Američki izbori

Romeo republikanac i Julija demokrat

Tabu braka između crnaca i bijelaca je prevaziđen. Novi miješani brakovi sklapaju se između ljevice i desnice. U vrijeme krajnje polarizacije američke političke scene, takvim parovima život nije lak

19. novembra 2011. moj muž i ja otišli smo u kratku posjetu Las Vegasu. Upoznali smo se devet dana ranije i, u maloj kapeli na Stripu, zakleli smo se da ćemo ostatak života provesti zajedno. Jasno vam je da toga dana politika nije imala ni najmanju važnost.

Rođena sam i odrasla u Berkelevju, koji je vjerovatno najljevičarskiji grad u Americi. Išla sam u školu koju su pohađali hipici, moji drugovi iz razreda zvali su se Sunshine ili Storm, a učitelji su nam ponavljali da budućnost pripada nama. Oduvijek sam glasala za demokrate, odobravam homoseksualne brakove i mislim da je dužnost svih nas da se brinemo o onima koji to ne mogu sami. Moj muž je republikanac iz New Jersevja. Radi kao savjetnik za strategiju u jednom velikom preduzeću, rezervist je kod marinaca i odslužio je dva roka u Iraku. On vjeruje u minimalnu državu svedenu na svoje najosnovnije funkcije, na individualnu odgovornost svakog pojedinca, slobodno preduzetništvo i snažnu armiju. Kada mi je otkrio da namjerava dati, u ime nas oboje, donaciju za kampanju Mitta Romneyja, skočila sam do plafona.

Naša prva godina zajedničkog života protekla je u znaku predsjedničkih izbora. Svejedno što smo u braku, politički smo se razveli i borimo se oko toga kome će pripasti Bijela kuća. Za prvu predsjedničku deba­u koju smo pratili kao muž i žena, 3. oktobra, svako je sjeo na jednu stranu kauča kako bismo hrabrili svoje kandidate preko svoje polovine ekrana.

Ja sam prva počela: "Reklo bi se, nekakav robot", kažem ja, govoreći o Romneyju. "To je zbog frizure" odgovara mi muž. "Izgleda kao da pati od zatvora'', nastavljam ja. "Ama ne, samo je koncentriran'', strpljivo objašnjava moj muž. Kada se došlo do teme deficita. Obama izgleda nadahnuto poput enigmatičara pred vrlo teškom križaljkom, dok Romney recitira spisak rješenja za spas zemlje. Pitam se, u sebi, kamo je nestao onaj blistavi govornik zbog kojeg sam prije četiri godine stajala u beskrajnom redu pred glasačkim mjestom.

"Znao si da glasam za demokrate kad smo se upoznali?'', pitam muža dok dvojica kandidata raspredaju pitanje mirovina.

"Znao sam, ali sam mislio da će te to proći'', priznaje on.

"Bi li više volio da glasam za republikance?"

"A, to ne, nikako - život s tobom bio bi mnogo manje zabavan", priznaje moj muž, ne vodeći mnogo računa o svom taboru.

Njegovo shvatanje ekonomije je sasvim darvinističko: "Evo, ja lovim medvjede. Liberali žele da medvjedi ostanu u životu, iz ljubavi prema medvjedima. Ali kada ih medvjedi napadnu, počnu da vrište." Debata zatim dolazi na Obaminu refo­mu javnog zdravstva i odlučujem da krenem u protivnapad. Četiri dana nakon vjenčanja saznali smo da imam rak dojke. Srećom, otkriven je na vrijeme i odstranjen, i danas nisam u opasnosti. Podižem glas: "A da sam bila siromašna? Da nisam mogla platiti za liječenje? Ko bi odlučio da me pusti da umrem?"

"Komiteti smrti!" smije se moj muž dižući šaku uvis (aluzija na bivšu guvernerku Aljaske Saru Palin, koja je tvrdila da će sa Obaminom reformom zdravstva specijalni odbori odlučivati o životu ili smrti trizomične novorođenčadi ili starijih osoba). Pokušavam da sačuvam svoj mir. Tješim se pomišljajući da bračni život mora biti strašno dosadan kad oboje dijele ista politička uvjerenja. Možda se ne slažemo uvijek u svemu, ali barem uvijek imamo o čemu da raspravljamo. Jedini problem je to što jedno mora biti spremno da sasluša argumente drugoga, čak i kada su užasni.

Susannah Breslin, The Daily Beast