Pages

Tuesday, February 26, 2013

Mario M.: ZONZICA



Nastojim da kupovinu obavim što jednostavnije mogu, nisam od onih koji uživaju u robnim kućama. Doživljavam ih kao mjesta za gubljenje vremena, a trgovačke navlakuše me prosto frustriraju. Ne bih ni tada ušao u gužvu Božićne rasprodaje da nije bilo datog obecanja. Događaji su vezani za moj put u Zapadnu Njemačku gdje samo što se nije moglo kupiti ‘šarenih zmija’. Rado bih zamijenio šoping nekim sadržajnijim provodom ali morao sam ispuniti par narudžbi. Imao sam posebnu odgovornost prema Ibri ribaru, tihom čovjeku kome sam trebao nabaviti neku plastičnu ‘zonzicu’ za njegovu mašinicu… blinker, šta li? On onako skroman, ne traži puno, prepušta drugima da budu od riječi kao što je i sam bio. A važan mu bio taj tanki, sitno narezani prsten.
Slika od koje se ježim: ja kao dio horde kupaca u velikoj robnoj kući. Društvo mi pravi moj T. Živeći već duže u W. on je poprimio osobine prosječnog Nijemca i dobro se snalazi u ovakvim gužvama. Otkrivam da ga zanimaju više-manje (ne)potrebne sitnice što pokušava i meni nametnuti: ''O, vidi! Moraš ovo kupiti! Jeftino!''. Pomalo me nervira, ali nisam na domaćem terenu pa disciplinovano slušam: ''Ima vremena, potražićemo ‘zonzicu’, ne brini.'' Ipak, nismo stigli, gungula se nastavila i sljedeći dan. U reprizi istog filma počnem se i ja uklapati u potrošačku atmosferu. Kupio sam par manje potrebnih sitnica, ali i sunčane naočale za Gocu (od milja ‘balduzica’, meni kao Bosancu, ljepše zvuči nego – svastika). Taj poklon bio pun pogodak, sve po mjeri: kvalitet, boja, talijanski dizajn, UV zaštita, bočni štitnici… I bio je pravovremen jer Goca je upravo pripremala skije…
Ali 'zonzicu' nisam uspio pronaći. ''Nema veze'', tješi me T, ''ima vremena, poslaću ti.'' Poslije možda dva-tri mjeseca mi stvarno poslao. Znao sam da su ribari strpljivi. Bio i Ibro. I plaho se obradovao.
Ne mogu da ne kažem da me tada Evropa baš neprijatno iznenadila po deficitu kafića. Pao sam s nogu. Gdje god bi 'normalan' čovjek otvorio kafanu 'Švabo' postavio apoteku! Zaključim, slavenska i germanska logika se poprilično razlikuju. Bio je to dobar 'osnov’ da po povratku šaljivo obojim svoj cinizam o skoroj propasti 'Švaba'.



Danas su kupovine jednostavnije. Moja averzija prema robnim kućama je doduše splasnula ali sada osjećam frustraciju od ‘on line’ kupovine. Možda ‘hakiranje’, možda mogući nesporazumi ?… u stvari kasnim ja za ‘delta te’ i u internet radnju ulazim najčešće kao posmatrač. Ovih dana pratim ponudu inoviranih ‘Snow Goggles’. Naime, sin one moje balduzice, već student, nakon prvih uspješnih bolonjskih slaloma priprema se i za one prave, sniježne… Vrtim stranice, tražim prikladni poklon, ponuda ogromna… Kao laik zapinjem za dizajn (epitet ‘revolucionarni’ se podrazumijeva). Filteri UV zračenja stopostotni, OK, ali sada su ugrađene i leće protiv magle (opa, prodavačima magle se može dohakati!). Čitam dalje: opremljene GPS-om i Bluetooth-om. Neke lude naočale, imaš sve podatke o ‘lauf’-u. Bilježe baš sve: lokaciju, nadmorsku visinu, brzinu, dužinu skokova - ostaje ti samo da pratiš SMS-ove, slušaš muziku…

Instalirani senzori daju informacije kao na dlanu: karte, nagibi, usmjeravanja na optimalnu stazu… Predahneš, na imaginarnim vajdskrin grafikama analiziraš vitalne podatke o vožnji, porediš sa prethodnom… odnosno lagano pomjeriš pogled na zaslon ‘udaljen’ 5 metara i dobiješ sve željene podatke…(npr. vrsta drveta u koje možeš udariti: bukva ili jela). I to sve bez muke, bez žmirkanja, bez širenja zjenica, slika optimizirana prema uslovima na stazi (nema naglih svjetlosnih kontrasta). Tu su i dodatni specijalni objektivi sa panoramskim pogledom, ‘širim’ od naših prirodnih mogućnosti. Čega se sve nisu dosjetili ti dizajneri naočala i reklamnog materijala. Ponesen njihovom maštom zamišljam one moje elektroničare, Kobu i Čađu. Znaju oni uživati na skijama: mogli bi u svakom momentu izmijenjati međusobne podatke o vidicima, o kilometrima, o pulsu, ako treba. A poslije dužeg skijanja mogu odabrati pravi trenutak za zajednički odmor, idealno za SMS poziv, reklo bi se … Ipak, čini mi se da bi se konekcija smartfonom koju omogućavaju te udobne lagane fleksibilne kompozitne naočale mogla efektnije realizovati sinhronom emisijom arome kuhanog vina. Znajući ove moje skijaše ‘oldtajmere’ bio bi to pun pogodak. Čudno što vrhunske naočale nisu opremljene ovako značajnom ‘zonzicom’. Dizajnirane da ne pritišću nos ali ne i da mu omoguće dodatno zadovoljstvo. Zaista šteta!
Na kraju sam odlučio da sinu moje balduzice ipak kupim rukavice. Na našoj pijaci ima ih vunenih i šarenih, made in Vlašić. Ne pletu ih Kineskinje…
I još nešto sam primijetio, ne samo oko pijace, grad je prepun apoteka… ima ih više od kafića. Dobar znak našeg propadanja, nema tu nikakvog cinizma…
Mario

No comments:

Post a Comment