Ljilja M.: Čovjek ovom vremenu potreban

(''Ljeto'', Albera Kamija)

Ljeto je iza nas, već je prošlo i dosta dana jeseni , a ja propuštam da nešto kažem o zbirci eseja Albera Kamija koja me odavno oduševljava. Jer ''Ljeto'' je -  ljeto  Kamijevog  stvaralaštva.  Novembar  je i vijest da je prošlo sto ljeta od rođenja Albera Kamija koristim kao povod da već jednom napišem nešto što odavno želim.

Baš sada, kada je uz mene roman Žarka Lauševića, (''Druga knjiga'' - dnevnik jedne robije), knjiga koju čitam vrvi pitanjima i dilemama u Kamijevom maniru… još jedan razlog da podsjetim na  pisca koji je obilježio evropsku književnost prošlog stoljeća..

Alber Kami je intelektualac koji je reprezentativno  označio filozofsku i umjetničku misao jednog vremena. Iz srednjoškolske lektire svježi su nam ''Stranac'', kratki roman o čovjeku i besmislu kao i ''Kuga'' koja je metafora svih nevolja koje snalaze čovječanstvo... A pamti se i po mnogim dramskim tekstovima,  nekada nezaobilaznim u repertoaru avangardnih pozorišta, te meni posebno dragim, kasnije otkrivenim, esejima.

Rani gubitak oca, požrtvovnost majke u želji da sinu obezbjedi normalan život i školovanje... ukratko teško djetinjstvo prethodi Kamijevom studiju filozofije u Oranu koji je sa mediteranskim departmanima Alžira tada pripadao Francuskoj. Prihvatao se različitih poslova da bi obezbijedio sredstva za studije, a tuberkuloza ga je zaustavila u daljem akademskom napredovanju. Još kao student piše, prevodi, postavlja pozorišne komade, glumi... U društvu sa mladim intelektualcima brani svoje ideje koje počivaju na svijesti o tragici čovjeka tog vremena. U Drugom svjetskom ratu aktivan je u Pokretu otpora.

Nobelovu nagradu za književnost primio je 1957. godine. Tom prilikom se apostrofira esej ''Razmišljanja o giljotini'', jedan od najznačajnijih ikad napisanih tekstova u borbi protiv smrtne kazne u kome Kami kaže da ''ni u srcima ljudi, ni u prirodi društva neće biti stabilnog mira do onog trenutka kada smrtna kazna bude van zakona".

Da bi razradio osnovnu ideju svog Stranca, Kami piše filozofski esej o apsurdu -''Mit o Sizifu''. Analizirajući osjećaj apsurda  uvjeren je da se njegovo rješenje ne može tražiti u samom čovjeku. Rješenje apsurdnog stanja nalazi u revoltu koji omogućava čovjeku da život proživi dostojanstveno. Kao simbol čovjekovog revolta protiv njegove sudbine Kami promoviše lik Prometeja (esej ''Prometej u paklu'').  Za izlaz iz beznađa apsurda Kamijeva misao vodi u akciju, u pobunu, korisnu za čovjeka. A revoltom se izražava kolektivna svijest i, parafrazirajući Dekarta, Kami zaključuje: ''Pobunjujem se, dakle, mi postojimo! ''

Prometej i Sizif su  dva simbola koja vode rješenjima tako da ''ideju revolta može pratiti i uzajamno razumijevanje i solidarnost'', naprimjer. A daljim analizama u svojim esejima Kami dolazi do ljepote,  do ideja koje su nastale u mediteranskom podneblju, a prije svega u klasičnoj Grčkoj... analizom revolta dolazi do umjetnosti kao njegovom posljednjom perspektivom. ..

''... A ipak priroda je još uvijek tu. Ona suprotstavlja svoja mirna neba, i svoje razloge, ludilu ljudi. Ali Grci nikad nisu rekli da granica nikad ne može biti prekoračena, ona postoji i onaj ko se usudi da je prekorači biva kažnjen bez milosti. Ništa u današnjoj istoriji to ne može poreći.

I istorijski duh i umjetnost hoće da izmijene svijet. Ali umjetnik, po nekoj obavezi svoje prirode, poznaje sopstvene granice, dok ih istorijski duh ne poznaje. Zato je kraj ovog drugog tiranija, dok je strast onog prvog sloboda. Svi oni koji se bore za slobodu, bore se u krajnjoj liniji za ljepotu... '' (esej ''Jelenino progonstvo'')

Estetski ciljevi za Kamija imaju težinu revolta: ''puna afirmacija revolta je u pravom stvaranju, ona je u umjetnosti''.

U sadašnjoj plimi apsurda osjećam da još uvijek treba čitati Albera Kamija i da svijet vapi za reafirmacijom njegovog djela. I njegovih sljedbenika.

(Ne doživjevši ni pedeset godina života, Aber Kami je poginuo u automobilu koji je vozio njegov izdavač, čuveni Mišel Galimar. Apsurdno.)

Ljilja M.