo u svemu, interes kao znak prepoznavanja, sumnju u sve što nas okružuje, strah, iživljavanje, nezasitost, zavist. Imamo gomile drogiranih idiota koji hodaju po zemlji kao po deponiji gledajući šta mogu da iskoriste i bace?!

Teško je bilo napraviti sve to, osmisliti, pomiriti nepomirljvo a lako srušiti, upotrebiti naoštrene noževe i od jedne od najcivilizovanijih država napraviti najvarvarskiju. Koliko je samo ljudskih kultova uništeno i od internacionalnih svedeno na lokalni karakter. Recimo kult glumaca od Ljube Tadića, Bekima Fehmiua, Šovagovića, Šerbedžije pa do Mije i Čkalje, Bate i Borisa Dvornika. Kult muzičara i muzičkih grupa od Ive Robića, Ibrice Jusića, Đorđa Marjanovića pa do Korni grupe, Indeksa, Bijelog dugmeta. Kult pisaca od Andrića, Selimovića, Kiša, Pekića. Kult sportista od Ducija Simonovća, Mirze, Ćose, Džaje. Kult radnika, kult poštenja, kult borbe za opšte dobro, kult čoveka, kult ljudskosti..

Verovali smo da smo se borili za nas svih ovih godina, dok smo se, u stvari, borili za njih. Što smo mislili da smo jači bili smo sve slabiji, što smo bili bliži pobedi mi smo, u stvari, sve više gubili i gubili, ni ne sluteći kakav nas kolektivni poraz očekuje.

Upravo doživljavamo taj poraz.
Duh četništva, ustaštva ponovo provejava. Umesto da gradimo budućnost mi tražimo najmračnije detalje prošlosti, brojimo tuđe mržnje zaboravljajući vlastita prijateljstva. Umesto najlepšeg tražimo ono najgore. Umesto za ljubav prikupljamo činjenice za mržnju. Ukoliko ništa ne pronađemo onda izmišljamo, dodajemo, preuveličavamo.
A i tako to obično biva, čim svako za sebe misli da je u pravu, znači da niko nije u pravu, niti će ikada biti jer ga ne zanima onaj drugi.

Nabrajaju se zločini tzv. komunizma ne sluteći zločine kapitalizma koji su mnogo veći, koji zagađuju svaku poru društva i čoveka. Ko će da im objasni da osim njihovih nezasitih stomaka i ograničenih umova postoji i nešto drugo? Ko će da im priča o staroj Jugoslaviji, svim tim čudima, ko će da ih nauči da poštuju sebe i sve oko sebe?! Naviknuti su da sve neko treba da im daje a šta su oni dali ovom svetu? Šta osim pohlepe i sebičluka?!

Svi se sada podsemavaju iz svojih mišijih rupa prisećajući se vremena kada se živelo. Koliko samo sujete, primitivizma, pakosti?! Koliko samo ničega u beskrajnoj močvari svega i svačega koja guta sve pred sobom. Umesto dana rada počinje da se slavi noć veštica, umesto dana oslobođenja počinju da se slave dani porobljenja. Još nas generacije novih istoričara uče da je bolje da smo sarađivali sa nacistima.

Tadašnji fašizam je pobeđen, neprijatelj je bio poznat a ko će da pobedi ovaj današnji, naizgled nevidljivi, koji razara sve pred sobom od vazduha, hrane, biološkog i kulturnog bića čoveka? Sve je više fašista koji ni ne znaju da su fašisti, uništavaju svojim prisustvom sve što dotaknu? Gde je zanos, gde su ideje, gde je žrtvovanje, gde su se sakrile nada i sreća?! Svako veliča svoju ličnu priču skrivajući sve drugo. Ko će ponovo da objedini sve ljude i da ih ubedi da su ljudi a ne zveri?!
(Preuzeto iz Dovla a on izlista “Borba” )

Zarez- zapeta

Ne znam koji od ova dva izraza igra sada za repezentaciju Srbije, Hrvatske, Bosne ili mozda Rusije. Oba su mi razumljiva, pa me to ni ne interesuje i necu ni da provjeravam.
Jezicki znalci kazu da je onaj koji ovlada zarezima ili zapetama ovladao i jezikom.
Ja sam mozda u jednom periodu svoga razvoja bio blizu tom ovladavanju, ali sam se kasnije malo udaljio, i sada veoma cesto zaboravim zarez ili postavim zapetu tamo gdje joj nije mjesto.
Vjerovatno ste vi to vec uocili a ja to evo i priznajem.
A ko priznaje - pola mu se prasta. (Ko prizna dva puta - sve!)
Po definiciji, zarezom ili zapetom se odjeljuju dijelovi recenica radi lakšeg razumijevanja i jasnoce, pogotovo ako se radi o dužim rečenicama. Slobodna interpretacija definicije bila bi da oni dijele sintaktičke delove koji ne dolaze zajedno, mijenjaju značenje u rečenici ili dijele rečenične dijelove u nizanju.
Tipican primjer upotrebe zareza ili zapete je poznato Pitijino prorocanstvo koje potpuno mijenja znacenje zavisno od toga na kom mjestu je postavljen:
"Ibis redibis numquam peribis in bello." (lat.) sto bi u slobodnom prevodu izgledalo ovako:
" Ići ćeš, vratiti se, nećeš poginuti u ratu.
"Ići ćeš, vratiti se nećeš, poginuti u ratu.

 Povod da o ovome uopste i razmisljam je nedavna predizborna kampanja u Banjaluci i slogan na ogromnim panoima Dodikove SNSD stranke:
 

Koliko nasih ljudi je uocilo zarez u ovom sloganu?
Koliko njih koji su ga i uocili razumiju sustinsku razliku u poruci, sa ili bez zapete?
Siguran sam da je to vecina procitala ovako: " Srpska kuca do kuce" jer "Srpska, kuca do kuce" i nema logike, niti jacu politicku poruku.
Sustina je da je ovako smisljena poruka trebala donijeti glasove tvrdih srpskih nacionalista, a ako bi se neko pobunio da je to nacionalisticka poruka koja bi se mogla protumaciti da u Republici Srpskoj nema mjesta za kuce drugih nacionalnosti - kao djoker bi se istakao zarez ili zapeta koji poruku mijenjaju u nesto potpuno drugo i benigno. Sta je to drugo i da li znaci nesto - nije ni vazno. Bitna je izlazna opcija - ako zatreba.  

Pretpostavljam da je i ova poruka izasla iz  kuhinje SNSD Gebelsa, Rajka Vasica. Ipak, kad bolje razmislim, ne mogu da vjerujem da je on to sam smislio, jer, kako kazu, covjek se bori sa nagomilanim zdravstvenim problemima. Njemu je tu neko morao pomoci. Mozda neki od srbijanskih fasista - pisaca grafita kakav je i ovaj:

Rezultati izbora pokazali su da se vecini glasajuceg naroda (osim u Banjaluci, Laktasima i jos nekim manjim opstinama) ipak nije svidjela poruka, bila ona sa zarezom ili bez zapete.

Narod se ponovo, kao i u  ona smutna vremena pred rat, opredijelio za otvorene nacionaliste koji se ne sakrivaju ni iza zareza ni zapeta. Koliko dobra ce to donijeti - vidjecemo.

*************

Naknadno dodajem odgovor opozicije na slogan SNSD-a. ( citaj sitna slova!)

Irenino i Danovo vjencanje

Sredinom septembra, u predivnom ambijentu uredjenom u stilu srednjovjekovnog zamka, vjencali su se nasa banjalucanka Irena i njen momak, a sada i muz, Dan. Divan par. Divna i svadba. Irena je kcerka Tanje i Ede Selmanovica, banjalucana sa kojima drugujemo jos od prvih kanadskih dana. Tada je Irena bila petogodisnja djevojcica, koju sam ja, ni sam ne znam zasto, uvijek zvao Marina. Jednostavno kad je vidim ili kad je spominjem umjesto Irena ja kazem Marina. Ona me u pocetku ljubazno ispravljala, ali je kasnije, kad je vidjela da to ne pomaze, prihvatila igru i odazivala se na Marina kao da je zovem njenim imenom.

"Svadba k'o svadba..." kaze Djordje Balasevic. Nije bas tako. Ova je bila nesto drugacija. U jednoj veceri lijep spoj engleske i bosanske tradicije; Ireninih i Danovih gostiju. Mnogo veoma  iskrenih i  duhovitih pozdravnih govora. Dan, hokejas, sportista sa svim lijepim sto ta rijec nosi. Citavo njegovo drustvo izvanredni mladi ljudi, puni duha, mladalackog optimizma... Price koje su oni ispricali docarale su nam njihov zivot prije nego sto su se Irena i Dan upoznali kao i period nakon toga. Mnogo dogadjaja izpricanih vrlo zanimljivo i duhovito.

 I Irena je odrzala divan govor. Imala je ona ispred sebe i podsjetnik ali ga nije ni pogledala. Obratila se prisutnima onako kako to iskusni govornici rade. Predstavila se i onima koji je nisu poznavali u najboljem svjetlu. Pokazala da je obrazovana, pametna mlada osoba koja zna sta hoce i kako hoce. Prava profesorica.
I Danovi i Irenini roditelji imaju sve razloge da budu sretni i ponosni.

A nasa mala kolonija banjalucana u Torontu imala je jos jednom razlog za druzenje, proslavu i radost.

Od srca, najiskrenije zelje Ireni i Danu  za sretan zajednicki zivot.

Skok iz svemira: misija uspešno obavljena

Znam da je ova vijest vec nekoliko puta obisla zemaljsku kuglu i da je vec nekako bajata. Znam i da se moj drug Zeljo S. pitao kako to da ja cutim o dogadjaju koji ce uci u istoriju, a desio se ovih dana. Zato mi je i poslao ovaj link da me podsjeti da to, makar i sa opravdanim zakasnjenjem, treba zabiljeziti. Vijest je preuzeta iz National Geografics, obuhvata sve potrebne podatke o izvanrednom poduhvatu  koji smo, zajedno sa milionima drugih,  prije par nedjelja u zivo gledali  na TV i internetu. Uzbudjenje zbog rizika i cinjenice da se prisustvuje istorijskom dogadjaju, pripremanom pet godina, u kome covjek pomjera granice. Jos jedan dokaz da pred covjekom udruzenim sa tehnikom i tehnologijom nema prepreka.

***************

Feliks Baumgartner uspešno je skočio je sa visine od 39 km i brzinom sopstvenog tela probio zvučni zid, oborivši tri svetska rekorda ovim poduhvatom…
„Nekada morate da se popnete veoma visoko, da biste shvatili koliko ste mali“, rekao je Baumgartner i otisnuo se sa platforme kapsule koja je stajala na visini od tačno 39.045 metara.
Tokom svega desetak minuta koji su zaustavili puls gotovo svake osobe koja je posmatrala poduhvat, u nedelju 14. Oktobra, Feliks Baumgartner izveo je najekstremniji skok ikada. Posle slobodnog pada koji je trajao 4.20 minuta, pri čemu je dostigao briznu od 1.342 km na sat, ovaj Austrijanac je raširio padobran bezbedno sleteo na tlo Novog Meksika.
„Kada stojite na vrhu sveta postajete ponizni. Kada je došao trenutak da skočim, više nisam razmišljao rekordima. Jedino što mi je prolazilo kroz glavu je da želim da se vratim živ. Ne želiš da pogineš pred roditeljima, prijateljima i tolikim ljudima. Pomislio sam Bože, nemoj sada da me izneveriš“, rekao je Baumgartner na konferenciji posle uspešnog završetka misije Red Bull Stratos.
„Mislim da je teret od 20 tona pao sa mojih ramena. Za ovo sam se pripremao sedam godina. Čak i tokom ovog dana, koji je počeo sjajno, dešavali su se problemi. U pojedinim trenucima sam pomišljao da ću morati da odustanem. Na kraju sam odlučio da skočim i bila je to prava odluka“, rekao je Baumgartner. „Bilo je teško, mnogo teže nego što sam pretpostavljao.“
Feliks je prema prvim podacima, skokom oborio tri rekorda.
- najviši skok: 39.045 metara
- najduži slobodni pad: trajao je 4.20 min, a dužina pada je bila 34.529 m
- maksimalna postignuta brzina: 1.342,8 kilometara na sat
Pitanje, kakav je osećaj probiti zvučni zid sopstvenim telom, koje je možda najviše zanimalo ljude, ipak je ostalo bez senzacionalnog odgovora. Feliks zapravo nije ništa osetio.
„Dobro sam krenuo, imao sam odličnu poziciju, ali sam počeo da se okrećem nekontrolisano, iako smo mislili da se to neće desiti. Nisam znao šta da radim, bio sam zarobljen u odelu, nisam osećao vazduh, a prilikom svakog okreta sam pokušavao da se vratim u normalan položaj. U jednom trenutku sam mislio da sam u velikoj opasnosti, okretanje je postalo žestoko, ali sam odlučio da se borim i stabilizujem i uspeo sam. Nisam osetio brzinu zvuka, ne znam kada se to tačno desilo, videćemo iz podataka koje smo prikupili“, rekao je Baumgartner.

(National Geographic)

Stara dobra vremena

(Stiglo iz Srbije)

'Svakog jutra, prosečan Srbin, u demode kineskoj garderobi, ispija
brazilsku kafu, seda u italijanski auto, kupi za doručak francusko
 pecivo, vozi ulicama asfaltiranim nemačkim parama i stigne na posao u
austrijsku firmu.

 Odmah uključuje japanski mini-kompjuter i na engleskom jeziku počne da
obavlja radne obaveze..

A kad se vrati sa posla negde u kasnim vcernjim casovima, opere ruke
turskim sapunom, otvori slovenački frižider, izvadi iz njega
konzerviranu američku hranu, nalije čašu portugalskog vina, upali
južnokorejski televizor i uživa u latinoameričkim sapunicama, dok ga
greje ruski gas.

Zato zato volim Srbiju i sve domaće! "

 Medjutim to gore mi se nije dopalo.Tako je u bilo kojoj koloniji, od Afrike do Zanzibara.
Robovi su svugde isti, samo se gazde razlikuju.
Nije uvek bilo tako u Srbiji, a i sire.

U stara Dobra Vremena bilo je ovako:
"Svakog jutra, prosečan Srbin, u modernoj garderobi (koju su
proizvodli Beko, Kluz i ostali, a koja se izvozila po celome svetu),
ispija cuvenu Centropromovu kafu, seda u domaci auto koji se
proizvodio i u Kragujevcu i u svakoj republici bivse Jugoslavije ,
kupi za doručak PKB pecivo i jogurt, vozi ulicama asfaltiranim
nemačkom ratnom odstetom ili parama koje su nemacki turisti ostavili
na Jadranskoj obali ili od nekog Titovog bespovratnog kredita kojim
nas je svet u to vreme obasipao. I posle par minuta stigne na posao u
Drzavnu firmu gde je bio bog i batina , odnosno Radnik Samoupravljac.

Odmah se uhvati za Iskrin Telefon i na SRPSKOM jeziku počne da
obavlja radne obaveze, bez obzira da li zove Ljubljanu, Zagreb,
Skoplje, Sarajevo ili Pristinu. Ne treba mu nista osim Srpskog jezika
da bi ga ceo svet razumeo?
A kad se vrati sa posla najkasnije u 2 popodne , opere ruke Merima
sapunom iz Krusevca, otvori Domaci frižider, izvadi iz njega ne
konzerviranu hranu kao ovi robovi danas, vec Njeguski prsut, Homoljski
sirac i domace Cvarke ,nalije čašu dobrog Vrsackog vina, upali EI Nis
televizor i uživa u Domacim TV Programima , dok ga greje Spokojnost i
Bezbriznost. "
Eto - zato volim Stara Dobra vremena !

(nepoznati autor)

Angel: "Harrison Classic"u Boise-u



 Danas,po predivnom vremenu, nas Jack je ucestvovao na svojoj drugoj
trci na jednu milju (u kategoriji 4 god. i manje) na tradicionalnom
"Harrison Classic"-u u Boise-u.Trcao je kao da su Olimp.Igre,bilo je i
suza jer pao i malo povrijedio koljeno,ali je nastavio i uspjesno
zavrsio trku,a kao nagradu dobio je pravu medalju!
Ovoj,izvanredno organizovanoj akciji ucestvovalo je preko 1.500
takmicara (djece,najstarija kategorija 10 god.) kao i nekoliko hiljada
pozmatraca.
Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama. Angel

Suad (Sule) Junuzovic: O JEDNOJ MLADOSTI – HEART OF STONE

Nedavni boravak u Banjaluci donio mi je i susret sa  Suadom Junuzovicem - Suletom .
Druzenje -  ne duze od pola sata.
Prijatnih pola sata koji mi vratise ( a vjerujem i Suletu) sjecanja na djetinjstvo, mladost, grad u kome smo zivjeli, zivot koji smo zivjeli...
Cudno je to kako susreti sa nekim ljudima, slicno kako to cine i mirisi, vrate sjecanja na neke dane, dogadjalje, ljude. Sve to zajedno sa atmosferom, mirisima, bojama  iz tih dana...
Tako je to bilo i u sustretu sa Suletom.
Rece mi Sule da cita Parkic. Saznanje koje godi.
Obeca i da ce ponekad poslati poneku pricu. 
Ovo godi jos vise, jer Sule je vec ranije odstampao dvije knjige "Anybody seen my baby" i "Snovi i ostale price", koje je kaze podijelio prijateljima, a nedavno i vec priznatu i poznatu hronologiju banjaluckog roka "Vrijeme izlazeceg sunca", o cijoj promociji smo ranije pisali.
Blog Parkic i postoji da ga citaju i u njemu se druze ljudi kakav je i Sule, kao i mnogi od vas koji mi rekoste da ga citate. ( Raduje saznanje, koliko vas na koje se odnosi pitanje u poslednjem pasosu Suletove price, mojih dragih komsija, poznanika,  drugova, prijatelja, bivsih i sadasnjih, cita blog. Stalno ili povremeno, nije ni bitno.)

Sule, raja sa banjaluckog asfalta, odrza obecanje. Prije par dana stize mi njegova prva prica.

*******************

O JEDNOJ MLADOSTI – HEART OF STONE

Krajem 60-ih godina, naravno prošlog vijeka, u Banjaluci stasavala je generacija mladih koja se prva usudila javno priznati da joj je važnija Top-20 Radio Luxsemburga od rezultata “vječitog derbija”.
Ovo je priča baš o tim “klincima na svoju ruku”, kojima je već tad rokenrol bio važniji od bilo čega što je smatrano kao obavezna aktivnost svakog dobrog omladinca.
Takođe, ovo je priča o jednom “kamenu” na kom su se sve do oktobra 1969. godine sastajali ti “klinci na svoju ruku”, koju ja tek onako nazvah „O jednoj mladosti“ iliti “Heart Of Stone”.
Da bi se došlo do tog “kamena” iz pravca centra grada, čovjek bi morao proći pored “Titanika” i malo se zajebavati sa rajom koja se skupljala ispred jednog od ulaza u tu divnu zgradu (danas je tu RK ”Boska”). Potom je bilo obligatorno preći glavnu ulicu (Titovu), svratiti u Gradski park i snimiti situaciju, kako stoje stvari sa curicama, sa kojima je bilo čast i zadovoljstvo koketirati, a mnogo kasnije bilo je još veća čast i još veće zadovoljstvo voljeti takve žene.
Nakon obilaska Gradskog parka, na red dolazi neizbježan razgovor o sportu sa ljudima koji su bili “inventar” pred “malim snekom”, pa zatim ponovo zezanje sa rajom koja se skupljala ispod Džinića palate (danas je tu velelepna poslovna zgrada, koja pomalo podsjeća na tu palatu). Tad dolazi prolaz u hotel Slaviju i na kraju kuće u kojim su bile staklara i sjemenara. E, tu iza staklare i sjemenare, na strani koja gleda prema Bulevaru, uz ogradu dvorišta gospodina Jove Božića, nalazio se kameni zid pogodan za sjedenje, koji je bio mjesto na kom su se okupljali oni već pomenuti “klinci na svoju ruku”.



Banjaluka sezdesetih, mjesto gdje je bio "kamen"

 Taj zid pogodan za sjedenje zvao se “kamen” i predstavljao svetilište za poklonike rokenrola, koji su bili u stanju stupiti u kontakt i sa samim nečastivim, samo da bi došli u posjed nekog od novijih rok-izdanja iz tog vremena, koje je puno kasnije dobilo naziv „The Golden Age Of Rock n’ Roll“. Tu, na “kamenu”, uvijek se mogla naći neka protuva sa kojom je čovjek mogao “prebaciti pokoju pametnu” o rokenrolu, o hipijima, nešto kasnije o Montereju, a pred sam kraj i o Wudstoku, uglavnom o neobaveznim stvarima, koje nisu zanimale one koji su htjeli biti dobri omladinci.

Nije tu bilo nikakvih posebnih likova, niti specifikuma, kako sam to prije par godina pročitao u jednim od lokalnih novina. Jednostavno, tu se sastajao “narod” (narod, kao ono na Wudstoku, prije nastupa Džefersona, „Good Morning People“) koji je bio pomalo zaluđen rok-muzikom i zahvaćen idejama onog što je zabilježeno kao “burne 60-te”.

Dakle “kamen” je bio mjesto na kom se već tada govorilo o psihodeličnim Jefferson Airplane i Greateful Dead, kolosalnom Džimiju Hendriksu, Dženis Džoplin, The Doors i Džimu Morisonu, pretapanju legendarnih Jardbirdsa u Led Zeppelin, ma'nitom Džou Kokeru, raspadu grupe Cream i stvaranju prve Super grupe Blind Faith, hitu tad malo poznate grupe Pink Floyd, „See Emily Play“ i naravno o “ljetu ljubavi”.

Danas je teško povjerovati da se u to “praistorijsko vrijeme” muzika slušala sa originalnih izdanja, koja su stizala na “kamen” u isto vrijeme kad su bila objavljivana i u Engleskoj i Americi („i Amerika i Engleska tad su bile zamlja proleterska“). Naime, ploče su se u to vrijeme nabavljale direktno iz Engleske.

I tako je to trajalo sve do 26. oktobra 1969. godine, kad je zemljotres srušio sve.

Zemljotres je srušio sve, mislim na “Titanik”, palatu, staklaru i sjemenaru, a samim tim i “kamen”. Ali ta stihija nije mogla da sruši i “san zauvijek” tih “klinaca na svoju ruku”, jer su oni uvijek ostali bar malo isti, a većina od njih je nastavila da živi životom ala „Easy Rider“.

Nakon minulog rata tužno je sjetiti se tih dana. Čovjek sam sebi postavi pitanje: “Gdje su sad prijatelji moji?“ Odgovor je: “Ako su uopšte živi, neki su postali uticajni ljudi u ovom gradu, neki su otišli iz njega, a neki još uvijek žele da ostvare svoj san zauvijek.“

**************

Pozdrav, Little Sule

FEDERALIZAM ILI SMRT

Za poznatog francuskog intelektualca, Evropa može samo da se usmjerava ka jednostavnom cilju: političkoj uniji. Ako do toga ne dođe, euro je osuđen na nestanak.

Ako se ne izgradi politička Evropa, eura će nestati. Taj nestanak može poprimiti mnoge vidove i kretati se različitim zaobilaznim putevima. To može biti eksplozija, implozija, polagana smrt, rastakanje, podjela. To može trajati dvije, tri, pet, deset godina, može mu prethoditi velik broj oporavaka koji će svaki puta davati dojam da je najgore prebrođeno.

Element-okidač može biti urušavanje Grčke, ošamućene planovima za kresanje budžeta koje je nemoguće ostvariti a koje narod ne može podnijeti, ili neočekivana odluka nekakvog ustavnog suda u Karlsruheu, kojom se odbija, za Njemačku, neograničeni rizik kojem bi se izložila bankrotom neke države članice.

Ali će nestati. Na ovaj ili onaj način, ako se ništa ne dogodi, euro će nestati. Nije to više hipoteza, nejasna bojazan, crvena krpa kojom se maše pred neodlučnim Evropljanima. To je izvjesnost. A do te izvjesnosti ne dolazi se samo logičkom dedukcijom (jer, ako bi sve ostalo kako jest, apsurdna je ta tlapnja apstraktne jedinstvene valute koja kao da pluta, jer se ne oslanja na zajedničku privredu, resurse, poreze), već i dedukcijom iz povijesti (tj. iz svih situacija koje, u dva protekla stoljeća, podsjećaju na krizu kroz koju prolazimo).

Jer euro nije prvi eksperiment sa jedinstvenom valutom koji je Zapad izveo. Bilo ih je barem šest, a svi su - iako su situacije, kao i uvijek, neusporedive - veoma poučni. Dva su načisto propala zbog nacionalnih egoizama popraćenih nejednakostima u razvoju zemalja koje, neujedinjene, nisu mogle govoriti istim monetarnim jezikom (u prvom slučaju, uostalom, ključna epizoda bila je bankrot... Grčke!): to su dvije danas zaboravljene avanture Latinske unije (1865-1927) i Skandinavske unije (1873-1914).

Dva eksperimenta su uspjela, brzo i ubjedljivo - a ako su uspjela bilo je to stoga, u oba slučaja, što je proces monetarnog ujedinjenja bio popraćen političkim ujedinjenjem: radi se o

rođenju švicarskog franka koji 1848, u vrijeme donošenja ustava koji zasniva Helvetsku konfederaciju, i nakon pola stoljeća lutanja u mraku zbog odbijanja da se plati politička cijena ekonomske unije, zamjenjuje različite monete koje su dotad kovali gradovi, kantoni i

teritorije; i radi se o pobjedi italijanske lire koja, u času stvaranja italijanske unije, trijumfira nad bezbroj moneta indeksiranih bilo uz monete njemačkih država, bilo uz franak, bilo uz tradicije starih vojvodstava ili republika.

Konačno, dva eksperimenta su bauljala, povlačila se, umalo propala i na kraju uspjela - dva su, zaista, napravila istinsku zajedničku valutu, ali nakon niza kriza, vraćanja unatrag, privremenih ukidanja, i zahvaljujući hrabrim rukovodiocima koji su shvaćali da moneta postoji samo ako je podupire budžet, porez, režim alokacije resursa, radno pravo, pravila društvene igre, ukratko, stvarna zajednička politika: to je povijest nove marke koja se ostvarila, skoro četrdeset godina nakon carinskog saveza njemačkih zemalja 1834, nasuprot guldenima, talirima, krunskim talirima i drugim markama hanzeatskih gradova; i to je povijest dolara, koji se nedovoljno zna da mu je trebalo 120 godina da se nametne, u čemu je uspio samo kada su svi pristali da se dug država članica unije prebaci na federalnu razinu.

Teorema je neumoljiva. Bez federacije, nema zajedničke valute. Bez političkog jedinstva, valuta traje nekoliko desetljeća zatim se, pomognuta nekim ratom ili krizom, raspada. Drugim riječima, bez napretka u političkoj integraciji koja je upisana kao obaveza u sve evropske ugovore ali koju nijedan visoki dužnosnik, u Francuskoj kao ni u Njemačkoj, ne želi ozbiljno da shvati, bez napuštanja nadležnosti država-nacija i bez ubjedljivog poraza, dakle, tih "suverenista" koji zapravo guraju narode ka povlačenju i porazu, euro će se raspasti kao što bi se raspao i dolar da su Južnjaci, naprimjer, pobijedili u građanskom ratu i otcijepili se.

Nekad se govorilo: socijalizam ili barbarstvo. Danas treba reći: političko jedinstvo ili barbarstvo. Ili bolje: federalizam ili raspad i, kao posljedica raspada, socijalna regresija, siromaštvo, eksplozija nezaposlenosti, bijeda. Ili bolje: ili će Evropa načiniti još jedan odlučan korak na putu ka toj političkoj integraciji bez koje nijedna zajednička valuta nikad nije uspjela da potraje, ili će izići iz povijesti i utonuti u haos.

Nemamo više izbora: sada je to politički savez ili smrt. Sve ostalo - bajanja jednih, sitni aranžmani drugih, ovi ovdje fondovi solidarnosti i one tamo banke za stabilizaciju - samo pomjera rok i održava kod samrtnika iluziju da je najgore odgođeno.

Bernard-Henri Levy, Le Point

Majda

Oktobar, 2012. preko puta Sirana, restorana u kome se nekada mjesto moralo unaprijed rezervisati
a danas je uglavnom poluprazan ili polupun, kako vam drago. Izlazeci iz auta naletih na stariju zensku osobu.

Neko rece:" Vidi Majde. Zdravo Majdo."
Ona uz njen poznat osmijeh odgovori: "Zdravo raja!"
Upitah:" Sta ima? Kako si Majdo?"
"Dobro." odgovara "Evo vracam se sa Dodikovog predizbornog zbora na Lausu. Sta je raje bilo!"
"Jel' bio i Dodik?" pitam.
"Jeste, jeste."
"Jel' pjevao? pitam dalje.
"On uvijek pjeva!" odgovara uz osmijeh, kao da je ocekivala to pitanje.

Nastavih o muzici: " Jesi li vidjela skoro Zdravka Colica?"

"Jesam, kako da nisam! On mi se uvijek javi i posjeti me kad prolazi blizu a i ja idem na njegove koncerte.

Zadnji put, kad me ugledao, prekinuo pjesmu, pozvao me na binu i jako zagrlio. Pred svima."

"Jel' te poljubio?" ja znatizeljan.

"Jeste , jeste. I to u usta! Dva puta!" ponosno ce Majda.

"Hajte sada. Prelazite ulicu. Vidite da ste zaustavili saobracaj!" rece i uz osmijeh mahnu za pozdrav.

Majda i Ale cavrljaju uz kaficu