Irfan Horozović: Apokrifni frazarij

Tabu nad tabuima

Kolekcionari psovki

Ljudi su izgubili duhovitost i inovativnost u psovanju. Samo psuju. Jer im ništa drugo ne preostaje. Psuju čak i oni koji misle da nikad u životu nisu svjesno opsovali. To je zapravo jezički refleks.

Postoji mnogo ljudi kojima je psovka dio svakodnevnog frazarija.

Bez nje jednostavno kao da ne mogu govoriti. Bar ne više i strasnije. Ona im zamjenjuje emotivni naboj. I za lijepo i za ružno. Kao u onom poznatom psovačkom vicu – ona je superlativ.

Postoje legende o psovanju. Neki narodi u svojim jezicima doveli su to do vrlo atraktivne jezičke igre koja omogućava i nevjerovatna izvođenja. Jedinstveni mali teatar čije je predstavljanje javnosti posve ograničeno.

Tabu nad tabuima.

 Zato su rijetki izvođači.

 Utoliko je čudnije ili možda baš logičnije što postoje psovački kolekcionari ili kolekcionari-psovači (s obzirom na njihovo nužno prezentiranje tj. izvođenje svojih prikupljenih dragocjenosti).

A sve zato da bi se uvrijedio i ponizio neko. Onaj koji je izazvao psovača.

 Međutim, nije sve tako jednostavno s psovkama. Golem je vremenski ogrtač nad nama, onaj isti koji je pokrivao sve one prije nas. Psovka se u njihovim životima, na mjestima i vremenima u kojima su živjeli – mijenjala.

 Poprimala je didaktičke karakteristike. Ponekad čak i šaljive.

 Mogla bi se načiniti čak stilska razlika među njima. Moglo bi se, nek mi oprosti veliki pjesnik, uspostaviti Vergilijevo kolo za psovke (visoki, niski i srednji stil, kojima je pjesnik objasnio i svoja tri najznačajnija djela: Eneidu, Bukolike i Georgike). Psovke i Vergilije, kakva poredba! Kome bi to palo na pamet!?

 Ljudi su izgubili duhovitost i inovativnost u psovanju.

 Samo psuju.

 Jer im ništa drugo ne preostaje.

 Psuju čak i oni koji misle da nikad u životu nisu svjesno opsovali. To je zapravo jezički refleks. Oni samo ne koriste žestoki i/ili precizni glagol ili glagole (sunce mu, naprimjer).

 Psovka je obrnuto zaklinjanje.

 Ukoliko nije posve uobičajena, kakvu zbog učestalosti koriste i oni koji ne poznaju jezik, ona poprilično govori o onome koji je izriče. Psovka objašnjava svog psovača.

 Postoje ljudi koji nastoje biti nježni i dobrohotni u svojim psovkama. Psuju, naprimjer, miša. Ko zna zašto?

 O nekim je psovkama moguće pisati duge psihoanalitičke eseje.

 Iako nisam neki osobit psovač, spadam u njih, naravno, kao većina, nekih se psovki često sjetim. Moglo bi se reći da me prate u pamćenju kao neko upozoravajuće iskustvo.

Među njima je i jedna mađarska priča koja se zapravo sastoji od jedne nepristojnosti i jedne duge psovke.

 Nikad neću zaboraviti tu priču.

 Događa se u kupeu. Tu sjede opatica, oficir i neki mladić raskalašenog izgleda. Nakon jednoličnog kloparanja, ne čekajući baš jako dugo, mladić upita opaticu nešto poprilično erotski dvosmisleno. Pitanje opasno ostane stajati u zraku. Opatica molećivo pogleda oficira ne izustivši ni riječ. Oficir kao da se probudi iz nekih svojih misli, pogleda oštro mladića i onda poče govoriti. To je trajalo i trajalo, mađarski jezik igrao se sam u sebi, a značenja su udarala kao bič i potirala se potom. Iako ne znam jezik, čini mi se da sam sve razumio. Kad mi je potom prijatelj prevodio sve što je nadahnuti oficir kazao, samo mi je zapravo objasnio ono što sam već u intonaciji i muzičkoj igri riječi shvatio. Veličanstveno za neko izvođenje u ne baš pristojnoj situaciji.

 Gotovo mi je žao što to nisam sve zapisao.

 Možda zato što nisam kolekcionar, nisam skupljač psovki.

A pasionirani skupljač sluša snimak duge psovke i gleda u papir na kojem je prevedena. Osmjehuje se. Ne može vjerovati šta je sve stalo u tu psovku.

 Kolekcionari su svijet za sebe. Bogatstvo tu nije presudna kategorija. Ona je neka vrsta društvene prećutno naslijeđene obaveze da se moć tog bogatstva pokaže. Neki skupljaju vrijednosti koja se uvijek, zlu ne trebalo, može preobraziti u uloženi novac. Drugi skupljaju zato da oni imaju, jer mogu. I niko drugi.

Postoje i skupljači koji imaju svoje viđenje ovog svijeta. Skupljaju ono što niko drugi ne skuplja. Neki čak i otpad. Jer sve što su ljudi upotrijebili svjedočanstvo je o njima.

 Svaki od njih zapravo ima svoje razloge.

 I iza njih je uvijek neki pogled na svijet.

 Kolekcionarstvo, makar i nastalo slučajno, nikad nije slučajnost.

 Oglase kolekcionara o kojima govorim nećete pronaći u novinama ili nekom današnjem sličnom mjestu. Oni su tajanstveni kao i njihove kolekcije.

 A psovka je, ma kako prijesna i ružna bila, svjedočanstvo o vremenu i moralu.

 Irfan  Horozović

(Stav br. 14)