Sretna vam Nova 2014. godina

Svima vama koji ste u ovoj maloj konobi nasli trenutke odmora i zadovoljstva, vasim porodicama i prijateljima zelim sve najbolje u Novoj 2014. godini.

Predrag Canak

Ljilja i Mario

DRAGI POSJETIOCI PARKIĆA,

DA BOG DA VAM RUŽE, ĐULI, RUŽICE…

CVALE TOKOM CIJELE 2014. GODINE.

TRNJE VAM NE ŽELIMO, ALI KAKVA SU VREMENA - ČUVAJTE SE!

Ljilja i Mario

Sopen

Canci moj,

Tebi,Bilji i vasim najdrazima zelimo

sretnu Novu Godinu.

Sopen i Mladenka

Poklon koncert operske dive Dunje Simic u Banskom dvoru

Enisa Osmančević Ćurić:POČITELJSKE TREŠNJE

Moja kćer je nosila planetu na svojim malim rukama.

Planetu  na kojoj je bilo mjesta za ljude što su u stanju zagristi vlastitu bol, preskočiti podmetnutu nogu sudbine, razbiti crnu stijenu sumnje u sićušne mrvice, koje su se

lijepile za sunce, i pretvarale u svjetlost, u sjaj oka. Sjaj koji se smiješio kao zrele trešnje, okačene na njenom uhu, kada je bila djevojčica.

Nisam uspjela naći tu fotografiju, pa sam sebe natjerala da “izvadim” iz rukopisa tekst “Počiteljske trešnje”, star skoro deset godina.

*************************

Vedrana Kosorić (1972 – 30.12.2011.)

Djevojčica trči. Iz fišeka ispadaju trešnje. Na kaldrmi ostaju poljupci.

Tjeram asocijacije na kaplje krvi, na trap - slikarskog karmina slivenog u utore izmedju dva uglačana kamena.

Koliko puta je sunce poljubilo glatku oblu površinu. Poljubilo dodir kopita, i biljeg čizme, dah svilene cipelice, opir opanka, zvek sedefli nanule, rosu sa bose noge zarudjelog ljubavnika, trap patike nehajnog, zablehnutog turiste...

Tu su tragovi dubrovačkih - poklisara, i dodir devine brbljive gubice, srebreni sjaj odbijenog zvuka zvona sa Krete na sahat - kuli, koje Austrijanci pretopiše u topove.

Ne tražim Boga pod kupolom tek obnovljene džamije, pogled ide u prazno nebo. I čempres je stradao, okljaštren granatom. Ko će dočekati od nas da novi čempres zagrli minaret. Nedostaje mi ta mirisna zelena sjenka uspravijenog boga u pjesmi. Munara nema pola svoga tijela, nema ravnotežu, jing i jang, nema oslonca. Lebdi, kao da je nestvarna. Kao da će se prevaliti.

Djevojčica je već visoko.

Njen cilj, plava kocka neba, kao žele bonbona, u oknu Gavrankapetanove kule. Za njom ostaju poljupci svibanjski, crvene trešnje ispale iz fišeka.

Stala je. Pogledala u prazan fišek, raširila ruke i nestala. Učinilo mi se da je poletjela...

Sagnula sam se, podigla prvu trešnju izmedju dva kamena topla dlana. Sa njenog rumenog lica nasmija mi se moja petogodišnja kćer. Moja Vedrana.

Jesam li to ja sada, ili se sve ponovo dogadja kao prije četvrt stoljeća.

U stvarnost me vrati Mutino dobroćudno lice:

- Hoćeš nešto popit'!? -

U ruci gužvam prazan fišek. Smiju se, na mome uhu, dvije počiteljske trešnje.

Enisa Osmančević Ćurić

Počitelj,               

17. maja 2oo4. god.

Mirsad

Lari

Klizanje

Za vas cije pamcenje doseze malo dalje u istoriju: sjecate li se svojih prvih klizaljki i klizanja?
Moje sjecanje dobacuje do klizaljki koje smo sami pravili, prvo potpuno drvene, pa posto to nije bas dobro radilo, uz pomoc nekoga ko je radio u Celulozi ili Cajvecu dodavali su se zeljezne sine, pa ako ni to nije radilo pokusavale su se praviti samo od zeljeza, ali ovo su mogli samo oni kojima su roditelji ili ujaci ili stricevi to znali napraviti, pa ako ni to nije radilo... a nista od toga nije dobro radilo, onda se odustajalo do slijedece zime, kada bi se sve to ponavljalo sa novim entuzijazmom i nadom da ce sve to raditi i da cemo se cijele zime klizati do mile volje.
Da li se iko sjeca da smo razmisljali o nekim zastitnim sredstvima kao sto su kaciga ili zastite za koljena ili laktove? Ja se ne sjecam. MIslim da bi u to doba bilo ko ko bi se ohrabrio nositi tako nesto bio ismijan da mu to slijedeci put ne bi ni palo na pamet.
Elem, sve te nase klizaljke koje smo mi tada od milja zvali slicure (dodajte u mislima kvacicu na s) su sluzile vise za padanje negoli za klizanje, ali to nam nije smetalo da se ispadamo do mile volje i pri tom uzivamo i jedva cekamo novi dan za nove pokusaje i nova padanja.
Na sve ovo me podsjetila moja unucica Mia ( Amelia) koja je dobila svoje prve klizaljke.
Ali ne samo klizaljke, jer uz njih ide i kaciga, jos sa zastinom mrezom, pa neka skalamerija od plasticnih cijevi za koje ce se ona drzati dok uci klizati. Po slikama vidim i da mi je unuka u zadnja dva dana i udebljala jer su joj pod majice izgleda natrpali i neke zastitnike...
Kako vidim, danasnja djeca su toliko zasticana tako da nema sanse da im od pada na led ostane neka modrica koje smo mi nekada brojali i hvalili s njima kao posebnim trofejima.
Slike su napravljene prije prvog klizanja.
Kako je klizanje proteklo saznacemo kasnije. Ali siguran sam da moja Mia nece imati ni jednu modricu.

Esad art (3)

Uskoro ce biti  tri godine od ponovnog uspostavljanja kontakta sa mojim drugom sa fakulteta Esadom Salkanovicem.
Da podsjetim one koji tada nisu ulazili u ovu nasu  konobu da  Eso, koji je nekada studirao u Banjaluci, sa svojom suprugom Radom i kcerkom Jasnom,  zivi u Perthu u Australiji. Tamo radi, a, kako kaze,  za lijecenje duse bavi se umjetnoscu koja ce, nakon sto pogledate neke od njegovih radova, siguran sam lijeciti i vasu.
Na kraj ove male prezentacije Esinih radova postavicu i nekoliko fotografija moga druga, snimljenih u Singapuru, da ga i vi licno upoznate.  I fotografije potvrdjuju da je Eso covjek od ideje i duha.

Sule: SVIJET U KOJEM SMO ŽIVJELI No.1 KAO „GRLOM U JAGODE“

U proteklih godinu dana na ovom blogu moj drug Čanak je objavio niz mojih priča i razmišljanja koja su uglavnom bila vezana za moju nezajažljivu potrebu da neprestano pričam o rokenrolu, Banjaluci i naravno mojim prijateljima.

U posljednje tri priče otvorio sam dušu i prisjetio se svoga odrastanja u ulici Vase Pelagića. Ali, kako sam uvijek bio sklon besmislenim postupcima i nerazumnim akcijama odlučih da u mom daljnjem napredovanju kroz „Parkić“ izađem iz Pelagićeve i da se po uzoru na onu staru TV-seriju „Grlom u jagode“ osvrnem na svijet u kojem smo odrastali i živjeli, baš kao Bane svinjogojstvo.

Znam da će mnogi na ovu moju avanturu gledati kao na plagijat i reći: „Jebeš ovo, sve se to može naći na internetu“. Naravno da može, ali da li taj internet ima dušu i da li je ikad bio Jugosloven?

Odgovor je kratak i sažet, nije, niti može biti.

Ali da ne dužim, godina je 1958.

*****

Dana 5. februara 1958. godine, u Beogradu, „Bezbijeve bebe“ u duelu sa Crvenom zvezdom su odigrale svoj posljednji meč. Rezultat je bio 3:3. Nažalost, sutradan je u avionskoj nesreći prilikom uzlijetanja aviona sa Minhenskog aerodroma poginulo  više od pola tima Mančester Junajteda. Mat Bezbi i Bobi Čalton su preživjeli nesreću.

Dana 1. septembra 1959. godine počeli su moji školski dani.

Godine 1960. održane su XVII olimpijske igre u Rimu. Naši fudbaleri su osvojili zlatnu medalju. Za reprezentaciju Jugoslavije, kao jedini drugoligaški igrač, igrao je borčev napadač Tomo Knez.

 Američki bokser Kasijus Klej je postao olimpijski pobjednik u teškoj kategoriji.

Na finalnom turniru Kupa nacija, koji je te godine održan u Parizu, fudbalska reprezentacija Jugoslavije je zauzela drugo mjesto. U finalu smo izgubili od Rusa, ali smo zato u polufinalu na „Parku prinčeva“ rasturili domaćina, reprezentaciju Francuske. Najzaslužniji za tu pobjedu bio je naš Tomo Knez.

Iste te 1960. godine, Patris Lumumba je postao prvi premijer slobodnog Konga. Žestoko se protivio prisustvu belgijskih padobranaca u Kongu.

Dana 14. septembra te godine, uz pomoć Belgijanaca, Čombe i Mobutu su izvršili državni udar, uhapsili Lumumbu i na kraju ga ubili.

Odmah sutradan na našoj kapiji osvanio je grafit „ČOMBE I MOBUTA BELGIJSKA TUTA“- napisao ga moj stariji brat.

Dana 12. aprila 1961. godine Jurij Gagarin je letom u svemirskoj letilici „Vostok 1“ postao prvi čovjek koji je otputovao u svemir. Let je trajao jedan sat i 48 minuta.

Dana 17. aprila 1961. godine propalo je iskrcavanje više hiljada kubanskih emigranata u Zalivu svinja, a time i invazija na Kubu i skidanje sa vlasti Fidela Kastra. Iako je ova akcija planirana u Americi još za vrijeme predsjednika Ajzenhauera i po Kenedijevom odobrenju, Ameri su uskratili vazdušnu podršku snagama na zemlji. (Po mnogima je to bio osnovni razlog atentata na Kenedija.)

U septembru te 1961. godine, na inicijativu druga Tita, Nasera i Nehrua, u Beogradu je održan Prvi samit nesvrstanih zemalja.

Te godine umrla je moja nana.

Little Sule

Toronto u ledu

Vec dva dana Toronto i okolina okovani su u ledu. Samo u Torontu oko 250.000 domacinstava, sto je skoro 1,000.000 ljudi, vec drugi dan su bez svjetla. Sta to znaci na minus 15C - dobro znamo mi koji smo to vec ranije iskusili.
Ovog puta imali smo srecu da u nasem kraju nije bilo prekida u napajanju strujom, ali je zato moja firma bez struje vec drugi dan.
Opet bingo - praznici neocekivano produzeni za dva dana! Ko ce to platiti - razmisljacemo kasnije.
Da ova vremenska nepogoda nije donijela samo probleme i poteskoce potvrdice vam i ove slike.
Led je okovao grane drveca i svako drvo ucinio magicnom kristalnom figurom.
Neka vam ove slike docaraju ljepotu nepogode koja nas je zadesila.

Sretan Bozic!

Vama kojima je danasnji dan drugaciji od svih drugih, 

koje danasnji dan podsjeca na djetinjstvo i porodicu,

i na sve one koji danas nisu s vama, 

kojima danasnji dan budi nadu, zelim sretan Bozic.

P.S. Mojima Ljilji i Zlatku Cota sretna godisnjica braka

All NBA's Best Basketball Moves Ever!!

Toalet papir u buducnosti!!

Dobri!

Drekne Ciga na ženu: ’’Ženo, gde je ona prašina sa televizora,

tamo sam zapisao neke važne brojeve...’’
*******************

Sudija izriče presudu krhkom starčiću:
- Za to krivično dijelo vas osuđujem na 10 godina zatvora!
- Sudija, imajte obzira prema meni, imama 77 godina,

ne vidim i ne čujem, jedva se krećem, imam reumu, šećer i stalne bolove u kičmi...
- Dobro, a ti odsluži koliko možeš!
******************
Kaže učiteljica đacima:

- Znate li da se kod nas godišnje troši 20 kilograma WC papira po glavi stanovnika?

Djeca ćute, ali Perica diže ruku, a učiteljica će:
- Šta ti nije jasno Perice?

- Pa nije mi jasno što po glavi?
********************
Pita Crnogorac djevojku:
- A đe živiš?
Kaže ona:
- U bloku 5.
A on će njoj:- Čudo nijesi rekla da živiš u svesku bez linija.
*********************
Wikipedia:
"Ja znam sve!"
Google:
"Ja imam sve!"
Internet:
"Bez mene ne možete."
Kompjuter:
"HAHAHAHAHA, svi ovdje zavisite o meni, a ja o nikome!"
Struja:
"HAHAHAHAHAHAHA, stvarno?"
Tesla:
"Ko tu koga laže?"
Bog:
"Molim?"
Chuck Norris:
"Šta moliš?!"***************
Ide Mujo pijan kao i uvjek iz Mostara i zaustavlja ga policajac i pita:
- Gospodine jeste li to vi pijani?
A Mujo će na to:
- Jes’ ti to novi, majke ti?
***************
Vraća se Perica kući i s vrata govori:
- Tata, mama, danas me učitelj po prvi put pohvalio!
- Sjajno, šta je rekao - upita otac.
- Rekao je: "Svi ste vi djeco magarci, a ti si, Perice, najveći!***************
Momak: Previše si ljubomorna, nisi mi jasna.
Djevojka: Nisam ljubomorna, i ko ti je ta Jasna?
****************

Pita plavuša drugaricu:
- Je l' se kaže čela ili pčela?
- Naravno, kaže se pčela.
- Aha. Ujelo me nešto posred pčela!
***************

Ulaze tri narkomana u taksi, sjedaju na zadnje sjedište.
Taksista vidi kako su urađeni, upali auto, ugasi i kaže:
- Momci, 20 eura.
Prvi narkoman izlazi i kaže:

- Hvala gospodine.

Drugi izvadi pare i plati, a treći udari taksistu po glavi i kaže:
- Gde jurcaš pička ti materina, hoćeš da izginemo?

Paulo Coehlo: "Zatvori neka vrata..."

"Zatvori neka vrata.

Ne zbog ponosa,

nemogucnosti ili arogancije,

vec jednostavno zato sto sto ona vise

ne vode nicemu"

Paulo Coehlo

Richard Bona-Solo de Slap (+playlist)

In memoriam Preminula Ružica Sokić

Ružica Sokić, pozorišna, filmska i televizijska glumica, preminula je u četvrtak 19. decembra u Beogradu, u 79. godini, saopšteno je iz Ateljea 212

Rođena je 1934. u Beogradu kao kćerka trgovca i suvlasnika lista "Pravda" Petra Sokića. Još kao devojčica učestvuje u Dečjoj radio-dramskoj grupi Radio-Beograda, a godine 1958. diplomirala je glumu na Akademiji za pozorišnu umetnost u Beogradu. Kraće vreme bila je članica Savremenog pozorišta, da bi 1961. godine postala stalni član Pozorišta Atelje 212, gde je brojnim ulogama (prvenstveno savremenog i domaćeg repertoara) otkriti i potvrditi dar "rođene glumice“.

Igrala je na scenama skoro svih beogradskih pozorišta: u Narodnom pozorištu, Zvezdara teatru, Beogradskom dramskom, Gardoš teatru, KULT teatru, Otvorenom pozorištu studentski grad, Modernoj garaži, Pozorištu Slavija.

Glumila je u oko 40 filmova. Već za prvu ulogu ("Gorki deo reke", 1965, J. Živanovića) nagrađena je Srebrnom arenom na festivalu u Puli.

Najveće uspehe ostvarila je glavnim ulogama pevačice u filmu "Kad budem mrtav i beo“ (Ž. Pavlovića, 1967) i prostodušne uličarke u filmu "Žuta" (V. Tadej, 1973), za koju je u Puli nagrađena Zlatnom arenom, te sporednom ulogom majke kojoj sin gine u borbi u "Užičkoj republici“ (Ž. Mitrović, 1974), za koju je takođe nagrađena Zlatnom arenom.

Zapažene uloge ostvarila je i na televiziji, u komedijama B. Crnčevića i A. Popovića, te serijama "Ceo život za godinu dana“, "Rađanje jednog naroda“, "Zanati", "Samci".

Bavila se i pedagoškim radom, vodila je klasu glume na Akademiji umetnosti Braća Karić (1996-2000).

Knjigu "Strast za letenjem" objavila je 2010. godine.

(e-Novine)

Bajaga - Mladost (Official)

Djeciji biseri

Jutros me bolelo grlo pa sam primio injekciju. Sad me boli dupe!

****** **
Naš auto je stariji od mene. Tata i mama su prvo njega stvorili.

 ****** **
Ribe smrde od glave, a tate od nogu! 

****** **
Naš deda je otišao na onaj svet. Taj kad negde ode, ne zna da se vrati! 

****** **
Sutra se posti. Tada se jede sve ono što se drugim danima ne voli. 

****** **
Stara devizna štednja je ono što deda ima a nema! 

****** **

Medved prespava zimu jer ga baka ne budi za školu! 

****** **

Kupio sam dedi šahovsku čitanku. Da me više ne bruka u parku! 

****** **
Jedva čekam da završim fakultet pa da ništa ne radim! 

****** **
Izgleda da smo u našoj kući brat i ja opozicija. Uvek mi dobijemo batine.

 ****** **

Jedva čekam da mi deda da džeparac pa da budem svoj čovek! 

****** **

Mario M.: Sličice iz Banjaluke (5)

 Nasiha

 Park

 Prelaz

 Stepeniste

 Uokvireni panj

 Bulevar

 Crkva

 Fontana

 Mehmedov sat

Nama

Beogradski grafiti

Mnogo toga vec vidjeno, ali vrijedi jos jednom:

- Mene novac i slava ne zanimaju. Zanima me samo novac.

- Mi nismo hipici (DECA CVEĆA). Mi smo DECA kuće CVEĆA.

- Štedite suzavac - plakaćemo i bez njega.

- Ubij jednoga onda si ubica, ubij hiljadu onda si heroj, ubij milione onda si državnik.

- Pošto pametniji popušta glupaci vladaju svetom.

- Matičar je sudija koji osudjuje na doživotnu.

- Austrija, to je Nemačka van sebe.

- Golubovi, to su ptice serice.

- Ljudska pamet je ogranicena. Glupost nije.

- Grešiti je ljudski ali je osećaj božanski.

- Teorija relativiteta: jedna dlaka u supi je relativno mnogo, a na glavi relativno malo.

- Makedonci su Srbi so golema govorna mana.

- Govori srpski da te ceo svet bombarduje.

- Nema brašna, nema hleba - Glasali ste KAKO TREBA.

- Infarkt ma kakav da je, od srca je.

- Ako vam ide suviše lako pogledajte bolje, možda vam ide nizbrdo.

- Najlakši nacin da ti ime dospe u novine je da ih čitaš dok prelaziš ulicu.

- Samo jednom se ljubi - sve je ostalo praksa.

- Ne volim mitinge, tu najbolja mesta uvek zauzme policija.

- Kad pandur skoči u vodu čuje se GLUP!

- Tito vrati se, sve ti je oprošteno.

- Bolje ćutati i biti smatran glupim, nego progovoriti i otkloniti svaku sumnju..

- Očaj - to je kad odsečeš prst da ne bi išao u vojsku, a komisija te oslobodi zbog ravnih tabana.

- Ko peva zlo ne misli, a ko misli nije mu do pesme.

- Umoljavaju se Beograđani da žive kako znaju. Na groblju nema mesta.

- Dobar pasulj daleko se čuje!

- Ako mi pozajmiš sto evra biću ti dužnik celog života.

A. Ravlic: NOVINARSKA PODVALA - NOVINARIMA

Kada je Banjaluka postala sjedištem tako velike upravne oblasti kao što je Vrbaska banovina, iz razumljivih razloga postala je vrlo interesantno mjesto za redakcije brojnih listova. Zahvaljujući tome veći broj redakcija iz Beograda, Sarajeva i Zagreba imale su svoje stalne, mahom honorarne, dopisnike. Nekako istodobno pojačao se interes za banjalučku štampu, pa se tako dogodilo, da je početkom tridesetih godina Banjaluka imala dva dnevnika, od kojih je jedan bio službeni list Banske uprave. Još se mora znati da su rano ujutro Banjalučani mogli kupiti zagrebačke dnevnike, oko podneva beogradske, dok su sarajevske stizale pred večer.

Po svježini i načinu prezentiranja od banjalučkih dnevnika isticao se onaj po imenu "Nova štampa", dok je sveopštu potporu vlasti imao drugi - "Vrbaske novine". "Nova štampa" su bile uistinu čitljiv i dobar banjalučki list iz kojeg su Banjalučani mnogo toga mogli doznati, a suradnici drugih redakcija što prepisati.

To prepisivanje, odnosno objavljivanje "muke i truda" suradnika "Nove štampe" u drugim listovima, čime se objektivno slabila pozicija ovog banjalučkog lista i tako smanjivao broj čitalaca, dojadila je uredništvu i redakciji "Nove štampe". Da bi zaustavili "resavsku" prepisivačku školu skovali su originalan i lukav plan.

Kako su u "Novoj štampi" i inače izvrsno pratili sjednice Gradskog vijeća, nije im bilo teško zamišljeni lukavi plan i provesti. I prilike su im išle na ruku. Naime, u proljeće, mjeseca marta tridesetih, uveliko su pratili rasprave o eventualnom milionskom dolarskom zajmu kojim bi se Banjaluka lišila brojnih briga i u kraćem roku preobrazila u moderan grad, u kojem bi savremeni akcenti nadjačali dotadašnje orijentalne okvire.

Prateći tu problematiku iz dana u dan, na prvi dan mjeseca aprila, na uočljivom mjestu, u samom vrhu druge stranice, objavi uredništvo "Nove štampe" senzacionalnu vijest pod naslovom "BANJA LUKA JE DOBILA BESKAMATNI DOLARSKI ZAJAM!". Tu vrlo značajnu vijest je započela, kako i priliči, podsjećanjem na dosadašnje pregovore i razgovore, debate i rasprave vođene na sjednicama Gradskog vijeća odnosno na stranicama ovog lista. Podsjetili su i na nezadovoljstvo nekolicine vijećnika kojim "ovaj zajam nije izgledao baš najpovoljnije, to su oni na svoju ruku poveli pregovore sa drugom financijskom grupom". Poslije ovakvog uvoda saopštili su da je tim vijećnicima "uspjelo uvjeriti gosp. Johna Boolsa, da je Banjoj Luci apsolutno potreban jedan veći zajam kako bi se ona mogla da podigne i stavi u red drugih naprednih gradova".

I u okviru ovog teksta umetnuta je glavna stavka lukavo zamišljenog plana. Umjesto milion dolara, o čemu su raspravljali vijećnici banjalučkog Gradskog vijeća, gospodin John Bools je "ponudio dugoročni beskamatni zajam u visini od 2,000.000 dolara", a zatim još pridodali, da bi bilo sve uvjerljivije, da "G. John dolazi ovih dana u Banju Luku da o tom pitanju završi pregovore".

"Tempirana bomba" imala je strahovit odjek.

Takvoj vijesti nije mogla odoljeti niti jedna redakcija izvan Banjaluke. Telefonske veze između Banjaluke i Beograda, Sarajeva i Zagreba, bile su dugo zauzete, jer nije bila mala stvar dobiti dvomilijunski beskamatni zajam. Posebno se u "prepisivanju istakao jedan veliki zagrebački list" koji je sutradan apostrofiran u pojašnjenju prvoaprilske šale u tekstu kojem je - umjesto bilo kojeg drugog naslova, stavljen tek jedan poveći upitnik.

"Našu jučerašnju aprilsku šalu o beskamatnom dolarskom zajmu, koji bi opštini imao da dadne neki bogati izmišljeni Amerikanac u cjelosti je danas donio jedan veliki zagrebački list pod firmom: "Amerikanac - dobrotvor Banje Luke"...

Da je "tempirana bomba" koju je u svoj list postavilo uredništvo "Nove štampe" bilo upereno protiv tog zagrebačkog lista svjedoči i konstatacija iz ovog pojašnjenja: "Već od početka izlaženja 'Nove štampe' taj isti list uveliko prenosi naše vijesti, ne navodeći nikada njihova izvora. Sada je počeo prenositi i aprilske šale... "

Svoju zaključnu misao komentara pod naslovom "?", uredništvo banjalučkog dnevnika je počelo ovako: "Zgranjava nas koliko povjerenja ima redakcija toga velikog lista prema našim vijestima, pa makar se radilo i o nekoj aprilskoj šali. Da smo naše čitaoce na 1. aprila iznenadili senzacijom da je..."

Kakva lucidnost, kakva domišljatost!

O ovoj fenomenalnoj podvali novinara novinarima 'resavske škole' dugo se u Banjaluci, i ne samo u njoj, prepričavalo. I uredništvo "Nove štampe" se vraćalo ovoj "tempiranoj bombi". Tako je poslije tridesetak dana objavilo opširniji tekst pod zajedničkim naslovom "Aprilske nevolje" podsjećajući: "Ovogodišnji april započeo je u Banjoj Luci beskamatnim zajmom od 2,000.000 dolara" ističući kako su tu vijest "neki naivčine posve ozbiljno uzeli u pretres i veselili se kako će Banja Luka postati gradom a Banjalučani 'pravi' građani".

Poslije nekoliko godina pokušali su drugi obnoviti senzacionalnu vijest, ali efekt je bio minimalan u odnosu na prvu prvoaprilsku zamku novinara - novinarima.

(Iz knjige Ace Ravlića 'Banjalučke vesele zgode i anegdote')