Pages

Sunday, November 10, 2013

Sule: „SNOVI I OSTALE PRIČE“- U PELAGIĆEVOJ 25. No.1


REPERI – UMJESTO FUSNOTE

Kad god prolazim, namjerno ili slučajno, ulicom Vase Pelagića, obavezno pogledam da li su još tu jedini preživjeli reperi mog djetinjstva, jedan dud i jedna „smrdljika“. Dva stara stabla ispod kojih se odvijalo skoro cijelo moje predpubertetsko doba.
Na moje veliko zadovoljstvo, oni su još tu i podsjećaju nas koji smo tu rasli na vrijeme kad smo bili klinci.

Nažalost, ta dva stara stabla su posljednja dva simbola jednog dobrog starog vremena, kad je ulica Vase Pelagića bila prepuna djece, kad se pucalo karabitom, iskopavali stari bunari, pronalazile neeksplodirane bombe i švapski šljemovi, igralo „zungele“, „pirus pale“ i „trule kobile“ a, Boga mi, i „anjca“ „poklape“ i „parnepar“.



                        
        Klinci Iz Pelagićeve ispod jedne stare jabuke pored Primusove bašte.
Ja sam onaj što trlja oko

Ispod tih stabala smo se satajali prije svakog polaska u školu ili u avanture zvane Halilovac, zaleđene bare na Banjalučkom polju,  kao i prije pohoda na Primusovu baštu ili prije polaska u ratni pohod sa nekim drugim „plemenom“. Izgleda da su baš taj dud i ta „smrdljika“ jedini u ovoj priči ostali vječni, sve se promijenilo, pa i mi koji smo tu rasli. Ulica Vase Pelagića nikad više neće biti ista.
Bilo je tu još znamenitih i veoma važnih mjesta na kojima su se ili u kojima su se odvijale „igre bez granica“ klinaca iz naše ulice. Tu počasno mjesto pripada „ruševini“, pa zatim dolaze „kamenice“, „bašta“ i Primusova bašta, bare na Banjalučkom polju, Hali-gali, Momina veš-kuhinja, skladište „Usluge“ ili skladište „Lesnine“ , „šupara“, socijalno, Gradski stadion, „Mali logor“, Muratova kafana, pas  po imenu Tara itd. itd.
Gledajući iz pravca grada, odnosno iz pravca Muratove kafane, u narodu poznate pod imenom „Tri dlake“, ulica Vase Pelagića je, kao i svaka druga ulica, imala dvije strane, desna strana je bila „oficirska“, a lijeva „civilna“. Naime, sa desne strane ulice nalazile su se nove zgrade u kojim su živjela vojna lica, a sa lijeve starije prije rata izgrađene zgrade u kojima su živjeli civili, pa otud i ti nazivi strana ulice.
Desna strana je pripadala Sijuksima, a lijeva Apačima. Naravno, poglavice tih plemena pripadali su starijoj raji.
U to vrijeme je starija raja bila gospodar svega i svačega u ulici, a mi klinci smo bez pogovora morali izvršavati sve njihove želje i pri tom smo morali biti sretni što smo uopšte bili primijećeni.
Ni sam prilaz našem dijelu ulice nije uvijek bio lak i jednostavan. Ako ideš desnom stranom, vrlo lako možeš nabasati na Kostu Grka, kojem đavo ili neki samo njemu znani 'oa kukom vadi dušu i „baca gent“. A ako ideš lijevom stranom i prolaziš pored kuće Vlade Miloševića, može te sa ograde zaskočiti Tara, jako opasan pas. Čovjek stranac se u oba slučaja za tili čas nađe u vrlo teškom položaju.
A ako taj čovjek stranac baš nema sreće, u daljnjem napredovanju kroz ulicu Vase Pelagića vrlo lako može naletiti na Jozu koji „gospožama“ pokazuje ono čime ga je Bog jedino obdario.
Luda ulica, nema šta.
Ludost ove ulice svojevremeno su na svojoj koži osjetila i dva jako poznata lika, Arsen Dedić i Radivoje Korać, koji su u našem gradu služili vojsku.
Svaki dan su u isto vrijeme prolazili ulicom noseći hranu u dom JNA.(misli se na stari dom JNA, koji se nalazio u ulici Borisa Kidriča, sada Kralja Alfonsa XIII), gdje su bili stacionirani.
I naša ulica je dala neke poznate face. To su, prije svega, košarkaši „Partizana“ i „OKK Beograd“ Bato Jelić i Blaž Kotarac, kao i sportski novinar Mirko Kovačević.
Kad već pominjem Mirka Kovačevića, dužan sam napomenuti da je njegovo umjetničko ime u ulici bilo „ĆopaEvropa“...

(Nastavice se)

Little Sule


No comments:

Post a Comment