Iz Nacionalne geografije

Enisa Osmančević Ćurić: DODIR BOJE MLADOGA LISTA

VEDRANA (30. XII 2011. – 30. XII 2015.)

Hoću da Ti napišem pjesmu

Bojom mladoga lista,

Tebi najdražom, Tvojom.

Bojom radosti početka,

Rađanja bojom...

Bojom, sunčevom miljenicom,

Mladih šuma, ispalih iz oka mu,

Sunčice moja, u pepelu

Mojih prašuma radosti,

Sada u sivom odijelu.

Hoću da ti napišem pjesmu

Boje mladoga lista.

Strah me –

Da će se šume osušiti,

Strepim –

Da će i Vrbas presušiti,

Bojim se –

Da ću u kožu ušiti

Neizlječivu čežnju

Za mekoputnim dodirom

Mladoga lista, u svakom danu,

Da ne usahne

Jedino što još je živo

I svježe u meni –

Trag tvoga obraza na mome dlanu.

Enisa Osmančević Ćurić

(Iz nove knjige ‘’Riječi iza tišine’’, 2015.)

Nekoliko lokalnih iz Srbije

Ante Tomić: Potreban je natječaj za koncesiju na spuštanje dimnjakom i punjenje čarapica igračkama i bombonima

Prije dvadesetak godina oko toga su se vodile ideološke rasprave. Naš je narod bio podijeljen, nepomirljivije nego Sjeverna i Južna Koreja ili istočni i zapadni Berlin, na one koji navijaju za Djeda Mraza i one što briju na svetog Nikolu.

Na zabavu je onda upao i nekakav Djed Božićnjak, ali on se nije dulje zadržao. Zatim je došla, sve pipajući zidove i sudarajući se s pokućstvom, i ćorava sveta Lucija. I naposljetku, naravno, mali Isus. Čak se petero javilo na natječaj za koncesiju na spuštanje dimnjakom i punjenje čarapica igračkama i bombonima.

Bila je to nepodnošljiva situacija, kao među zagrebačkim taksistima, mala bara, mnogo krokodila, i mogla se okončati samo na jedan način, nesmiljenim okršajem za dječju naklonost, prljavim obračunom u kojemu se nisu birala sredstva, odvratnim klevetama i podmetanjima.

U tučnjavi je najgore, čini se, prošao Djed Mraz, kojeg su optužili da je komunist, da je ubijao na Bleiburgu i zatvarao na Golom otoku. Za Djeda Mraza ispotiha se čak pričalo kako je bio honorarni suradnik Službe državne bezbednosti s kodnim imenom Sova.

Ili je to možda bio netko drugi…? Ne pamtim više… Kako bilo, unatoč ovim neodgojenim nasrtajima, usprkos besprimjernom blaćenju konkurencije, pobjednika ovoga natječaja još nismo dobili i do dana današnjeg djecu u prosincu dariva tko god stigne. Djevojčicama i dječacima to, jasno, ne smeta.

Lego kockica i barbika, Bogu hvala, nikad nije previše. Dajte, dajte još, viču mališani gramzivo. Znate kako je njih lako kupiti. Neka je i kršten i pričešćen i redovit na župnom vjeronauku, mali će zahvalno primiti zamotuljak s mašnicom da mu ga i sam Josif Visarionovič Džugašvili Staljin nasmijano pruži.

No, odraslima nije svejedno. Odrasli drže kako je ta stvar nedopustiva. Ljudi već u ozbiljnim godinama, koji su odavno trebali prestati vjerovati u fantazije poput Djeda Mraza, Uskršnjeg zeke ili Zubić vile, koji bi morali shvaćati kako sveti Nikola ne postoji na drugačiji način nego što postoji Pajo Patak, jednorog, kentaur, pošteni hadezeovac ili neko drugo izmišljeno biće, inzistiraju na tome da se to jednom zauvijek raščisti.

Nevolja je, međutim, da pravo da o blagdanima djeci donosi darove ne pripada nikome. Nema nikakvog razloga da izaberemo Djeda Mraza, a odbacimo svetog Nikolu i obrnuto. Tradicija doista ne daje prednost nikome, kako je prije nekoliko dana u Jutarnjem listu objasnio Inoslav Bešker, učeno i akribično kako u našoj štampi samo on umije.

Jer, svi oni imaginarni likovi, i sveti Nikola, i sveta Luca i mali Isus, koji se čine drevni, kao da nam dolaze iz velikih, biblijskih dubina vremena, ustvari su fenomeni mlađeg datuma, barem ovdje, na našem tlu i među našim narodom.

Kad se netko od Hrvata okomi protiv Santa Clausa, nazove ga tuđincem u našoj kulturi, podrugljivo upozoravajući kako je debeljka s jelenskom zapregom i bijelom bradom, u crvenoj kapi i dolami, u prvoj polovini dvadesetog stoljeća izmislio globalno poznat proizvođač karamelizirane soda-vode, valja se upitati, pa dobro, majku mu, a tko je onda autentičan?

Koga smo mi u to vrijeme, prije stotinjak godina, u austrougarskoj carevini i kraljevini, imali da djeci donosi darove?

Sa znatnom pouzdanošću mogu vam reći kako u nas u Donjem Prološcu mom pradjedu Mati, zvanom Matozan, kad je bio mali, nitko o Božiću nije donio čokoladu s lješnjacima i veliku kutiju Star Wars legića, ili moju babu Maru obradovao bebom koja otvara i zatvara oči i govori mama, a nemojte misliti da su vaši preci bili bolji.

Tvrdite li drugačije, vi jednostavno ne poznajete povijest svoga naroda. Prije stotinu godina većina je Hrvata odrpana, ozebla i gladna sirotinja iz jadnih potleušica ispunjenih dimom, s komadom prljave suknene ponjave umjesto stakala na prozorima.

Već i krevet i štednjak na drva njima je bio nepojmljiv luksuz. Raspravljati o tome tko je u takvim prilikama donosio djeci igračke i bombonijere može zaista samo maloumna osoba. Mališanima ne da nitko nije ništa ostavljao u čarapama nego oni počesto nisu ni imali čarapa.

Na Božić bi ih, više od ičega, rasveselilo ako bi našli komad užegle slanine u varivu od kupusa. Sjetite se toga ovih blagdana i budite ponizni i zahvalni što živite bolje od njih, umjesto da se prepirete oko budalaština.

Ante Tomić

(Slobodna Dalmacija)

Pogledajte...

Svetlana Cenić: Tuzemaljci i vanzemaljci

Jedna trećina zaposlenih u državnim organima i institucijama su Srbi. Deca srbujućih političara iz Republike Srpske rade i primaju platu u državnim organima i institucijama, kao i ostala bliža i dalja rodbina. Recimo, sin Nikole Špirića radi u Obaveštajnoj službi BiH. Bivši direktor SIPA Goran Zubac za tri godine zaposlio je u ovoj službi 41 Srbina, sedam Bošnjaka i četiri Hrvata. Tada poslanica Majkić nije davala velike izjave o tome kako je bezbednosni sistem ispolitizovan i da na funkcije dolaze samo politički podobni kadrovi, kako je izjavila 13. decembra. I, gle, ko to govori o podobnim kadrovima?!

Uostalom, valjala bi jedna inventura porodičnih odnosa u svim državnim institucijama, pa da vidimo protiv koga će to MUPRS-a da okrene puške. Zar nije doskora bio zamenik ministra pravde BiH sin javnog pravobranioca RS-a? Na primer. Setim se članka iz 2010. godine (istraživanje CIN-a) o delegatu Koprivici (SNSD) u Domu naroda BiH, koji je za četiri godine mandata zaposlio čak desetak članova svoje familije, a medu njima je i zet, kojeg je zaposlio u SIPA i sestrić u Službi za poslove sa strancima, koja je kao upravna organizacija u sastavu Ministarstva bezbednosti BiH.

Naravno, među deset najplaćenijih političara u BiH, rekorder je poslanica SNSD-a Dušanka Majkić, čija su primanja prošle godine iznosila 7.500 KM mesečno, a za prvih šest meseci ove godine isplaćeno joj je 64.157 KM (više od deset hiljada mesečno), na šta valja dodati i onih famoznih 28.000 KM otpremnine prilikom penzionisanja na jedan dan. Još u maju ove godine Vođa reče, možeš misliti, kako će to oko penzije proveriti, a da je to neprihvatljivo u svakom slučaju. Pa, valjda ume da čita i vidi njenu vlastitu izjavu kako je to bilo po zakonu?!

Možda je po zakonskoj rupi, ali sa rupom na savesti. Nikada više ni glasa o tome od njega, što je poslanica Majkić očigledno shvatila kao platu za dizanje tenzija, a činjenica da je fakultet završila u 54. godini jasan je putokaz mladima SNSD-a kako se sa malo škole prave velike pare.

Drugi na Top 10 listi je, takođe, poslanik SNSD-a, Lazar Prodanović sa 40.189 KM za prvih šest meseci, a visoko četvrto mesto ima i druga udarna ženska poslanička pesnica SNSD-a, Milica Marković sa 36.508 KM. Od top deset mesta tri u gornjem delu tabele pripadaju SNSD-u. Pitam se dok slušam ta obesna urlanja o nekoj zaveri protiv Republike Srpske, šta će premijerka sa svojim sinom, koji radi u Elektroprenosu? I to je na državnom nivou, uzgred budi rečeno. Interesantno da mu posla nije tražila u privatnom ili nevladinom sektoru da dokaže svoju stručnost, već pravo u nešto mrsko državno. Dok je onako vatreno pozivala Inzka da je smeni, pomislim da bi to bio akt milosrđa za narod u RS-u, ali i ogromna usluga njoj, s druge strane. Jedino, ali jedino tako, može da se predstavi žrtvom i nekim herojem, te da ode ne zbog katastrofalne nesposobnosti koju je iskazala tokom mandata, zbog neljudskosti pozivajući čak i na bratoubilački rat (šta je drugo krik da se i silom zaustavi SIPA ako dođu po bilo kojem osnovu?!), već da se upiše u nekakvu listi smenjenih i glumi žrtvu do kraja života.

Pametnije bi joj bilo da zaradi bar neke poene ovo pred kraj karijere upitom Boksitu iz Milića zašto su iz Kulturno-umetničkog društva izbacili devojčicu od 13 godina sa obrazloženjem da joj je majka na društvenim mrežama uputila kritiku na rad preduzeća. Kad već nije ni glasa pustila na prinudni poligraf i šamaranje uposlenice, kojoj su na kraju i stan oduzeli, jer nije prošla na poligrafu. Toliko o premijerki-majci-ženi ili šta je već.

Pitam se kako li izgledaju njeni govori na nekim skupovima ovih ženskih udruženja što se bore za ravnopravnost?! Nosi li sliku Miletovu ili ne sme da se pojavi ako skup nije organizovao ogranak SNSD-a? Kako izgledaju njeni sastanci sa Gender centrom RS-a, na primer? Da li je one pripitaju što ne reaguje čak ni na diskriminaciju devojčice od 13 godina? Doduše, ni Gender centar zube nije probeleo odavno da stane u zaštitu vređanih, poniženih, maltretiranih i diskriminisanih, posebno ako uvrede i maltretiranja stižu od vlastima podobnih. Čemu li se nadaju sve zajedno jednog dana za svoje snajke ili unuke? Jednom kad ne budu imale više leđa iza kojih proviruju i pozivaju na sukob? I, na kraju, hoće li njihovi sinovi, braća i zetovi ratovati ako ne dao Bog dođe do kakve mobilizacije?!

I zaista je za Verovali ili ne ili makar sokolačku psihijatriju da usred zbijanja redova u borbi protiv terorizma neko otkazuje saradnju i još preti nasilnim zaustavljanjem! 0 kakvim li će tek stranim investicijama pričati nakon ovoga?!

A neće nas ni izbeglice iz Sirije, Avganistana i Iraka, i oni nas zaobilaze kakvi smo. Neće nas čak ni vanzemaIjci. Provirili iznad Banjaluke neki dan i zdimili kad su videli tuzemaljce. Kod nas je još uvek dobro samo za one druge vanzemaljce, kojima se BiH prostire od restorana “Four seasons” na Marindvoru, pa do Baščaršije, sa retkim sletanjem kod Kompleksa i Palate u Banjoj Luci. No i oni bi, sebe radi ako ništa drugo, sve više da pripitaju zašto i kako su velikaši tuzemaljci, proklete im duše, na komade razdrobili dejtonsko carstvo.

Svetlana Cenić

(Dani)

Sretan Božić

Vama kojima je danasnji dan drugaciji od svih drugih, 

koje danasnji dan podsjeca na djetinjstvo i porodicu,

i na sve one koji danas nisu s vama, 

kojima danasnji dan budi nadu, zelim sretan Božić

P.S. Mojima Ljilji i Zlatku Cota zelim sretnu godisnjicu braka

Uz kaficu...

Svetislav Basara: Republika Dušanovo Carstvo

 Nije bez neke što je svetski poznata konceptualna umetnica, Marina Abramović, rodom iz ovih krajeva. Balkansko poluostrvo je Obećana zemlja konceptualizma. Osim Abramovićeve, imamo mi još sjajnih konceptualista, moga druga Eru na primer, koji bi, samo da je hteo, mogao postati možda i slavniji od Abramovićeve, ali mu se svetska slava - a u krajnjoj liniji i svet - nisu uklapali u koncept. Trebalo je da prođe iha-ha vremena dok se nisam uverio koliko je Era bio u pravu jer se svet - zbog istrošenosti koncepta - najpre pretvorio u mesto u kome je svetska slava u stvari svetska sramota, a potom - zahvaljujući naprednim, je li, tehnologijama – u mesto u kome su svi svetski slavni.

Nevolja je što su na Balkanu - a u poslednje vreme "i šire" - i političari konceptualisti, samo što toga nisu svesni, pa misle da su istorijske ličnosti. Uzmimo primer najrecentnijeg istorijskog performansa u izvedbi ovdašnjih koncept-politikanata. Krenimo od početka. Republika Srbija je, kao što znamo, u vreme dok je bila u fazi SR Jugoslavije, bivšu Republiku Makedoniju, priznala pod imenom - Makedonija. Dobro, jeste, ali gde je tu konceptualizam? Zar to nije bio izraz dobrosusedskih odnosa? Nije! Bio je to koncept. Slobodan Milošević - jedini koji je u Srbiji tog doba bio vlastan da priznaje ili ne priznaje ljude, pojave i države - naredio je Srbiji - tada u fazi SR Jugoslavije - da Makedoniju prizna pod imenom Makedonija čisto da bi išao uz Crven Ban mrskom mu zapadu koji - pod pritiskom još jedne balkanske zemlje, Grčke - Makedoniju nije hteo da prizna kao Makedoniju nego ju je priznao kao - Bivšu Jugoslovensku Republiku Makedoniju.

Počinjete li da nazirete obrise koncepta, đuturumi? Ako nazirete, idemo dalje. Mutna matica istorije je nastavila da teče, pa se - nakon serije teških pičvajza - Kosovo otcepilo od Srbije, što je za posledicu imalo promenu srpskog koncepta sveta. Od tada naovamo, svet je za Srbiju ponovo postao bipolaran, podeljen na države koje priznaju "lažnu državu" i one koji je ne priznaju.

Makedonija je - iz njoj znanih razloga - priznala Kosovo, što je Beograd propratio uobičajenom reakcijom ("nož u leđa" i proče gromoglasnosti i trogatelnosti), ali je ipak, verovatno po inerciji, nastavio da priznaje Makedoniju pod imenom Makedonija, sve do dana kada je Makedonija drznula da glasa za prijem "lažne države" u Unesko. Ta kap je prelila čašu državotvornog nezadovoljstva pa je "na vrhu" doneta odluka da Makedonija i za nas Srbe postane - bivša. A kako je za nas Makedonija postala stvar prošlosti. Lako! Jednim potezom pera. Na nekoj tabli, na nekom gradilištu blizu granice, šef smene je umesto "Makedonija" napisao BJRM i prošlost je mogla da počne. Gde bi nam - pitam se - bio kraj da je šef smene otišao korak dalje u prošlost i umesto Republika Srbija napisao - Dušanovo Carstvo.

M.M.: Sličice iz Banjaluke

  BL obiljezava zemljotres i voli Borac

  lijeno prijepodne

 macke znaju...

 motiv iz Cajaveca

 Muzicki paviljon

novi kalendari

 osn skola Aleksa Santic

 prica koja traje

 ulica Carice Milice

ulica Kralja Alfonsa XIII