Pages

Tuesday, March 31, 2015

Irfan Horozović: LOJZO


-Na velikome putu sasipanja zvijezda u mrave,
kome li je odgodio kraj, kome podario spas?-
Alojz Ćurić (1933-2007), Prkosni mihrab

(31.3.2007-31.3.2015.)

Postoje ljudi čiji duh prepoznatljivo oblikuje vrijeme i mjesto u kojem jesu. Slikar i čovjek Alojz Ćurić - Lojzo - zacijelo je bio takav duh.
Na kraju ostaje slikar. Slikar i njegove slike. Pjesnik i njegove pjesme. Čovjek i njegove priče u susretima, igre duha.
Pamtit će to svi koji su ga poznavali, prijateljevali s njim i koji će, prisjećajući se starih, nove razgovore s njim moći voditi samo u mislima.
Likovno putovanje i istraživanje Alojza Ćurića obilježeno je permanentnim preispitivanjem (što bi možda najvidljivije bilo uvidom u njegove crteže, skice, ilustracije - jedinstveni dnevnik!), gdje su možda najupečatljivija dva međaša: ciklus uljanih slika iz rane faze pod nazivom Mlinovi i niz akvarela, u zrelom dobu, slikanih vodom i bojom Vrbasa. Lojzo se (ime koje je sinonim za njegovo ime i prezime, život i - duh) bavio i keramikom. Slikao je i crtao na činijama, vrčevima i vazama. Oblikovao ih.
Svijet njegove slikarske mladosti (i dugo još potom) obilježava grupa “Četvorica” koja se impresivno upisala u jedno vrijeme bosanskohercegovačkog slikarstva, posebno onog bliskom banjalučkom krugu. Dušan Simić, Bekir Misirlić, Enver Štaljo i Alojz Ćurić. Ižđikljali su sa svojim novim likovnim viđenjima, udišući slobodu istraživanja kistom i duhom. Odviše neobuzdano, čak opasno, kako se činilo nekim programiranim i teledirigiranim opservatorima iz onog doba što je gotovo dovelo do represije. Četiri slikara, četiri prijatelja, bili su istodobno I likovni pedagozi. I ta njihova pedagogija bila je jednako začudna za vrijeme i mjesto u kojem su živjeli - kao i njihovo slikarstvo.
Kao Učitelj, Lojzo je zapravo bio predvodnik u uvijek novom otkrivanju svijeta, njegovih čuda i zamki. Bilo je u tom otkrivanju nečeg renesansnog, panteističkog, ludističkog... Tako se otkrivao elementarni labirint života sa svim svojim tajanstvima i jednostavnostima. Lojzo, kao slikar i učitelj slikarstva najmlađih slikara, igrač i učitelj igre - bio je doista majstor ijedne i druge igre.
Filozofija dječijeg crteža bila je i filozofija života.
O tome bi mogli da govore i zidovi stare škole “Zmaj Jova Jovanović”, u kojoj je predavao sav svoj vijek, oslikani rukama učenika (srušena nakon Zemljotresa 1969), o tome svjedoče potezi brojnih učenika čija su viđenja i razmišljanja ucrtana u papir. Nagradama i uspjesima svojih učenika na međunarodnim izložbama, kojih je bilo doista mnogo, radovao se kao dječak - dječak-slikar!
I njegovo pjesništvo, prozodijski vrlo samosvojno i prepoznatljivo, neka je vrsta skrivene riznice, dostupne dosad samo malobrojnim prijateljima i poznanicima. Objavljivao je, u periodici, rijetko i sporadično, upravo suprotno onome kako je pisao i/ili zapisivao bujice svojih dojmova, komentara ili slika (doista, ponekad se služio riječima kako bi nešto nacrtao, skicirao ili dotaknuo dušu slike-misli). A
jezik u tom pjesništvu (koje je istovremeno I putopis i ogled) nešto je doista posebno. Lojzo je izgradio vlastiti idiom, prepun začudnih i inspirativnih neologizama koji se ponekad doimaju fantazmagorično u njegovom apartnom sintaktičnom labirintu.
Ono po čemu će posebno biti zapamćen od ljudi s kojima se sretao je njegovo mišljenje Bosne, misaone kuće u Svijetu, u čijim je zakutcima, podrumima i tavanima moguće pronaći odgovore na sva pitanja koja nam postavlja naš svakodnevni život, čak i u danima nedavnog martirija (usud ga nije zaobišao, naravno, i stoički je ponio svoj dio bremena). Sva duhovna lica Bosne bila su mu bliska, sve što je ugrađeno u stoljetno iskustvo života na ovom tlu - ono što je apokaliptički bilo napadnuto. I pred čim nije pokleknuo.
Dok ponovno čitam njegove najnovije tekstove (u kojima je to više nego vidljivo): Prkosni mihrab, Sarajevski vjetrovi, Cvatešna..., prisjećam se i nekih od ranijih, izuzetno inspirativnih (Ciklame za Dioklecijana, Pijan u Počitelju, Kapričosi). I vjerujem da će jednog dana, ne tako dalekog, bar dio te ostavštine biti dostupan u Knjizi. Kao I njegove slike, akvareli i crteži...
****
Tako sam pisao u proljeće 2007.
Sad možemo listati Mačka i pticu tj. Bregavu, prazapis o strašnom sudu i crteže jedne antologije sevdalinke. Osebujan uvod za čitanje Lojze.
Irfan Horozović
(Iz posthumno objavljene knjige Alojza Ćurića ‘Mačak I ptica’ – Bregava,
Ne pjevaj kroz Banju Luku - Zabranjeni izvori - Usta zašivena, 2009.)

Sunday, March 29, 2015

Proljece!

Ako ni kod vas proljece jos nije stiglo uzivajte bar u slikama.








Saturday, March 28, 2015

Uvezeni iz Vojvodine!

Svađaju se Lala i Sosa."Ti bi, kanda, vol'o da sam se ja udala za nekog drugog, a?"
"Ta, ja nikome ne želim zlo."
-------------------------------------------

Sedi Lala na sokaku usred leta, na 40º, u krznenom prsluku i preznojava se.
Prolazi komšija pored njega i pita ga:
"Je'l, Lalo, što sediš na ovoj vrućini u prsluku? 
Zar ne vidiš da si se sav preznojio?"
A Lala će njemu:
"Ta nije meni toplo od prsluka nego od sunca, dete mu materino."
------------------------------------------

Žali se Lala drugu:
"Ona moja je drolja!"
"Zašto?" - pita drug.
"Zamisli, vraćam se s puta i šaljem joj telegram da ću doći, a ona kod kuće sa švalerom!"
Posle kraćeg ćutanja, opet će Lala zamišljeno:
"A možda i nije drolja, možda nije dobila telegram."
------------------------------------------

Vrati se Lala iznenada kući i zatekne Sosu u krevetu s nekim muškarcem.
Kad vide Lalu, švaler zgrabi odeću i pobegne glavom bez obzira. Lala će na to uvređeno:
"Au, Soso, kakav nekulturan tip! Ni meni zdravo, ni tebi fala."
------------------------------------------

Prve nedelje posle smrti njegove Sose bio je lep dan, pa Lala odluči da ode na groblje.
Idući prema njezinu grobu, začuje glasne žalopojke:
"Joj Soso moja, što si me ostavila. Kako ću ja sad bez tebe!?"
Kada se Lala približio ugleda da to komšija Steva plače na grobu njegove Sose.
Bi mu ga žao pa mu priđe i stavi mu ruku na rame govoreći:
"Ta nemoj plakati, komšija Stevo... Oženiću se ja opet!"
------------------------------------------

Friday, March 27, 2015

MUDROST ZRELIH GODINA


* Mudrost dolazi s godinama. Međutim, ponekad godine dođu same.

* U mojim godinama više mi ne smeta ako mi misli nekuda odlutaju, jedino se bojim da se ne vrate.

* Ako ti se ustajanje iz kreveta čini kao dizanje utega, znači da si došao
u zrelo doba.

 * Sagneš se da zavežeš cipelu, a onda se upitaš - što bih još mogao uraditi kad sam već dolje?

 * Srednje godine su životno razdoblje kad kupite prozirnu spavaćicu, a onda  vam padne na um da više ne poznajete nikoga tko bi kroz nju nešto vidio.

* Ne jedite zdravu hranu - u vašim godinama organizmu su potrebni svi
dostupni konzervansi.

 * U visokim godinama materija odnosi pobjedu nad duhom, duh bi još htio, ali višak kilograma ne da.

 * Mladost gleda u budućnost, starost gleda u prošlost, srednje doba gleda u ogledalo i ne vjeruje svojim očima.

* Suština života je u sedmom padežu - mladi pitaju s kim, a stari s čim.

Thursday, March 26, 2015

Vladislav Petković Dis: Možda spava




Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja,

Pesmu jednu u snu što sam svu noć slušao;
Da je čujem uzalud sam danas kušao;
Kao da je pesma bila sreća moja sva.
Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja.

U snu svome nisam znao za buđenja moć;
I da zemlji treba sunca, jutra i zore;
Da u danu gube zvezde bele odore;
Bledi mesec da se kreće u umrlu noć.
U snu svome nisam znao za buđenja moć.

Ja sad jedva mogu znati da imadoh san,
I u njemu oči neke,  nebo nečije,
Neko lice, ne znam kakvo, možda dečije,
Staru pesmu, stare svezde, neki stari dan.
Ja sad jedva mogu znati da imadoh san.

Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih:
Kao da je san mi ceo bio od pene,
Il’ te oči da su moja duša van mene,
Ni arije, ni sveg drugog, sto ja noćas snih;
Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih.

Ali slutim, a slutiti još jedino znam.
Ja sad slutim za te oči, da su baš one
Što me čudno po životu vode i gone;
U snu dođu, da me vide šta li radim sam...
Ali slutim, a slutiti još jedino znam:

Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad
I te oči, i tu ljubav, i taj put sreće;
Njene oči, njeno lice, njeno proleće
U snu vidim, ali ne znam, što ne vidim sad.
Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad:

Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet,
I njen pogled što me gleda kao iz cveća,
Što me gleda, što mi kaže da me oseća,
Što mi brižno pruža odmor i nežnosti svet,
Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet.

Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas;
Ne znam mesto na kom živi ili počiva;
Ne znam zašto nju i san i java pokriva;
Mozda spava, i grob tužno neguje joj stas.
Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas.

Možda spava sa očima izvan svakog zla,
Izvan stvari, iluzija, izvan života,
I s njom spava, neviđena, njena lepota;
Možda živi i doći će posle ovog sna.
Možda spava sa očima izvan svakog zla.

Tuesday, March 24, 2015

Dragoljub Zarković: Vučić na suvom – Godišnjica pobede kao uvod u godine poraza

Hajde da cujemo, sta cujemo - procitamo, crno na bijelo, i onu drugu Srbiju, koja uvijek nastoji da bude prva Srbija. Ona koja iz pozadine vlada. To je, da se podsjetimo ona Srbija koja svojim "belim listicima" srusila jednu vlast i dovela drugu, da vidi kako to ta druga radi. 
A sada: kuku - lele!
Ne valja - menjaj!
Da budem iskren, predaleko sam da bih imao svoj sud. A i sta bi vrijedilo?!

****************************


Kad najmoćniji čovek u državi pretpostavi princip lojalnosti principu 
odgovornosti onda tu nešto nije u redu. Tako je Aleksandar Vučić, alfa i omega svake delte u Srbiji, amnestirao unapred od odgovornosti ministra odbrane i ministra zdravlja od tragičnih posledica pada vojnog helikoptera sa četiri člana posade, dva medicinska radnika i nesrećne petodnevne bebe kojoj je trebalo spasiti život.
Nema više te komisije koja će razmatrati njihovu ulogu u toj ljudskoj drami, jer je premijer rekao da ga, istina, o tome niko ništa nije pitao, ali da bi i on poslao helikopter da ga je neko nešto pitao. Amin, carska se ne poriče, posebno u noći kad čitava brigada ide da lepi plakate kojima se slavi godišnjica biblijskog pretvaranja vode u vino – postojanje PV umesto PPV-a.
Pobedio je ubedljivo na izborima od pre godinu dana. A sudeći po anketama, podrška Vučiću i dalje raste, samo što on, čini mi se, bolje od anketara zna da je to zenit njegove popularnosti i počinje da gubi nerve što se političarima događa kad u trkama dužim od sto metara počnu da gube dah.
To je loše za Srbiju: apsurd je očigledan, čovek s toliko moći postaje nesposoban da se racionalno ponaša. Njegovo veličanje pilotsko-ministarskog podviga zato što su spasavali bebu, bez imena u trenutku drame, bez obzira na to što je, po njemu, bila nevećinske veroispovesti, nije toliko izraz hladnog beščašća (sudeći po imenu i prezimenu glavnog pilota, i ovaj je pripadao toj feli, kao i lekar iz Novog Pazara), već očajnički pokušaj da od greške u proceduri, ili, pak, od banalnog kvara na dotrajaloj mašini, napravi podvižništvo.
Ništa neljudskije nije se dogodilo tokom Vučićeve karijere. Dete od pet dana je dete, kao što je i onaj mali koga je Vučić prtio kroz smetove Feketića bio Albanac, a ministri su odrasli ljudi, bez obzira na ispovest, i odgovaraju javnosti Srbije koja bi nakon istrage trebalo da dozna ponešto o njihovoj objektivnoj ulozi u ovom događaju.
Potreba da budu amnestirani pre roka nije potreba nikog drugog do samog Vučića i to pokazuje stepen njegove zastrašenosti od dana koji dolaze. Nije, premijeru, pad rejtinga najgora stvar koja se nekom može dogoditi. Događa se to i silnijima. Uostalom, neka pita Tonija Blera. Ja verujem da njegove bojazni počivaju na časnijim motivima: ako on izgubi, pašće s njim cela garnitura dosta smešnih likova koje je on instalirao, ali nisam mu ja kriv što su to njegovi pajtosi koji s njim tobože dele žar političke borbe, a gledaju da na toj vatri zarade nešto. Što brže i što više.
Nesumnjivo je da Aleksandar Vučić ima kapacitet da dobije i naredne izbore. Kad god da budu organizovani. Ali ima i kapacitet da uništi redovne procedure. Premijer koji se sam nudi ispitivanju poligrafa liči na sitnog kriminalca koji veruje da može da vlada otkucajima srca, znojenju i promenama krvnog pritiska. On iskreno veruje da se ceo svet, a ne samo opozicija, zaverilo protiv njega.
U narednoj fazi nudiće nam i DNK analizu. Samo da ne počne da dokazuje da mu je raspored hromozoma – radikalan.
(Vreme)

Monday, March 23, 2015

MM.: Slicice iz Banjaluke


 Akademija pedagoska, pardon, nauka
 Antifasisti pod suncem
 Bojica han
 Dom JNA, davno
 Dom JNA, jos davnije
  Duciceva ulica
Na tabli grb
 Posta 3
 U parku balon
Zupna crkva

Sunday, March 22, 2015

Dragan Banjac: Mačak i goveđa glava


Prvih dana marta srpska i okolna javnost dobro se zabavljala nad izjavom srpskog predsjednika Tomislava Nikolića jer je, kako narod voli da kaže, lupio a potom ,,oborio“ sajt na kome je objavljen njegov najnoviji biser. Predsjednik Srbije reče kako nije u stanju da ostavi komentar na društvenim mrežama jer ne može da ih dobije telefonom… ,,Znate, društvene mreže služe za kritiku. Ja još nisam video društvene mreže, izuzev organizovanih, koje bi hvalile. Čak i ove koje kritikuju su organizovane. Pošto ponekad sedim sa prijateljima i kažem: Hajde da damo negde neki komentar, i uopšte ne možemo da dobijemo telefonski kontakt kada se kaže šta želiš da kažeš“, izjavio je gostujući (3. marta) u emisiji ,,Upitnik“ na RTS.
Nije mu prvi put. Polažući vijenac na Spomenik neznanom junaku 9. maja 2013. master Toma je u knjizi utisaka odao počast onima koji su ,,savladali beskrupuloznu vojsku Hitlerove Nemačke“, iako je spomenik, djelo Ivana Meštrovića, postavljen 1938. godine. ,,Ako ste vi mogli da savladate… možemo i mi da obezbedimo bolji život onima za čiju slobodu ste dali život“. ,,Vukovar je bio srpski grad i zato se u njega Hrvati nemaju zašto vraćati“ (Frankfurter Allgemeine Zeitung, 2012), ,,U Srebrenici se nije desio genocid… Nijedan Srbin ne priznaje genocid u Srebrenici, pa ni ja. (Corriere della Sera, 2012), ,,Hrvati znaju da je zločin počinjen u ‘Oluji’ strašan, da će ih gristi dok su živi, ali slave što niko nije kažnjen za to. To je narod na pogrešnom putu, narod koji bi sada možda streljao svoje pojedince koji mu kažu - stanite, ljudi, pa to je bio zločin“. (Kurir, 2012),
,,Haški procesi vode se u ime najviših humanitarnih vrednosti, a danas su one izražene u takozvanim ljudskim pravima“. (Govor u GS UN 2013), ,,Tada sam rekao da kao četnički vojvoda moram uvek ostati četnik i da ću, ako me neko nekad ponovo pozove, ponovo braniti Srbiju“. (Jutarnji list, 2012)…
Slaviša Lekić, nesumnjivo najbolji srpski novinar nakon odlaska sa scene velikana - Juga Grizelja, Aleksandra Nenadovića, Jurija Gustinčiča, Miroslava Radojčića, Dragana Markovića… dugo sakuplja građu o liku iz Bajčetine. Godinu dana pošto je Tomislav uzjahao na prijesto(l) objavio je knjigu ,,Zamlaćivanje – politička ‘autobiografija’ Tomislava Nikolića“ koja je najbolji svjedok vrtoglavih zaokreta četničkog vojvode. ,,Nisam završio fakultet jer nije valjao Zakon o univerzitetu“, „Život je kratak, a ja to znam najbolje, radio sam na groblju“, „Svake noći sanjam Veliku Srbiju“. Lekić mu od početka mandata na Tviteru broji dane. Na dan promocije knjige zapisao je: ,,Osvanuo je 365. dan a još se pitam: kako je Srbija izabrala ovakvu zamlatu!“
Ispraćajući svog voljenog i poštovanog Vojislava Šešelja u Hag 23. februara 2003. Tomislav je u svojstvu zamjenika šefa radikala rekao: ,,Ako neko od vas u idućih mesec ili dva vidi negde Zorana Đinđića – recite mu da je i Tito pred smrt imao problema sa nogom“. (Đinđić je ubijen 12. marta iste godine). ,,To što radi Ronaldinjo, to je neponovljivo. Kao da gledam sebe kad sam se kao dečak igrao na livadi“, ,,Engleski govorim, ali nerado. Ne mogu da govorim engleskim kad ne mogu da sastavim misao“, ,,U SRS ću ostati do kraja bavljenja politikom“…
Taman kad sam pomislio da ovdašnjem predsjedniku zakačim onu narodnu – za mačka je velika goveđa glava, sjecnu me biser ,,halo fejsbuče“ i, još više, vijest od petka – Nikolić protektor EANU. Nije SANU, nego domaći prevod Evropske akademije nauka i umjetnosti (Academia Scientiarum et Artium Europaea - Salcburg) koja kani da Nikolića primi u krug protektora. Ugledna naučna ustanova osnovana je prije nekoliko vjekova, pardon 1990. godine, od strane bečkog nadbiskupa krdinala Franca Keniga, politikologa Nikolausa Lobkovica i hurirga Feliksa Ungera, a prije Nikolića u društvo protektora uknjiženi su austrijski i makedonski predsjednici Hajnc Fišer i Đorđe Ivanov, Karlos Papuljas, Ivo Josipović... Povodom dodjele jedne nagrade Franji Tuđmanu u Rimu napisano je da je istu prije njega dobio i Vili Brant. Sve se, poprilično, izmiješalo. Ipak, naš kolo vodi, lupa li ga lupa. I niko da mu, onako crnogorski, kaže ,,Miči se, čoče!“ Znam i zašto: liči na ovdašnju većinu.


(Dragan BANJAC je dopisnik Pobjede iz Beograda)

Saturday, March 21, 2015

21. mart - Dan down syndrom-a


Autizam ili down syndrome je najrasireniji oblik poremecaja hromozoma. To je geneticka bolest izazvana prisustvom trece kopije hromozoma 21. Uzrokuje usporen fizicki razvoj, karaktristican izraz lica i umjeren do znatno usporen  psihicki razvoj. Prosjecni IQ mladih sa ovim sindromom je 50, sto je ekvivalentno mentalnom uzrastu od 8-9 godina. Ali IQ znatno varira od slucaja do slucaja. Jedna od hiljadu rodjenih beba u svijetu se radja sa nekim od oblika ovog sindroma.


Nekada su djeca rodjena sa ovim sindromom bila prepustena samo roditeljima i porodici. Na srecu, jedan od dostignuca svijeta koji se svakim danom razvija je i organizovana briga i pomoc djeci i odraslima sa autizmom.

Medjunarodna organizacija down sydroma, Down Syndrom International, je proglasila 21. mart danom tog syndroma. 21 po hromozomu 21 i treci mjesec po trecoj kopiji tog hromozoma. Danasnji dan je posvecen onima koji boluju od ovog sindroma, njihovim roditeljima i porodicama, svim onima koji su svoj zivot posvetili pomoci onima koji imaju bilo koji oblik ovog sindroma.


Potaknuta velikom zeljom da pomaze djeci sa ovim sindromom nasa kcerka Bojana je zavrsila visu skolu za njegovatelje. Uz nju smo i mi ucili detalje koje do tada nismo znali i na neki nacin se, uz nju, priblizili onima koji zive sa ovim sindromom, porodicama i ustanovama. Kada se zaposlila nasa se Bojana vracala kuci sa dogadjajima i pricama dozivljenim tog dana. Entuzijazam i ljubav koji je ona pokazivala bili su ogromni. Znali smo imena njenih ucenika, njihove osobine, znali sta rade i ko su roditelji. Radovali se, zajedno s njom, svakom malom napretku njenih ucenika. Pricala nam je i o razlicitom pristupu u razlicitim skolama u kojima je radila. Bila je protiv bilo kakve upotrebe prisile ili sile koju je iskusila u nekim od tih skola. Napustala skole gdje se ta sila, u nekim situacijama, primjenjivala. Patila zajedno sa tom djecom. Dolazila uplakana. Postala depresivna. Bila suvise emotivna. Pocelo je sve to da utice i na njeno zdravlje. Pokusavala je da nesto promijeni u pristupu, bila neshvacena i na kraju - izgorila. Kad su je uslovili da djecaka sa tezim oblikom autizma, u trenutku kada se on moze tesko kontrolisati, veze i zatvori u posebnu prostoriju - rekla je sta misli i napustila posao. Napustila ga je kad je shvatila da njen blazi i humaniji pristup nema podrsku. Nakon sedam godina u toj oblasti  shvatila je da je suvise emotivna i da njeno zdravlje slabi. Da bi ga sacuvala odlucila je da promijeni struku. Upisala drugi fakultet, zavrsila ga i danas radi u kancelariji. Ali mislim da ona i dalje duboko u sebi voli posao koji je nekada radila. Jer, cini mi se, ko se jednom posveti djeci sa down syndromom on tesko izlazi iz toga.
Evo, napisao sam ovih nekoliko rijeci da nas sviju podsjetim na danasnji dan, na ovu divnu djecu kojima je priroda usporila razvoj, ali im je dala neke druge predivne osobine -  zahvalnost, ljubav, upornost, uzivanje u malim stvarima...


Thursday, March 19, 2015

IZ SJEĆANJA MAJE DIZDARA


Zbog svojih stihova jedrih od snage, zrelih od misli, pjevnih od muzike, svježih od jezika, Makovo djelo nije više njegovo nego naše, a on - umrije a mrtav nije. Postao je jedna od nezaboravnih vrijednosti ove zemlje – nako smrti Maka Dizdara zapisao je Meša Selimović.
Makov najmlađi sin Majo u svojim sjećanjima izvukao je iz sjene neke detalje vezane za život velikog pjesnika I njegovu porodicu.
Vjenčanje
Iskoristivši ratnu pometnju, mladi ljubavnici su odlučili da ona bude 'ukradena’, kako se to nekada radilo kada bi roditelji bili protiv braka. Vjenčao ih je kadija. Jedan kum bio je Adil-beg Zulfikarpašić, Makov i Senin prijatelj, a drugog su, u žurbi, pokupili na ulici, pa je ostalo nezabilježeno o kome se radi. A kako je tada bio običaj da kadija pita mladu koliko novca traži ukoliko je ‘ćo'jek pušća’, to jest ako se rastave, mama je pitala koliki je najmanji ‘mehr’ (vjenčani dar). Kadija je rekao da je najmanji ‘mehr’ pet dinara (koliko je tada koštalo nekoliko jaja) i moja je majka tako odredila vlastitu ‘otpusnu vrijednost’, duboko ubijeđena da se Mak i ona neće nikada rastati. Bila je potpuno u pravu...
Nakon vjenčanja, zaljubljeni mladenci unajmili su sobu kod neke Mađarice, opet u Ferhadiji. Tu je mama počela učiti i mađarsku kuhinju; već je znala skuhati sva bosanska jela, a kasnije je savladala i dalmatinsku kuhinju.
U ratu, 1942. godine, rodio se moj najstariji brat Faruk, koji je u kućnim i prijateljskim krugovima uvijek bio Murkel. Tajna ovoga imena leži u knjizi nekog njemačkog pisca, kojeg je mama čitala tokom trudnoće. U tim ratnim danima živjeli su sasvim oskudno od tatine činovničke poštanske plaće, a u knjizi koju je mama čitala dešavala se slična situacija: mladi bračni par dobiva sina i daje mu ime Murkel. Ganuta sudbinom likova iz knjige, ona je tada rekla: Ako bude sin, dobit ćemo i mi našeg Murkela. Tako je i bilo, ali samo u krugu porodice i prijatelja. Jer, mamino ime za prvog sina nije prošlo kod kadije, kod kojeg se tada registriralo rođenje, pa je Murkel zvanično u knjige upisan kao Faruk.
I moj drugi brat Enver rođen je u u ratu, tačnije 1944. godine. Rađati djecu usred ratne neizvjesnosti prilična je hrabrost, ali takav čin govori o entuzijazmu mladog bračnog para, koji je usprkos svemu vjerovao u budućnost. Moguće je da rođenje drugog sina bračnog para Dizdar kazuje još nešto o mojoj majci. Možda je pristanak na rođenje drugog djeteta na izvjestan način kapitulacija njenog krajiškog buntovničkog duha. Jer, mama se po rođenju Murkela pokazuje kao revolucionarni anarhista, i odjednom otkriva svoju pravu prirodu, skrivenu ispod naoko mirnog i nasmijanog lica. Puca od bijesa zbog Makove indolencije i straha, nezadovoljna je što se njen muž ne uključuje u rat, javno mu u lice kaže da je kukavica, nemajući pojma ko je i šta je čovjek s kojim dijeli sudbinu, brak i djecu... Držeći jednogodišnju bebu Murkela u rukama, mama 1942. godine zahtijeva da ide u partizane, traži da bude mitraljezac, ali je na adresi na koju se
javlja sa osmijehom odbijaju... Šokirana je kad kasnije čuje koliko je puta spavala na bombama koje je Mak skrivao pod njihovim bračnim krevetom...
Majo Dizdar

Wednesday, March 18, 2015

KAKO KOMENTARIŠETE IDEJU DA GORAN BREGOVIĆ POSTANE AKADEMIK


Matija Bećković, književnik i akademik
Gorana Bregovića odavno tretiram kao člana SANU, iako to formalno nije. Ne da je najzad došlo vreme za to, već je i prošlo.

Ivan Jevtić, kompozitor i akademik
Pre svega, u odeljenju kojem bi pripao Goran Bregović su slikari, kompozitori i arhitekte, vrhunski stručnjaci visokog obrazovanja. Ne može akademik da bude neko ko ne ume da piše note. Potrebno je da se prekine naša praksa da se ljudi bave tuđim poslovima. Instrumentalisti, izvođaču, estradnom umetniku nije mesto u SANU. Bregoviću svaka čast za sve što je postigao i stvorio...

Igor Brakus, novinar
Brega akademik? A ja? Zašto mene niko nije predložio? Zaslužio sam da postanem akademik taman koliko i Goran Bregović. Skandal!

Petar Popović, rok kritičar
Nove članove predlaže muzičko odeljenje SANU, ta inicijativa ne može da dođe od građana tako da ni ja ne mogu biti kompetentan. Kad razmislim, Srbija za čoveka koji je promenio njen zvuk u svetu, koji ima dva počasna doktorata, a počasni je građanin šest gradova sveta - ništa nije učinila. Doduše, nije ga ni kaznila jer neki mu i zameraju te promene koje je izvršio. Ali kad pogledate, i ratne zločince rehabilituju... Jednostavno, postoje ljudi koji su pozvani da o tome odlučuju.

Ivana Stefanović, kompozitorica
Predizborne spekulacije u vezi sa SANU su neprijatna stvar i ja ne bih učestvovala u tom izvikivanju imena. Zna se procedura. Samo u slučaju da se pojavi ime Gorana Bregovića kao kandidata, to bi se moglo komentarisati, ali bio bi to priličan presedan jer se tako nešto do sada nije događalo. Granice su vrlo restriktivne ni najveći izvođači nisi članovi Akademije, već samo kompozitori umetničke muzike. Tako nešto može da se dogodi samo ako SANU menja svoje procedure za izbor članova koje sama predlaže. Sve je to odgovornost same Akademije, niko drugi u tome ne učestvuje i ne treba da učestvuje.


(Danas)

Tuesday, March 17, 2015

Živeti zajedno: "Apostoli dobra" | 23.02.2015.

U ova dva nastavka serijala "Ziveti zajedno",koju sam dobio Jadranke i Drage Kopanje(preko njihovog sina Slavena), mozete vidjeti istinske heroje iz rata u BiH,koji su, ne jednom, izlazuci zivotnoj opasnosti pomagali ljudima druge nacionalnosti. Znam,mnogi od nas ne zele da se potsjecamo na taj nas grozni rat,ali ovo treba vidjeti i cuti.
Pozdrav Angel
***************

Monday, March 16, 2015

Marijan Oršolić: Manjine u BiH: u sjeni konstitutivnih naroda

Dervo Sejdić – za BiH bez diskriminacije

Malo koja zemlja u svijetu ima tako čudnu i paradoksalnu etničku strukturu kao Bosna i Hercegovina. Najveći paradoks te strukture očituje se u tome što pripadnici različitih vrsta manjina u BiH skoro pa predstavljaju većinu stanovništva u ovoj zemlji. Kako je takvo nešto moguće? Pođimo redom.
Jedan tip manjina su pripadnici konstitutivnih naroda koji u određenim područjima BiH čine manjinu. Na razini države Hrvati su praktično u manjinskom položaju u odnosu na preostala dva konstitutivna naroda. No, Bošnjaci – premda većina na razini države – žive u manjinski podređenom položaju na velikom prostoru i u mnogim mjestima. A Srbi, koji unutar BiH imaju čak i svoj zaseban entitet, apsolutna su manjina u 4 od 5 najvećih gradova u BiH. Na razini entiteta, Bošnjaci i Hrvati su podređena manjina u Republici Srpskoj, a Srbi imaju isti status u Federaciji BiH. Na razini kantona unutar Federacije BiH, Bošnjaci i Hrvati se smjenjuju u ulogama većine i manjine. Situacija je još kompleksnija ako se u obzir uzmu i odnosi u općinama i gradovima.
Pripadnici konstitutivnih naroda, koji su se našli u poziciji manjine, praktično žive kao taoci političkih elita (ne samo elita drugih konstitutivnih naroda, nego i elite vlastitog naroda) proisteklih iz rata i njihovih nastojanja da dovrše u ratu započete projekte – stvaranje etnokonfesionalno homogenih sredina – opstruirajući povratak izbjeglica, i na razne načine diskriminirajući manjinske narode. Tako se stvorila atmosfera u kojoj „većinci“ gledaju vlastito uživanje većih prava i prilika kao nešto bogomdano, dok „manjinci“ šute, trpe ili povlađuju „većincima“, smatrajući to jedinim preostalim oblikom socijalizacije. No i pokraj sve masovnosti i brutalnosti najrazličitijih vrsta etničkih čišćenja u ratu (protjerivanje, ubijanje, humana preseljenja) i poraću (diskriminacija kroz zapošljavanje, obrazovni sustav, napadi na vjerske objekte), ona nigdje nisu uspjela potpuno, nego su svugdje, manje ili više, ostavila za sobom jedan broj drugih. Čini se kako je jedan od osnovnih pokretača razvoja etnopolitičkih projekata i jedno od osnovnih mobilizacijskih sredstava pred raspad Jugoslavije bio strah od postajanja manjinom u teritorijalnoj preraspodjeli nakon raspada Jugoslavije. Kao da je osnovna maksima tog vremena bila izjava političara Vladimira Gligorova: „Zašto da ja budem manjina u tvojoj državi kad bi ti mogao biti manjina u mojoj državi?“
Drugi tip manjina još je paradoksniji: ljudi koji se nazivaju prema nazivu države, tj. Bosanci i Hercegovci, ne samo da su manjina, nego su i pravno nepriznata manjina. Riječ je uglavnom o osobama iz miješanih brakova, ili različitim nezadovoljnicima etnopolitičkom strukturom BiH. Etnopolitike su posebno pred popis stanovništva vodile kampanje protiv izjašnjavanja ljudi kao Bosanaca i Hercegovaca, svodeći ovaj naziv na regionalnu odrednicu, zajednički nadpojam za tri naroda u BiH, pa čak i na prijetnju dogmi nacionalnog jedinstva. Te su kampanje nažalost bile prilično uspješne, i broj Bosanaca i Hercegovaca na popisu stanovništva nije bio dovoljno velik da bi izazvao neke krupnije promjene u ukupnom ustroju zemlje.
Postoje i slučajevi da se pojedinci izjašnjavaju samo kao Bosanci ili kao Hercegovci. Evo, nedavno je nakon šestomjesečne pravne borbe Kemal Šalaka svog sina Faruka uspio registrirati kao Bosanca po nacionalnosti. U kategoriju nezadovoljnika etnopolitičkom strukturom u BiH mogu se ubrojiti i oni koji postojeću strukturu nastoje parodirati i prikazati njenu apsurdnost tako što se izjašnjavaju kao Eskimi, Jedi-vitezovi, Marsovci...
Treći, najviše zaboravljeni tip manjina u bh. društvu su nacionalne manjine. S Daytonom nametnuta etnopolitička paradigma nameće shvaćanje BiH kao labavog zbroja triju konstitutivnih naroda. A BiH je mnogo više od toga. BiH je složen umnožak ne samo tri, nego više naroda koji u njoj žive. U sjeni triju konstitutivnih naroda u BiH živi 17 nacionalnih manjina: Albanci, Crnogorci, Česi, Mađari, Makedonci, Nijemci, Poljaci, Romi, Rumunji, Rusi, Rusini, Slovaci, Slovenci, Turci, Talijani, Ukrajinci i Jevreji.
Unatoč tome što je država BiH Zakonom o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina navedenim zajednicama pravno priznala status nacionalnih manjina, čime bi pripadnici ovih zajednica trebali uživati i dodatnu zaštitu u područjima kulture, običaja, tradicija, jezika, pisma, obrazovanja, vjerskih sloboda, ostaje činjenica da su ove zajednice grubo diskriminirane postojećim Ustavom i Izbornim zakonom BiH. Prema njihovim odredbama, kao politički subjekti u BiH postoje samo konstitutivni narodi, a predstavnici nacionalnih manjina se ne mogu kandidirati ni za jednu državnu službu (za Predsjedništvo, mjesto u zakonodavnim tijelima, ali i mnoge javne službe u općinama i kantonima). Zbog toga su Dervo Sejdić i Jakob Finci (iz romske i jevrejske zajednice) tužili BiH pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu. U tom je sporu 22.12.2009. donesena presuda protiv BiH, koja obavezuje na izmjenu ustavno-pravnog uređenja BiH. Presudom je dokazano da je BiH trenutno jedina država koja krši Protokol 12 Europske konvencije o ljudskim pravima. Presuda, međutim, još uvijek nije implementirana. Predstavnici EU uporno opominju da bez implementacije spomenute presude nema uvjerljive aplikacije za pristup EU.
Aktivnije sudjelovanje nacionalnih manjina u javnom životu doprinijelo bi razgrađivanju vladavine grube etnotrijade konstitutivnih naroda u BiH. Demokracije nema bez iole ravnopravne zastupljenosti interesa svih dijelova građanstva u procesu odlučivanja i upravljanja državom. Kako bi se stvorila klima za takvo nešto, potrebno je što više upoznati javnost, posebno nove generacije da se svijet u kojem žive ne svodi samo na tri zavađena plemena, nego je taj svijet povijesno, kulturno i s obzirom na ljudski potencijal mnogo bogatiji nego što to žele priznati oni koji ga nastoje prikazati siromašnim.

Marijan Oršolić
13.02.2015.

Sunday, March 15, 2015

BOSNA I UKRAJINA


O ratovima u Ukrajini i Bosni i Hercegovini novinar Omer Karabeg razgovarao je sa Dušanom Lazićem, bivšim ambasadorom Srbije u Ukrajini i Nerzukom Ćurakom, profesorom Fakuleta političkih nauka iz Sarajeva.

NERZUK ĆURAK: U oba rata imamo snažnu uključenost susjednih zemalja i istovremeno snažno spinovanje da te uključenosti nema. U slučaju BiH ta uključenost imala je za posljedicu trajnije prisustvo Srbije i Hrvatske i njihovih strateških intersa u toj zemlji i nakon rata. To im je omogućio Dejtonski sporazum. Čini mi se da je i Rusija predvidjela za sebe sličnu ulogu u Ukrajini.

DUŠAN LAZIĆ: U oba rata o kojima govorimo ima dosta religijskih i nacionalnih elemenata. Postoje istorijski animoziteti između ruskog i ukrajinskog naroda. Dosta tih elemenata je bilo i u bivšoj Jugoslaviji, ali oni nisu dolazili do izražaja dok je postojao hladni rat i stroge podele na međunarodnoj sceni. Kada je to prestalo, kada se svet drugačije prestrojio, ti animoziteti su se ispoljili na najgori mogući način.

NERZUK ĆURAK: Ovih dana sam čitao Aleksandra Dugina. To je vodeći nacionalistički guru ruske geopolitike koji zagovara evroazijsku civilizaciju u čijem je središtu Rusija kao ključna imperija. Dugin kaže da Ukrajina ne može biti suverena država, jer razbija Rusiju kao veliku kontinentalnu silu. Po njemu se to ne smije dozvoliti. Mogu se dozvoliti određene autonomije, ali Rusija ni na koji način ne smije dozvoliti da Ukrajina postane neka vrsta otvorenog saveznika, kako on kaže, atlantističkih sila, prije svega Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije. Mislim da je u oba rata ključno pitanje osvajanja teritorija. Da bi se to ostvarilo koriste se razni instrumenti - kao što su neriješeno nacionalno pitanje, složena religijska struktura zemlje i tako dalje. Mislim da bismo pogriješili, kada bismo sekundarne razloge naveli kao primarne.

DUŠAN LAZIĆ: U osnovi svih oružanih sukoba su ratovi za teritorije, ali se to tako ne prikazuje. To se pre svega prikazuje kao nastojanje da se obezbedi ravnopravnost delova svog naroda koji žive u susednoj zemlji. Rusi i Ukrajinci su zaista dva bliska naroda, istorijski bliska. lako je u novijoj istoriji među njima bilo animoziteta.

NERZUK ĆURAK: Rusija je započela veliku stratešku igru oko Ukrajine u strahu da ta zemlja ne postane članica NATO pakta. To je crvena krpa za Rusiju i ona će na sve načine pokušati da spriječi ulazak Ukrajine u NATO. To je element koji ne smijemo zanemariti.

DUŠAN LAZIĆ: Sadašnja vlast u Ukrajini je svesna da su podele u zemlji toliko velike i duboke da zemlja mora da doživi ustavne promene, a te ustavne promene se ne tiču samo istočnog dela Ukrajine, već i zemlje kao celine. U tom smislu Kijev govori o procesu decentralizacije. Moskva, međutim, ne govori o decentralizaciji. Ruski zvaničnici stalno ponavljaju da se zalažu za autonomiju istočnog dela Ukrajine. To na prvi pogled izgleda kao terminološka razlika, ali iza toga se kriju značajne razlike.

NERZUK ĆURAK: Mislim da u ovom momentu Putin nije spreman da potpuno krši međunarodno pravo i da pripoji jedan dio Ukrajine, jer bi time puno izgubio. To bi moglo izazvati radikalniju intervenciju Zapada, jer bi aneksija jednog dijela Ukrajine mogla biti shvaćena kao linija koja se ne smije preći. Šta bi značila disolucije Ukrajine, kakva bi to poruka bila? Odmah bi se razmišljalo tome gdje će to završiti. Da li bi zatim na red došle baltičke zemlje, pa Poljska i tako dalje. Apsolutno sam siguran da bi Putin bio zadovoljan kada bi se Ukrajina uredila na način na koji je uređena današnja neuspješna, šizofrena Bosna i Hercegovina.

DUŠAN LAZIĆ: Rat u Ukrajini može se završiti kao zamrznuti sukob. Gde god imamo situaciju da jedna strana malo dobija, a druga malo gubi, ili obrnuto, to se objektivno pretvara u zamrznuti sukob. A to otprilike znači - sada ne možemo taj problem da rešimo, ali možemo da ga stavimo u frižider, pa ćemo ga ponovo staviti na dnevni red kada se za to stvore uslovi. Suština zamrznutih sukoba i jeste u tome da se izbegne rešavanje teških problema da bi se sačekalo neko bolje vreme. Mislim da to nije loša taktika, ali isto tako mislim da postoji opasnopst da se stvari izmaknu kontroli I da dobiju tok koji niko ne želi.

(Most radija Slobodna Evropa)

Saturday, March 14, 2015

Predrag Lucić: Titlovi za bistu


Akademik Ivan Aralica je potpuno u pravu kada tvrdi da je »Tuđmanov odnos prema Titu uvijek bio negativan«. Najrječitiji dokazi za tu naizgled paušalnu tvrdnju mogu se pronaći u knjigama Franje Tuđmana…
Negdje pri dnu lijevoga stupca na 46. stranici »Rječnika šatrovačkog govora« što ga je sačinio Tomislav Sabljak, a 1981. godine u biblioteci »Globus« objavili ljubljanski i zagrebački nakladnici ČGP Delo i OOUR Globus – izdavačka djelatnost, smjestio se glagol »dopizditi« s pripadajućim tumačenjem »dozlogrditi, dozlojaditi«. U istom stupcu, nešto poviše spomenutoga glagola, nalazi se i glagol »dokurčiti« s dvojakim značenjem – »dokučiti (nešto); dozlojaditi«.
Rečeni su glagoli dobili svoje zasluženo mjesto i u »Hrvatskom enciklopedijskom rječniku« što su ga priredili prof. dr. Vladimir Anić, prof. dr. Ranko Matasović, prof. dr. Ivo Pranjković, dr. Dunja Brozović Rončević, prof. dr. Ivo Goldstein, Slavko Goldstein, mr. Ljiljana Jojić i Ljiljana Cikota, a 2003. godine objavio zagrebački Novi Liber: »dopizditi (komu, čemu) svrš. (prez. -im, pril. pr. -ivši, prid. rad. dopizdio) žarg. vulg. dodijati (dopizdilo mu je)« i »dokurčiti (komu) svrš. (prez. dokurčim, pril. pr. -ivši, prid. rad. dokurčio) žarg. vulg. popeti se na glavu komu; dodijati, smučiti se, dosaditi«.
Ukoliko barem jedan od ova dva glagola iskazuje kako na vas utječe svakodnevno nametanje priče o odnosu Franje Tuđmana prema Josipu Brozu Titu, vrijeme je da odustanete od čitanja ovoga teksta prije no što u njemu bude citirana izjava akademika Ivana Aralice novinaru Večernjeg lista: »Tuđmanov odnos prema Titu bio je uvijek negativan.« I prije no što budete zamoljeni da tu izjavu zapamtite u cijelosti, s posebnim naglaskom na riječ »uvijek«.
A kad već niste odustali, budite tako ljubazni da spomenute glagole iz hrvatskoga šatrovačkog i enciklopedijskog vokabulara ne koristite ni kada pročitate nastavak akademikova glagoljanja:
»Samo neupućen čovjek može misliti da je Tuđman pozitivno mislio o Titu. Tuđmanov stav prema Titu najbolje se vidi u njegovim dnevničkim zapisima. Mnogi Tuđmanovi ''tumači'' uopće nisu pročitali ono što je napisao.
Tamo bi našli da je Tuđman najviše zamjerao Titu što je vodeći narodnooslobodilačku borbu iznevjerio težnje Hrvata. Tuđman je smatrao da je morao izvući veću samostalnost za Hrvatsku nego što je bila jugoslavenska federacija.
Da bi sačuvao svoj položaj na razini Jugoslavije, Tito je izdao vitalne interese hrvatskog naroda. Zato je danas smiješno govoriti da je Tuđman imao pozitivno mišljenje o Titu.«
Ne posežite za tim zlosretnim glagolima ni kada pročitate akademikov odgovor na novinarsko pitanje da li bi Tuđman uklonio Titovu bistu s Pantovčaka: »Ma apsolutno. On ni o čemu nije govorio nego o tome kada će ga izbaciti van.«
Sada, molim vas, primite najdublju ispriku što ću akademikove tvrdnje o »uvijek negativnom odnosu Tuđmana prema Titu« potkrijepiti navodima iz tako nepouzdanih izvora kao što su knjige samoga Franje Tuđmana. U jednoj od njih, objavljenoj pod naslovom »Stvaranje socijalističke Jugoslavije« (Naprijed, Zagreb, 1960.), na 33. stranici stoji:
»U ličnosti Josipa Broza Tita narodi Jugoslavije našli su takvog općejugoslavenskog vođu, u kome su bile sublimirane sve nacionalne i revolucionarne težnje, sve pozitivne tradicije i progresivne revolucionarne društveno-političke tendencije, koji je u potpunosti shvaćao interese Jugoslavije kao cjeline i svakog njenog naroda posebice…«
Treba li nastavljati s tom Titu netitrajućom kobasičetinom od rečenice ili možemo na sljedeću, nešto jezgrovitiju: »Jednom riječju, narodi Jugoslavije, u tom najsudbonosnijem času svoje historije imali su takva općenarodnog vođu i velikog čovjeka, kakav se pojavljuje samo u prijelomno doba pojedinih naroda i historije uopće.«
U predgovoru monografiji »Tito u Hrvatskoj 1945-1961« (Epoha, Zagreb, 1962.) neustrašivi i intelektualno nepotkupljivi Franjo Tuđman piše ono što se akademici u današnjoj Hrvatskoj boje i pročitati:
»Svojom politikom, koja je u nuklearnoj mori jedini putokaz prevladavanja blokovskog bespuća i daljeg društvenog progresa, Tito je dosljedni internacionalist i veliki humanist, pravi čovjek socijalizma i onog suvremenog svijeta koji lomi sve konzervativne okove na putu u neobretene društvene i nove kozmičke prostore.
Jedna od osnovnih a vjerojatno i najsadržajnijih značajki Titove ličnosti kao partijskog i općenarodnog vođe i tribuna, političara i državnika jest ljepota sklada njegovih riječi i djela.«
A kako bi i posljednjem akademiku bilo jasno u kolikoj se mjeri s tom ljepotom uskladio autor predgovora, pustimo da to kaže sam Franjo Tuđman: »Ovo izdanje predstavlja ne samo svjedočanstvo o neprekidnom živom dodiru druga Tita s našom Narodnom republikom već i o nama samima.«
Dalo bi se navesti još nebrojeno sličnih, iskrenih i ubojitih riječi kojima je Tuđman nedvosmisleno iskazivao svoj »uvijek negativni odnos prema Titu«, ali je vrijeme da se zaustavimo. Prije nego što nam doglagole i Tuđmanov Tito i Titov Tuđman.

(Novi list)

Friday, March 13, 2015

Snježana Kordić: Naši jezici se neopravdano razdvajaju

Ja se potpuno slazem. A vi?
**********************************************
Knjiga njemačkog lingvista Bernharda Gröschela Das Serbokroatische zwischen Linguistik und Politik(Srpskohrvatski jezik između lingvistike i politike) rezultat je desetogodišnjeg rada, spoja zavidnog općelingvističkog i južnoslavističkog znanja te iščitavanja ogromne znanstvene literature, koja obuhvaća nevjerojatnu brojku od preko tisuću i petsto bibliografskih jedinica (str. 380-451).
Pokazujući da Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci govore zajedničkim standardnim jezikom koji se sastoji od nacionalnih varijanata, Gröschel podvrgava kritici tvrdnje najprominentnijih domaćih kroatista. A riječ je o tvrdnjama koje su zadnjih desetljeća postale opća mjesta u kroatistici. U osnovi im leži neznanje. Nedostatak znanja Gröschel vidi kod Dalibora Brozovića i Marija Grčevića kad različit jezični razvoj kroz povijest gledaju kao prepreku za uvrštavanje u jedan policentrični standardni jezik. Pa unutar drugih policentričnih jezika »jezičnopovijesna pozadina je u nekim slučajevima još daleko heterogenija« nego kod hrvatske i srpske varijante: npr. kod irskog engleskog, australijskog engleskog, kod Black English kao podvarijante američkog engleskog (77). A »bez obzira na njihovu nejednaku pozadinu, svi ti jezični oblici ubrajaju se u skup varijanata ’engleski’« (78).

Isto je i s hindskom i urdskom varijantom, koje kao i hrvatska i srpska varijanta imaju različit povijesni razvoj, ali te neosporne »jezičnopovijesne razlike ne dopuštaju da se u sinkronijskoj analizi ovi parovi idioma klasificiraju kao zasebni ’jezici’« (78). Kad Radoslav Katičić ističe da se u povijesti proces standardiziranja odvijao na hrvatskoj i na srpskoj strani razdvojeno pa da se stoga ne može govoriti o jednom standardnom jeziku s varijantama, Gröschel ga podsjeća da »početno razdvojeni procesi standardiziranja bili su i kod hindske i urdske varijante hindustanskog. Osim toga, kod njih je postojala i vremenska razlika jer je urdska varijanta ranije normirana i kodificirana« (88). Zato »Katičiću se, naposljetku, mora prigovoriti nepoznavanje stručne literature o toj temi« (88).
Očito je uvid u sociolingvistiku slaba točka kroatistike. O jezikoslovcima koji se pozivaju na sociolingvistiku kad tvrde da je u hrvatskom i srpskom slučaju riječ o različitim standardnim jezicima Gröschel primjećuje sljedeće: »Nažalost, takvi autori reduciraju ’sociolingvistiku’ najčešće samo na proglašenost službenim jezikom (a njega usto često još pogrešno poistovjećuju sa standardnim jezikom)« (367). Proglašenost službenim jezikom nije sociolingvistički kriterij, naprotiv, »odredbe o službenom jeziku i nazivu jezika […] su za lingvistiku i sociolingvistiku irelevantne« (284). Stoga se »iz ustavnog proglašavanja srpskog, hrvatskog, bosanskog i crnogorskog jezika ne mogu izvesti (socio)lingvistički argumenti protiv postojanja srpskohrvatskog kao jednog jezika« (349). (Socio)lingvistika ima svoje vlastite kriterije, nezavisne od službenih odredbi: »Pripisivanje različitim idiomima statusa pomoću odredbi o službenim jezicima ne može konkurirati s lingvističkim i sociolingvističkim kriterijima. To proizlazi već iz činjenice što preko 98 % jezika na svijetu nema nikakav službeni status« (341).
Na primjer, »premda je s državnim razdvajanjem na indijskom potkontinentu naziv hindustanski jezik potisnut iz službene upotrebe, oba idioma u lingvistici besprijeporno važe i dalje kao varijante« (88). Razlike između hrvatske i srpske varijante su još manje nego između hindske i urdske, i posve je neznanstveno što »hrvatska strana čak daje prioritet odredbama o službenom jeziku umjesto lingvističkim i sociolingvističkim kriterijima« (349).
Neupućenost u sociolingvistiku očituje se kod kroatista i kad samoprocjenu govornika predstavljaju kao tzv. vrijednosni kriterij u sociolingvistici. Naime, »mišljenje govornika o vlastitom idiomu i o drugim idiomima, stavovi proizišli iz toga i prosudbe o vrijednosti su zbog neizbježne subjektivnosti u njima i zbog izvanjezične motivacije principijelno neprikladni za lingvističku klasifikaciju s ciljem diferenciranja između različitih jezika s jedne strane i varijanata istog jezika s druge strane« (147).
Brojni inozemni lingvisti već su pisali o nezavisnosti lingvistike od samoprocjena govornika ističući kako »zadatak znanstvenika je da poboljša amaterske teorije običnog čovjeka, a ne da ih uzme zdravo za gotovo. (Ne bismo jako cijenili profesora meteorologije koji bi smatrao da je cilj njegove profesije sistematizirati korpus babskih priča o prognozi vremena)« (312). Postoji i dodatni razlog za kritičko propitivanje narodnih uvjerenja o jeziku: poznato je, naime, da »pomoću mjera jezične politike može se manipulirati jezičnom sviješću« kod laika (316). »Utoliko su navodno spontano proizvedena vrednovanja jezika kod laika često samo refleks jezičnopolitičke odnosno jezičnoideološke manipulacije« (321).
Zanimljivo je da ono što kroatisti pokušavaju predočiti kao sociolingvističke kriterije nisu ni sociolingvistički ni uopće znanstveni kriterij, a ono što odbacuju kao kriterij je glavni sociolingvistički i uopće lingvistički kriterij: međusobna razumljivost. Gröschel utvrđuje da »kao mjerilo za uvrštavanje idioma u isti jezik međusobna razumljivost ima važnu, dominantno čak odlučujuću ulogu u novijem istraživanju jezika, dakle u općoj jezičnoj teoriji kao i u filologijama suočenima s fenomenom jezičnih varijanata« (132). Koristi se za definiranje jezika, Gröschel citira npr. Lylea Campbella: »Jezik je svaki lingvistički entitet […] između kojeg i drugih takvih entiteta vlada međusobna nerazumljivost« (133). Također: »Međusobna razumljivost […] je principijelni kriterij za razlikovanje dijalekata istog jezika od različitih jezika« (133).
Takvo mjesto međusobna razumljivosti zauzima ne samo u novijoj lingvistici, nego već »od zadnje četvrtine 19. st. je u teorijskim diskusijama o statusu idioma kao varijanata jednog jezika ili zasebnih jezika širom svijeta prisutan kriterij međusobne razumljivosti, pa se njegovo djelomično zapostavljanje u postjugoslavenskoj jezičnoj raspravi (kod hrvatskih jezičnih partikularista već i prije raspada Jugoslavije) mora okarakterizirati kao izraz provincijalizma u struci« (133).

Upada u oči da kroatisti podrazumijevaju da se narod i jezik podudaraju. A neosporno je da to nije točno jer, kako Gröschel citira Haralda Haarmanna, »postavku da jezik nije inherentno obilježje etnosa, nego nezavisna od toga i samostalna komponenta potvrđuju brojni konkretni primjeri« (327).
Poistovjećivanje jezika i naroda Gröschel zapaža i kod grupe srpskih filologa koji su 1998. sastaviliSlovo o srpskom jeziku (263-267). Kritizirajući oštro što potpisnici Slova negiraju »konstituiranje različitih nacija među govornicima štokavskoga«, Gröschel utvrđuje i da njihovo »poistovjećivanje štokavskoga sa srpskim […] naknadno krivotvori činjenice izgradnje srpskohrvatskoga standardnog jezika« (265). Prekrajanjem sociolingvističke teorije o varijantama, u Slovu »se prezentira jedan varijantski model u kojem srpski fungira kao nadređeni entitet« (265). Osuđujući sve to, Gröschel zaključuje da »u Slovu se manifestira jezični nacionalizam u obliku serbocentrizma« (266-267). Ne zaboravlja napomenuti i da »reakcija ozbiljnih srpskih istraživača jezika na Slovo uslijedila je odmah«, i u nastavku citira brojne srpske lingviste koji su odmah osudili sadržaj Slova (265-266).
Govoreći o povijesti dvodijelne oznake srpsko-hrvatski jezik, Gröschel navodi da ju je koristio već i Ljudevit Gaj, te da stoga »Ivo Pranjković (2004, 188) se, dakle, vara kad nastanak te složenice datira u ’drugu polovicu 19. stoljeća’« (10). A »kod bosanskog franjevca Ivana Franje Jukića, predstavnika iliraca, već 1842. nalazimo obrnuti redoslijed složenice: hrvatsko-srpski« (10). O razdoblju 2. svjetskog rata Gröschel uočava da je od 1941. u Srbiji službena oznaka za jezik bila srpski: »Dakle, naziv jezika srpskohrvatski je za vrijeme drugog svjetskog rata bio prognan iz službene upotrebe ne samo u Hrvatskoj, nego i na srpskom području« (20).
Dvodijelni znanstveni naziv jezika nije ni kroz 19. ni kroz 20. stoljeće vršio pritisak na supostojanje »razgovorne prakse, u kojoj je oduvijek davana prednost jednodijelnim nazivima naspram akademskih složenica srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski« (21).

Gröschel nakon propitivanja odbacuje i kroatističku tvrdnju da je u doba SFRJ vladao jezični unitarizam: »Naknadno stiliziranje hrvatskoga u jezik-mučenik za vrijeme SFRJ […] je neumjesno« (45). I drugi inozemni autori došli su do istog zaključka, npr. citira kako Jonathan Bobaljik i Rob Pensalfini ističu da se ni jeziku u Hrvatskoj ni jeziku u Bosni za vrijeme Titove Jugoslavije ne može pripisati status ugroženih jezika (42). Jer dok god se u samoj Hrvatskoj mogla slobodno koristiti hrvatska varijanta u medijima, školama, na sudu itd., – a tako je stalno bilo – dotle ona nije bila ugrožena (42).
Kad domaći jezikoslovci danas zahtijevaju razdvojenu nastavu po nacionalnoj pripadnosti, Gröschel upozorava da »i dalje su nepotrebni zasebni lektorati za hrvatski, bošnjački, srpski i crnogorski. Jednako su izlišni kao i za sjevernonizozemski i južnonizozemski (’holandski’ i ’flamanski’) ili za druge jezike s varijantama« (374). Također navodi da »u EU ne postoje zasebne redakcije tekstova i prevođenja za britanski engleski i irski engleski ili za sjevernonizozemski i južnonizozemski […] iako i u tim slučajevima postoje leksičke razlike« (358).
Gröschel citira kako se Katičić poziva na demokraciju i etiku kad zahtijeva da se na fakultetima ne koristi naziv srpskohrvatski jezik i da se uvede naziv hrvatski jezik. Na to Gröschel kaže: »mora se propitati njegovo shvaćanje odnosa između znanosti (o jeziku), ’demokracije’ i ’etike’. Znanstveno istraživanje i nastava ne mogu biti ’demokratski’ tako što osjećajima i mislima ’onih kojih se tiče’, tj. mase naivnih govornika, ustupe prednost nad znanjem eksperata, nego jedino tako da svoje spoznaje učine pristupačnim svakome. Isto vrijedi i za druga znanstvena područja. Nitko neće ozbiljno zastupati mišljenje da kod dijagnoze i terapije bolesti treba dati prednost, naspram metoda akademske medicine, metodama narodske medicine koje su bolesniku kao ’onome koga se tiče’ poznate. U skladu sa znanstvenom ’etikom’ i lingvistike je da ’onima kojih se tiče’ razjasni koliko ima istine u njihovim laičkim predodžbama, a ne da ih učvršćuje u njihovim predznanstvenim odnosno izvanznanstvenim prosudbama« (320).
Katičić je, kako ga Gröschel razotkriva, predstavnik filologije u službi politike, a takva filologija »pravi ili učvršćuje jezične ideologije« (369-370). Gröschel secira i razloge zbog kojih se filolozi srozavaju u sluge politike. Kao prvo, »’nacionalni’ angažman jezičnih secesionista se i financijski honorira« (258). Oni »mogu računati s raznim privilegijama u društvu: s napredovanjima u karijeri, članstvom u akademiji, nagradama spojenim s novčanom potporom, prihodima od gramatika, pravopisa i rječnika koje su oni napisali a ministarstvo odobrilo za škole i sveučilišta« (370).
Gröschel kritizira i prevrtljivost domaćih jezikoslovaca, specijalno na primjeru Stjepana Babića (371): »u svojim procjenama srpskohrvatskoga jezika Babić je u usporedbi s ranijim publikacijama postao ’od Pavla Savle’« (75). Uz Babića je i Radoslav Katičić, koji se zadnjih godina tuži na nedovoljan odaziv u inozemnoj slavistici, što Gröschel ovako komentira: »Katičićev prigovor (2001b, 582) upućen prvenstveno inozemnoj slavistici da neki ’serbokroatisti’ ’teško čuju, a neki ne čuju nikako’ zahtjev za zasebnom kroatistikom na planu lingvistike, može se s većim pravom obrnuto uputiti hrvatskim filolozima, koji se ’prave gluhi’ na argumente protiv zasebnosti hrvatskog jezika iznešene u inozemnoj slavistici« (371).
Kod ignoriranja dokaza vidi na djelu psihološki mehanizam kojim »se potiskuje spremnost za ’promjenom smjera’ kad se pojave defekti u vlastitoj argumentaciji« pa »čovjek ono što bi u stvari mogao znati ne želi znati« (371). Takav postupak je »vrlo opasan i, naposljetku, nemoralan« (372). Nažalost, »od taštine, koja bi mogla biti povrijeđena priznavanjem vlastitih zabluda, očito ni lingvisti nisu oslobođeni« (372).
Što je najgore, »ustrajavanjem na svojoj jezičnoideološkoj vjeri, jezikoslovci u službi politike u državama nasljednicama Jugoslavije već su više generacija studenata indoktrinirali u duhu jezičnog apartheida, i znanstveni podmladak usmjeren na karijeru naveli na oportunističko preuzimanje svojih pogleda« (372).


Gröschel naglašava da u hrvatskoj filologiji danas vlada cenzura: »ograničavanje slobode medija i slobode mišljenja, što je više puta javno kritizirano od strane zapadnjačkih institucija, važilo je i još uvijek važi u jezikoslovnim glasilima kakvo je Babićev časopis Jezik ili kakvi su članci, monografije i zbornici u izdavaštvu pod utjecajem zagrebačke Akademije, gdje je do danas upotreba nazivasrpskohrvatski jezik (odnosno hrvatskosrpski) tabu« (163). Drugim riječima, »mehanizmi cenzure i autocenzure zbog uzimanja u obzir politike djelovali su i djeluju i u redakcijama stručnih publikacija« (163).
Zato Gröschel smatra shodnim podsjetiti domaće jezikoslovce da »bilo koje ’nacionalno orijentiranje’ u znanosti je nespojivo s postulatom znanstvene objektivnosti, bez obzira radi li se o astrofizici, genetici, filozofiji ili o lingvistici i filologiji« (293). Umjesto da zadrže znanstvenu objektivnost, domaći jezikoslovci postali su nosioci politike nacionalizma: »Nažalost, i jezični nacionalisti među Hrvatima, Bošnjacima, Srbima (grupa oko Slova) i Crnogorcima […] su konstruiranjem ili održavanjem mitova o jezičnoj povijesti i širenjem scenarija o ugroženosti jezika pridonijeli učvršćivanju predrasuda, stereotipa i neprijateljskih slika o susjednim narodima koji govore istim jezikom« (377).
A sa znanstvene strane, »teorijska osnova koju su dali jezikoslovci u službi politike za hipotezu o zasebnim jezicima pokazala se neuvjerljivom«, zaključuje Gröschel nakon analize u svojoj knjizi (377). To ujedno znači da »zamjenjivanje naziva srpskohrvatski jezik (odnosno hrvatskosrpski) pomoću hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski nije opravdano iz lingvističke i sociolingvističke perspektive« (344). Opravdanje ne mogu pružiti ustavne odredbe o službenim jezicima jer »političko-administrativne i pravno ozakonjene manipulacije nazivom jezika irelevantne su za lingvističko i sociolingvističko prosuđivanje jezične stvarnosti« (17).

(e-Novine)
*Skraćenu verziju prikaza objavljenog u Književnoj republici prenosimo sa portala Tacno.net