Aleksandar Hemon: Budućnost sreće

Jučer je ovdje, u Americi, bilo Hvalodavanje (Thanksgiving). Obilježili smo praznik prigodnom trpezom, kod prijatelja koji su netom kupili spektakularan stan s pogledom kako na jezero Michigan, tako i na Muzej nauke i industrije.

Gospodin muž je naš, Bosanac, velika poguzija i harvardski diplomac - nazovimo ga K, u Franzovu čast - a gospođa mu je Ruskinja, jednako briljantna, samo mnogo ljepša. U jednom trenutku je K, ushićen raskošnim ićem i pićem, a bezbeli i prijateljskom atmosferom, spontano obznanio: "Tako sam sretan!" (I am so happy!) Poznavaoci domovinsko-dijasporičnih historijskih i mentalnih prilika složiće se da je takva spontana izjava među našim življem skoro tragično rijetka. Mi smo obično ili 'nako ili nikako.

Poslije smo, dok mi je bubrege grijala vatra iz kamina, pričali o teoriji nostalgije. U svojoj knjizi, sa prvorazrednim naslovom Budućnost nostalgije (The Future of Nostalgia), Svetlana Boym piše da postoje dvije vrste nostalgije: restorativna i reflektivna. Pa kaže Svetlana: "Restaurativna nostalgija evocira nacionalnu prošlost i budućnost; reflektivna nostalgija je više vezana za pojedinca i kulturno sjećanje... Nostalgija prvog tipa naginje prema kolektivnim slikovnim simbolima i oralnoj kulturi. Nostalgija drugog tipa je više orijentisana prema pojedinačnom narativu koji vrednuje detalje i obilježja sjećanja." Tako restorativna nostalgija zahtijeva da se izgubljeni dom ili domovina nekako obnove, bilo kolektivnom naracijom o sretnim prošlim vremenima, bilo genocidom nad onima koji su kontaminirali originalnu, izgubljenu domovinsku čistoću. Reflektivna se nostalgija, s druge strane, oslanja na izolovane trenutke u kojima je nekako - magično - koncentrisano to prošlo iskustvo, koje prolaskom vremena i izmještenja postaje vječno nedostupno. Na primjer: u Nabokovljevoj priči Lik, nostalgija glavnog lika (po imenu Lik) se svodi "na maglovita sjećanja na djetinjstvo, kao što su smolasti miris prvog proljetnog dana na selu, ili posebni oblik snježne pahulje na vuni njegove kapuljače."

U to je gospođa K. predložila da ima i treća vrsta nostalgije: generativna, tj. ona koja je orijentisana na gorespomenutu budućnost i koja zahtijeva da se spazi trenutak, prije nego što postane prošlost, koji će u budućnosti imati nostalgičnu vrijednost — da se, drugim riječima, likovske (iliti lične) pahulje uhvate prije nego što padnu na zemlji i razbiju se u paramparčad da ih Bog više ne sastavi. Generativni nostalgičar tako sortira trenutke dok se kreće kroz maglovitu sadašnjost, razlaže ih na one koje se momentalno potroše i na one koje se meću u sjetnu kasicu za buduće trošenje. Trenutak u kojem je gosn K. obznanio svoju sreću momentalno sam prepoznao kao nešto čega ću se dugo i rado sjećati - sam je po sebi bio pahulja.

Hvalodavanje 2014. je vrijeme kada je Amerika, čini mi se, pala na jednu od svojih nižih grana, barem otkako ovdje živim. U Fergusonu, predgrađu St. Louisa, kao i diljem Amerike, ove su sedmice održavane demonstracije povodom odluke velike porote (grand jury) da se ne pokrene sudski postupak protiv policajca Darrena Wilsona koji je onomad u Fergusonu hladnokrvno i nemilosrdno ubio nenaoružanog osamneastogodišnjaka Michaela Browna. Policajac je bijel,

Mike Brown je bio crn, pa je presuda de fakto ovjerila dozvolu policiji da strovaljuje rasno sumnjive pojedince. Policija, kako u Fergusonu, a bogami i šire, tako ne mora uopšte da se sikira zbog vlastitog struturalnog i sistemskog rasizma. Pokazalo se, još jednom, da policija, kao i mnoge insitucije američke vlasti, zapravo služe kao odbrana i zaštita privilegovane bijele Amerike koja se sve više i više boji da će mase, tamnopute, raznobojne i višejezične, uskoro zalupati na njihova vrata i prozore s pogledom na sebi slične. Meni se čini da je ono što se dešava u Ferfusonu i oko njega zapravo nepovratna eskalacija sukoba koji se može samo zaoštriti, kako zbog suicidalne kapitalističke pohlepe, tako i zbog klimatskih promjena koje će mnogo više koštati tamnopute, raznobojne i višejezične nego one u utvrdama privilegije. Drugim riječima, budimo bez brige, dobro biti neće. Postavlja se otud pitanje: kakva je budućnost sreće?

Pitanje je, naravno, besmisleno - ili, zapravo, ne više smisleno nego i u bilo koji drugi vakat. Odsustvo kapaciteta da se osjeti sreća je simptom traume, ali nikad nije bilo da niko nije bio u stanju da iskusi trenutak sreće. Mnogobrojna istraživanja i anegdotalni dokazi ukazuju na to da su se nakon traumatičnog perioda (gubitak voljene osobe, ili tjelesno oštećenje) pojedinici u stanju prilagoditi na nove uslove i ponovo krenuti, ako ništa drugo, u potragu za pahuljama. Gospodin K. se, recimo, napatio na bosanski način kao i mnogi naš svijet: rat, gubitak oca, izbjeglištvo, izmještenost, prilagođavanje itd, ali je i dalje u stanju da prepozna trenutak sreće. I ta sreća je zarazna: sad mu vidim lice kako blista, pa mi je lijepo.

Ima Zen-budistička priča o monahu kojeg je dok je išao preko polja zaganjao lično tigar. Monah je bježao glavom bez obzira dok nije stigao do provalije, gdje se uhvatio za lijanu i skočio preko ivice. Nad glavom mu riče tigar, pod nogama mu je bezdan, a onda i dva miša po belaju počnu da grickaju lijanu. U tom trenutku, monah spazi jagodu koja je tu rasla. Ubere je i pojede: Kako je slatka bila!

Koliko ja razumijem Zen budizam, poanta priče nije da je jagoda slađa zbog bezizlazne situacije nego da je jagoda uvijek jednako slatka, bez obzira na situaciju, i da se to nikad čak ni u očaju - naročito ne u očaju - ne smije zaboraviti.

Ovo pišem dan poslije gorespomenutog Hvalodavanja, na tzv. Crni petak, kada se diljem neslobodarske Amerika održavaju rasprodaje koje mnogobrojne, obično razumne, građane dovode do ivice potrošačkog ludila - neki čekaju još od ponoći da budu prvi u redu kad se robna kuća otvori i tako se s popustom od 40%. domognu pegle ili puške bez kojih je život besmislen. U kafani u kojoj ovo pišem zalazi svijet koji ne haje za rasprodaje, da li zato što su to već obavili, da li zato što im ništa, osim kafe, ne fali. Uđe maloprije čovjek sa ćerkicom. On nosi crvenu kapu sa amblemom Liverpoola, ona crveni kaputić i ručnu torbicu u obliku zeca. Dok on stoji u redu, ona odluči da se popne na barsku stolicu. Pažljivo i polako se vere, dok se stolica malo tetura. Ja sam spreman da skočim ako treba, da je uhvatim prije nego što padne. Ali njen tata je drži na oku i ona nastavlja da se penje. Na kraju se popne i sjedi u svom crvenom kaputiću kao na tronu, ponosna i zadovoljna postignutim. Napolju paducka snijeg, spuštaju se pahulje, polako, kao niz lijane.

(radiosarajevo.ba)