Saturday, March 30, 2019

Nenad M. Kostić: Lekovita amputacija Kosova

Hirurg: "Gangrena napreduje. Amputiraću ispod kolena." Ranjenik: "Neću da budem bogalj!" Prolazi vreme. Hirurg: "Moraću iznad kolena." Ranjenik: "Pitaću rodbinu, pa razmisliti." Epilog -amputacija do kuka.

Ko je držao bar jedno uvo otvoreno na časovima istorije, naučio je večito pravilo: ratni gubitnik ustupa deo teritorije ratnom pobedniku. Mape se menjaju brže od damske mode. Država gubitnica se prilagođava. Dobro vođena društva uređuju se unutar suženih granica, pa napreduju.

Kosovo je izgubljeno kapitulacijom u Kumanovu 1999. godine. Mnogi govore da bi mirenje sa neizbežnom stvarnošću zauvek ranilo Srbiju. Oni pamte kako je Beogradski pašaluk višestruko narastao u Srbiju od 1804. do 1918. godine. Manji deo tog zanosnog rasta postignut je diplomatski, na Berlinskom kongresu. Pobedama u tri rataod 1912. do 1918. godine, Srbijaje stekla Sandžak, Kosmet, Makedoniju, i Vojvodinu. Osim stvaranja Jugoslavije, to je bio otklon srpskoga klatna. Ali klatno ne miruje već se vraća u ravnotežu.

Prođe sto godina. Poražena i demoralizovana u ratovima između 1991. i 1999. godine, Srbija je izgubila Ijudsku, privrednu, i vojnu snagu potrebnu za očuvanje cele teritorije. Kratkoročno, postoje samo loša i još gora rešenja. Interesi glavnine srpskog naroda i njegove napaćene dijaspore na Kosovu sudaraju se. Crkva brine za svoju divnu imovinu. Ipak, ono klatno neumitno teži nadole.
Razlazom sa Crnom Gorom Srbija je izgubila izlaz na more, pa se prilagodila. Sada gubi 12% teritorije, najsiromašniji deo naseljen pretežno neprijateljima. U Prvom svetskom ratu, Austrija je izgubila 60% teritorije, a Mađarska - 75% teritorije i 65% stanovništva, dobrim delom u korist Srbije i Jugoslavije. Otada su bivše gubitnice daleko pretekle bivšu dobitnicu.

Žmurenje pred stvarnošću, oklevanje pred nužnošću - to nije patriotizam već glupost ili kukavičluk. Patriotizam se pokazuje u ratu ali više u miru. Obrazovanje, zakonitost, i slobode čine društvo u suženim granicama uspešnijim, bogatijim, i srećnijim. Srbija i Kosovo imaju po 8% stanovništva druge strane. U pametnijoj budućnosti, te manjine mogle bi postati spone pomirenja.

Nenad M. Kostić, 'Dežurna cepidlaka' (Danas)

Friday, March 29, 2019

IVO GOLDSTEIN: Tko izjavi da su u Bleiburgu ubijeni 'nevini vojnici', nema što tražiti u Jasenovcu


Ovih se dana odvijaju razgovori i konzultacije između Vlade i predstavnika romskih, srpskih i židovskih zajednica te antifašista kako bi se za mjesec dana organizirala zajednička komemoracija u Jasenovcu, na mjestu najgoreg ustaškog logora u razdoblju NDH. Takva je zajednička komemoracija prijeko potrebna, ona je civilizacijska nužnost. Naime, kakva je to država i društvo koje se unutar sebe ne može dogovoriti oko osnovnih činjenica iz nedavne prošlosti?

Iako se ovi problemi vuku otprije 30-ak godina, mnogo toga se zakompliciralo dolaskom na vlast Kolinde Grabar-Kitarović i potom Oreškovićeve Vlade, micanjem biste Josipa Broza Tita s Pantovčaka i ustašizacijom zemlje. Bojkot jasenovačke komemoracije bio je logičan korak, nažalost, jedini koji je čuvarima jasenovačke memorije preostao.

Što bi se moralo dogoditi da se ponovno održi jasenovačka komemoracija? Mnogo toga. Vlada bi morala prestati financirati revizionistička društva, morala bi uklanjati ploče i insignije s ustaškim sloganima i simbolima, itd., itd. Međutim, prije svega - ona bi morala jasno reći danas ili sutra, a onda i ubuduće i zauvijek - tko je u Drugom svjetskom ratu bio na pravoj, a tko na krivoj strani.
Na takve izjave obvezuju Vladu i predsjednicu ne samo slovo Ustava (povijesno pravo na državnu suverenost izvodi se, između ostalog, “na uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju Drugog svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju NDH 1941., u odlukama ZAVNOH-a 1943. godine) nego i povijesna istina. Hrvati su se, koliko to god proustaškim ušima bilo bogohulno čuti - najkasnije od jeseni 1943. većinski priklanjali antifašističkoj, partizanskoj strani.

Znamo da takva promjena političkog kursa nije laka, da zahtijeva vremena, ali je antifašistička strana spremna čekati, samo kad bi postojala jasna volja Vlade da promijeni politiku i da na njoj ustraje.
Međutim, dok su se odvijale prve konzultacije o ponovnom ujedinjavanju jasenovačke komemoracije, stigla je vijest da je Katolička crkva u Koruškoj zabranila misu na komemoraciji u Bleiburgu. Više je ministara kritiziralo tu odluku, a predsjednik Sabora Gordan Jandroković je izjavio kako je “Jugoslavenska armija na Bleiburškom polju u svibnju 1945. godine ubijala žene, djecu i nedužne hrvatske vojnike”.
Ove su izjave, pogotovo Jandrokovićeva, kao drugog čovjeka u državi, pokazale svu dubinu problema. Ne može se Jasenovac komemorirati izdvojeno, izvan konteksta Drugog svjetskog rata, kao što se izdvojeno ne može komemorirati ni Bleiburg. Jasenovac i Bleiburg dio su jedinstvenog povijesnog kompleksa.

Jandrokovićeva je izjava jednostavno - laž. Ona je samo ponavljanje proustaške propagande o onome što se dogodilo na Bleiburgu i Križnom putu u svibnju 1945. godine. Najmanji je problem što na Bleiburškom polju nije stradao gotovo nitko, nego su ljudi ubijani kasnije, nakon zarobljavanja. Mnogo je veća laž da su ubijane žene i djeca, jer djeca nisu ubijana, a u pravilu ni žene, nego su puštani kućama. Još je gora opaska o “hrvatskim vojnicima” - to nisu bili “hrvatski vojnici”, već ustaško - domobranska vojska, odnosno - kako se onda službeno zvala - to je bio HOS ili Hrvatske oružane snage kao vojska NDH. Neka Jandroković još jednom pogleda što piše u Ustavu na koji se zakleo kad je preuzimao visoku dužnost.

Najgora od svega je formulacija “nedužni hrvatski vojnici”. Naime, ni proustaška emigracija, ni desna hrvatska politička scena, a ni revizionistička historiografija nisu se nikad zapitali, kao što je to prije više od 20 godina učinio Ivan Lovrenović - “nitko nije postavio ono neumoljivo, ono neizbježno, ono logično pitanje - pitanje uzroka! Kako i zašto se dogodilo? Tko je i čime doveo te ljude na polje kod Bleiburga, tko je doveo do toga da su svi ti ljudi, taj ‘cvijet i snaga naroda’ - neki manje, neki više krivi, neki potpuno nevini i naivni – postali taoci i bili dovedeni na Bleiburg”... da se “nađu u takvoj strašnoj situaciji... k vragu, pa valjda je svemu tomu prethodila neka i nekakva politika, državna i nacionalna, i neki ljudi koji su je kreirali i vodili”. Nitko se, naravno, nije ni osvrnuo niti na riječi Stanka Lasića, neposrednog očevica povlačenja prema Austriji, koji je govorio o “ustaškom ludilu tih dana”. Naposljetku su se uzroci i posljedice Bleiburga svodile vrlo površno i shematski kao mržnju na hrvatstvo, što nije točno.
Bleiburg i Križni put samo su dio “obračuna s narodnim neprijateljem” koje su nove jugoslavenske vlasti provele od jeseni 1944. do ljeta 1945. godine (u nekoj mjeri i kasnije) na čitavom teritoriju, od Makedonije do Slovenije.

Baš u danima kad su se u sjeverozapadnoj Sloveniji odigravale najteže bitke, u dolini Sutjeske, tamo gdje su dvije godine ranije partizani vodili jednu od svojih najtežih bitaka, oko 3000 - 3500 četnika Draže Mihailovića našlo se u partizanskom obruču. Partizanski su ih avioni danima bombardirali, a partizanski su komandanti isticali kako sada valja “pokazati četnicima kako je nama bilo”. Izginula je većina četnika, manji je dio zarobljen, od kojih su neki strijeljani, a neki nisu. Mihailović je s nekoliko stotina četnika uspio pobjeći, ali je i većina njih ubrzo ili bila ubijena ili zarobljena.

Na Bleiburgu i kasnije na Križnom putu stradao je jedan broj nevinih koji nisu trebali stradati - za mnogo njih, ako su i bili nešto krivi, smrt je bila vjerojatno prestroga kazna. Međutim, stradao je i priličan broj onih koji su zaslužili najteže kazne, poput jasenovačkih koljača Miroslava Filipovića-Majstorovića, Ivice Matkovića, Josipa Mataije, Tihomira Kordića, Marka Pavlovića, Marije Buždon-Slomić, Mirka Slišković-Slomića, Dragutina Pudića - Paralize, Ante Zrinušića, Josipa Šantića i mnogih drugih.

Često revizionistički (ili proustaški) krugovi govore o “presumpciji nevinosti” (o, kako to učeno zvuči!). Pa i Mussolini je smaknut bez suđenja, ali će se danas malo tko usuditi reći da
je nevin. Do suda nije došao ni Hitler. Hoćemo li tvrditi da nije zločinac? Ni Slobodan Milošević nije doživio sudsku presudu.

Revizionistički (ili proustaški) krugovi tvrde kako oni koji su bili suđeni u Zagrebu nisu imali pošteno suđenje, kako su to bili “montirani procesi”. Prvo, oni ne razumiju kako se pravna znanost posljednjih desetljeća razvijala, jer ni osuđeni na Nürnberškom procesu 1946. nisu imali pravo na žalbu. Drugo, najveći dio dokaza koji su zločince teretili na zagrebačkim suđenjima neoborivi su i nisu nikakav proizvod komunističke propagande. Uostalom, tko je kriv za Jasenovac, za koji nadbiskup Stepinac kaže da je “sramotna ljaga za NDH” (te traži “izvođenje pred sud krvnika koji su najveća nesreća Hrvatske”), ako nisu spomenuti jasenovački koljači?

Vratimo se na zamišljenu ovogodišnju jasenovačku komemoraciju: moralno je nepodnošljivo (jer je neiskreno), a politički nakazno da netko jednoga dana komemorira žrtve u Jasenovcu, a koji tjedan kasnije da na Bleiburgu spominje “nevine hrvatske vojnike”, a da se zapravo radi o onima koji su ubijali u Jasenovcu.

S jedne strane, volio bih da zajedničke komemoracije bude, ali s druge, mislim da je ne može biti. Ona se ne radi kako bi bila teatarska predstava za međunarodnu javnost ili kao politički bodovi pred izbore. Možda bi se i te ideološke i političke nesuglasice mogle donekle izgladiti, ali je moralni jaz u ovom trenutku nepremostiv.

Ivo Goldstein (jutarnji.hr)

Tuesday, March 26, 2019

Mario M.: 'Skriveni' banjalučki kutak


Rafinirano oko ne traži senzaciju, traži ljepotu. Okruženi smo ljepotama, treba se samo okrenuti, priroda je neumorni kreator. Nezgode nastaju kada ljudska ruka nastoji pokoriti prirodu, kada nemilosrdno betonira riječne obale, asfaltira travnate staze... Nekada je čovjek bio odgovorniji, živio je u skladu s okolišem. Za život je birao ona mjesta koja su mu omogućavala egzistenciju i sigurnost. I nudila ljepotu. Na jednom takvom prostoru počela je današnja Banjaluka. Tamo gdje je studeni i bistri Vrbas tek izašao iz planinskih tjesnaca, u oazi gdje izviru tople i blagotvorne vode uokvirene zelenilom...



Tek kasnije nastanjeni su Donji Krajevi.

Vrbas još nekako uspijeva da se suprotstavi agresivnoj destrukciji uz napore mnogih koji ga vole. Reprezentativan primjer kako se ljubavlju i kulturom oduprijeti moći i sebičnosti je jedan kutak u Gornjem Šeheru. Na uskom prostoru između ceste i Vrbasa iznenadi nas jedna mala plaža, a do sačuvane ljepote spuštamo se stepenicama... Starim Banjalučanima znana je ta šeherska vrućica. Krase je izvori, više njih, topli, ljekoviti i pitki... u stijenama još za starorimskog vremena korištena banja, nekoliko prirodnih bazena kroz koje teče mineralna topla voda ulijevajući se u Vrbas koji i sam tu postaje topliji... a kao posebna atrakcija mogla bi biti endemska biljka koju je davno obradio profesor Miroslav Horvat. Banjanje i ljeti i zimi, sve je prirodno, sve odiše nedirnutom ljepotom prošlih vremena...

Brigu o zaštiti i čuvanju ovog jedinstvenog ambijenta preuzelo je udruženje Ekokultura.











(mm)

Monday, March 25, 2019

Svetislav Basara: Doživotni veselnik


Zašto se srpska truba nije čula s Kosova, zašto se četnici nisu spremili, zašto je samo Šešelj smogao snage da u (za njega) neuobičajeno učtivoj formi promrsomudi nešto o „skandaloznosti“ presude, nije baš najjasnije, ali nije sasvim ni nejasno; u Srbiji, naime, i ostalim „srpskim zemljama“ svi (uključujući i vrapce) – ko svesno, ko intuitivno – znaju da su glavni krivci za bosanski (i ne samo bosanski) pičvajz izmakli ruci slepice pravde, a da je u čitavoj toj krvavoj koreodrami Karadžić samo nastupao u ulozi takozvanog veselnika.
Pre nego što zađemo u sitna crevca, mlađahnijim čitaocima treba objasniti da je u usmenoj tradiciji našeg naroda „veselnik“ vočić koji se pripušta na kravu da je, klinačkim rečnikom, „napali“, da bi ga – kad rasni bik preuzme stvar – oterali motkama, upregli u plug ili – najgori scenario – odveli na klanicu.
Nemojte sad doći u napast i pomisliti da će Karadžić robijati na pravdi Boga – tim pre što to ni njegovi doskorašnji intimusi ne misle – daleko od toga; dobio je ono što je zaslužio, možda i manje, ja ovde samo govorim da su ga pravi autori i projektanti pokolja u BiH, a i šire, upravo svojevremeno i odabrali da bi – kad (i ako) stvar propadne – umesto njih dobio to što je dobio ili čak i više.
Devedesetih je svaka „srpska zemlja“ imala po jednog Dabića, koje je pravovremeno odabrala nacionalna regrutna komisija, kojoj – nemojte biti naivčine – Milošević uopšte nije bio šef. I on je bio samo „veselnik“, glavni doduše, alfa mužjak, ponekad pripuštan na kravu, ali ipak samo izvođač radova.
Jednoj srpskoj zemlji šef je bio milicaj, drugoj magacioner, Bosni i Hercegovini – draguljima u srpskoj kruni – zapao je psihijatar koji je, uzgred, bio i stihoklepac, stvar vrlo važna za našu priču. Regrutna komisija je, naime, stihoklepca – kada je za to kucnuo čas – oglasila velikim srpskim pesnikom, podsetila ga na „korijene“, a posle je sve išlo kao po loju. Znate priču. „Rašo, sokole, da osvetimo Kosovo.“ I pročaja.
Eto, tako je Karadžić-Dabić krupnim koracima zakoračio u istoriju koju su mu pisali u Beogradskim mutlacima, ali se relativno brzo obreo, najpre u dubokoj ilegali, potom u haškoj apsani. Članovi pak regrutne komisije su u miru, veselju i prosperitetu proživeli svoje živote i završili kao imena na uličnim tablama. Konkurs za novu regrutnu komisiju je upravo u toku. Magacioner, milicaj i psihijatar će se lako naći. Oj, Srbijo, zemljo veselnika.

Sunday, March 24, 2019

Most Radija Slobodna Evropa: SRPSKI STRAH OD VLASTI

Sagovornici novinara Omera Karabega bili su Saša llić, književnik iz Beograda i Srđan Puhalo, socijalni psiholog iz Banjaluke. Tema razgovora: Da li se režimi u Srbiji i Republici Srpskoj održavaju širenjem straha?



SAŠA ILIĆ: Otkako je na vlasti režim Aleksandra Vučića u Srbiji je strah postao konstanta javnog života. Današnji protesti su pokrenuti upravo zbog gušenja slobode i brutalnosti ovog režima.




SRĐAN PUHALO: Strah se stalno održava kao plamen u gasnoj lampi. Malo se odvrne, pa se onda smanji, ali nikad se ne ugasi, stalno tinja. Tu je i strah od vanjskih neprijatelja - raznoraznih Sorosa, Amerikanaca, Njemaca, Engleza i NATO pakta koji navodno žele da unište Republiku Srpsku i srpski narod uz pomoć stranih plaćenika i domaćih izdajnika. Prisutan je i strah od same vlasti. Ljudi se plaše da kažu bilo šta protiv režima. Svi ti strahovi parališu racionalno razmišljanje najvećeg broja građana u Republici Srpskoj i ubijaju svaku pomisao na pobunu. Ti strahovi se i njeguju, zalivaju i oni su osnovni mehanizam vladanja u Republici Srpskoj.

ILIĆ: U Srbiji je strah koncentrisan oko vlasti. Građanin se boji ovog režima jer svakog dana s naslovnih strana tabloida stižu upozorenja šta se događa sa Ijudima koji se usuđuju da kritikuju vlast i istražuju kriminal njenih funkcionera. Setimo se samo novinara Milana Jovanovića iz Grocke kojem je zapaljena kuća i jedva je ostao živ.

PUHALO: U Republici Srpskoj vlast kontroliše skoro sve. Kontroliše javne ustanove i javna preduzeća i najveći dio medija. Privatnici mudro ćute ne želeći da se zamjere. Policijska represija je pokrivena zakonima koje je donijela vlast. Protesti se zabranjuju na osnovu zakona, upotreba sile se opravdava zakonom.

ILIĆ: Svaki zaposleni može se zbog svog građanskog delovanja naći na udaru režima. Nedavno je u Rudarskom basenu Kolubara iz Lazarevca dvoje zaposlenih premešteno na slabije plaćena radna mesta zato što su učestvovali u protestima.

PUHALO: Tako je i u Republici Srpskoj. Odmah nakon završetka lokalnih izbora uTrebinju Ijekar Hitne pomoći, koji je bio opozicioni kandidat na tim izborima, premješten je na drugo radno mjesto

ILIĆ: Sve se snima, prati, beleži. Zna se ko organizuje proteste i ko na njih dolazi. To je čitava kapilarna mreža. Ne radi to samo policija u uniformama i civilu. U tome učestvuju i poslušnici koji građanima prenose poruke vlasti i policije. Oni kreiraju atmosferu straha i šalju upozorenja građanima koji su markirani kao nepodobni, koji se bune i odlaze na proteste.

PUHALO: Vjerujem da se i u Republici Srpskoj vodi evidencija. Često ste mogli vidjeti policajca - inspektora kako snima učesnike protesta, ali policija kaže da se to čini radi bezbjednosti građana. Vladajuća stranka ima infrastrukturu koja vodi računa o tome ko se gdje pojavljuje, ko šta priča i onda se to javlja tamo gdje treba. A imate i nešto što se zove dobronamjerni savjet. Priđe vam čovjek i onako kao prijateljski posavjetuje vas da bi bilo dobro da prestanete da idete na proteste i govorite protiv vlasti, jer se može desiti da vi ili neko od članova vaše porodice ostane bez posla.

KARABEG: Miloradu Dodiku izgleda uspeva ono što Vučiću ne polazi za rukom. U Srbiji desetine hiljada Ijudi izlazi na ulice, dok je Dodik ugušio svaki vid otpora.

PUHALO: Republika Srpska je manja zajednica, naša politička i intelektualna elita se ne može mjeriti sa onom u Srbiji. S druge strane, ovdje postoji strah od Bošnjaka i Hrvata koji nam navodno stalno rade o glavi. Taj strah je glavni kočničar svake pobune. Mi živimo u društvu koje još uvijek nije izašlo iz rata. Stalno se govori o unutrašnjim i spoljnim neprijateljima koji ništa drugo ne rade nego smišljaju kako da unište Republiku Srpsku. Kada kreirate takvu klimu, ne treba vam represija da biste kontrolisali mase.

ILIĆ: Dodik ima posla sa manjim sistemom u kome je lakše kontrolisati i tamponirati sve zone slobode, otpora i pobune. Vučić je suočen sa većim sistemom, sa mnogo većim gradovima i sa mnogo više Ijudi. Još uvek nije uspeo da eliminiše ono malo nezavisnih medija i glasila, mada ne znači da neće. Tako da on mora da balansira. Mora da vodi računa i o Evropskoj uniji. Njegova represija je drugačijeg tipa. On guši na duge staze, proizvodi strah i paranoju i ide na to da se Ijudi iscrpe. I brutalnost je velika. Setimo se ubistva Olivera Ivanovića, prebijanja opozicionog lidera Borka Stefanovića, paIjenja kuće novinara Milana Jovanovića. Ukoliko dođe do cementiranja njegove autokratske vlasti - do propasti protesta i potpunog gušenja nezavisnih medija i kritičkih glasova - onda smo mi zaista u velikom problemu.

(Radio Slobodna Evropa)

Friday, March 22, 2019

Svetlana Cenić: Kad ševe propevaju


Ne znam ja više šta znači to narod. Šta je to, ko je to? Je li to ovo što glasa? Je li to ovo što hoda ulicom, ide na posao, piše po forumima i društvenim mrežama, puno jeda i agresivno prema okruženju i svima koji izdignu glavu? Je li to ono što se vajka samo ako to neće čuti upravo uzrok svega što ili tišti? Je li to ono što voli da se krije samo u masi, pa ne možeš da prepoznaš Čoveka u toj bezobličnosti? Ljudski plagijat do plagijata, a sve skupa imitacija života. Na kraju, šta je istina, a šta laž kad je sve u ime tih plagijata u imitaciji života?
Sve se definiše kroz moć i položaj, a definicija kaže da moć podrazumeva kontrolisanje drugih, a položaj znači biti predmet poštovanja i divljenja. To je, kažu, društvena hijerarhija. Godinama slušam kritike kako se moram politički angažovati da bih nešto menjala. Evo, vidim masu angažovanih, koji ništa ne menjaju. Vidim angažovane, kojima je lakše promeniti stranu nego zmiji košuljicu da presvuče. Vidim sve one koji bezrezervno podržavaju moćnika, pa mu tako i taj položaj izgrade. Vidim i sve one koji odavno nemaju sebe. Kako je to rekao psiholog Abraham Maslov, kad imate čekić, sve liči na ekser.
U priči o dobrom Hrvatu, dobrom Srbinu i dobrom Bošnjaku samo dobre države nema. Padaju listom te neke reforme, promene, boljitak, rast, razvoj i da ne nabrajam dalje. Pada i Čovek. Sužava mu se život na četiri zida u bežanju od jednoglasnosti, koja samo vodi u propast.
Evo, čitam kako je Čavić postao direktor Elektrokrajine. Valjda sam jedina bila koja se ni trenutka nije začudila njegovom preveslavanju u jednoglasnost Milorada Dodika i pratećeg mu hora. Godinama već otvoreno govorim da je Dodikov bio i ostao, a još one 2006. rekoh da će ga političke nauke izučavati kao apsolutni politički promašaj. Ili, bolje reći, političku štetočinu za one koju su mu verovali da ima stav, da ume i zna. Jednu je partiju sahranio, jednu vladu povalio, a masu Ijudi izdao.
Uzgred, njegov šef u kontinuitetu Dodik jula 2016. reče: "Dragan Čavić bi ponovo na scenu vratio neke 'Ševe' koji su ovdje otvarali javne kuće i mnogo šta drugo, čega godinama nema jer je to SNSD zabranio i nije dozvolio". Sada samo da poredamo ko je šef javne kuće, ako meso u istoj. Eh, ševe, vidim, propevale.
I tako ta vest o ugradbenom Čaviću zvanično je objavljena dan nakon sahrane Slobodana Popovića, Velikog Čoveka. Čoveka, ponavljam. Koji onomad nije mogao da aplaudira nekim vodećim ljudima onog SDP-a, sa kojima se nije slagao i koji su ga zbog toga "povaljivali" gde su stigli, izlagali ga ruglu i podsmehivali se.
Slobodan je i u ratu bio Čovek, pa stradao, jer jednoglasje mase nije opraštalo to što mu je žena Ismeta, a majka Nasiha, to što neće da otpušta nesrbe. Slobodana je i taj isti Čavić izvarao kada je napustio SDP, ali nikada i socijaldemokratiju, nudeći mu mesto u svojoj partiji koja, zaboga, želi umerenost i borbu protiv "onog međeda", kako je Čavić privatno nazivao Dodika, borbu protiv korupcije, borbu za demokratiju.
Treba li da naglasim da mu se kasnije više nije javio, a pri prvom narednom susretu samo odmahnuo rukom i rekao ono: "Ma, je..ji ga!"? Moj drug Slobodan me nazove i kaže: "Nisam ti vjerovao kad si me upozoravala da će me prevariti. Izvini".
Eh, dragi moj druže Slobodane, još mi njegov nož iz leda strči, a ti vidi, molim te, da nađeš nekog kome je ikad pomogao, osim interesno, pa mi javi. To bi mi bio novi podatak. Zavila bih ga odmah u crveno na kalendaru. Jer, čekam i još jedan krug skičanja kod Dodika da me treba ukinuti, da nigde ne budem, jednako kao što mi u ušima odjekuju raznorazni komentari na moju adresu kad me pomenu negde ozbiljnije. Ja sam o njemu naučila i saznala sve na najbolniji način po mene i moju porodicu.
Čekam i da Dodik negde i nekad pomisli da ko je izdao jednom, izdaće opet sve i svakoga, ma koliko da je kratka uzica moći, straha, ucene i vlasti. Bilo je nekad ono "ti mene vadi kod Westendorpa, a ja ću tebi dati vlast", a onda se proširilo na sve i svašta.
Da podsetim, Čavića je s pozicije poslanika u Narodnoj skupštini RS-a smenio Westendorp 8. oktobra 1998. godine, ali ga je rehabilitovao već 30. jula 1999. isti visoki predstavnik, što je bila i poslednja Westendorpova odluka. Vreme Dodikovog prvog mandata i vreme kad je bio demokrata i međunarodni Ijubimac, a Čavić žestoki opozicionar.
Otišao je moj drug Slobodan na slobodnu teritoriju. Nije se predao, nije se podao. Kažem slobodnu teritoriju, jer bio je i ostao ateista. Ne mogu da kažem na onaj svet, na nebo ili bilo šta što bi asociralo na to će se možda sresti sa ovima koji se javno prodaju, koji Ijude javno izdaju i kojima ništa sveto nije, a nadaju se rajskom naselju i uredno se krste i slave slavu. Moj drug SJobodan se sa ovakvima više sretati neće, a njegova deca neće hodati ulicom u strahu da neko pljune iza njih i pomene im oca. Slobodanu će i mrtvom pevati sloboda.

Svetlana Cenić (Dani)

Thursday, March 21, 2019

Utjeha

Tjesi me sto se duzina dozivotnog 
skracuje za vremenski period 
proveden u istraznom zatvoru!!!

Tuesday, March 19, 2019

Muhamed Filipović: Sportski život u Banjaluci između dva rata


U Banjaluci je sportski život bio razvijen. Ne samo starinske igre koje smo svi mi igrali, kao što je džilitanje, kao što je gađanje strijelom, kao što je buzdohanima igrati, kao što je bacanje kamena s ramena, dizanje tereta ili hrvanje. I sve su igre naslijeđene od turskoga, a vjerovatno i predturskoga perioda. A prvo sportsko gimnasticiranje bilo je vezano za ime Vase Pelagića, jer je on prvi kao profesor Bogoslovije u Banjaluci hiljadu osamsto i neke godine počeo da izvodi gimnastičke vježbe sa svojim đacima. Znači da još iz turskoga vakta vuče u Banjaluci tradicija sportskoga života na neki način. Naravno, prva sportska društva osnovana su početkom ovoga stoljeća.

Tu su bila društva gimnastička, to su bila šakačka društva, biciklistička društva, i na kraju fudbalska društva. I to su bila društva koja su imala najveću popularnost. U Banjaluci je nekada bilo mnogo fudbalskih klubova. Banjaluka je bila relativno mali grad, je li, tad je imala, pred Drugi svjetski rat 39 hiljada stanoviiika. To znači između dva rata imala je negdje između 29 i 39 hiIjada. I u tako malom gradu bilo je oko petnaestak fudbalskih klubova. Najpoznatiji fudbalski klubovi su bili Krajišnik, Borac, BSK, Balkan, Vitez, Viktorija i Građanski. Ove manje neću ni navoditi jer mogu nešto i pogriješiti, ali bilo ih je dosta. Na kraju krajeva četiri kluba su imali i svoje igralište. Igralište Krajišnikovo je bilo ono gdje je sadašnji Borčev stadion. Borac je bio napravio na pašnjaku, otkupio tamo livadu, uz pomoć tadašnjeg predsjednika Borca Duje (Dušana) Ivezića, koji je bio industrijalac, vlasnik pilana. Ja to znam zato što je moj brat, Safet, rahmetli, bio sekretar Borca od osnutka. Oni su se svi angažovali, onda su radnici banjalučki, mladež, čak sam i ja kao dijete išao, radili smo to, to je kopano, pa je ravnavano, pa je sijana trava, pa je valjano, pa sve dok nije napravljen fudbalski teren, a napravljene su i tribine. Tribine su napravljene, naravno opet zahvaljujući Duji. To je bio Borčev stadion. Treći stadion je bio BSK-ov. On je bio iza starog Pravoslavnog groblja. Između groblja i takozvanog Ciganluka. I on je imao tribine. I četvrto igralište bilo je u Predgrađu. Fudbalski rivalitet je bio veliki. Ja mogu reći da su ti klubovi povremeno, i Krajišnik, i Borac i BSK bili vrlo kvalitetni u svoje vrijeme, a Krajišnik i Borac su u nekoliko navrata ulazili u kvalifikacije za ulazak u prvu ligu. A među fudbalerima koje ja pamtim su poznati, prije svega braća Lađarevići, posebno Idriz, koji je igrao i u Građanskom, zagrebačkom. A prije rata ih je bilo dosta, te Safet, te Milica Novaković, te Lički, te Papak, te Emin Ćejvan, te Dedo Ćejvan, Bojer Oto kao golman, te šta ja znam. Poslije rata je već nešto drugačije.

(Iz knjige ''Tunjina nedovršena priča''. Kazivanje Muhameda Filipovića o Banjaluci zabilježio Emin Krkić)

Saturday, March 16, 2019

Proslava 50-godisnjice mature banjalucke Gimnazije - generacija 1969.g

Javili mi se moji, nesto mladji, drugari iz Gimnazije, generacija koja je Gimnaziju zavrsila 1969. godine. Zele da objavim njihov poziv na druzenje krajem maja ove godine, pa kazu, Parkic jedan od najcitanijih blogova! Mudri su moji drugari. "Ljukavi k'o ljisic!" ali svejedno, godi! Meni je i drago objaviti ovakve pozive na sastanke i druzenja. Pa jos i generaciji koja je puna mojih dobrih drugara!

*************************

VJERUJUĆI DA JE OVO JEDAN OD NAJČITANJIH BLOGOVA, IZMEDJU OSTALIH GENERACIJA KOJI SU U BANJALUCI ILI KO ZNA GDJE "RASUTI" PO OVOM NAM SVIJETU, MOLIM ČANAK PREDRAGA I UZIMAM SEBI ZA PRAVO DA OBAVIJESTIM SVOJU GENERACIJU, MOJE KOLEGINICE I KOLEGE KOJI SU ZAVRŠILI ŠKOLOVANJE U BANJALUČKOJ GIMNAZIJI 1969.GODINE:

OVE GODINE, ZADNJE SUBOTE PETOG MJESECA, 25.5.2019.,  ORGANIZUJEMO OBILJEŽAVANJE 50. GODIŠNJICE MATURE!

POZIVAM VAS DA SE JAVITE.

SLAVICA PANTOVIĆ (+387 65 931 116) JE FORMIRALA GRUPU "GIMNAZIJA, GEN.65-69 GOD"

Ovako je IV6 maturanata banjalucke Gimnazije izgledao kada su maturirali 1969. godine...


... a ovako je Generacija 1969. izgledala 1989. godine kada su slavili 20 godisnjicu mature

Geamparalele (Romania) - Barcelona Gipsy balKan Orchestra

Thursday, March 14, 2019

ELDAR DIZDAREVIĆ: Kompletna Rafinerija nafte Brod je lani u ovo vrijeme vrijedila manje od Dodikog mercedesa

Revizorska kuća BDO Banja Luka, koja je radila reviziju nekonsolidovanog finansijskog izvještaja Rafinerije nafte Bosanski Brod za 2018. godinu, u svom izvještaju navodi, između ostalog, da je Rafinerija na dan 31. 12. 2018. imala akumulirani gubitak u iznosu od ravno 622.275.076 KM, pri čemu je gubitak tekuće godine iznosio 10.869.596 KM. I to nije sve. Nezavisni revizor također upozorava da su kratkoročne obaveze Rafinerije za 40,4 miliona KM veće od obrtne imovine, što, prema revizoru, upozorava na postojanje značajne neizvjesnosti koja može da izazove sumnju u odnosu na sposobnost društva da posluje po načelu stalnosti poslovanja. To zapravo znači da Rafinerija može da nastavi poslovanje u skladu sa načelom stalnosti samo ako matično društvo obezbijedi finansijsku podršku iz koje će se plaćati dospjele obaveze.
Dovoljno je, dakle, pročitati samo ovih par rečenica iz revizorskog izvještaja Rafinerije nafte Bosanski Brod i shvatiti da ovoj kompaniji, koja je pompezno privatizovana 2007. godine, ne ide baš najbolje. Da cijela stvar bude još tragičnija, Rafinerija Brod je kompanija koja prerađuje sirovu naftu, pri čemu joj je većinski vlasnik ruski NefteGazInKor, a iza kojeg pak stoji moćni ruski Zarubezhneft, jedna od najvećih svjetskih korporacija u naftnom sektoru. Raditi sa naftom u privatnoj kompaniji i pri tome imati akumulirani gubitak od 622 miliona KM je, najblaže rečeno, čudno i za standarde BiH. Na sve to dodajmo još da je početkom januara ove godine objavljeno da Rafinerija neće raditi najmanje godinu, a da je kao razlog za to planski remont. No, ipak je u svemu najčudnije slijedeće. Rafinerija nafte Brod, prema reviziji kuće BDO, tokom 2017. godine (pazite sada ovo, poštovani čitatelji) nije inkasirala nijednu jedinu marku od prodaje roba! Kada se ima sve ovo na umu, onda se jednostavno mora postaviti pitanje šta se to zaista dešava sa Rafinerijom i koji je uopšte interes ruske firme NefteGazInKor da već godinama posluje sa minusom u inače profitabilnom biznisu sa naftom.
Odgovor na pomenuto pitanje zapravo i nije jednostavan, ali se neke konture mogućeg odgovora mogu naslutiti. Naprimjer, u javnosti u manjem bh. entitetu preovladava mišljenje da je riječ o dugogodišnjoj akciji koja izgleda kao da je prekopirana iz Birča. Ono malo preostalih malih dioničara Rafinerije Brod (NefteGazInKor kontrolira 79,99 posto dionica ovog emitenta) ogorčeno navodi da je “situacija sramna i poražavajuća za RS i njenu vlast” te da je riječ o privatnoj kompaniji koja pravi gubitke, a ne pokriva ih iz vlastitog kapitala. I, naravno, potpuno je normalno shvatiti takvo ogorčenje malih dioničara jer, napomenimo ponovo, riječ je o privatnoj kompaniji, u čiju je vlasničku strukturu ušao ruski NefteGazInKor iza kojeg, pak, stoji moćni Zarubezhneft, a čija je trenutna tržišna kapitalizacija na Banjalučkoj berzi ravno 1.577.484 KM! Cijela Rafinerija danas, znači, tržišno vrijedi oko milion i pol KM, ali je pravo pitanje da li bi se i ta cijena eventualno mogla postići. Prije samo godinu dionice Rafinerije Brod su se na berzi prodavale po cijeni od 0,0017 KM, što znači da je tržišna kapitalizacija u aprilu 2018. godine iznosila otprilike oko 497 hiljada KM! Slikovito rečeno, kompletna Rafinerija je lani u ovo vrijeme vrijedila manje od Dodikog mercedesa! A kada smo već kod sadašnjeg predsjednika Predsjedništva BiH, vrijedi napomenuti da je upravo on prilikom prodaje Naftne industrije RS-a 2007. godine tu privatizaciju opisao kao “posao stoljeća” i obećao investiciju u Rafineriju od ravno 979 miliona eura.
Kao što danas znamo, ništa od pomenutih investicija nije pristiglo. Ali bilo je gubitaka i minusa, raznih natezanja i nagađanja. Podsjetimo se da je prvo Transparency International odmah po prodaji Rafinerije upozorio da je privatizacija provedena pod nerazjašnjenim okolnostima pa postoje razlozi za sumnju da su prikriveni vlasnici tih vrijednih resursa zapravo najutjecajniji političari u RS-u, tražeći da se objave javno imena vlasnika ruskih firmi Invest tehnologija, Nepat i Junik Development koje su učestvovale u privatizaciji, a koje su također suvlasnici NefteGazInKora. Interesantno je također bilo da su sve tri pomenute ruske firme zakonski registrirane neposredno prije postupka prodaje bosanskobrodske Rafinerije te da je Transparency International postavio i pitanje da li je tačno da je 29. 8. 2006. u Moskvi registrirana privatna firma koja se zove Invest tehnologija, a čiji je suvlasnik navodno Milorad Dodik, i koja je sa 20 posto kapitala suvlasnik NefteGazInKora. Zvanični odgovor na to pitanje nikada nije stigao, osim što je Dodik u svom stilu sve lakonski demantirao.
Godinama nakon prodaje Rafinerija je samo pravila gubitke, a najavljene investicije su izostale. Da je Rusima dosadio “posao stoljeća”, moglo se naslutiti prije par godina kada je Zarubezhneft pokušao da proda Rafineriju Brod ruskom Gaspromu. Gasprom je ekspresno odbio tu ponudu, jer su zaključili da je taj posao neisplativ te da generalno gledano i nema baš prevelike perspektive. Naime, problem je u tržišnom okruženju u kojem je jako puno konkurencije sa velikim kapacitetima i već uhodanim poslom. Samo Mađarska i Slovačka imaju dovoljno kapaciteta u preradi nafte da zadovolje potrebe cijelog područja jugoistočne Evrope, a kada se tome svemu još pridoda i hrvatska INA sa svojim kapacitetima, onda se jednostavno ne vidi nikakva potreba da Rusi održavaju “na aparatima” Rafineriju u Brodu. Zbog toga nikoga od upućenih u naftni biznis zapravo i nije pretjerano iznenadila vijest iz januara ove godine da Rafinerija Brod neće raditi narednu godinu. Gašenje pogona Rafinerije se zapravo na tržištu regiona neće skoro ni osjetiti, a od zaustavljanja pogona će najviše profitirati susjedna Hrvatska čiji je pak primarni interes rafinerija u Sisku. Kroz tu prizmu treba promatrati i nedavna natezanja na relaciji Hrvatska - Rusija zbog zagađenja zraka iz Rafinerije nafte Brod.
Hrvatski naftni stručnjaci pak smatraju da je jedini razlog zbog kojeg se Rusi već odavno nisu povukli iz brodske Rafinerije Zarubezhneft. Oni navode da Zarubezhneft ima koncesiju na naftna polja u Vijetnamu, a da je ta nafta vrlo teška i visoko sumporna. Sasvim je moguće, kažu oni, da Rusi tu naftu koriste u Bosanskom Brodu i gubitke koje ostvaruju u Rafineriji kompenziraju kroz prihvatljive cijene te nafte, koju bi inače drugdje prodavali po daleko nižim cijenama. No, nafta do Broda dolazi cijevima Janafa, pri čemu je poslovna tajna o kakvoj se vrsti nafte radi. A ako Hrvatska ozbiljno otvori to pitanje zbog stvaranja velike količine sumporovodika i sumporovog dioksida pri obradi, onda se i ruski interes za brodskom Rafinerijom može veoma lako istopiti do kraja kao kula od pijeska pri naletu vala.
I za kraj ove priče o Rafineriji jedna digresija. Međunarodni monetarni fond (MMF) je nedavno objavio studiju u kojoj se navodi da u BiH trenutno ima 548 državnih preduzeća, od kojih većina posluje s gubicima. Zbog toga su iz MMF-a sugerisali da “privatizacija može biti jedno od rješenja”, ciljajući naravno pri tome na telekome i elektroprivrede, a upirući prstom u državu kao vlasnika da što prije donese odgovarajuće mjere. No, evo, s druge strane, ako imamo na umu slučaj Rafinerije i još otprilike hiljadu privatizovanih, a potom propalih i ugašenih bh. kompanija, stoji i činjenica da ni sa privatizacijom nismo baš puno dobili, zar ne?

(Oslobodjenje)

Monday, March 11, 2019

I ovo je Bosna i Hercegovina danas...

Nacionalisti koji su na vlasti u svakom dijelu nase BiH na sve moguce nacine nastoje  da tu nasu prelijepu i domovinu i otadzbinu podijele, razgrade i prodaju drugima. 

Tri svjeza primjera:

1. Svake godine se sredinom marta u BiH obiljezava godisnjica bitke kod Galipolja u azijskom dijelu Turske.  Tom prilikom se uz minutu šutnje, polaganje vijenaca, učenje odlomaka iz Kur’ana i dove, intoniranje himni Bosne i Hercegovine i Turske te počasnom paljbom turskih vojnika, na lokalitetu spomenika turskim šehidima u Donjem Kamengradu kod Sanskog Mosta obiljezi godisnjica bitke koja se dogodila u Prvom svjetskom ratu i jedna od najzanacajnijih pobjeda osmanlijske Turske nad saveznicima i pobjednicima u Prvom svjetskom ratu, Rusijom, Francuskom i Britanijom.  




2. Prekjuce, umjesto 13. marta kada se obicno sastaju da obiljeze dan hapsenja njihovog vodje Draze Mihajlovica, ponovo su se  u Visegradu sastali cetnici Ravnogorskog pokreta. Uz precutnu saglasnost gradskih vlasti Visegrada, a i vlasti RS, obukli su svoje crne odore, uvukli uvecane stomake i postrojili se,. Uz pomoc svestenika pomolili a uz to i morbidno prijetili:"Bice opet Drina krvava...". Ne primjecujem da iko od zvanicnika naroda, u cije ime ovi monstrumi prijete, reaguje... Iako danas nastoje da to opovrgnu, cinjenica je da su cetnici, i tu istinu treba ponavljati, u Drugom svjetskom ratu saradjivali sa okupatorima Njemackom i Italijom, a borili se protiv partizanskog pokreta i time svrstali u gubitnike Drugog svjetskog rata.



3. Katolicka crkva u Koruskoj (Austriji) je ove godine zabranilla sluzenje mise u Bleiburgu jer je prihvatila misljenje da okupljanje na Blajburgu pocetkom maja, inace pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora, ima vise elemenata velicanja ustastva (fasizma) nego li odavanje poste nevinima. Ova odluka austrijske katolicke crkve izazvala je brojne negativne reakcije i komentare vjerskog i politickog vrha u Hrvatskoj, ali i u dijelu Bosne a posebno Hercegovine. Da podsjetim, ustaska NDH je bila na strani osovine koja se borila protiv saveznika i pobjednika Drugog svjetskog rata



Na kojoj si strani, moja Bosno i Hercegovino?!

Zalosna je cinjenica saznanje da u Bosni i Hercegovini ima toliko onih koji podrzavaju ili se prave da ne vide neo-nacisticke pokrete ustasa i cetnika. Naravno, ti pokreti se ne mogu izjednacavati jer za rasliku od ustaskog koji je uspio u svojoj namjeri da stvori etnicki cistu HDH, Drazini cetnici nisu uspjeli u svojoj namjeri stvaranja etnicki ciste Velike Srbije. Ni nacionalisticki muslimanski pokret kojima Bosna onakava kakva je bila nije pri srcu, ne moze prezaliti odalzak osmanlijske Turske sa ovih teritorija.
Dok god svi ovi pokreti imaju svoje sljedbenike, dok god ih vlast javno ili tajno podrzava - nema mirne Bosne.

Ljubodrag Stojadinović : Militaristička farsa

                                                                                     Foto: Predrag Trokicić
Toplo je, uz nešto vetra, temperatura iznad proseka za ovo doba godine. Radost za sirotinju, kazuju iskusne starice, kad užeže zvezda, mesta pod nebom ima za sve. Baš za sve.
Javilo jutros da su Srbiju ove godine, više no ikada pre, zauzele smrdibube. Stručnjaci za ta stvorenja naširoko objašnjavaju značajne stavke iz njihove naravi.
I jutros rano, kao i svakog božijeg jutra, uzmileli se jedni te isti analitičari paraziti na telu i u telu vlastelina, pretrčavaju od Dušice do Marića, Sarape i natrag, pa ubogim jednoobraznim jezikom, uz muku sa najboljim rečima koje imaju, hvale svaku njegovu novu mahnitost kao neuporedivi istorijski podvig.
Protiv njih nema odbrane, ni prskanjem ni zaprašivanjem.
Omiljena tema tih neodoljivih stvorenja jeste rat. To ih uzbuđuje, plaši i hrabri, pa se njihov ekspertski strah i rodoljubiva nada prostiru čak do Moskve, a tamo je Kremlj. U dvorcu Putin, koji ne radi ništa drugo nego pravi planove kako da sačuva Srbe. Javno šalje tajna oružja, tajno šalje svoje agente ledene poput zime na Kolimi, čiji je zadatak da otkriju agente druge strane.
Jedino Rusi mogu da nas spasu, kaže mitomanski ekspert za izgubljene ratove, možda buduća ambasadorska ekselencija u carskoj Moskvi. On zaneseno govori o Putinovim oružjima protiv kojih nema odbrane, kao što je nema ni protiv ovdašnjih eksperata paničara, opisuje lasersku preciznost i efekte njihovog dejstva na cilju, uništene gradove i sve što se u njima micalo.
Druga velika sila nastoji da održava dramatičnu krizu na jugu Srbije, kaže isti taj, čak i da je razgoreva. Ali, nije ovo 1999. niti je u Beloj kući Klinton, koga su Hilari i Olbrajtova, posle nestašluka u Ovalnoj sobi naterale da ratuje. Niti je u Kremlju Jeljcin, koji je javno pokazao kako se od mnogo votke nikako ili teško hoda. Sa Putinom šale nema, nije on slučajno uzeo za svog psećeg ljubimca bliskog rođaka ljubimca našeg vođe. Paša i Raša, tako nekako.
Ali, nismo ni mi potpuno zagubljeni i nemoćni bez Rusa. Dok Rusi stignu da se pobiju za nas, nas nigde neće biti. Zbog toga smo ovih dana isukali najmoćnije oružje, koje nije ništa drugo nego čovek. Naš čovek, ministar odbrane posebne vrste, koji je otišao na vojnu obuku.
Red je da konačno ministar vojni sazna nešto o vojsci. Sam je sebi napisao poziv, poslao se na pregled. Nestala mu je mana zbog koje nije mogao da bude heroj prošlog rata, bio je tada kratkovid kao krtica, no nekim volšebnim čudom više nije. Postao je okat kao sova, bolje vidi u mraku.
U sledećem pohodu, ništa se neće odvijati mimo njegove komandne volje. Drug Vulin jaše na čelu kolone, odmah iza vrhovnog, to je prizor neophodan za laku pobedu. Kad ih vidi agresor, ili napadač na srpsku stvar, razbežaće se od smeha.
Znači li to da su ljudi zaduženi za odbranu ove zemlje u stvari komičari ili klovnovi, sve u nameri da budu shvaćeni kao ozbiljni borci? Izgleda upravo tako. Obojica su učinila sve što mogu da srpska vojska, pod nedoraslim, neuglednim i nedostojnim vođstvom izgubi dobar deo samopoštovanja. Njena vrhovna komanda, to je urnebesni eksperiment.
Šta da misle o sebi generali, koji teškom mukom objašnjavaju dvojici škartovana suštinu rata? Naročito onog koji se ne može dobiti, a obojica prete silom, imajući pritom dva ključna problema: oni ne znaju šta je to vojna sila, niti kako se koristi. Sile nema i ne može se upotrebiti ono čega nema.
Za danas je zakazan (ponovo hitan) sastanak Saveta za nacionalnu bezbednost. Od skupa koji saziva vrhovni paničar bar se očekuje da tu bezbednost dodatno ne ugrozi. Ministar odbrane će se svakako iz svog regrutnog legla dovući do zasedanja ratnog štaba.
U čemu je onda smisao Vulinovog eksperimenta sa sobom u ulozi ostarelog regruta na besmislenoj obuci? Gde je on to video medijski prostor za okasnelo polaganje svoje ličnosti na žrtvenik sumnjivog rodoljublja, ako Marko Đurić jutros, rano na sabajle, saopštava da su kosovski Albanci objavili rat Srbiji?
Odgovor na prethodna pitanja sadržan je u sistemu koji je temeljno razoren, i u modelu obuke koji ne postoji, ni za mir ni za rat. Da postoji, tamo ne bi bio Vulin, formalno prvi čovek odbrane, koji se iz komandne sobe patetično spustio u zemunicu, svakako očekujući aplauze: svaka mu čast, tako veliki, ponaša se kao običan vojnik. Iako to nikada nije bio, niti će postati posle dve nedelje uzaludnog regrutskog glupiranja. Ne postoji komandir koji takvog regruta može bilo čemu da nauči.
Tako Vulin, kao parodijska imitacija ministra, parodira samu ideju o tome kako se i sa kojim snagama mogu rešavati ozbiljne krize i ratovati u neuravnoteženim Đurićevim dramoserajima.
U svom zamahu ministar vojske nema granica. Nije to samo lična promocija, pošto je taj čovek odavno lišen svakog argumenta za iluziju o javnom ugledu.
Čak je i agresivno pozivanje na „vrhovnog“ izgubilo snagu prvobitnog besmisla i falsifikovanja zvanja i postalo nevažna, priglupa poštapalica. Sve se to izanđalo i rasparalo u komandnoj nemoći, nastaloj na debelim naslagama pretencioznog amaterizma.
E, u tome je Vulin majstor, da napravi diletantsku predstavu – a svaka je gora od prethodne – u ludoj nadi da neće biti uočena njena ništavnost. Još je gore da ministar vojske i ne pravi razliku između svog neznanja i ozbiljne vojničke rabote, i tu svoju pogubnu manu uspostavlja kao raboš za merenje dometa struke.
Pred sindromom teških felera, koji čine Vulina onim što jeste, nemoćan je i Putin, inače ravnodušan pred naporima ovdašnje male braće da mu se približe. U nečemu se bitno razlikuju: on bar ume da bude diktator.
Struka, oličena u srpskim generalima željnim da se još malo zadrže u trupi i štabovima, spremna je da trpi ministra koji se ozbiljno zaneo u igri drvenom puškom i sa svojim ludim šefom pravi pobedničke planove za novi Balkanski rat.
Svi oni koji su naterali sebe da sputaju mučninu, koji su pristali da mu se potčine, da slušaju njegove zaumne govore, da njega i onoga ispred njega slede ka ponoru, ne pitajući ni sebe ni druge zbog čega to čine – zaslužuju da budu dresirani i omamljeni deo konačne propasti.
Peščanik.net, 08.03.2019.

Saturday, March 09, 2019

Feđa Isović o Vranješu, Kaliniću, Modriću...

Nije dovoljno biti vrhunski sportista. Za potpuni uspjeh potrebno je biti i vrhunski čovjek. Najbolji dokaz za to je Novak Đoković. Četiri puta najbolji sportista svijeta, omiljen u čitavom regionu. Tačnije, u čitavom svijetu.

Također, vrhunski sportista mora biti i inteligentan. Ta inteligencija mora projicirati neke vrline, a najznačajnija je skromnost. Nadobudnost ne prolazi. Hrvatski fudbalski reprezentativac Kalinić je najveći tragičar regionalnog sporta. Bio je prepotentan, lišen skromnosti, pa ga je hrvatski selektor Zlatko Dalić, usred Mundijala, zamolio da spakuje prnje i razguli kući
Kako li se, Bože, osjećao Kalinić dok je na televiziji gledao hrvatsku reprezentaciju u finalu? Niko nikome ne može biti dušmanin kao čovjek sam sebi.
Bili su samo anamo njihovi
Završi se Mundijal, eto nam hrvatske reprezentacije, bez Kalinića, na svečani doček u Zagrebu. Svi smo navijali za njih, bar svi mi normalni. A onda nam se Modrić, taj mali seljačić kojeg obilazak cijelog svijeta nije uspio urbanizirati i opametiti, usra u ćeif. Mimo zvaničnog protokola, u svojoj privatnoj akciji, Modrić nam organizira sirovinu Marka Perkovića Thompsona da nas oraspoloži svojim ustaškim repertoarom. Nisu to više bili naši „Vatreni“. Bili su samo anamo njihovi.
Za mene nikada Modrić neće biti Đoković. Koliko god dobro ganjao loptu, uvijek će ostati neobrazovani seljačić kojem je pošlo za rukom da se kilometrima, ali ne i mentalno, odmakne od svog sela, od te neke vukojebine iz kamenjarske zaleđine Zadra.
Nakon ove, možda predugačke ekspozicije teksta, nekako se, evo, probih do glavne teme. Ognjen Vranješ.
Porno-aferu nisam baš najbolje uspio upratiti. Uglavnom, izgleda da je Ognjen na internetu objavio neke gologuze fotografije srpske turbo-folk institucije zvane Karleuša.
Takvo nemoralno, neprimjereno ponašanje ne priliči sportisti, pa je crni Ogi, transferom poznatim kao „s noge na nogu“, izbačen iz prvog tima Anderlehta. Nemjerljivo glup potez sjajnog fudbalera.
A da kosmos i glupost nemaju granice, potvrdio nam je upravo Ognjen tetovirajući lik četničkog vojvode Momčila Đujića na svojoj ruci. To je bio povod da ga Prosinečki, po istom „s noge na nogu“ sistemu išćera iz bosanskohercegovačke reprezentacije.
Odrastao na guslarskim pjesmama
Ognjen u svojoj tetovaži ne vidi ništa sporno jer je, kako kaže, „vojvoda Đujić heroj za sve Srbe“. Ko te to slaga, moj Ogi? Znam ja da u tvojoj kući i za tvojim kafanskim stolom svi misle da je Đujić heroj, ali na te dvije lokacije, vjeruj mi, ne mogu stati baš svi Srbi. Srećom.
Ognjen nam svima savjetuje da malo više čitamo istorijske knjige. Moj Ogi, nije bitno koliko čitaš, nego šta čitaš. Knjige, priče, guslarske pjesme na kojima si odrastao, ne promišljaju istoriju na naučan, nego na nacionalno osviješten način. Lakše je reći djeci da su četnici bili antifašisti nego da im je djed klao i ubijao.
E, tako je tebe odgojilo, moj Ogi. Na pričama koje veličaju Đujića koji se, u nekim drugim knjigama, smatra odgovornim za zločine, vidi sada spiska koliki je, u sljedećim hrvatskim selima: Gata, Tugare, Cista, Gornji Dolac, Zvečanje, Dugopolje, Štikovo, Maovice, Otavice, Vinalići, Kijevo i Garjak. Da je samo po jedan zločin učinjen u svakom od ovih sela, puno je, brate.
Moj Ogi, to što je neko Srbin kao vojvoda Đujić, to što se borio za srpsku stvar, pa čak i to što je digao ustanak protiv fašističke NDH, čak ni to ga odmah u startu ne definira kao pozitivca. To što je tvoj vojvoda digao ustanak protiv ustaša, moglo je biti dobro, da kasnije nije načinio zločine protiv hrvatskih civila. Kada nekoga tetoviraš, onda tetoviraš sve njegove ideje, staješ iza svih njegovih djela. Ne možeš selektivno tetovirati njegov život na svojoj ruci.
Monstruozna sprava za mučenje
Tetovirajući svoga vojvodu, ti si stao i iza ustanaka protiv ustaša, što je pohvalno i fino, ali i iza ubistava nevinih hrvatskih civila. I djeca su ubijana pod njegovom komandom, moj crni Ognjene! Komplet sela. I čitav rat je sarađivao s Italijanima i Nijemcima, a poznat je po tome što je izumio “popovo bure”, monstruoznu spravu za mučenje koju je najčešće koristio nad Srbima antifašistima. Đujić, za potomke tih Srba, moj Ognjene, sigurno nije heroj. I što je najgore, taj tvoj Đujić u borbi protiv partizana je sarađivao čak i sa ustašama. Smrdljivi, bradati dvoličnjak.
Ogroman je spisak Srba koje bih i ja na svom tijelu mogao istetovirati: Dimitrije Tucović, Rade Končar, Milan Mladenović, Nikola Tesla, Branislav Nušić, Žikica Jovanović, Vojo Dimitrijević, Vladimir Perić, Vasko Popa… Veliki i častan je to spisak, niđe mu kraja. A ti baš izabrao čovjeka od koga se koža ježi i mnogim Srbima, a možeš misliti tek Bošnjacima i Hrvatima. Odabir ti je k’o prstom u govno.
Na kraju, jedan prost savjet. Nemoj, Ognjene, nikada tetovirati nekoga koga ne bi mogli istetovirati svi. Vrlo je to jednostavan sistem eliminacije. Ako ga na svojoj koži mogu trpjeti i Srbi, i Hrvati, i Bošnjaci, i Crnogorci, budi siguran da si izabrao pozitivca. Svi ostali su sumnjivi. Moj crni Ognjene.
(Feđa Isović - scenarista serije "Lud, zbunjen, normalan"
Dnevni avaz)

Friday, March 08, 2019

Sretan vam 8. mart!

Svim nasim dragim citateljkama zelimo sretan 8. mart medjunarodni Dan zena! 


Uz cvijece, poklanjamo vam i ovu lijepu pricu o majci

********************
Milutin Dedić: MAJKA Jelka
Flauta i Brojgel

Majka Jelka je bila nepismena. Više puta sam pokušavao da je opismenim, ali ona je uvek odbijala. Pa i kad se TV uvukla u kuću nije pokazala interesovanje za pismenost, mada je ponekad tražila da joj pročitam šta piše ispod pokretnih slika. Međutim, imala je sposobnost da prepozna šta je vredno a šta nije, šta je dobro urađeno, a šta pogrešno.

Uputi se majka u Zagreb, u čuvenu radnju za izradu muzičkih instrumenata koju je držala gospođa Penc. Videvši je, gospođa Penc, pomalo iznenađeno, pita: ''Kaj tražite, gospođo?'' Mada se znalo šta se traži u muzičkim radnjama, majka, nimalo zbunjena, hladno odgovori: ''Flautu, gospođo!'' Gospođa sumnjivo zavrti glavom i kaže: ''Prosim lepo, izvolite.'' Pokaza na jednu vitrinu u kojoj su bile poređane flaute, od onih vrlo skupocenih do onih manje skupih, ali dovoljno skupih, da bi se mogle tek tako kupiti. Prodan je komad zemlje da bi se kupio kvalitetan instrument. E, sad, kako prepoznati ono što valja i biti siguran u to. Upita majka gospođu Penc ima li nekog da ih malo isproba, i pomogne joj u odluci koju da kupi. Mora da se gospođa Penc našla u čudu i čuvši ove reči, jer je, razumljivo pretpostavila da moja majka ne zna ništa o flautama.

Sreća što se tu zatekao vodeći flautista Zagrebačke filharmonije koji se ponudio da pomogne. I maestro je vadio jednu po jednu, odsvirao bi po nekoliko taktova iz dela Vivaldija, Mocarta, Bokerinija... a ona je samo pažljivo slušala i govorila: ''Sljedeću.'' Njima je to bilo pomalo zabavno, ali ne i njoj. Kad je sve isprobao kratko je rekla: ''Onu, pokazavši na jednu koja joj se učinila ponajboljom. Bila je napravljena od srebra i nekog skupocenog drveta. Bila je to zaista jedna od ponajboljih. Maestro i gospođa Penc samo se pogledaše i gospođa gotovo nečujno upita: ''Pa, gospođa, kako ste to prepoznali?'' Majka ništa ne reče, plati, uzme instrument, zahvali se i ode. Isplatilo se.


I brat Arsen, koji nije ispuštao instrument iz ruke, i ja koji sam vazda nešto crtao, ispoljavali smo neobičnu upornost. Ona je sve budno pratila i, po nekim svojim kriterijumima, donosila sudove. Sećam se situacije kad je bratu više puta govorila da to što vežba ne valja. Uvežbavao je tek neki menuet Bokerinija i normalno da tokom vežbanja nešto ne bude u redu. Osetila bi svaki put kad pogreši i upozoravala ga. A tek sa mnom je bilo natezanja. Neki crteži, po njenoj oceni, nisu bili dobri i ona ih je cepala bez MILOSTI. Bunio sam se, ali bezuspešno. Neke je hvalila, odvajala ih i čuvala. Zahvaljujući njoj imam crtež sačuvan iz 1951. godine.


Ja nisam mnogo voleo školu, ali sam voleo knjige. Ujak ih je slao iz Beograda, one koje su, prema njegovoj proceni bile aktuelne. A posle Drugog svetskog rata sve što je sovjetsko bilo je obavezujuće aktuelno. Ona, naravno, nikad nije čula za Ostrovskog i njegov roman ''Kako se kalio čelik'' i Fadejevu ''Besmrtnu mladost'' i sl. Sa podozrenjem me gledala udubljenog u te ''knjižurine'', kako je govorila (a volela je da upotrebljava augmentative).
Bilo joj je, ipak, drago kada sam joj rekao da čitam knjigu ‘’Mati’’ Maksima Gorkog. Ubrzo su počeli stizati i dela naših pisaca. Zahvaljujući tome prvi sam u našem mestu pročitao ‘’Daleko je sunce’’ Dobrice Ćosića, ‘’Pesmu’’ Oskara Daviča, ‘’Prolom’’ Branka Ćopića itd. I, jednog dana se u izlogu jedine knjižare u gradu pojavila neobična knjiga!
Danima sam se vrteo oko izloga i gledao na koricama te knjige jedan neverovatan crtež. Ispod crteža je nešto pisalo što tada nisam mogao ni pročitati a još manje znati šta znači – BRVEGEL. Kad sam se pomalo umorio od gledanja, a radoznao da vidim šta se nalazi među koricama, odlučim da se poverim majci. Kad je čula šta govorim i šta tražim jednostavno nije htela da o tome razgovaramo. Bila su to teška vremena i živelo se siromašno. Jugoslavija je bila međunarodno izolovana (posle tzv. Rezolucije Informbiroa), a uz to je zemlju pritisla velika suša. Najosnovnije stvari za opstanak davane su na 'tačkice' tj. Kao strogo programirano i kontrolisano sledovanje. U takvoj situaciji odvojiti koji dinar za knjigu bilo je bezumno. Ali bio sam uporan, dosađivao sam.
Ne znajući šta da radi, majka me odvede u knjižaru i zamoli knjižara da bar malo prelistam famoznu knjigu. Gospodin Mandić (otac Igora Mandića) ljubazno to obeća uz komentar: ''Gospođo, ma šta će Vašem malom ta knjiga, nije to za njega.'' No, majka je posudila novac i kupila mi knjigu. Od te knjige se nisam razdvajao. Tek kada sam upisao studije istorije umetnosti shvatio sam da imam jedno od kapitalnih dela: monografiju Pitera Brojgela sa predgovorom akademika Marjana Matkovića.
(U to vreme cene knjiga su bile na knjizi odštampane, jer se nije znalo za inflaciju. U doba Austrougarske monarhije u ''kuvarima'' sastojci za neko jelo nisu izražavani u količinskim vrednostima već u novčanim. Na primer, za pravljenje podvarka treba kupusa za jednu krunu, mesa za pola krune itd.)
Tako je, eto, Brojgel stigao u našu kuću, a da nismo ni znali o kome se zapravo radi. Bilo je to 30. 1. 1951. godine.
Više puta sam pokušavao da portretiram majku, ali ona je to uvek odlučno odbijala. Fotografisanje se nije smelo ni spomenuti. Nije volela ništa što je vezano za publicitet, javno pokazivanje i sl. Imala je naviku da posle ručka nasloni glavu na ruku i malo zadrema. Jednom prilikom sam pokušao da to iskoristim i kad sam počeo da je crtam, naglo se trgla i samo rekla: ''Nemoj''. Ovaj crtež, mada nedovršen objavljujem s uverenjem da bi mi oprostila jer to činim iz ljubavi.



(iz knjige 'Kuća oblaka' Milutina Dedića)
Milutin Dedić (1935. Šibenik), slikar od malena a boem od studentskih dana, ilustrovao dvadesetpet knjiga a nekoliko i napisao, diplomirao na filozofskom fakultetu, živi i stvara u Beogradu.

Wednesday, March 06, 2019

Vojislav Alvir: Ljudi, Vrbas, čamac, tradicija...

Voljeti Banjaluku jest jednako voljeti Vrbas. Dobro je poznata ta banjalučka jednačina. Vrbas je davao snagu mlinovima, a graditeljima mostova čvrste obale, svoju ljepotu nudio kao inspiraciju pjesnicima i slikarima... Generacije su učile plivati, veslati, dajačiti... na njemu se igrao vaterpolo, uz njega se šetalo, teferičilo, sevdisalo...

Jedna od banjalučkih tradicija, banjalučki čamac, onaj što se gura dajakom još uvijek je aktuelna. A jedan sugrađanin Vrbasa, profesor Vojislav Alvir nastoji da svojom knjigom ('Dajak čamac simbol Vrbasa i Banjaluke') i izložbama sačuva uspomene. Prikupljenim fotografijama, pjesmama, tekstovima podsjeća on na ona antologijska vremena kada je Banjalučanina bilo časno prozvati Vrbaslijom!

Ljubav prema autentičnoj zelenoj boji Vrbasa treba prenijeti i na sugrađane koji su dobjegli sa nekih drugih rijeka i potoka. Uspjeće i u tome propagator banjalučkog ljepotana Vojo; mlad je, tek treba u penziju...

S njegove tek minule izložbe ('Vrbas i moja Banjaluka') pogledajmo nekoliko nasumično odabranih slika...

(mm)