Tabu nad tabuima
Kolekcionari psovki
Postoji mnogo ljudi kojima je psovka dio svakodnevnog
frazarija.
Bez nje jednostavno kao da ne mogu govoriti. Bar ne
više i strasnije. Ona im zamjenjuje emotivni naboj. I za lijepo i za ružno. Kao
u onom poznatom psovačkom vicu – ona je superlativ.
Postoje legende o psovanju. Neki narodi u svojim
jezicima doveli su to do vrlo atraktivne jezičke igre koja omogućava i
nevjerovatna izvođenja. Jedinstveni mali teatar čije je predstavljanje javnosti
posve ograničeno.
Tabu nad tabuima.
Zato su rijetki
izvođači.
Utoliko je
čudnije ili možda baš logičnije što postoje psovački kolekcionari ili
kolekcionari-psovači (s obzirom na njihovo nužno prezentiranje tj. izvođenje
svojih prikupljenih dragocjenosti).
A sve zato da bi se uvrijedio i ponizio neko. Onaj
koji je izazvao psovača.
Međutim, nije
sve tako jednostavno s psovkama. Golem je vremenski ogrtač nad nama, onaj isti
koji je pokrivao sve one prije nas. Psovka se u njihovim životima, na mjestima
i vremenima u kojima su živjeli – mijenjala.
Poprimala je
didaktičke karakteristike. Ponekad čak i šaljive.
Mogla bi se
načiniti čak stilska razlika među njima. Moglo bi se, nek mi oprosti veliki
pjesnik, uspostaviti Vergilijevo kolo za psovke (visoki, niski i srednji stil,
kojima je pjesnik objasnio i svoja tri najznačajnija djela: Eneidu, Bukolike i
Georgike). Psovke i Vergilije, kakva poredba! Kome bi to palo na pamet!?
Ljudi su
izgubili duhovitost i inovativnost u psovanju.
Samo psuju.
Jer im ništa
drugo ne preostaje.
Psuju čak i oni
koji misle da nikad u životu nisu svjesno opsovali. To je zapravo jezički
refleks. Oni samo ne koriste žestoki i/ili precizni glagol ili glagole (sunce
mu, naprimjer).
Psovka je
obrnuto zaklinjanje.
Ukoliko nije
posve uobičajena, kakvu zbog učestalosti koriste i oni koji ne poznaju jezik,
ona poprilično govori o onome koji je izriče. Psovka objašnjava svog psovača.
Postoje ljudi
koji nastoje biti nježni i dobrohotni u svojim psovkama. Psuju, naprimjer,
miša. Ko zna zašto?
O nekim je
psovkama moguće pisati duge psihoanalitičke eseje.
Iako nisam neki
osobit psovač, spadam u njih, naravno, kao većina, nekih se psovki često
sjetim. Moglo bi se reći da me prate u pamćenju kao neko upozoravajuće
iskustvo.
Među njima je i jedna mađarska priča koja se zapravo
sastoji od jedne nepristojnosti i jedne duge psovke.
Nikad neću
zaboraviti tu priču.
Događa se u
kupeu. Tu sjede opatica, oficir i neki mladić raskalašenog izgleda. Nakon
jednoličnog kloparanja, ne čekajući baš jako dugo, mladić upita opaticu nešto
poprilično erotski dvosmisleno. Pitanje opasno ostane stajati u zraku. Opatica
molećivo pogleda oficira ne izustivši ni riječ. Oficir kao da se probudi iz
nekih svojih misli, pogleda oštro mladića i onda poče govoriti. To je trajalo i
trajalo, mađarski jezik igrao se sam u sebi, a značenja su udarala kao bič i
potirala se potom. Iako ne znam jezik, čini mi se da sam sve razumio. Kad mi je
potom prijatelj prevodio sve što je nadahnuti oficir kazao, samo mi je zapravo
objasnio ono što sam već u intonaciji i muzičkoj igri riječi shvatio.
Veličanstveno za neko izvođenje u ne baš pristojnoj situaciji.
Gotovo mi je
žao što to nisam sve zapisao.
Možda zato što
nisam kolekcionar, nisam skupljač psovki.
A pasionirani skupljač sluša snimak duge psovke i
gleda u papir na kojem je prevedena. Osmjehuje se. Ne može vjerovati šta je sve
stalo u tu psovku.
Kolekcionari su
svijet za sebe. Bogatstvo tu nije presudna kategorija. Ona je neka vrsta
društvene prećutno naslijeđene obaveze da se moć tog bogatstva pokaže. Neki
skupljaju vrijednosti koja se uvijek, zlu ne trebalo, može preobraziti u
uloženi novac. Drugi skupljaju zato da oni imaju, jer mogu. I niko drugi.
Postoje i skupljači koji imaju svoje
viđenje ovog svijeta. Skupljaju ono što niko drugi ne skuplja. Neki čak i
otpad. Jer sve što su ljudi upotrijebili svjedočanstvo je o njima.
Svaki od njih zapravo ima svoje razloge.
I
iza njih je uvijek neki pogled na svijet.
Kolekcionarstvo, makar i nastalo slučajno,
nikad nije slučajnost.
Oglase
kolekcionara o kojima govorim nećete pronaći u novinama ili nekom današnjem
sličnom mjestu. Oni su tajanstveni kao i njihove kolekcije.
A psovka je, ma
kako prijesna i ružna bila, svjedočanstvo o vremenu i moralu.
Irfan
Horozović
(Stav br.
14)
No comments:
Post a Comment