Rekao bih da je ljepota naseg nekadasnjeg zivota u Bosni i Hercegvorini (ogranicio bih to na urbane sredine, gradove) bila bas u tome sto se nije trebalo upozoravati da ima ovih ili onih. Jer izmijesanost, zajednicko odrastanje, drugovanje i prijateljstva su u nas ugradile nikada definisani ali prelijepi kod ( dugo o) o postovanju tih razlicitosti svuda oko nas i njihovom prihvatanju kao dijela svog zivota. I ne samo to, te razlicitosti u kojima smo zivjeli su bile nase prednosti koju drugi, oni koji su odrastali u jednonacionalnim sredinama, nisu mogli osjetiti i dozivjeti. Jer oni su, da bi sprijecili potencijalne probleme bilo koje vrste, morali upozoravati jedni druge na drustvo onih koji nisu "nasi". I vec time su trpili, jer su gubili svoju slobodu da pjevaju ili pricaju ono sto im dusa zeli. Mi to opterecenje nismo osjecali. Jer, voljeli smo i radili slicne stvari, smisljali sale, podvale, ali nikada to nije bilo vezano za naciju. Ovo je moje iskustvo, mojih 43 godine prozivljene u Bosni i Hercegovini. To je nesto sto me cini bogatim. I to mi niko, nikada i nicim ne moze izbiti iz moje tvrde bosanske glave. ( one, "bivse" BiH)
Ne znam odakle je Dragana ( mozda bi nam se mogla javiti nekom svojom pricom ili iskustvom), ali iz Saiminog komentara moglo bi se zakljuciti da je Sarajevo i dalje visenacionalno kako je nekada bilo. Ne zivim tamo, ne gledam televisiju, ne citam spice na TV odjavama, ali citam neke novine, kao na primjer Oslobodjenje i Avaz, za koje pretpostavljam da su najcitaniji, i vidim listu urednika koja nije bas onakva kako je Saima vidi na odjavnim TV spicama. Redovno citam i kultni sarajevski blog dovla.net i mislim da se ni Sarajevo ne moze pohvaliti multinacionalnoscu, onakvom kako smo je mi nekada zivjeli i kako mi se ucinilo da je to Saima predstavila. Pri tom ne sumnjam da se Saima, u drustvu sa kojim i danas zivi u Sarajevu, osjeca prijatno i bas onako kako je to opisala.
Mislim, a volio bih da grijesim, da se radi o zelji da bude onako kako je nekada bilo.
Medjutim, jedno su nase zelje, nasi prijatelji pred kojima smo i dalje slobodni kao sto smo bili nekada, bilo to u Banjaluci , Sarajevu ili Torontu - a drugo je realnost zivota; Realnost koja potvrdjuje da se sve promijenilo i da ona prednost i ono blago zajednickog zivota koje smo nekada zivjeli neumitno nestaju. I ja, kad sam u drustvu mojih prijatelja u Banjaluci dozivim slicno sto i Saima u Sarajevu sa svojim prijateljima. Ali to su sada, na nasu zalost, samo izuzeci koji potvrdjuju pravilo. Vjerovatno ce i buduci popis dati odgovore na neka od pitanja kojima se vracamo.
Razmisljajuci o ovome, slucajno naletih i na kolumnu Nine Raspudica objavljenu u Nezavisnim novinama.
Ne citam ga redovno, stoga ne mogu generalno govoriti o Raspudicu, njegovim analizama i stavovima, ali predlazem da ga procitate kao jedno od interesantnih misljenja na temu koja nas ne napusta i koja ce i dalje ostati s nama i u nama.
*********************
Da nedavno osnivanje Svjetskog bošnjačkog kongresa nije puka kulturno-folklorna činjenica već začetak nove političke snage na bošnjačkoj političkog sceni, svjedoči i kasnija turneja njegovog predsjednika, Mustafe Cerića.
Bivši reis je obišao Bošnjake na Kosovu, Makedoniji, Crnoj Gori i Albaniji, a potom dao veliki intervju Senadu Hadžifejzoviću u kojem je iznio neke važne smjernice djelovanja Kongresa. U gotovo jednoipolsatnom razgovoru Cerić je izrekao ono što je do sada bio svojevrstan bošnjački politički tabu. Govorio je o potrebi Bošnjaka za svojom nacionalnom državom. Teza je prilično uzburkala duhove. O Cerićevom nastupu je Treći dnevnik HTV-a dramatično izvijestio, o situaciji u BiH, inače tragično neiformiranu i nezainteresiranu, hrvatsku javnost. Žučno su reagirali i dežurni "građanski" dušobrižnici, ispravno sluteći tendenciju koja će, ako se nametne kao dominantna, značiti da će oni, sa svojim građanskim utopizmom, političkom Sarajevu postati nepotrebni i irelevantni.
Cerić nije do kraja eksplicirao vlastitu poziciju, ali zanimljivo je da njegov sugovornik, novinar Hadžifejzović, svoju jeste. Hadžifejzović je, za novinara koji vodi intervju pomalo neuobičajeno, naglasio kako on "22 godine ponavlja kako svaka bošnjačka politika mora da bude bosanska". Legitiman stav. Ali zašto mora? Kakva bi to bila bošnjačka politika koja nije nužno i bosanska? Čini li se tim neraskidivim, ekskluzivnim vezivanjem bošnjačkog uz bosansko nemogućim bilo kakvo transnacionalno polje bosansko-hercegovačkog i onemogućava bilo kakva autentična građanska pozicija? O izostavljanju Hercegovine, kao uobičajenom identitetskom nasilju, da i ne govorimo.
Bošnjačka politika još od 1990. oscilira između jasno artikuliranog bošnjačkog i tobože nadnacionalnog, "bosanskog", građanskog principa. I sam naziv temeljne bošnjačke stranke SDA svjedoči o tome. Formirana je prije SDS-a i HDZ-a, u vrijeme kada zakon nije omogućavao registriranje stranke s nacionalnim predznakom, pa je ono što je logično trebala biti "Muslimanska (ili kasnije "Bošnjačka") demokratska stranka" i kasnije ostala nominalno nacionalno neodređena "Stranka demokratske akcije". Ono što se na početku devedesetih činilo taktički korisno, a to je izvjesna "nacionalna" fleksibilnost koja je mogla koristiti i politički potencijal komunističkog bh. etatizma, dakle i "ostalih", a ne samo Muslimana, bilo je funkcionalno i tijekom Izetbegovićevog osciliranja između spremnosti da se prihvati asimetrična jugoslavenska federacija i definitivne odluke da se krene putem neovisnosti BiH. Pri tome je za referendum uspio dobiti potporu Hrvata, uz neispunjeno obećanje o stvaranju nacionalnih kantona. U ratu je bosanstvo bilo korisno kao fasada prema međunarodnoj zajednici, ali i kao okvir u koji se moglo na svojoj strani zadržati i dio "nebošnjaka", pogotovo u opkoljenom i tada još multietničkom Sarajevu. Međunarodnoj zajednici se tako ostavljao dojam kako, za razliku od jednonacionalnih srpskih i hrvatskih snaga, Armija BiH nije muslimanska, već multietnička vojska koja brani ideju građanske, mulitikulturne "Bosne". Kao prihvatljivija politička maska "bosanstvo" je uz Bošnjake uspjelo dijelom okupiti i nekadašnje političke "Jugoslavene", one iste koji su još u travnju 1992. po Sarajevu nosili Titove slike, htjeli rušiti legalno izabranu vlasti i prizivali intervenciju JNA. Bosanstvo/građanstvo postalo je utočište za siročad upokojenog jugoslovenstva, a kao takvo i područje simpatije sličnih krugova iz Zagreba i Beograda, čime se može objasniti njihov nekritički odnos prema jednom od tri bh. nacionalizma.
Ista politička finta nastavljena je i u godinama poslije rata. Tu je zanimljiv primjer Mostara u kojem je bošnjačka strana godinama blefirala kako želi jedinstven grad i predstavljala istočni dio grada kao onaj "pravi, stari Mostar", premda je faktički bio etnički čist, čime je prikupljala poene kod međunarodne zajednice. Poslije petnaest godina, subjekt blefa se primijenio. Nakon što su shvatili da su Hrvati u gradu brojniji, HDZ-ovi se sada deklarativno zalažu za ujedinjen grad, a SDA traži podjelu, dakle, uloge su se zamijenile pa su u mostarskom cirkusu sada zapadnjaci "prava raja", a istočnjaci "fašisti". Igranje na tobožnju građansku opciju, koja je u višenacionalnim državama uvijek krinka za nacionalizam brojnijeg naroda, dugo je vremena bošnjačkoj strani donosilo taktičke prednosti, ali sada su se pojavile komplikacije. Popis stanovništva donosi niz problema - osim što će pokazati demografsku stvarnost tobože "multietničkih" sredina, igra osciliranja između Bošnjaka/Bosanaca dovela je do toga da dio njih nije siguran kako se izjasniti na popisu pa kreću komične kontrakampanje koje nastoje uvjeriti Bosance da su Bošnjaci. Uz to su dijelom razumljive i frustracije političkih Bošnjaka koji više ne žele živjeti u virtualnoj "bosanskoj" stvarnosti svojih političara, svjesni da na terenu egzistiraju tri odijeljena društva, da drugi grade i jačaju svoje nacionalne identitete, dok oni od glumljenja bosanstva više nemaju koristi.
Cerićeva inicijativa će donijeti novu dinamiku i, za razliku od onoga što tvrde prvi hrvatski, srpski, a pogotovo "građanski"/"bosanski" komentari, ne mora nužno biti negativna po budućnost BiH i njenih stanovnika.
Cerić promiče političko bošnjaštvo, ali ostaje još neodređen oko njegove strategije i ciljeva u BiH. Tvrdi kako je BiH domovina svih Bošnjaka svijeta, posebno onih iz Sandžaka, ali onda je BiH, budući da su još dva naroda konstitutivni u njoj, također i domovina Hrvata iz Međimurja ili Srbina iz Rumunjske.
Cerić polazi od činjenice kako su "Bošnjaci jedini narod na Balkanu koji nema svoju nacionalnu državu". Premda je pitijski neodređen i na upit novinara izbjegava dalje elaborirati tu izjavu, čini se da taj iskaz ne treba protumačiti kao da nemaju nacionalnu državu, već da nemaju "svoju" nacionalnu državu, u smislu ekskluzivnog posjedovanja, već je moraju dijeliti s drugima. "Što se bojite da to čujete, to je činjenica", kaže zbunjenom Hadžifejzoviću. Avnojevsku definiciju BiH Cerić tumači tako da "Bosna" nije ničija. Pita se tko je onda domaćin? Znakovito naglašava kako su "Bošnjaci u Bosni većinski narod". O Hercegovini ne kaže ništa. Tumačenje je moguće u dva smjera. Ako postojeću BiH Bošnjaci dijele s druga dva naroda pa ona stoga "nije ničija", a željeli bi imati svoju nacionalnu državu, onda mogu: 1) djelovati u smjeru da BiH postane ekskluzivno njihova, tj. da je više ne dijele s druga dva naroda; ili 2) graditi svoju državu na dijelu teritorija BiH. Prvi scenarij vodi u konflikt s Hrvatima (ako će ograničiti na Federaciju) i sa Srbima (ako cilja na cijelu BiH), a drugi zahtijeva pravu revoluciju na bošnjačkoj političkoj sceni, koja, kako kaže Hadžifejzović, već 22 godine veže bošnjaštvo uz bosanstvo i svako odstupanje od tog okvira žigoše kao izdaju.
"Zna se čija je Bosna i Hercegovina. Ona je zemlja Bošnjaka i svih ostalih koji je vole kao svoju domovinu i poštuju je kao svoju državu", kaže Cerić. Uvođenje kriterija ljubavi koji bi trebao zamijeniti ustavne kategorije Hrvata i Srba sugerira kako je vjerojatnije da Cerić ide putem prvog scenarija, no s obzirom na međunarodne okolnosti ni iznenađenja u smislu drugog nisu nemoguća.
Zna se da su vratolomne godine donijele mnogobrojne promjene na Balkanu. O jačanju nacionalizma može se govoriti kao uzroku ali i kao posljedici svih mogućih podjela. Mnoge izgrađene društvene vrijednosti su potonule u plimi pojačanog straha. Isplivali su novoimenovani nacionalni lideri čiji ograničeni formati nisu dorasli istorijskim izazovima... a kao i službenici ovdašnjih konfesija su spinovali i klaustrofobiju i ksenofobiju, te ne propagirajući ljubav ostavljali više mjesta mržnji. Tako je nacionalizam praktično ozvaničavan. Multikulturalnost BiH je jedna od velikih žrtava proteklog rata na što su njegovi predvodnici i bili usmjereni. Ipak, mislim da njihova 'pobjeda' nije ostvarena (Cinično: rat u BiH je ostavio samo žrtve ali zvanično ne i pobjednike). 'Ipak se kreće', možda doduše još, kako kaže Dragana,' u nekim malim, starijim grupicama normalnih ljudi' (Podvlačim: još ima normalnih!). Danas se politikantski poredi višenacionalnost SA i BL, a oba grada su na svoj način i ranjena i osiromašena. Zašto ne vjerovati Saimi da se kreće u društvu u kome nacionalna pripadnost nije osnovna karakteristika? Nju ubrajam u normalne ljude i zato joj vjerujem. A što se tv-špica tiče, tek tu je u pravu. (Ne treba prebrojati krvna zrnca, ali otkada je prije par godina javni rtv servis 'manjeg entiteta' napustila jedna urednica, inače rođaka naše drage kolegice, njegov kreativni personal je ostao nacionalno monolitan). Informativni segment nije samo u BiH pod kontrolom vladajućih političkih partija. Za mene je tragičnije što to isključuje pojavu kritičkih priloga o aktuelnoj vlasti.
ReplyDeleteA što se tiče kolumne N.Raspudića, tvrdog Hercegovca, intelektualca desne orijentacije, uočljive su određene kontroverze (Cerićeva inicijativa 'ne mora biti negativna po budućnost bh stanovnika' a istovremeno 'Bošnjaci bi željeli svoju nacionalnu državu') kao i podmetanja tipa: 'građanska opcija je u višenacionalnim državama uvijek krinka za nacionalizam brojnijeg naroda’. Tekst svrstavam u kategoriju ‘naručenih’. Možda je i u meni problem jer s velikim brojem prijatelja sa južnog podneblja moje domovine više sam volio časkati o slikarstvu, poeziji i vinu… nego o politici.
Mario
Dugo se spremam na ovaj komentar i uz pomoc prijateljice, otkrivam sve vece blagodeti Ipoda. Mogucnost fotografisanja svega i svacega i istog trenutka slanja e-mailom u bilo koji dio svijeta, odusevilo me je.
ReplyDeleteZa Ninu Raspudica sam prvi put saznala prije 2-3godine, ne znam tacno, jer vrijeme zaista brzo prolazi. Bio je gost " Nedeljom u dva" kod Aleksandra Stankovica.
Odusevio me bojom glasa.( Kad sam prvi put odvela svog buduceg muza kod moje nane, koja je bila slijepa, i poslije duzeg ispitivanja i pitanja koje je moja nana tako mudro sastavljala da bi sto vise saznala o njemu, ja sam je upitala " majka kakav mi je momak?" . Ona je kao slijepa i sa 87 god. Zivota rekla" ima lipi glas, a svaka se tica po svom glasu pozna."
Nije se prevarila u pogledu mog muza.
Kad sam pocela pratiti intervju, ta misao mi je pala na pamet. Kako je emisija odmicala saznala sam da je Hercegovac iz Mostara. Svako ima pravo na odabir svog stava, ali mi je bilo zao sto neko sa takvim glasom i stadom ( ukupno pamecu), ide tako udesno.
Kad s nekim postanem bliska, i nakon izvjesnog vremena osjetim da se u pogledu odredjenih situacija i osoba jako razlikujemo, obicno kratko prebolim, ne ubjedjujem se, ne mjenjam nikome njegov stav, ali se povucem i tesko ponovo uspostavim iste odnose.
Ovaj naslov me rastuzio. Utakmica jos nije ni pocela, a kamoli da joj se zna rezultat. Ovo podsjeca na afere koje je otkrila FIFA o laziranju utakmica.
Ovde su svi normalni ljudi poceli da se bune protiv borbe za nestanak Bosanaca i Hercegovaca. Ne smeta nam ni da nas zovu ostali samo da nas je u procentima mnogo.
Ceric nije zbunio Senada nego je Senad mudrim pitanja njega dovodio u situaciju, poslije koje su vecina normalnih shvatila da mu je jedini cilj da sebi napravi drzavu. Pozeljno je da bogata dijaspora salje novac da on moze putovati po svijetu.
Najljepsi dio je bio kad ga je Senad pitao o Lagumdziji. Nekad njegov najveci neprijatelj sad mu organizovao sve oko Bosnjackog kongresa. Obzirom da program ide uzivo, Senad je rekao " vela havle" . Ja sam morala to Senadu napisati slijedece.
Kad bi mi unucad moje nane napravili neku glupost ili stetu , pa kad bi poceli opravdavati svoje postupke, ona bi slusala, ali kad bi rekla " vela havle" to bi znacilo da je kraj svake price.
To nije imalo opravdanja. Dobila sam odgovor, da nije ni znao da je to rekao. To mu je bilo spontano.
Sad mi kao i Mariu ovaj clanak lici na narudzbu.
Ipak sada cesto gostuje u emisiji "REFLEX" na OBN-u, u dobrom je drustvu i volim to gledati.
Sad jedno moje razmisljanje . Sejfudin Tokic ( sve u zivotu dobio kao Jugosloven a komunista bio 1/1) , veliki zagovornik Cericeve ideologije kaze ovako
Jugoslavija se raspala zbog onih koji su se izjasnjavali kao Jugosloveni
On je siguran da ce se SVI bosansko -hercegovacki pravoslavci i katalici izjasniti kao Srbi i Hrvati. On Zna Sta je u tudjim glavama.
Da smo se svi osjecali kao Jugosloveni i voljeli bivsu domovinu, mogla je biti jaka kao mala Amerika. I da smo bili vrijedni, posteni i slozni.
Sad mi se cini ako se ne budemo izjasnjavali kao Bosanci i Hercegovci nestat ce i Bosne i Hercegovine. Uvijek je sve do nas. Odgadjaju izbore sve dok nam ne " razvuku mozak" ( poznata naredba zlocinca Mladica - kad je davao naredbu da se granatiraju Velusici. Nikad nije bio u Sarajevu pa ne zna ni kako se neki djelovi grada zovu. mislio je na Velesice.)
Mozda sam ja luda ali vise je zaista besmisleno optuzivati druge. Ne zovu nas bez razloga " glupi Bosanci." Voljela bi kad bi mi neko odgovorio na moje pitanje.
Pozdrav Saima
Saima, posten, do kraja istinit stav.
ReplyDelete"Glupi Bosanac" - to boli, ali nazalost je tacno.
Pozdrav,Dragana