Monday, July 16, 2018

Goran Trkulja: Oslobadjanje naroda ili...

...ko je glavni Bája na karnevalu smrti u Republici Srpskoj?

Nekoliko puta je strijela pravde na skupu „Pravda za Davida“ na banjolučkom
Trgu Krajine u subotu, 7. jula pogodila u sam centar zla. Ipak na ono što je
stvarni uzrok nepravde i stvarna mjera države najjasnije je ukazala majka
pokojnog Davida Dragičevića, Suzana Radanović porukom predsjedniku
Republike Srpske: „Mile, Milorade, mislila sam da si glavni Bája ali nisi.
Lukač je glavni Bája!“
Za one koji ne znaju ili su zaboravili, sprski entitet u Bosni vodi čovjek
koji sebe biračima preporučuje dokazujući da je on „glavni Bája ovdje“.
On svoje podanike u srpskom entitetu laže da Republika Srpska
(samo što nije) država, a njegova desna ruka se kune da se u toj
(samo što nije) državi život svakodnevno poboljšava i produžuje!
A i nezaposlenih je sve manje, toliko malo da su je oni koji još nisu
odlaskom u inostranstvo smanjili broj prijavljenih na birou rada
prozvali “Biserka”. Nadimak koji će je pratiti sve do (političke) smrti.
Na stranu sad to što u kvazidržavnoj tvorevini kakva je Republika
Srpska demokratski sistem ne počiva na odvojenosti zakonodavne,
izvršne i sudske vlasti nego su one isprepletene privatnim vezama
gdje svako svakog zna i svako svakog „drži u šaci“. Na stranu i to što
ogroman dio stanovništva, sastavljen od nesrećnika, bivših boraca,
raseljenika i izbjeglica, porodica koje su u ratu izgubile sinove i kćeri,
ratnih invalida i djece rodjene poslije rata hoće da vjeruje da imaju
ono „za šta su se njihovi očevi i braća (kao da žena nije ni bilo) borili“.
Pa imaju obavezu da tu izborenu kvazidržavu, po nekoj morbidnoj
analogiji sa prošlošću, „čuvaju kao zjenicu oka“. Na stranu sad sve
te zablude i laži. Činjenica jeste da takva državna tvorevina, u formi
državinog entiteta, opstaje već skoro četvrt vijeka. Ali je činjenica i
to da ona postoji isključivo zahvaljući zabludama i strahu svih ovih
gore pobrojanih grupa stanovništva. Zablude i strah su neophodan
uslov opstanka i države Bosne i njenih entiteta u kojima su korupcija
vladajuće manjine i ugnjetavanje zaludjene i uplašene većine gotovo
pa ugradjene u sistem.
Etnički ešaloni kao zidari straha
Kada su se ono, prije koju godinu, socijalni protesti u Tuzli, a potom
i u Sarajevu, preobrazili u gradjanske plenume kao izvorne organe
lokalne samouprave i začetke moguće nove državne strukture,
politička vlast, trojna i ujedinjena, uz pomoć specijalnih jedinica,
stala je zajednički u odbranu te dejtonske, korumpirane Bosne od
nezaposlenih i obespravljenih radnika, osviješćenih studenata i
nekolicine intelektualaca. Policijski specijalci bili su samo prvi ešalon
u odbrani takve države i ma kako surovi, jaki, nabildani i spremni bili,
oni tu državu ne bi odbranili. Kao što ni onu državu u Beogradu,
oktobra 2000 nisu odbranili pripadnici Jedinice za specijalne namjene,
te strašne „crvene beretke“ sastavljene, pokazaće se, od članova
kriminalnog Zemunskog klana pod vođstvom Milorada Ulemeka.
„Specijalci“ ne mogu odbraniti ni jednu državu od njenih gradjana
prosto zato što bi je morali braniti od vlastitih majki i očeva.
Ovu Dejtonsku Bosnu od njenih gradjana, a za račun etničkih vođa
koji svoje kvazidržavne prćije vode kao vlastite feudalne posjede sa
sve kmetovima i lokanim kneževima, odbranili su oni iz drugog i
trećeg državnog ešalona: kvazi-etno-intelektulci i vjerski vodje.
Prvi udarajući u etničke talambase, a drugi trubeći o vječnom miru,
ljubavi i pravdi koju istinski vjernici (a to su oni koji priznaju
ovozemaljsku vlast oličenu u simbiozi države i bogomolje) ostvaruju
u Alahu odnosno Isusu.
U Republici Srpskoj plenumi nisu ni dobili šansu. Ovdje je za radnički
bunt nedostajala neophodna kritična masa, a kadrovski uništen
Univerzitet u Banjaluci nije mogao da obrazuje generaciju studenata
koja razvija bunt kao prirodni i studentskim godinama pripadajući
oblik otpora. Strah je ogroman, a apatija sveopšta, mislio sam i pisao, tada.
Anonimusi i oslobadjanje naroda
Gledajući manifestaciju bunta i protesta u centru Banjaluke, na trgu koji
je u narodu dobio ime “Davidov trg”, shvatio sam šta je mislio kulturolog
Srdjan Šušnica kad mi je rekao da se politički kontekst u odnosu na
predizborno vrijeme 2014 promijenio. Shvatio sam to zapravo već dan
ranije, gledajući performans banjolučkih „anonimusa“. Performans pet
glumaca posvećen Davidu Dragičeviću, njegovim roditeljima i prijateljima
i njegovom stradanju bio je kombinacija teatarskog ćutanja i video materijala.
Petoro glumaca ogrnutih u crne ogrtače s kapuljačama na glavi i maskama
„anonimusa“ na licu, iako bez izgovorene riječi, uputili su na improvizovanoj
pozornici jasnu poruku: Davida su ubili oni koji se kriju iza maski na
karnevalu smrti u koji se pretvorio naš život. Jahači apokalipse vladaju
našim životima i prijete da unište naš svijet. Da bismo se odbranili
moramo im strgnuti maske s lica i ogoliti ih u njihovoj laži. Time se
oslobadjamo zablude i sveopšteg straha koji bosansko društvo u oba
entiteta drži u stanju obamrlosti.
Kad govna dodju do usta paklom odzvanja: ne talasaj!
Metaforu anonimusa na narodni govor prevela je, sa govornice na
Davidovom trgu njegova majka, Suzana Radanović: pravi Bája nije
onaj koji se za njega izdaje već onaj koji se krije iza maske, a ime
mu je Dragan Lukač i ministar je policije. Prevodeći poruku
anonimusa Suzana je, čini se, razriješila i zagonetnu poruku
Davidovog oca Davora koji već neko vrijeme ponavlja „da izbora
u oktobru neće biti ako ne bude pravde“.
Drugim riječima ako se ne oslobodimo straha i ne strgnemo maske
sa lica svih lukača, izbori nam neće ni trebati, poruka je Grupe za
Davida. Isto važi i u obrnutom smijeru: ako se oslobodimo, nama više
neće vladati Bája, zvao se on Milorad Dodik ili Dragan Lukač.

Saturday, July 14, 2018

Vise od igre!

Moram prvo reci da vec godinama ne pratim fudbal (nogomet). Rijetko u Torontu pogledam neku od utakmica evropskih kupova. Prepoznajem samo nekolicinu najaboljih svjetskih  igraca. Izgubio sam kontakt sa tim sportom koga sam nekada volio i koji mi je, nakon kosarke, bio najdrazi i najblizi sport. Nisam cak ni znao da se u isto vrijeme kad smo planirali boravak u Istri odigrava Svjetsko prvenstvo u fudbalu. I sad, posto svi pricaju o utakmicama, o nogometu, pocnem i ja od pocetka da gledam utakmice. Posto hrvatska reprezentacija ode najdalje odgledah sve njene utakmice. I zavolih njihovu igru, energiju, borbu do fanatizma, kvalitet.... sve sto ti treba da navijas za nekoga. Na terenu, momci normalni sportisti, ne primjecujem nista sto bi me odgurnulo od njih. Komentatori na HRT2 uglavnom korektni sve do pobjede nad Rusijom kad jedan od njih (ne pamtim mu ime, a i nije bitan) podje svoj strucni komentar utakmice rijecima:"Prvo se zahvalimo Gospodinu koji je uslisio nase molbe i pomogao nasim momcima da pobijede." Istog trenutka sam prebacio na drugi kanal! Nisam prebacio ni kada sam vidio domoljubive izvjestaje o euforicnom slavlju, ni kada je Kolinda skakutala i ljubila oznojene igrace, ni kada sam vidio na TV Tomsona i cuo da se njegovim hitovima proslavlja uspijeh reprezentacije, ni kada sam vidio na TV navijace u Rusiji koji se ostre pred utakmicu sa :"U boj, u boj - za narod svoj!"... ni, mnogo drugih stvari kad sam shvatio da ovo nije samo nogomet, da se uspijeh nogometne reprezentacije slavi mnogo drugacije i da ga neki koriste za potpuno druge ciljeve. Nakon svake nove pobjede hrvatske nogometne reprezentacije euforija raste a kontrola opada... Nakon histericnih reakcija koje sam cuo u komsiluku gdje trenutno stanujem, nakon izvjestaja o neobuzdanoj euriji u raznim gradovima Hrvatske, poceo sam se osjecati sve manje sigurnim cak i ovdje u Istri. I sretan sto cu prije kraja svetskog prvenstva napustiti Hrvatsku. Koliko god i dalje zelim da hrvatska reprezentacija postane svjetski prvak jer ta je drzava nekada bila u sastavu drzave u kojoj sam rodjen i sretan zivio, koliko god Hrvatska ima odlican nogometni tim, ako ne i trenutno najbolji na svijetu - onda bar medju par najboljih, ne bih zelio cekati i gledati kako ce i na kome euforija zavrsiti... Tuzan sam sto se ovako osjecam... 

I da ne bude zabune, nemam ni promil sumnje da bi se isto desavalo da je, kojim slucajem, reprezentacija Srbije u finalu Svjetskog prvenstva. Sve je to Balkan, dragi moji... 

Kao potvrdu onoga sto osjecam ovih dana predlazem vam da procitate i clanak i clanak Viktora Ivancica, covjeka koji na Balkanu zivi svakodnevno, a osjeca se slicno kao ja koji sam ga davno napustio, ali mu se i dalje, i pored svega, vracam...

*****************************

Viktor Ivancic: Bajka na kvadrat

Mislim da ste povrijedili sve članke Poslovnika Hrvatskog sabora jer niste čestitali najveći uspjeh hrvatskog sporta. U ime kolega i kolegica, mislim da smo sjednicu trebali početi sa čestitanjem.’
Tim se riječima parlamentarni zastupnik HDZ-a Ivan Šuker obratio potpredsjedniku Sabora Furiju Radinu koji je vodio jučerašnje zasjedanje najvišega tijela vlasti. Radin je pokušao duhovitošću kamuflirati skrušenost. Rekao je:
‘Ja sam prvi među jednakima. Drago mi je da ste vi kao jednaki među jednakima na to podsjetili. I ne samo što čestitam hrvatskoj reprezentaciji za ogroman uspjeh, nego molim i vas da ih uzmete kao uzor.’
Tko zna kakva se kombinacija košmara i straha na nekoliko sekundi zakuhala u glavi manjinskoga zastupnika, pogotovo kada su se salom zavijorili svečani termini – ‘hrvatski sport’, ‘Hrvatski sabor’, ‘hrvatski nogomet’… Mudrije mu je pokazati se prikladno priključenim: em je Talijan, em bi se htio vratiti doma bez šavova na čelu.
Da je Furio Radin kojim slučajem reagirao drugačije, da je zastupniku Šukeru na primjer rekao: ‘Daj, Ivane, nemoj me zajebavati!’, ili: ‘Nismo na tribinama, pobogu, nego u parlamentu!’, ili čak: ‘Oprostite, kolega, ali moje navijačke simpatije sinoć su bile na strani Engleza!’, vrlo je vjerojatno da bi u visokome zakonodavnom tijelu potekla izdajnička krv.
Zbog pomanjkanja diplomatskog talenta, mnogo lošije od Radina prošao je sveprisutni javni mislilac Žarko Puhovski. Nakon što je uoči polufinalne utakmice u razgovoru s novinarom Zoranom Šprajcom u emisiji RTL Direkt sasvim razložno konstatirao da ‘oko reprezentacije imamo nacionalistički naboj’, da ‘imamo reprezentaciju koja nastupa kao reprezentacija HDZ-a, a ne Hrvatske, jer pozdravljaju himnu na način na koji je pozdravljaju članovi HDZ-a’, te da ‘niz desničarskih portala zadnjih dana ističe kako Hrvatska jedina ima pravu reprezentaciju jer ima samo bijele igrače’, niz desničarskih portala otvorio je pravedničku baražnu vatru, mada ni mainstream mediji nisu zaostajali. Kolumnistica Jutarnjeg lista, recimo, podsjetila je Puhovskog da nogometaši igraju za Hrvatsku, a ne za Partiju.
Narod.hr, pak, zasjekao je mnogo dublje: loš navijač optužen je da je bio jedan od krunskih svjedoka na suđenju hrvatskim rodoljubima ‘72. godine, da je ‘slao kolege na robiju’, da je prokleti Jugoslaven koji je osnivao zloglasni UJDI, da je bio u bliskim odnosima s Vojislavom Koštunicom, da je kao član HHO-a rovario protiv Hrvatske, da je svjedočio protiv hrvatskih heroja pred Haškim sudom i tom prilikom pljuvao po Oluji… Mislilac Puhovski, uglavnom, nije napadnut kao netko tko eventualno pogrešno misli, već kao okorjeli neprijatelj Hrvatske, čija razmatranja o nogometnoj reprezentaciji – ponajprije stoga što zvuče neumjesno objektivno – imaju nedvosmislen protudržavni naboj.
S nešto manje intenziteta isti je portal nalupao i sociologa Dražena Lalića, makar se ovaj, prepun prigodne snishodljivosti, u razgovoru za Hinu ubio od dokazivanja da atmosfera oko reprezentacije ni po čemu ‘nije nacionalistička’, da je u tom pogledu raspoloženje u timu ‘pluralno’, što ‘odgovara pluralnosti hrvatskoga društva’, pa ni dlanovi na prsima kod intoniranja himne ne smiju biti korišteni za zlonamjerne komentare. Iskopali su mu – avaj – tekst objavljen prije godinu dana u Večernjem listu gdje je Lalić tvrdio kako su ‘desničari isforsirali držanje ruke na srcu pri izvođenju himne producirano kao ‘izraz narodne duše”, što ne samo da je netočno, već je i neoprostivo.
Prešlo se zatim i na susjede, te je za beogradskoga sportskog novinara Milojka Pantića – nakon njegove opservacije o tome kako balkanski političari na sportskome polju obično njeguju ‘plitkoumni populistički nacionalizam’ i kako nije moguće zamisliti modernoga europskog državnika koji ‘ulazi u svlačionicu i grli i ljubi oznojene sportaše’ (kao što je to nakon utakmice s Danskom učinila Kolinda Grabar-Kitarović) – ustanovljeno da je ‘za vrijeme Miloševićevog zločinačkog režima bio važna faca režimske utvrde, dakle, RTS-a’. Osim toga, navija za ‘Crvenu zvezdu’ i ‘rado se druži sa Vukom Draškovićem’.
Direktno.hr, opet, fokusirao se na Vesnu Pusić koja u svojoj čestitci nogometašima na Twitteru, prema sudu komentatorice portala, nije iskazala dovoljnu dozu oduševljenja. ‘U danima kad Hrvatsku ne glorificiraju samo Hrvati, nego nas respektira i veliča cijeli svijet, bivša ministrica vanjskih poslova RH još uvijek ima potrebu ograditi se od činjenice da čak i ona pokazuje znakove veselja zbog veličanstvenog uspjeha Hrvatske u Rusiji.’ Normalna stvar, jer ista je ‘poznata po izjavi o agresiji Hrvatske na BiH’.
I tako. Uz buku petardi, sirena, navijačkih urlika i Thompsonovihrefrena čuje se sve glasnije karakteristično struganje. Intenzivno se oštre noževi za one koji u ovim danima ponosa i slave ‘ne mogu obuzdati svoju zajedljivost’.
Dan nakon pobjede protiv Engleske najtiražniji dnevni list na naslovnoj stranici objavljuje golemi (logički nejasan, ali svima razumljiv) naslov: ‘Mi smo Hrvati!’ Kolumnistica dnevnika poziva hrvatske navijače da se ‘maksimalno vesele’, jer – dodaje zlokobno, valjda i škripeći zubima – ‘neki to naprosto ne mogu’. Na jutarnju sjednicu Vlade ministri dolaze odjeveni u karirane majice. Furio Radin u obližnjem parlamentu u zadnji čas spašava živu glavu…
Opći manjak osjećaja za realnost nezagriženima ulijeva strah u kosti. Donedavno spokojni građani koji o sportu pojma nemaju na brzinu uče pravila nogometne igre. Grozničavo memoriraju imena fudbalskih velikana. Panično ulijeću u najbliže dućane kupiti štogod kockasto. Nacionalni trijumf je tako veličanstven da nitko nema pravo na zločin nepripadanja.
Društvo se dijeli na navijače i četnike, s tim što se ovi drugi broje u promilima promila. Nije isključeno da će dobrovoljačke patrole sljedećih dana kružiti ulicama i kontrolirati širinu sretnih osmijeha na licima prolaznika.
Usudiš li se o hrvatskoj nogometnoj ‘repki’ kazati bilo što osim hvalospjeva – nadrljao si. Usudiš li se o hrvatskoj nogometnoj ‘repki’ ne kazati ništa – nadrljao si. Tko ne slavi ‘vatrene’, gorjet će na lomači.
Euforija po uhodanoj šemi poprima konture hajke; slavljenička ekstaza hrli prema harangi. Jedan od slađih elemenata pobjede je sloboda lova na izdajnike. Skeptični su nepoželjni. Indiferentni još i više. Poročan je svatko tko se ne odaje frenetičnome navijaštvu. Tko remeti bajku, jebat ćemo mu majku!
U punome su pogonu sva sredstva javnog uniformiranja. Političari u kariranim dresovima, novinari u kariranim dresovima, akademici u kariranim dresovima, Radin u kariranom znoju, svi proslavljaju princip nacionalnog zajedništva: građane dresirati, izrode adresirati.
Kolektivni odnos prema hrvatskome nogometnom uspjehu replika je kolektivnog odnosa prema tzv. domovinskom ratu: uspostavljena je svetinja, a oni koji je dolično ne štuju svrstavaju se u neprijatelje koje valja uništiti. Hrvati su, bez izuzetka, dužni pasti na koljena od ushićenja. ‘Naši momci’ s ruskih nogometnih travnjaka izjednačeni su s ‘našim momcima’ iz legendarnih ratnih postrojbi – dirneš li u njih, svakog si iskrenog rodoljuba zlikovački ranio u srce, državotvorni organ koji kuca samo za domovinu.
Reporter Hrvatske televizije Edi Škovrlj ne libi se to dodatno naglasiti. U izvještaju s navijačkoga slavlja u Zadru za nedjelju najavljuje ‘Oluju svih oluja’. Nakon nekoliko uvrijeđenih reakcija iz Srbije – i nijedne iz Hrvatske – portal koji je iskasapio Žarka Puhovskog zazveckao je naslovom: ‘Zar smo došli do toga da se više ni Oluja ne smije spomenuti na HRT-u?!’
Sve je dakle spremno za nedjeljno finale. Na snazi je pravilo: tko nije u kvadratićima, bit će u komadićima! Ili si pod zastavom, ili si pod istragom!
Poželimo stoga, sigurnosti radi, da se ‘naši momci’ vrate iz daleke Rusije s titulom svjetskih prvaka. Histeriju pišu pobjednici.

(Pescanik)

Volim Istru!!!! (more...)

...Ma sta volim?.... Obozavam!
















Thursday, July 12, 2018

Hrvatska pobijedila i Englesku!!!



Angel T.: Slike sa Simpozija u cast penzionisanja Prof.dr Radoslava Adzica

Slika sa banketa sa simpozijuma u cast penzionisanja Dr. Radoslava Adzica na 233 . Meeting of the Electrochemical Society, Maj, 2018.
Dragi moji,


pisuci vam ranije (17.maja kao i ovdje) obecao sam da cu poslati slike sa Elektrohemiskog Simpozijuma u cast prof.dr. Radoslava Adzica, koji je odrzan u Sijetlu (USA) upravo u tom periodu i trajao je 4-5 dana...

Ponovicu, za one koji mozda ne znaju: Prof.dr. Radoslav Adzic-Ratko je kosarkas BL"Borca", BL gimnazijalac, student Tehnoloskog fakulteta u BGD-u gdje je i doktorirao iz oblasti elektrohemije i tu je bio profesor do odlaska u USA. Imao je impresivan napredak u nauci iz ove oblasti, objavio je preko 350 naucnih publikacija i smatra se naproduktivnijim naucnim elektrohemicarem sa prostora bivse SFRJ.

Zamolio sam Ratka da nam posalje par slika sa Simpozijuma u Sijetlu. On je to ucinio i hvala mu na tome.

Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama. Vas Angel


Wednesday, July 11, 2018

PETER KUZMIČ: Kako je Tito predriblao Staljina

Ovu kolumnu pišem pod malim hendikepom. Završavam ju prije početka nogometne utakmice domaćina Rusije protiv favorizirane Hrvatske na Svjetskom nogometnom prvenstvu. Rezultat će se svakako znati kada se ovaj tekst objavi kao i raspoloženje nacije u kojoj euforiju očekivanog trijumfa može zamijeniti samo nacionalna depresija u slučaju poraza.
Sve nas to donekle podsjeća na nogometni turnir u okviru Olimpijskih igara koje su održane u Finskoj 1952. godine i na tamošnju “utakmicu smrti”. Od svih događaja na toj olimpijadi najviše se naime pamti, kako su vrištale zapadne naslovnice, “nogometni sraz Tita i Staljina” u osmini finala.
Nema teksta bez konteksta, pa moramo odmah naglasiti da se radilo o neželjenom sportskom sučeljavanju u sjeni još uvijek vrućeg informbirovskog sukoba između svemoćno nepogrešivog Visarionoviča i “prvog komunističkog protestanta” Josipa Broza.
Ni Jugoslaveni ni Sovjeti nisu htjeli tu neizbježno do kraja ispolitiziranu utakmicu. Sovjeti posebno jer se radilo o nacionalnom ponosu velesile i njezinom prvom međunarodnom natjecanju nakon Drugog svjetskog rata.
Staljin je dopustio da njihova nacionalna momčad odigra tu utakmicu tek kada su mu njegovi stručnjaci zajamčili da mogu pobijediti Jugoslaviju.
Za Moskvu utakmica nije dobro krenula, jer je Jugoslavija već nakon prvog poluvremena vodila 3:0, a kasnije i 5:1. No na smrt preplašeni sovjetski igrači su u strahu od toga što će im se dogoditi nakon povratka u domovinu zadnji dio utakmice odigrali fanatičnim žarom te na dramatičan način izjednačili rezultat na 5:5.
Kako produžeci nisu donijeli promjenu rezultata, odlučeno je da se dva dana kasnije odigra druga utakmica.
Stariji će se sjećati da su tada za jugoslavensku reprezentaciju igrali svjetski prepoznatljivi velemajstori nogometa: Vladimir Beara, Zlatko Čajkovski, Vujadin Boškov, Rajko Mitić, Bernard Vukas, Stjepan Bobek, Branko Zebec, da ih baš sve ne imenujemo.
Dakle, 22. srpnja na istom stadionu, isti igrači, isti sudac i manje-više isti gledatelji, od kojih većina navija “za Tita”, a manjina “za Staljina.” Navijači ne spominju zemlje nego njihove međusobno sukobljene lidere. Tako se ratna psihoza prenijela na nogometni stadion u Tampereu.
Mnogi u medijima tada nisu mogli vjerovati da “mali Jozo može pobijediti velikoga” jer ipak je to bila borba Davida s Golijatom.
Rusima je posebno adrenalin dignulo ljutito pismo Staljina, pročitano u svlačionici pred sam početak, u kojem prijeteći ponavlja poruku od prije dva dana: “Od Jugoslavena se ne smije izgubiti!”
Doista se radilo o jednom od velikih i najviše ispolitiziranih sportskih događaja u povijesti. Bilo je to mnogo više od nogometa jer se igralo usred uzavrelih političkih strasti, kad se glava gubila i za mnogo manje od poraza od revizionističkog protivnika.
Jugoslavija je sa 3:1 postigla veliku ideološku pobjedu, a sama utakmica je ostala zabilježena u društveno-socijalnom sjećanju sve do danas kao jedan od mitskih simbola velikog povijesno-političko-ideološkog sukoba.
Za ugroženu Jugoslaviju još uvijek u iščekivanju prijeteće “ruske intervencje” pobjeda je simbolički značila potvrdu Titove hrabrosti u odabiru vlastitog puta u socijalizam.
Jugoslavijom su zavladale neopisiva euforija i sveprisutne ovacije novopečenim nacionalnim herojima kao da se radi o proslavljenim partizanskim osloboditeljima.
Tito je osobno primio igrače te ih nagradio dolarskim honorarima, što je dotle bio nezamislivo u svijetu socijalizma, a nekima od njih, poput Vukasa, Beare i Zebeca, osobno je odobrio igranje u inozemstvu.
U Moskvi je vladala sasvim suprotna i tmurna atmosfera nacionalnog gnjeva i osvetoljubivosti. U međuvremenu smo saznali za razgovore ljutitog Staljina i zlokobnog Lavrentija Berije, šefa NKVD-a, i njihovo smišljanje brutalnog kažnjavanja rukovodstva nogometnog saveza i poraženih igrača.
Sovjetsko-ruski ljubitelji nogometa su za poraz svoje nacionalne ekipe i rezultat utakmice saznali tek jedanaest godina kasnije, poslije Staljinove smrti i Hruščovljeve destaljinizacije. Toliko o snazi iracionalnog nacionalnog ponosa zemlje s mesijanskim kompleksom, dosegu mržnje prema protivniku te cenzure u jednopartijskom totalitarnom sustavu.
Vratimo se s presudne politički nabijene sportske drame na veliki i dalekosežni povijesni događaj koji ju je determinirao.
Teško mi je shvatiti zašto se prijelomna 1948. godina uglavnom prešućuje u našoj javnosti i znanosti. Slično kao i legendarna bitka na Sutjesci. Ovdje sam potaknut svježim obljetničkim ignorancijama.
Mi smo iracionalan narod koji svojim selektivnim pristupom grubo iskrivljuje vlastitu povijest. Ne mogu nam strahote Golog otoka i Bleiburga služiti kao trajno opravdanje da ne priznamo ništa što je povezano s ponekim ekstraordinarnim zaslugama partizana i genijalno hrabrim i vizionarskim Titovim potezima.
Zašto brišemo dio povijesti i ignoriramo događaje s kojima bi se svaki drugi narod dičio? Zašto se ne istražuju uzroci i posljedice Titovog povijesnog “njet” Staljinu i zašto se o tome otvoreno ne govori nego se povijesno pozitivno prijelomni događaji ignoriraju, odbacuju ili pak neodgovorno simplificiraju?
Nitko ne niječe da Goli otok predstavlja jedno od najsramnijih poglavlja druge Jugoslavije. Titov staljnistički obračun sa Staljinovim simpatizerima je samo djelomice razumljiva preventivna reakcija u zemlji koja se našla na rubu izvana poticanog građanskog (unutarpartijskog) rata.
Nakon Rezolucije Informbiroa (28. lipanj 1948.) Tito i vrh Komunističke partije Jugoslavije su postali svjesni da Staljin traži potpunu poslušnost i podređenost Moskvi te da im je jedina alternativa otpor koliko god to besmisleno izgledalo.
Bili su svjesni Staljinovog ogromnog poslijeratnog autoriteta i snage. Sam Staljin se hvalio Hruščovu i drugima da je dovoljno da on samo pomakne svojim malim prstom pa da Tito nestane.
Staljin je vladao polovicom Europe i nije računao na otpor iz jedne relativno male i rubne zemlje koja je u svakom pogledu, a posebice ekonomski, bila ovisna o velikom bratu. Stoga je bio siguran da će se totalnom ekonomskom i diplomatskom blokadom Jugoslavije, vojnim prijetnjama i podrškom njemu odanih komunista vrlo brzo obračunati s Titom.
Titov otpor je bio ludo hrabar. Ali zbog straha od “petokolonaša” u vlastitim redovima te eventualne prostaljinističke intervencije unutar Komunističke partije započinje brutalna čistka kadrova sklonih Staljinu, pa i onih u čiju bi se lojalnost moglo posumnjati.
Otvaraju se koncentracijski logori za brutalni “preodgoj” na Golom otoku (muški) i Grguru (ženski), a zbog sankcija socijalističkog bloka Tito se radi preživljavanja zemlje sve više za pomoć okreće Zapadu.
Titov raskid sa Staljinom je predstavljao prvi lom unutar komunističkog bloka. Njegovo otvaranje prema Zapadu i kasnije utemeljenje nesvrstanog pokreta su uveliko promijenili geopolitičku kartu svijeta i odnose među velesilama u vrijeme Hladnog rata.
Tito je Staljina nadživio čak 27 godina te stekao velik i neponovljiv ugled i autoritet u čitavom svijetu. O njegovom neprikosnovenom međunarodnom ugledu globalno značajnog lidera je najupečatljivije svjedočio njegov ispraćaj nalik summitu “Who is who in the world”.

(autograf.hr)

Jedanaesti juli


Danas je 11. juli.
Na danasnji dan, prije dvadeset tri godine, desilo se nesto strasno,
nesto sto normalni ljudski um ne moze razumjeti.

Hiljade ljudi je ubijeno. 
Hiljade necijih oceva, djece, striceva, daidza, ujaka, amidza, djedova, babi, majki... 
Hiljade porodica je trajno osakaceno, unisteno.

Ubijeni su zbog vjere i nacije; i u ime druge vjere i nacije...

Dvadeset tri godina je proslo, a kao da se ubijanje tih ljudi nastavlja,
jer, jos uvijek se svadjaju da li je ubijeno pet ili osam hiljada, 
da li je to samo strasan zlocin ili genocid,
da li su to isto i oni nama cinili, ranije ili kasnije, 
da li se, kada i kako osvetiti..?
Ja ne mogu da shvatim, niti da prihvatim
da postoji ljudski stvor koji tako nesto moze smisliti i uciniti...
Zlocin kakav je ovaj se, zbog onih kojih vise nema, 
zbog onih koji za citav zivot ostadose osakceni, unesreceni,
zbog onih koji odrastaju bez porodica, 
ali i zbog buducih generacija, nikada ne smije zaboraviti.

Ali, u isto vrijeme, ne treba dozvoliti mrznji da prevlada druga osjecanja.
Jer mrznja je najnizi ljudski osjecaj; razara onoga u kome je. 
Kriva je za mnoga zla. Ona radja novu osvetu. Uvod je u novi zlocin.

Nikada ne smijemo zaboraviti Srebrenicu.
Ne zaboravimo ni druga stratista; ni jednu nevinu zrtvu. 
Jer zrtva nema naciju. Ona je to sto jeste za svagda.
Ali, ne zaboravimo i ne ostavimo nekaznjenog ni jednog zlocinca.
Jer sve dok zlocinci nekaznjeno setaju Srebrenicom, Banjalukom 
ali i Sarajevom i Mostarom, Bosna nece biti mirna; ni mi s njom.

************************
( Ovaj  tekst sam napisao i prvi put objavio 2010.
Uz male izmjene objavljujem ga 11. jula, dan posvecen zrtvama u Srebrenici)
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...