"To ima samo u Bosni!"

Krajem septembra je u Banjaluci, u hotelu Bosna, odrzan sipozij fizijatara. Kazu, veoma dobro organizovan i posjecen.

Nisam se raspitivao odakle fizijatri dolaze, ali nisu samo iz Bosne (ili samo iz RS), jer je na simpozij dosla i Svjetlana Alurac (rodjena Lazic), rodjena banjalucanka, specijalista fizijatar, koja vec godinama zivi u Kraljevu i njene dvije kolegice, isto iz Kraljeva. Po tome zakljucujem da je simpozije bio regionalni, ali posto ne znam mnogo o njemu, pisacu o Svjetlani i nasem susretu s njom i njenim Bozom.
Svjetlana i moja Biljana su prijateljice iz ranog djetinjstva - jos iz perioda zivota u Grobljanskoj i Gundulicevoj, o cemu je Mladen pisao. Kad su Caire izgradjene, dosta tih porodica iz Gunduliceve/Grobljanske preselilo na Caire. Medju njima i Mladenovi Zorici, Svjetlanini Lazici i Biljanini Tosici...

Svjetlana i Biljana su cak i studirale zajedno u Beogradu. Tu je Svjetlana upoznala svoga Bozidara, momka iz Kraljeva, ili "lepog Bozu" kako su ga one nazvale a mi ostali prihvatili. Nakon zavrsenih studija, svi oni, medju njima i Boza dodju u Banjaluku. Svi se tu i zaposle, a Boza u Cajavecu. Nekoliko godina radio u Profesionali, u grupi sa Zarkovicem. Tadasnje druzenje sa Svetlanom i Bozom bilo je predivno, jer bili smo mladi, povezivao nas je i slican duh i humor a Boza je u taj nas bosanski i krajiski duh unio svoj zdravi srbijanski, drugaciji, ali se uvijek odlicno uklapao i dopunjavao ga. Nase partije remija, uz mezu i pice, bile su partije sala i urnebesnog smijeha.

I sada se sjecam, tako je bilo i 2. januara 1978. Biljana u veoma odmakloj trudnoci sa Jelenom-stomak do zuba. Igra , ali i posustaje, ne moze vise pratiti igru a i smijeh joj vise smeta nego pomaze. Svakih malo prekida i odlazi u sobu da legne i odmori se. Mi strpljivi i uvidjavni, jer ocijenili smo da je imala  opravdane razloge. Medjutim, posto su te njene pauze postale ucestalije, i posto je vino bilo sve sladje i mi postajemo nestrpljiviji. Sta mozemo, ljudi smo. I tako, u jednom momentu, odem u sobu da vidim kako je Biljani, da je malo osokolim i da skratim tu njenu pauzu. Vidim, njoj nije do skracivanja i kazem: " Ako nastavis sa tim pauzama, odmah cu te odvesti na Ginekologiju!" Naravno, i Biljana se nasmijala, ustala i dogegala do stola. Partiju karata smo nekako zavrsili. Ne sjecam se ko je odnio sitni dobitak u koji smo igrali. Mislim, Svjetlana, jer ona je najcesce dobijala. Ne volim priznati, ali igrala je remi bolje od nas. Kako su joj samo karte lezale medju prstima, lijepile se za njih ! Kako ih je vjesto preslagivala! 

Sutradan ujutro, 3. januara 1978. nasa Jelena je dosla na svijet!

Svjetlanu i Bozu nismo vidjeli dvadeset i kusur godina. Kad je cuo da cemo krajem septembra, bas u dane  kada se odrzava i taj simpozij fizijatara,  Biljana i ja biti u Banjaluci, Bozidar se prikljuci svojoj Svjetlani i u svom autu u Banjaluku doveze nju i njene dvije kolegice.

Susret sa Alurcima nakon dvadeset i nesto godina! Bilo je trenutaka u tom periodu kada sam mislio da ih nikada vise necemo sresti. Od prve minute i pozdrava nase druzenje nastavlja kao da smo se rastali prosle nedjelje.

Valjda je to tako sa prijateljstvima. Ona ne trebaju novi uvod. Ona brisu pauze i nastavljaju se tamo gdje su privremeno prekinuta.

Tri predivna dana provedena s njima napunili su nam emocionalne baterije za slijedece tri godine.

A sad da se ja lagano vratim na temu.
Svu ovu pricu sam zapoceo da bih ispricao utisak koji iz Banjaluke nose dvije Svjetlanine kolegice, ali sam nadahnut sjecanjima malo skrenuo sa teme.
Ljepota Banjaluke, Vrbas, Kastel, predivno vrijeme, ljubazni domacini, cist grad, susretljivi ljudi na ulici, usluzni konobari... ucinili su da na kraju kazu:
" To ima samo u Bosni!"
Bas tako!