Mario M.: ’OD ZEMALJSKIH DO SVEMIRSKIH PIJETLOVA’

Baš ovako bi bila naslovljena knjiga stihova Nikole Šopa da banjalučka redakcija nije požurila sa onim bezličnim - ’Izabrane pjesme’. A pijetao je već u pjesnikovim ranim radovima dobio epitete mudraca od čovjeka nepriznatog. Šop je s nestrpljenjem očekivao tu knjigu, taj svoj ’drugi dolazak’ u Banjaluku, grad njegovog odrastanja i sazrijevanja.

U tada intenzivnoj prepisci sa profesorom Matom Džajom s naročitim entuzijazmom se sjećao đačkog perioda u banjalučkoj Realci. Gimnazijska monografija koju je uz ’okruglu’ godišnjicu pripremio pedantni profesor Džaja bio je povod da se u Gradu nešto više priča o Šopu, jednom od najvećih bh pjesnika. Obilježavanje njegovog sedamdesetog rođendana proteklo je skromno kao i sam Pjesnikov život. Tišina prati svijet mnogih umjetnika, posebno pjesnika.

Baš neobičan pjesnik bio naš Nikola Šop! Pisao je o malim običnim stvarima, o vrlini oskudnosti, o ljubavnom zanosu, a ni kasnije opčinjen imaginacijom svemira nije pratio umjetničke trendove. Ipak, jedna zbirka pjesama zasmetala je zaduženima za birokratsku parolu o ideološkoj zaštiti ’naroda od opijuma’. Bili su zbunjeni Pjesnikovim druženjem sa Isusom (’Isus i ja pred gradskim pijetlom’). U isto vrijeme u veliki nesporazum bili su dovedeni i tvrdi krugovi etablirane crkve. Danas začuđuje da su bile sporne slike kad Pjesnik doveze Isusa zaprežnim kolima u bosansku provinciju, odnosno: Isus u kafani, čita novine, umorna glava se spušta na Pjesnikovo rame, a oreol mu pada na jedno uho... Pjevajući o malim ljudima, Šop demistificira a ujedno i približava Božijeg sina. A pogrešno čitanje je rezultiralo periodom zaobilaska Pjesnika u školskim programima i antologijama.

Prva putovanja u Banjaluku iz rodnog Jajca (mali grad/ nad kojim se nebo nisko uvijek muti/ Pod kojim prigušeno tutnji vodopad), ona đačka, mladi gimnazijalac je prevaljivao pješice, stazama gdje svaki kamen skriva istoriju a svaki pogled otkriva ljepotu. Hodajući cestom je ’uvijek zaustavljao korake promatrajući suri i tvrdi Bočac’, a krajolik bosanski (riječna ogledala, vodopad, mlinski šumovi) utkao je u svoje rane pjesme.

Gospodinu Džaji je pisao o dobu provedenom u Gradu (''moja draga i nezaboravna Banjaluka'') i Realci (''prava burna košnica đačkih dana, veselih i tužnih, ali nezaboravnih''). Nakon zemljotresa je napisao: ''Kad pomislim na cijelu banjalučku Gimnaziju, na njezin kolegijum, na zbornicu, na đake i drugove, ne čudim se što su Banjalučani kad su krčili razvaline porušene Gimnazije svi redom plakali. Osjećali su kao da su se u tim ruševinama pokopali i njihovi mladi dani.'' Živo se sjećao svojih školskih kolega i profesora latinskog, deskriptivne geometrije, fizike...

Kada je ''navrnuo kazaljke na vrijeme'' školovanja u Banjaluci, Pjesnik je dobio poticaj za lirski tekst ''Prohujala sadašnjost'' u kome se vinuo u prostor bezvremenskog uživanja uz drvorede sa klupama, trgove pod mjesecom... ambijent u kome je osjetio prve ljubavne strepnje i žudnje (''... ublažiti tvoje patnje dok je po divnim banjalučkim šetalištima opadalo posljednje kestenje. '').

U teškim uslovima Pjesnik je nastavio školovanje u Beogradu, znanje latinskog koje je ponio iz Realke omogućilo mu je da se jedno vrijeme izdržava instrukcijama a kasnije i prevede kapitalna djela klasične književnosti. Završava fakultet, susreće umjetničke autoritete, počinje raditi i objavljivati knjige... a njegova poezija izaziva pažnju i priznanja kritike. Početak svjetskog rata mu bitno mijenja život: pri bombardovanju Beograda u napadu panike skočio je s balkona svog stana. Povreda kičme će Pjesnika kasnije potpuno vezati za krevet. Tako je započeo njegov zagrebački stvaralački period u kome nastavlja bogatu pjesničku i prevodilačku aktivnost. Šop radikalno mijenja pjesničku tematiku i sa običnih zbivanja podiže pogled ka svemirskim prostorima i ide ka krajolicima vječnosti. Možemo samo nagađati koliki uticaj su odigrale noći provedene u kabinetu fizike banjalučke Realke i druženja s teleskopom i mjesecom.

Nikola Šop je bio osuđen na horizontalni položaj ali njegovo tijelo uz pomoć pjesničke levitacije se suprotstavlja fiksiranoj nepomičnosti, ono spoznaje bestežinsko stanje, a pritom njegov duh luta pejsažima beskonačnosti. U svojoj drugoj ’astralnoj’ fazi poezija Pjesnikova postaje superiorna u zemlji i inostranstvu (’Svemirski pohodi’, ’Kućice u svemiru’, ’Astralije’).

Njegovo pero pravi još samo jedan izlet u zavičaj (poeme ’Bosanska trilogija’).

Veliki pjesnik Nikola Šop bio je skroman i jedinstven. Njegova Antonija je zapisala riječi s kojima se zaputio na posljednje astralno putovanje: ''U svakom filmu najljepši je kraj.''

Njegov treći dolazak u Banjaluku je realiziran u organizaciji Centralne banke Bosne i Hercegovine - na novčanici od 100 KM ispod Pjesnikove slike piše:

Nikola Šop

1904 – 1982

Mario

KUDA BIH VODIO ISUSA

Isuse blagi, u doba kasnih sati,

kad još bdiju siromasi tvoji,

skromnom krojaču odvest ću te, da ti

jedno obično odijelo skroji.

I obućaru malom, koji svu noć kuje

oštre čavle u teški potplat.

Dok tvornice cipela žučno bruje.

Milijun pari skuju za jedan sat.

Zatim čovjeku koji šešire pravi,

sa spuštenim obodom, da skriju bol.

Jedan će se nakrivit i na tvojoj glavi.

Prostran da u se primi i tvoj oreol.

Onda ćemo poći u krčmu kraj grada,

koja liči na stari, nasukani brod.

Gdje braća za stolom, od silnog jada

bacaju čaše i šešire na pod.

Prvi krik pijetla bit će britka strijela,

od koje će ti srce da krvari.

Drugi krik pijetla bit će mrak u dnu čela.

Prepoznat nećeš ni ljude ni stvari.

A trećim krikom kad se pijetli jave,

o Isuse, zateturat ćeš od bola.

Tvoj šešir će pasti s glave.

Šešir i aureola.

ŠUM PŠENICE

Iz luga vjetar dune u doba gluho

i zelenu plahtu niz obronke zatalasa.

Lelujanje se začuje tako suho.

To šumi dolinama klas do klasa.

Vrijedni domaćin kroz otvoren prozor sluša

šum klasja i smije se u duši.

I sve mi se čini kao da već čuje

kako se zrelo zrnje u hambare ruši.

Miris pšenice duša mi snažno diše.

I šum slušam, stojeći za ogradom od trnja.

O hvala ti, Bože, što se u klasju ovom njiše

i moja skromna šačica zrnja.

Nikola Šop