In memoriam: Mića Orlović

Čuveni voditelj i novinar Miloje Mića Orlović  preminuo je danas u Beogradu u 79. godini života.

Rođen je u Valjevu 28. maja 1934. godine. 

Orlović je završio Valjevsku gimnaziju i Filološki fakultet u Beogradu, a tokom studija je radio kao sportski novinar. Bio je standardni reprezentativac studentske košarkaške reprezentacije Jugoslavije koju je tih godina oformio i sa uspehom vodio Ranko Žeravica.

Na programu Radio Beograda prvi put se oglasio 15. oktobra 1957. godine kao reporter sa fudbalske utakmice OFK Beograd – Napredak Kruševac.

Početkom maja 1958. godine, Mića Orlović je u toku gostovanja velikana pozorišne scene iz Beograda Marije Crnobori i Ljubiše Jovanovića u Zagrebu, učestvovao u realizaciji prvog televizijskog prikaza u okviru razmjene TV novinara Beograda i Zagreba.

Televizija Beograd je 28. avgusta 1958. godine emitovala prvi TV Dnevnik informativno-političkog programa čiji je voditelj bio Mića Orlović.

Čuveni novinar napravio je više od 170 reportaža, kao i 300 intervjua, preko 200 TV reportaža, 80 radio emisija i 1300 TV emisija.

Učestvovao je u realizaciji dva kviza, „Ginis“ i „Istorija srpskog naroda“.

Na vijest o smrti Miće Orlovića (Slobodna Bosna)

Danas je u Beogradu, u 79. godini života, premino dugogodišnji novinar, urednik i voditelj RTS-a Miloje Mića Orlović, jedno od najpopularnijih tv lica u istoriji ovih prostora; umjesto hommmagea SB donosi intervju kojeg je 2006. godine našem listu Orlović dao skupa sa svojim čuvenim kolegama, Sašom Zalepuginom i Oliverom Mlakarom.

Doajeni televizijskog novinarstva sa područja bivše Jugoslavije: Saša Zalepugin, Oliver Mlakar i Mića Orlović udružili su snage neosporni kvalitet, osobne karizme i dugogodišnje iskustvo, te dogovorili realizaciju projekta Nedjeljno popodne koje se emituje na sarajevskoj Televiziji OBN.

“Samo se budala boji pametnog čovjeka, ili konkurencije. Pametan čovjek će uvijek tražiti pametnog čovjeka, koji će ga onda oplemeniti i biti mu podrška”, kazao je za SB Saša Zalepugin, nekadašnji urednik Sastanka bez dnevnog reda, nedjeljnog popodneva koje je na Televiziji Zagreb emitovano osamdesetih godina i po tadašnjim istraživanjima javnog mnijenja, nakon centralnog dnevnika, bilo jedan od najgledanijih programskih sadržaja u SFRJ.

Nekada ste za realizaciju Sastanka bez dnevnog reda Televizije Zagreb “krali” strane priloge i imali probleme zbog toga što ste u goste pozivali “zabranjene ljude”... Danas je urednicima nedjeljnih popodneva čitav televizijski svijet na dlanu, ali te emisije jednostavno nemaju onaj nekadašnji kvalitet. Da li samo zbog toga što, kako ste izjavili, “današnji urednici ne poštuju pravila: prilozi su predugački i nema kontrasta među njima”?

ZALEPUGIN: Činjenica jeste da je Sastanak bez dnevnog reda definitivno bio ono što se zove prozor u svijet. I ta emisija je imala ogromno područje zanimanja: od sporta do politike, od mode do medicine. A činjenica je i da su se u toj emisiji prvi put mogli vidjeti muzički spotovi, modne revije, jer tada nismo imali satelite. I nisam krao materijal, nego sam vadio iz korpe za smeće u Informativnom programu TV Zagreb. Oni su dobijali strane materijale i koristili samo političke informacije, a sve ostalo su bacali, jer to, kao, ne spada u vijesti, a to što ne spada u vijesti ljude je, zapravo, najviše zanimalo.

Uređujući Sastanak bez dnevnog reda postavili ste veoma visoke televizijske standarde na ovim prostorima, ali ipak od prvih demokratskih izbora pa do danas mnogobrojni urednici i direktori hrvatske nacionalne TV kuće nisu bili zainteresovani za saradnju s Vama.

ZALEPUGIN: Nas tri stotine nikada nismo dobili zvanično objašnjenje zašto smo tamo bili suvišni. Ili je bila ljubomora, ili potreba da se neko brzo ugura na naša mjesta. Jednostavno, niko mi nikada nije ponudio suradnju, niti sam je ja želio na takav način. Do odlaska u penziju 1996. primao sam plaću, ali ništa nisam radio. To je divna stvar, ali nije baš za novinara.

Gospodine Mlakar, Vi u prethodnih petnaestak godina niste imali probleme na HTV-u kao Saša Zalepugin, ali ipak je Vaš angažman posljednjih četiri, pet godina neuporedivo manji. Da li zbog zasićenosti poslom, ili su jednostavno došli neki novi klinci kojima ste prepustili neke od Vaših prijašnjih uloga?

MLAKAR: Prije odlaska u mirovinu svakodnevno sam radio Kolo sreće. Tako da sam bio u punom angažmanu, pa i nakon odlaska u mirovinu. Kada je 2002. završila ta serija, za mene je angažman prestao. Tada je direktor Mirko Galić pozvao urednika Lazu Golužu i mene: on je dobio jednu enciklopediju, a ja sam dobio fotoaparat. Dobro smo dobili, je l' da? A onda su nam rekli: hvala i zbogom! I od tog trenutka ja sam za moju kuću, u kojoj sam proveo više od četrdeset godina, bio mrtav. Još uvijek sam aktivan i radim, ali na HTV-u vrlo, vrlo rijetko. Tu i tamo nešto se potrefi, pa me se neko sjeti. Ali, sustavno su me izbjegavali. Nije bilo nikakvog vidljivog razloga, a ja sam to mogao protumačiti možda nekakvom malom ljubomorom, jer u našoj kući ima dosta urednika-voditelja koji ne rade baš puno.

Gospodine Orloviću, kakva su Vaša iskustva sa urednicima i direktorima Televizije Srbije u posljednjih petnaestak godina?

ORLOVIĆ: Poslednjeg dana novembra 1996. otišao sam, kako se to kod nas kaže, na prinudni odmor. Dvanaest godina sam bio šef Programa za inostranstvo, a onda se mojim šefovima nije svidelo kako ja to radim. Potom su oni nadobudno krenuli sa satelitskim programom, koji je koštao 6,5 miliona dolara, a te 1990. to niko nije mogao izdržavati, pa je program ukinut posle godinu dana. Pa su tako propali i časovi koje smo imali za emitovanje Programa za inostranstvo. Kasnije sam nešto malo raduckao, bio premešten u marketing, sa kojim baš i nemam mnogo veze. I onda sam 1996. “skinut” kao nepodoban, jer se nisam prilagođavao zakonima, a u avgustu 2000. otišao sam u penziju. Još uvek vodim Vreme televizije, vremeplov koji prati rad naše kuće od prvih dana pa naovamo.

Nekada je neko napisao da su samo tri čovjeka na području SFRJ bila po mjeri i ukusu pripadnika svih naroda i narodnosti: Tito, Zdravko Čolić i Mića Orlović. Čime se, zapravo, nekada mjerila popularnost TV voditelja?

ORLOVIĆ: To je pitanje na koje teško mogu da odgovore stručnjaci, a pogotovo teško možemo mi koji smo na neki način bili predmet te popularnosti. Mislim da je bilo presudno to poverenje u ljude koji vas prate, a i njihovo u vas, kao i jednostavnost, srdačnost i komunikacija sa tim gledalištem. Autoritet, i to je najvažnija reč, bio je obostran. Autoriret koji je stican vremenom, ali i stav, da vam ništa nije teško, da ste prilagodljivi, da vam je svuda lepo i da se svuda osećate kao u svojoj kući. U prethodne tri godine bio sam svuda, od Ljubljane do Skoplja, pa i u Sarajevu. Naišao sam na neverovatnu srdačnost i poštovanje. To trajanje je važno. Mislim da mladi danas suviše brzo žive, alavi su, baš tako. Ne može ništa preko noći. Voleo bih kada bi Saša i Oliver došli u Beograd da vide kako to izgleda, njihova popularnost je i danas neverovatna. Saša i ja smo pretprošle nedelje prošetali do Baščaršije, svaki drugi, treći čovek nas je pozdravio, želeli su da nas čašćavaju...

ZALEPUGIN: Prije svega, Mića i Oliver su za mene dva najpopularnija voditelja u povijesti televizije na ovim prostorima. Međutim, mislim da je sljedeća stvar jako važna: niko od nas, radeći na raznim televizijama i u raznim režimima, nije se nikome zamjerio zbog svoje zadrtosti, političke orijentacije, vjerskih nazora... Mi smo televizijski profesionalci koji smo htjeli pošteno i korektno odraditi svoje emisije. I zato nas ljudi prihvaćaju kao svoje, bez obzira šta se ovdje događalo. Gdje god došli mi smo izvan tog kijameta, jer u njemu nismo sudjelovali u onom smisli u kojem su, nažalost, mnoge naše kolege sudjelovale. Ja se ne opredjeljujem, i samo sam neutralni promatrač i izvještač onoga što vidim.

ORLOVIĆ: Iz naše generacije, da tako kažem, zračila je dobronamernost u svemu, uz taj krajnje profesionalan odnos. Svi se pitaju otkud takvo slaganje u voditeljskom radu između Olivera i mene, zato što ne postoji oprečniji način vođenja na ovim prostorima nego što to gaje Oliver i Mića. Ali, suprotnost se tako dobro uklapala, a mi smo se privatno tako dobro osećali, da nikada kiksa, zluradosti i sujete između nas nije bilo.

MLAKAR: Ovo što je Mića rekao samo mogu potvrditi. Mi se nismo vidjeli šesnaest godina, i naš prvi susret nakon toliko godina u Sarajevu bio je vrlo emotivan. Sretan sam što je naše prijateljstvo ostalo potpuno nepomućeno.

ZALEPUGIN: Jedno od najvećih bremena koje čovjek može nositi na svojim leđima je slava, popularnost. Ako to ne znaš nositi, tebe će ta slava slistiti sa zemljom. Nije bitno postati popularan, nego ostati popularan.

Koliko voditelji i spikeri na HRT-u i RTS-u uopšte zadovoljavaju osnovne preduslove za bavljenje tim poslom?

ORLOVIĆ: To je duga i ozbiljna priča. Kada se radi o RTS-u, to još nekako i prolazi, jer tu postoji tradicija, i to radijska tradicija. Ta tradicija radija, dakle, diktirala je da ipak postoji zdrav književni i govorni jezik, pa se samo od sebe nekako nastavljalo. I ima dovoljno sposobnih ljudi da taj nivo održavaju, ali ja nisam jedan od tih koji bi mogao biti pedagog, predavač ili lektor. Međutim, ostavimo RTS i HRT, jer to su ipak moćne kuće. Ali, ostale TV stanice u Srbiji nude obilje neznanja, lošeg jezika, loše dikcije, glasovnih nemogućnosti, neobrazovanja, gramatički potpuno nepotkovanih voditelja... Ali, mislim da je kriv i obrazovni sistem, a niko se ne brine o tim mladim ljudima.

ZALEPUGIN: Riba uvijek smrdi od glave. Ako ti imaš spikera ili voditelja koji pravi greške, a to ne vidi urednik, onda odmah treba smijeniti urednika. Ako direktor ne vidi da ima lošeg urednika, onda treba smijeniti direktora. U naše vrijeme kada bi voditelj napravio grešku, generalni direktor bi ga nazvao i pitao kakav mu je to akcent. Nije dozvoljavao da se u njegovoj kući tako govori, jer on je to smatrao svojom kućom.

Zagrebački Globus piše da su Oliver Mlakar, Helga Vlahović, Jasmina Nikić, Vesna Spinčić-Prelog i Željka Fattorini i dalje najveće TV zvijezde u Hrvatskoj. MLAKAR: Moj odgovor može biti kao i Mićin i Sašin. Došle su neke nove televizije, traže se neka nova lica, sve više mladih žele se afirimirati, trče za nekakvom popularnošću, ali nema ničega iza toga. Tu su razne ljepotice, koje ama baš ništa ne znaju, i ja se ponekad čudim nekim televizijama koje si dozvoljavaju da od njih prave zvijezde, a za to jednostavno nemaju nikakvoga pokrića. 

(D. Bajramović)