Novembar je 1976. godine, vratio sam se iz JNA. Već se pomalo osjećaju vjetrovi osamdesetih. Bezvoljan, prvo odlazim na groblje da Bambusu upalim svijeću, nakon toga, više prazan nego tužan, odlazim da se pozdravim sa Zoranom jer on sutra odlazi za Zagreb da nastavi studije.
Noge same znaju put do Zoranove kuće, tamo zatičem i Boru. Rade nešto oko svojih „Minija“, Boro svog crvenog uljepšava i sprema ga za pičarenje, a Džo od svog, oker boje, pokušava da napravi što veću rugobu, vodeći računa samo o funkcionalnosti.
Kao uvijek, srdačno se pozdravljamo, oni na kratko prekidaju posao i odlazimo na sprat da ja vidim Zoranov novi studijski magnetofon, „zadnji urlik tehnike“, čije performanse i ne pokušavaju da mi objasne jer su vrlo brzo ustanovili da ja to čudo ne znam ni upaliti.
Nakon toga, Zoran iz bifea vadi u staniol umotan „pis“ crvenog Libanonca i kaže: „Ovo ti je Caja ostavio kad si kretao u vojsku, a ja ti zaboravio dati“.
Ja se ljubazno zahvalih i rekoh: „Hvala, ne treba mi to sranje“.
Boro reče: „Odosmo mi dole raditi, a ti slušaj muziku, ima tu sjajnih stvari iz starih vremena. Ja ti preporučujem da koristiš slušalice, puno je bolji ton“.
Tako i bi. Prva stvar je bila „Judy Blue Eyes“, koju sam par puta za redom preslušao i oduševio se, kao da je do tada nikad nisam ni slušao, jer tako savršen ton je za mene bio ne novost, već otkrovenje nečeg do tad neslućenog. Čak je i moja omiljena psihodelična pjesma grupe War, „Four Cornerd Room“, taj dan nakon „Plavooke Džudi“ zvučala jadno.
Pjesma „Judy Blue Eyes“ je prvi američki hit najbolje akustičarske grupe na svijetu, Crosby, Stolls & Nash, koju je komponovao Stephen Stills i posvetio svojoj ljubavnici Judy Collins. Nakon izlaska njihovog prvog albuma, 1970. godine, pridružio im se i Neil Young.
Kad sam krenuo kući nestalo je one praznine sa kojom sam došao. Tuga je i dalje postojala, Bambus nije zaslužio takav kraj. Usput sam bacio onaj „pis“ „crvenog Libanonca“, jer the new time is begining.
Little Sule
No comments:
Post a Comment