Wednesday, November 22, 2017

Prele: Nekad i sad

Jedno pre podne sa Prajom Dalipagićem uz kapućino
Hala sportova, dupli program. Završnica Kupa Jugoslavije na teritoriji Srbije. Igraju OKK Beograd – Crvena Zvezda, i Radnički – Partizan. Hala je prepuna. Ljudi koji sede blize krovu hale teško kroz duvanski dim prate igru.Tada je još bilo dozvoljeno pušenje u sportskim halama i restoranima.  Dole, pored terena, sede najlepše devojke u gradu. Na parket izlaze košarkaši koji igraju iz ljubavi, a zapravo su studenti građevine, elektrotehnike, medicine, saobraćaja, rudarstva, ekonomije, prava…. i jedan oficir, kapetan Josip Farčić (publika mu skandira – Fare, Fare generale). Tu su zapravo asovi, reprezentativci Simonović, Vučinić, Jelić, Kotarac, Marović, Damnjanović, Pazmanj, Ivačković, Latifić…. One što upišu nekakvu višu školu svi su zezali da su studenti pretposlednje godine, ili da studiraju “višu uzaludnu”. I niko od košarkaša nije istetoviran, niti nosi zlatnu kajlu. Nema izjava u stilu: Ostavićemo srce na terenu. Igramo za našu vernu publiku. Novinski naslovi ne podgrevaju mržnju: “Do poslednje kapi krvi”, “Osvetićemo im se”, “Pobednik ponizio poraženog”.
Košarka je bila divna igra za pametne ljude. Dolazila je košarkaška publika, bez zastava i transparenata. Kada se utakmica završi publika se raziđe, a košarkaši ne idu u provod na splavovima, nego u autobuse gradskog saobraćaja pa kući na većeru i da se  spremaju za novi dan. Možda sutra neko od košarkaša ima ispit, ili kolokvijum.
Svake subote u 17 časova je prenošena jedna utakmica na TV. To je u mnogome pomoglo popularnosti košarke. Samo tada na TV nisu postojali „stručni komentatori“ koji nas danas smaraju brojem napada, procentima šuta za dva i tri poena. Govore nam da neki košarkaš ima instikt za skok (ne znamo da li je taj instinkt uslovni ili stečeni). Opet, za drugog stručni komentator kaže  da je polivalentan igrač. To me je totalno zbunilo. Odem na Wikipediu i pogledam.Valencija (snaga; sposobnost), u hemiji je osobina  atoma pojedinog hemijskog elementa da se spaja s određenim brojem atoma nekog drugog elementa u hemijsko jedinjenje. Atom koji se uvek spaja samo s jednim atomom drugog elementa naziva se jednovalentnim, za razliku od polivalentnih atoma koji mogu da se spajaju i sa više atoma drugog elementa.
Kada malo  bolje razmislim, valencija bi mogla da se primeni i na muškarce. Po istoj logici postoje jednovalentni i polivaletni muškarci. Svašta može da se nauči od “stručnih konsultanata”, ipak ja uvek isključim ton i slušam muziku dok gledam utakmicu.
Govore nam i o broju poseda i kako jedan tim igra na mnogo poseda. Kada smo kod tih poseda, hajde da objasnimo zašto u NBA košarci napad traje 24 sekunde. Amerikanci koji sve precizno prate konstatovali su da svaki tim NBA lige ima u proseku 60 poseda. To znači da oba tima zajedno u toku utakmice imaju prosečno 120 poseda. Pošto NBA utakmica traje 48 minuta, uz malo matematike se dobije dužina napada ili dozvoljenog poseda lopte 24 sekunda. Kad 48  pomnozimo sa 60 (sekundi) i dobijeni proizvod podelimo sa 120. Proverite i sami.
Nekada  je „cirkus“ dolazio dva puta mesečno u grad. Građani  Ljubljane, Zadra, Čačka, Splita, Skoplja, Zagreba, Valjeva… imali su sreću dva puta mesećno da gledaju duele košarkaških majstora: Đerđe, Ćosića, Basina, Jelovca, Mišovića, Kovačevića, Skansija, Tvrdića, Plećaša, Georgijevskog… A dolazili su im u goste asovi iz beogradskih klubova. I igrali su ne da bi ostavili srce na terenu, već da bi se nadigravali. Košarkaši su međusobno bili veliki prijatelji. Hale sportova u pomenutim gradovima su bile prepune. Danas, sa inflacijom košarkaških utakmica – hale su prazne! Zašto? Sa inflacijom utakmica opao je kvalitet košarke. Igrači nemaju vremena za rad na individualnoj tehnici i usavršavanju.
Nekada su treneri  bili ljudi sa integritetom, koje su svi poštovali: Aleksandar Nikolić,  Ranko Žeravica, Piva Ivković, Dragoljub Pljakić, Reba Ćorković, Branislav Rajačić, Milan Vasojević,  Luka Stančić. U Leskovcu je trenerska ikona bio Ivan Špile Tometić, u Boru Željko Gagić, u Čačku Preva Vučičević, u Zemunu Miomir Lilić, u zlatiborskom kraju Miki Pavičević. Predsednici klubova su se menjali, a legendarni treneri bili večiti. Genijalni Piva Ivković je jednom prilikom izjavio: “Kada bih mom predsedniku kluba  dao lopte za ragbi i košarku, on ne  bi znao kojom se igra košarka.” Drugom prilikom dok  je držao predavanje, Piva je prisutnim trenerima rekao da je dobro što nam sport vode ljudi koji su se nekada bavili sportom: “Evo, recimo drug (i onda je spomenuo ime visokog partijskog funkcionera koji je vodio sportsku organizaciju), on je recimo pre rata skakao udalj”. Treneri su u čudu pitali gde je pomenuti drug pre rata skakao udalj. “Pa, u šumi je skakao preko jaruga kada su ga jurili vukovi”, odgovorio je Piva Ivković.
Najvažniji period rada u klubu je bio onaj kada se završi liga. Danas to zovu “off season work”. Pomenuti “večiti” treneri bi tokom leta radili sa mladim košarkašima i igrali prijateljske utakmice. Postojale su i turneje u inostranstvo. Sve je bilo podređeno stvaranju mladih košarkaša. I onda su se naredne sezone pojavljivali  “neki novi klinci”. Današnji treneri gledaju video snimke i biraju istetovirane Amerikance. A i za koga da stvaraju mlade košarkaše, kada sutra mogu dobiti otkaz? Najvažnije je da pobede narednu utakmicu, a posle – šta bude. Najbitniji “kvalitet” današnjih trenera je da bude poslušan i da ne “talasa” puno. Tu su obavezno i menadžeri, koji povoljno nude svoju robu. Obično  menadžer u paketu prodaje klubu trenera i nekoliko igrača, uz obavezni IMT sistem ( Imal’ Mene Tuna).
Naravno da su nezaobilazan faktor i roditelji mladih košarkaša, koji “najbolje znaju” šta je dobro za njhovu decu.
Kao što imamo privatne bolnice gde se leče bogati, i privatne fakultete gde studiraju deca koja ne mogu regularno da diplomiraju na državnim fakultetima, tako je i bavljenje sportom postala privilegija dece imućnih roditelja. U mom kraju je teniski klub gde često sedim i pijem kapućino. Roditelji dovode decu i treneri im uzimaju pare. Posao na prvom mestu. Svi bi hteli da im deca budu barem kao Đoković.
Tako je i u košarci. Neki put me pozovu da procenim da li neki klinac ima košarkašku perspektivu. Uvek pitam, da li mogu da budem iskren. Ako mi odgovore potvrdno , kažem: “Ovaj momak može da bude igrač ako mu tata kupi klub i pusti ga da igra.”
Negde u vreme ovogodišnjeg Evropskog šampionata pogledao sam utakmicu kvalifikacija za kadetsku ligu Srbije. Kad su me upitali šta mislim o utakmici, odgovorio sam pitanjem: “Šta mislite, od ovih klinaca što smo ih videli danas, da li neko može da bude košarkaški majstor? Meni  ova utakmica izgleda isto kao da gledam evropski šampionat bez Bogdanovića, Dragića, Dončića, Alekseja Šveda, braće Gasol, Porzingisa, Markanena”. Samo neko udaranje i nekakve taktike, koje zapravo i nema. Sve se svodi na pick&roll što smo mi nekada zvali igra dva na dva, i tu su neprikosnoveni bili  Slavnić sa Vučinićem u Zvezdi, Mišović sa Drobnjakom u Borcu, Jarić sa Marovićem u Radničkom. Zapravo svaki tim je imao beka i centra koji su to igrali. Neko bi rekao živimo u drugom vremenu. Sve je napredovalo. “I budale su postale gluplje” (Duško Radović).
Tačno je da živimo u drugom vremenu gde se sve svodi na novac i samo novac. I dok  sedim sa Prajom Dalipagićem i pijemo kapućino, prisećamo se lepih igračkih dana. Kako pesma kaže: “Pamtim samo lepe stvari.” A zapravo, kao igrači bili smo roblje. Nismo mogli da promenimo klub, bez ispisnice koju je bilo nemoguće dobiti. Bili smo klupsko vlasništvo. Imali smo nekakve klupske stipendije i posebne dodatke kao sportisti internacionalnog razreda, ili kao majstori sporta . U inostranstvo je igrač mogao da ode sa navršenih 28 godina, i to samo po odobrenju Saveza. Praja Dalipagić je trebalo da ode u u Boston Seltiks 1976. Tada su u NBA ligi igrali samo Amerikanci. Nije bilo ni današnjeg NBA Drafta. Praja nije otišao u NBA jer ne bi mogao da igra za reprezentaciju (profesionalcima je bilo zabranjeno da igraju sa amaterima), a u slučaju da ponovo želi da igra “amatersku” košarku period reamaterizacije bi trajao četri godine!
Moj klupski kolega Dragan Vučinić i ja smo imali ugovore po kojima smo od kluba trebali da dobijemo stanove. Kada smo odbili da igramo dok ne dobijemo stanove, nazvali su nas izdajnicima i kaznili doživotnom zabranom bavljenja košarkom! Nismo dobili stanove, a Radnički je ispao iz Prve lige. Posle godinu dana, zahvaljujući dr Radomiru Šaperu i Košarkaškom savezu Beograda, naše kazne su poništene tako da smo nastavili da igramo košarku u drugim klubovima.
Kos Magazin
Photo: Privatni album

Tuesday, November 21, 2017

Ivan Lovrenović: Mlin na vodi

Reprodukcija: Lojzo Ćurić, Stari mlin IV, 1962.

Mlin na vodi – to svakodnevno čudo!

Vatra i kolo, to znamo, tako je počelo sve čovjekovo. Odmah uz njih: ralica, tkȃčki stan, grnčarsko kolo, mlin na vodi – do danas nepromijenjeni u osnovnoj zamisli u kojoj se ogleda svemir, njegova mistična mehanika. Suho bilježi prije dvije hiljade godina zakon prema kojemu se okreću mlinovi na vodi, kao pojavu što se viđa od pamtivijeka svuda, Marcus Vitruvius Pollio u slavnome djelu De architectura libri decem (X knjiga, glava V, O riječnim kolesima za crpenje vode i o mlinovima).
Prizor sarajevskih mlinova „na brežuljku s kojega silazi malen potok“ zanosio je tajanstvenoga Francuza Pouleta koji kroz Bosnu u nejasnoj misiji putuje u Carigrad godine 1658:
„Taj potok je tako upravljen, da na istom toku okreće najmanje 50 vodenica. Potonje su umjetno smještene na spratove, jedna poviše druge, tako da sve žito ista voda melje. Svježina ovoga potočića, na čijim obalama su posađena četiri reda drveća, privlačila me je u blizinu mlinova, pa ni bojazan od Vlaha (a to su grčkoistočnjaci i katolici, koje mi predstavljahu kao prave đavole u ljudskoj spodobi) ne mogaše me odvratiti od toga mjesta, kamo sam često išao na šetnju.“

Počinjao si pa odustajao stotinu puta u mladosti da u tekst pretvoriš ustrojstvo mlina, ne opis, to je lako, nego da tvoj tekst proradi kao mlin. U tu svrhu učio si tu čudesnu strukturu, obilazio, ulazio, promatrao, rastavljao je u glavi dok nisi shvatio svaki njezin djelić, vezu između njegove forme i funkcije, kao i međusobnu povezanost svih dijelova. Baš sve: način na koji čovo nađe zgodno mjesto gdje voda čini jači pad, pa potom od glavnoga toka odvede jedan rukavac na stranu da može njime upravljati. Zatim gradnja: drvenjara koja se jednom polovicom drži na tlu, drugom na dva jaka direka nad vodom; žlijeb i badanj kroz koje se voda upravlja na kašike, a one pod tačno usmjerenim jakim mlazom zavrte vratilo. Ono tu snagu prenese na gornji kamen, pokrene ga. Iz kljuna na dnu koša oblika obrnute piramide zrnje kroz rupu u kamenu ravnomjerno upada i između gornjega vrtećeg, i donjeg stojećeg kamena mrvi se, melje i pretvara u brašno, koje u kosoj tangenti meko sipi ispod kamena u mučnjak. Ali sva ta smišljenost i složenost ne bi radila kako treba ni postizala cilj da nije vragolastog malog izuma, laganog kao perce i jednostavnog kao prosta trijeska a i ime mu je takvo, šaljivo – čeketalo: istanjena drvena daščica, poput ptičjega repa, zabijena pod pravim uglom kroz
štapić koji je jednim, zašiljenim krajem zaboden u kljun koša a drugim naslonjen na poprečnu letvicu iznad mlinskoga kamena. Čeketalo donjim, slobodnim krajem dodiruje mlinski kamen, pa kada se on okreće, ono skakuće i prenosi vibraciju na onaj štapić u kljunu koša, a to omogućuje polagano i savršeno ravnomjerno isipanje zrnja iz koša.

Tri su odnosa ugrađena u ideju mlina, a otjelotvoruju se kao potpuna cjelina i cjelovitost u svakoj, najmanjoj i najneuglednijoj vodenici od svih koje si obilazio niz Crnu Riku, a kasnije se tim začaranim putima spuštao u Varcar sa svojima – Verom, Majom, Josipom u zlatnim ljetnim predvečerjima poslije kupanja u jezeru pod Lisinom.

Jedan odnos pripada materijalnome: lako – teško, krhko – čvrsto (drvena građa mlina i njegovih dijelova, i tvrdi kamen od kojega se sijeku mlinska kola; glasovita je po dobru kvarcnom kamenu okolica Plehana kod Dervente). Pričao je, za jednoga zajedničkog putovanja u Skopje i Prištinu neke od ranih osamdesetih godina prošloga vijeka, Alojz Benac, znameniti bosanski arheolog i povjesničar, kako su se njegovi preci doselili iz Hrvatskoga primorja u Bosnu, u Plehan. Bili su po obiteljskoj tradiciji kamenari, pa je u neko doba posao toliko opao, da se nije moglo čeljad prehranjivati. Uto tek uspostavljena austrougarska vlast u Bosni i Hercegovini raspiše poziv da se jave vješti kamenari za potrebe izrade mlinskih kola, a odredište je okolica Dervente. Tako prvi Benci dođoše u Plehan. Bili su dobri i vrijedni majstori, ali nitko nije dugo živio, rano su umirali od bolesti pluća izazvane kamenom prašinom, pričao je Alojz Benac.

U drugi odnos ugrađeni su dinamički smjerovi: koso kretanje (pad vodenoga mlaza na kašike pod uglom od 45 stupnjeva), okomito (vratilo i uopće cijela struktura do koša sa žitom), vodoravno (položaj i vrtnja kašika i mlinskih kola).

Treći je odnos iz područja akustičkog doživljavanja: nasuprot đavlijoj buci i tutnju koji udruženo stvaraju voda, sve mlinske vrtnje, okretanje i trenje kamenova – fino, bešumno sipljenje mekoga mliva u mučnjak.

Idejom da prodre u unutarnju strukturu tih odnosa i likovno je izrazi trajno se umjetnički zanosio slikar Lojzo Ćurić (1933-2007), Banjalučanin rodom iz Varcara, iz Podmahale. Njegov opus slika s temom mlina jedno je od najsamosvojnijih i najdosljednijih slikarskih istraživanja u modernoj umjetnosti Bosne i Hercegovine.

Ivan Lovrenović (Iz Komentara u knjizi Ulazeći u Varcar)


Monday, November 20, 2017

Most Radija Slobodna Evropa Vučić i Putin


Aleksandru Popovu, direktoru Centra za regionalizam iz Novog Sada, i Dušanu Spasojeviću, docentu Fakulta političkih nauka u Beogradu, novinar Omer Karabeg je postavio pitanje: da li su Rusija i Putin Vučićeva rezervna varijanta?





ALEKSANDAR POPOV: To što je Rusija stavila veto na izglasavanje rezolucije o Srebrenici i što se pojavljuje kao zaštitnik Srbije kada je reč o Kosovu - ima svoju cenu. Odnos sa Moskvom ima i unutrašnjo-političku dimenziju i to iz dva razloga. Prvi je što dobar deo našeg stanovništva gaji rusofilska osećanja, a drugi što sistem u Srbiji - gde nema vladavine prava, gde je visoka korupcija, gde nema medijskih sloboda, gde su ugroženi oni koji otvoreno kritikuju vlast - mnogo podseća na ruski način upravljanja državom.

DUŠAN SPASOJEVIĆ: Mislim da je glavni razlog izuzetno dobrih odnosa sa Rusijom prorusko raspoloženje biračkog tela Srpske napredne stranke. To biračko telo prihvata Evropsku uniju kao pragmatični cilj, ali je srcem uz Rusiju. Nacionalnim, patriotskim diskursom koji je okrenut ka Rusiji Vučić pravi balans u odnosu na - uslovno rečeno -proevropsku politiku koju sadašnja vlada vodi.

POPOV: Jedna je namera da se poruči biračkom telu Srpske napredne stranke da mi imamo ne samo put ka Evropi, nego i alternativni put. U isto vreme to je i poruka Briselu da Srbija ima i rezervnu varijantu, pa ako Brisel ne ubrza naš put ka Evropskoj uniji, mi imamo i alternativu.

SPASOJEVIĆ: Srbija je na specifičan način u podređenom položaju u odnosu na Rusiju. S jedne strane Rusija predstavlja kartu za cenjkanje sa Briselom, a s druge strane ona u Srbiji promoviše vrlo konzervativni nacionalizam koji odgovara jednom delu biračkog tela i značajnom broju političkih partija. Srbija nema jasan stav ni o krizi u Ukrajini. U pitanju je strah da se ne iznervira veliki zaštitnik i veliki brat. Ministar Dačić već duže vreme pokušava da artikuliše vrednosti koje nisu u skladu sa spoljno-političkom pozicijom Srbije. Nekada je to flertovanje sa jugonostalgijom, nekada je to nacionalizam, a najčešće rusofilstvo. Sve se to negativno odražava na imidž koji Evropska unija ima u Srbiji.

POPOV: Kada je Vučić postao predsednik i formirao staro-novu vladu napravio je još jedan korak unazad u odnosu na Evropsku uniju. Umesto da rekonstruisana vlada bude
više proevropska - u njoj je ojačan proruski faktor. Vulin je pomeren na mesto ministra odbrane, a u vladu je ušao Nenad Popović, otvoreno proruski čovek.

SPASOJEVIĆ: Kad pogledamo način na koji Vučić vlada u poslednjih nekoliko godina sasvim je jasno da se on ne ponaša u skladu sa evropskim vrednostima. Mislim da on pokušava da ispipa do koje mere može da ide u pravcu uspostavljanja poluautoritarnog modela vlasti, a da mu iz Brisela ili Berlina ne stignu kritike. Naravno, Srpska napredna stranka može u jednom trenutku odlučiti da ponovo postane Srpska radikalna stanka, što bi možda pozdravio deo biračkog tela, ali to bi značilo zatvaranje u ćorsokak u koji je Milošević sam sebe doveo. Mislim da Srpske napredne stranka pokušava da nađe neku vrstu balansa. Pitanje je da li će u tome uspeti - i od toga će, zapravo, zavisiti stanje demokratije u Srbiji u narednih dve, tri ili pet godina.

(Radio Slobodna Evropa)

Saturday, November 18, 2017

Rekli o ženama



Svaka žena je bespomoćna dok joj se ne osuši lak na noktima 
- Burt Reynolds 


Treba ženiti samo lijepe žene. Inače ne postoje nikakve šanse da ih se riješimo 
- Rod Stewart 


Mojoj ženi je svejedno što radim bez nje toliko dugo dok se pri tome ne zabavljam 
- Jerry Seinfeld 


Ne bi reka da su sve žene iste, ima ih i gorih 
- Stipe iz Muća (kod Splita) 


Tko u braku ne poludi taj stvarno nije normalan 
- Princ Charles
 

Oni koji o ženama uvijek dobro govore, ne poznaju ih dovoljno.
Oni koji o njima samo loše govore, ne poznaju ih nikako
G. Pigault Lebrun 

Bolje je biti dobro obješen nego loše oženjen 
- Shakespeare 


Moja prva žena je umrla jer je pojela otrovne gljive.
Druga žena je preminula jer je također jela otrovne gljive.
Treću sam udavio jer nije htjela jesti gljive 
- Henrik VIII (ili VII) 


Žena ti kaže "Idi k vragu!". Ti odeš, a ona te i tamo dočeka 
- Dante Alighieri 


Lijepe žene su stvorene za muškarce koji nemaju mašte,
a pametne za one koji nemaju sreće! 
- Casanova 


Dobro otvori oči kad se ženiš, poslije ih zatvori 
- Shakespeare 


Nije zanimljivo ono što vam žene kažu, zanimljivo je ono što prešute 
- Shakespeare 



Muškarac je sretan sa bilo kojom ženom dok je ne zavoli 
- Petrarca 


Ne može muškarac varati ženu onoliko koliko se žena može praviti da mu je vjerna
- Zdravko Mamić


Nisam primjetio da mi se žena davi. Urlala je kao obično 
- Veljko Rogošić


Žene imaju PROBLEM za svako rješenje! 
- Stephen W. Hawking


Kažite mi uzrok: znam da se iza njega skriva žena 
- Beaumont
 

Kako da razumijem ovo: "Ubiti se zbog jedne žene?"
A gdje su sve one ostale?
Tin Ujević 


I ZA KRAJ...


Ja sam sve svoje probleme sa ženama riješio! 
Sir Elton John

Friday, November 17, 2017

Intervju Čedomira Jovanovića rijeckom Novom listu


Koliko god nevjerovatno izgledalo, čak je i jednopartijsko, isključivo, totalitarno društvo, kakvo je bila Jugoslavija, posjedovalo nekakvu kulturu dijaloga, nekakav odbrambeni mehanizam protiv divljaštva. U toj je zemlji bilo nezamislivo otvarati pitanja prava žene na abortus, imati dilemu oko karaktera porodice, osporavati evoluciju, darvinizam…


“Znaš li šta je vaša najveća greška? Što niste ubijali.” To je Dobrica Ćosić, književnik i ideolog srpskog nacionalizma, kazao Čedomiru Jovanoviću, tada 32-godišnjem potpredsjedniku vlade Srbije u ostavci, nedugo nakon što je 12. marta te godine ubijen srpski premijer i Jovanovićev veliki prijatelj Zoran Đinđić.
“Samo bratstvo u krvi se ne raskida”, nadodao je još svojoj monstruoznoj primjedbi Ćosić.

Taj detalj, koji je Jovanović ispričao tokom učestvovanja na Zagreb Youth Summitu prošle sedmice u Zagrebu, potaknuo je novinara riječkog Novog lista da ga na početku intervjua pita slaže li se da je nasilje najveći problem politike na Balkanu.

– Nama je nasilje način života. Ono ne određuje samo politiku, već i odnose između muškarca i žene, odnose
u porodici… Mi ne možemo voljeti svoj klub ako nismo protiv nekoga s druge strane. Ljubav dokazujemo tako što lomimo svoj grad i sve što je u njemu, ili grad u koji odlazimo. Nema Bad Blue Boysa bez tuče s navijačima Zvezde ili Torcide… Isti je odnos i s druge strane.

Otkud to?

– Nasilje kod nas nije ono što je na Zapadu, na način na koji o tome govori Brad Pitt u filmu “Fight club”. U nas je ono izraz velike životne nekulture, nemogućnosti da se razgovara, da se razumije jezik činjenica, da se racionalizira vlastito mjesto u svijetu.

Uprkos svemu tome, kao mladi ljudi išli ste protiv Miloševića i njegovog sistema koji je bio izraz nasilja. Danas, dvadeset godina kasnije, mislite li da su taj bunt i otpor bili uzaludni?

– Ne, nikako. Bilo je to apsolutno najpametnije što smo mogli uraditi. Drugo je pitanje očekivanja. Ni 1996., ni 5. oktobra 2000, nisam vjerovao da je dovoljno biti ‘OK’ u jednom danu, pa recimo, srušiti Miloševića, odvesti ga u zatvor i izručiti Haškom tribunalu. I tada i danas bilo mi je jasno da je Milošević u najvećoj mjeri posljedica jednog mutiranog društva, nesnalaženja miliona ljudi u promjenama tog vremena. Manje ili više, i danas mislim to isto. Ne, naravno, sa željom da umanjim Miloševićevu osobnu odgovornost – to je definitivno nemoguće – niti da opravdam njegove poteze, nego prije svega zato da pokušam odgovoriti na pitanje: kako ćemo već jednom prekinuti tu spiralu ludila u kojoj nestajemo? Ne postoji nijedna generacija mog naroda koja nije ratna! Moji roditelji bili su ratna generacija, ja sam u međuvremenu postao to isto, niko osim generacije moje rođene djece u Srbiji za sebe ne može reći da je rođen i da živi u miru. Kada to znamo, shvatamo da nas opterećuje užasan teret. Kako promijeniti to što je gotovo zakonitost, to što nas osuđuje na međusobno klanje do samouništenja?

Paradoks je u tome što mi danas, 20 godina kasnije, kao da taj odgovor znamo još manje.

– Zato što smo u međuvremenu počeli hodati četveronoške.

Kako to mislite?

– Naša su društva retardirala. Koliko god nevjerojatno izgledalo, čak je i jednopartijsko, isključivo, totalitarno društvo, kakvo je bila Jugoslavija, posjedovalo nekakvu kulturu dijaloga, nekakav odbrambeni mehanizam protiv divljaštva. U toj je zemlji bilo nezamislivo otvarati pitanja prava žene na abortus, imati dilemu oko karaktera porodice, osporavati evoluciju, darvinizam… Evo, na primjer: u Beogradu se upravo vodi užasna polemika oko spomen-kompleksa kojim se želi obilježiti 15 godina ubistva Zorana Đinđića, ali u takvoj atmosferi da mislim da bi Bogdan Bogdanović bio živ zapaljen, jer je sagradio i promovisao spomenik u jasenovačkom spomen kompleksu. Sam mi je Bogdanović pričao da je taj njegov Kameni cvijet zaledio Titove generale. Jedan je od njih rekao: ‘Pa šta je ovo, ja ovo ništa ne razumijem!’ Raspravu je završio Titov komentar: ‘Ako ne razumijete, onda je Bogdan uradio pravu stvar: ovo se ne radi da bi razumjeli mi, nego oni poslije nas.’ Danas, mislim da imamo mnogo manje kondicije i potencijala da iznesemo težinu tih još uvijek otvorenih pitanja, nego što smo ih imali prije 25 ili 30 godina.

I na sve to još se nakalemila ova globalna kriza, koju opisujete tvrdnjom da se mi više ne snalazimo u svojemu vlastitom svijetu.

– Nasilje koje smo spomenuli prestalo je biti naša ekskluzivna mana. Danas je ono prisutno na svakom koraku: čovjek u crkvi u Teksasu ubije 25 ljudi; imate onog bolesnika u Las Vegasu što puca iz hotela; Uzbekistanca koji je dobio ‘zelenu kartu’ da dođe u Ameriku, a onda odlučio da kamionom izgazi ljude na Manhattanu… Pa iza svega toga stoji nešto mnogo komplikovanije od neke jeftine psihodijagnoze, ili konstatacije da je neko postao islamski ekstremist! Ljudi su se sudarili s nekim zidovima, osjeća se tjeskoba, nema perspektive, ne znaju više šta je nada… I vrlo često nalaze jedini “izlaz” u tim površnim argumentima i objašnjenjima, koja ih onda pretvaraju u životinje.

Rekli ste da moramo ponovo osmisliti i politiku i demokratiju, ali nisi odgovorio kako. Kako, dakle?

– Ne znam. Da znam, odmah bih rekao. I dalje mislim da, u ekonomskom smislu, ne postoji normalniji model od liberalnog kapitalizma, koji se temelji na slobodnom pojedincu, tržištu i jakim institucijama. Ali, očigledno je da ni uporišna mjesta tog sustava, njegovi temelji, ne funkcioniraju više tako. Što je demokratija danas u Americi? Istina, još je ima, u pravu saveznog suca da suspendira Trumpovu odluku, ali gdje je ona u dinastičkom genu visoke politike u Washingtonu, gdje je normalno da se predsjednička funkcija prenese s oca na sina? To je dovedeno do apsurda na summitu najrazvijenijih zemalja svijeta, u trenutku kada se Trump ustaje, a na njegovo mjesto sjeda njegova kćer Ivanka, da preuzme njegove poslove, za stolom s liderima najvećih zemalja svijeta. Zamislite kakav bi naš dojam bio o kineskome predsjedniku kojega povremeno zamjenjuje neko iz njegove porodice? Ili, koliko bi groteskno bilo da se tako ponaša neko ovdje kod nas na Balkanu? Te devijacije govore o činjenici da nešto ne funkcionira, da je postalo samo sebi svrha. Kuda je otišao svijet u kojemu se grade motori koji bi ljude mogli prebaciti na Mars, a Amerikanci održavaju izbore po pravilima devetnaestog stoljeća, pa zato što su zadržali elektorski model, na vlast dolazi Trump, iako je dobio tri miliona glasova manje od Hillary Clinton? Ko će to moći razumjeti sutra, ako on odluči spržiti Sjevernu Koreju, Sjeverna Koreja Seoul, a onda – ko zna…? Ili, sad kad je napustio projekt zaustavljanja globalnog zagrijavanja ili nuklearni sporazum s Iranom? Ko će alibi za sve to tražiti u zastarjelom izbornom sistemu?

Kada se gleda na toj pozadini, problemi naše regije uistinu ne moraju izgledati dramatični.

– Evo vam jedan primjer: korupcija je jedan od argumenata kojim se u Hrvatskoj osporava vladina politika. Ne poričem – korupcija jest neizostavni dio naše balkanske politike. Ali pogledajte: u ‘Paradise papersima’ nema nijednog ozbiljnog političara ni iz Hrvatske ni iz Srbije. Nekada sami sebe žigošemo preko svake mjere. Naravno da smo jako daleko od sistema vrijednosti Zapada, ali mislim da ne trebamo ni činiti od sebe nešto što nismo. Vi ste u EU ušli prije skoro pet godina, i danas će rijetko ko u Hrvatskoj naći snažno uporište za zaključak da mu je život mnogo bolji. Ali ideja ulaska u EU je materijalizirana zbog vaše sposobnosti da razumijete vrijednosti te unije. Članstvo u EU Hrvatsku čini stabilnijom i otpornijom nego što bi bila da je sama. Isti je slučaj i s NATO-om, premda sam posljednji čovjek kojega inspiriše vojska. Ali, kad pričamo o NATO-u, pričamo o sistemu sigurnosti zajednice država, koje svoje probleme u njegovom okviru rješavaju drugačije nego što bi činile da nisu u NATO-u. Koliko bi se puta poubijale Grčka i Turska da nisu članice NATO-a? Osvrnimo se, vidimo šta smo u stanju učiniti drugima i sami sebi, pa nađimo model koji će nas nekako kontrolirati. Zato se ja borim za Srbiju u NATO-u, a ne zato što mislim da će biti veća autonomija u mojoj vojsci, ili zato što nisam svjestan da će šefovanje ruskih generala zamijeniti šefovanje američkih.

Svjetonazorska opozicija u Srbiji uvijek je bila malobrojna, ali zato časna. Je li jača danas nego devedesetih?

– Nije. Zbunjena je. Opozicija u svom genetskom kodu ima potrebu za onom vrstom identifikacije koju neki Purger ima na tribini Maksimira: ‘Reci mi protiv koga si.’ Srpska opozicija zbunjena je u situaciji u kojoj se pojavi Vučić i napravi ‘takeover’. Oni su zbunjeni kada on kaže: ‘Politika Virovitica-Karlovac-Karlobag je greška’. Teško im je tu izjavu ispratiti konstatacijom: ‘Dobro je što si to rekao.’ Kad on kaže, ‘Hoću razgovarati o Kosovu’, umjesto reakcije poput moje: ‘Znaš gdje sam, dođi’, stiže vam kontraargument: ‘Ti bi samo da pereš savjest.’ Ali, koga na Kosovu briga peremo li mi svoju savjest ili smo svjesni onoga što se dolje događa? Ti ljudi su tragične žrtve naše nemoći da se orijentiramo u vremenu, i naše nesposobnosti da svoje odnose rješavamo drugačije nego klanjem, paljenjem i bacanjem u kanal. Zbog toga je srpska opozicija u problemu. I onda, u nemoći da podigne ljestvicu Vučiću, ona osporava fundamentalne temelje nečega što je danas normalna politika: onda je protiv tržišta, protiv privatizacije, stranih investitora, kapitalizma jer je eksploatatorski… Postaje sve ono što nikada nije bila. Jer, mi se kao opozicija Miloševiću devedesetih jesmo borili za prestanak rata i demokratske uvjete izbora, ali i za privatizaciju – prve odluke 5. oktobra bile su ekonomske! – otvaranje granica, rušenje carinskih barijera, nesmetan protok robe, ljudi, kapitala…

Ne posmatrate Vučića kroz ličnu optiku?

– Nemam pravo na to. Odnosno, imao bih pravo, ali to treba zadržati za sebe. Ko sebi danas može dopustiti luksuz, pa da političke stavove gradi na ličnom komforu? To često vidim i kod vas u politici.

Na šta mislite?

– Na nestabilnost koja prati Plenkovićevu vladu zbog činjenice da je ostavljen da ovisi o nekoliko manjinskih predstavnika. Mislim i na taj ‘heretički’ dogovor s HNS-om, koji je gotovo uništio tu stranku. A šta bi bilo da se išlo na još jedne izbore? Bi li manja hereza bila koalicija HDZ-a i SDP-a poslije tih izbora? Ili koalicija s nekim drugim, što bi moglo završiti i lošije?

Ne zazirete od pragmatizma?

– U korijenu pragmatizma je razum. Ne treba se toga bojati. Tu nešto drugo može biti problem: je li cilj lični ili ne?

Tako je. Ključne su vrijednosti.

– Kad kažem da je dobro što Vučić, uprkos svemu, prešuti neku glupost koja dođe s vaše strane – iako u njegovo ime progovori Vulin – ja u tome ne tražim ličnu korist, nego vidim Vučićev pokušaj da ipak iskorači iz te matrice koja je i njemu nametnuta. Pa i on je odrastao u tim stereotipima i okvirima. Pa što misliš, kako prosječan Srbin dokazuje da je pravi?

Kako?


– Krsti se, diže tri prsta, i čeka nekog Hrvata da porazgovaraju u njegovoj majci. Inače nisi pravi! Pa koju pjesmu mi možemo pjevati kad dođemo na utakmicu u Maksimir? Nismo ništa uradili ako ne vrijeđamo Hrvate. Nije dovoljno da volimo Srbiju. Sjećam se one utakmice 1990, gdje prvo Delije skandiraju: ‘Mi imamo McDonalds, gdje je vama?’, onda Boysi odgovaraju ‘Mi imamo Jasenovac, gdje je vama?’, a onda opet Delije pjevaju o Tajči. Hoćete mi reći da su ti ljudi znali šta rade? I da su bili svjesni u šta će se pretvoriti životi miliona, kada se uništi zemlja kao što je bila ta? Uništi, u svakom smislu: u industrijskom recimo, jer vi ste iz Rijeke. U edukacijskom, zdravstvenom, kulturnom…

 

Vučić je stvorio situaciju u kojoj mu se neke stvari ne mogu osporiti, ali s druge strane, postoje ozbiljni glasovi koji tvrde da, što se medija naprimjer tiče, nikada nije bilo gore nego što je danas. Slažete li se?

– Ma ne slažem se. Ne možeš igrati vaterpolo s krokodilima, a da se žališ na hladnu vodu. Što mi danas očekujemo od medija?

Ono što i uvijek: istinu, orijentaciju, činjenice…

– Ali kako mediji mogu biti drukčiji od svih drugih? Vi biste trebali govoriti o istini u zemlji u kojoj svi lažu – i oni koji su birani, i oni koji biraju, i oni koji bi se trebali moliti za našu dušu…? To nije fer! Mediji su žrtve našeg kolektivnog licemjerja. Da se razumijemo, tabloidima nikad u životu nisam dao izjavu. Kuriru, najtiražnijim novinama u Srbiji, nikad izjavu nisam dao. A oni, čim malo škripi, remitenda veća, oni mene ili Cecu na naslovnicu – i prodaju.




– Ali ja ne očekujem od medija da obave moj dio posla. Koju su to istinu mediji sakrili? Naravno da je važno pitanje ljudskih sloboda, građanskih prava, slobodnog i nezavisnog novinarstva – ne govorim o tome, to su preduvjeti normalnog života – ali kad bih ja u Beogradu uspio skupiti sto hiljada ljudi koji razumiju značaj političkog zaokreta prema Kosovu, Vučić, sve i kad bi htio to sakriti, ne bi mogao. To nije moguće sakriti. Ali mi od medija očekujemo da igraju našu ulogu, pa da naše mišiće, koji su atrofirali, zamijene svojima; da oni društvu kažu istinu na kojoj mi zastajkujemo ili je prešućujemo. Mislim da se nešto slično događa u Hrvatskoj: kad vidim kako napadaju Plenkovića zbog ploče u Jasenovcu – pa čekaj, ne možeš u svemu gledati interes samo svoje stranke.

– To je kamen za vratom cijele europske Hrvatske, i ne vjerujem da to ne razumiju oni koji zbog te ploče kritiziraju Plenkovića. Isto je tako i u Srbiji: kad Vučić kaže, ‘Hoću razgovarati’, a onda taj dio opozicije, kojem ja ne pripadam, odgovara to s pranjem savjesti, ili kažu: ‘Ma ne, on hoće da nam uvali rješenje.’ Ali čekaj, o čemu biste vi htjeli razgovarati? Mislite da možemo ‘dilati’ s Albancima? Pa to nije bilo moguće ni prije deset godina! Jedino o čemu mi možemo razgovarati jest kako svom anesteziranom, zatrovanom, hipnotiziranom narodu objasniti tu kosovsku istinu. Kako da je objasnimo, kad Hrvati ne mogu shvatiti Piranski zaljev? Kako, kad Puidgemonta hapse u Belgiji, Srbima objasniti da se moraju odreći Kosova? I zašto? Zbog ulaska u Europu? U trenutku kad Bundestag piše šest scenarija po kojim će se Europa raspasti za dvadeset godina? A Putin ti stoji sa strane i govori: ‘Šta ćeš tamo? Dođi ovdje. Čekaj neki novi haos, pa ćemo to riješiti’.

U cijeloj priči o Kosovu, Bosna se ni ne spominje.

– Ne, zato što se podrazumijeva da tamo priča nije gotova. Zašto da pričamo o Bosni, kad bismo morali reći koje su nam namjere? Srpski nacionalizam nije digao ruke od Bosne, on ovo smatra prelaznom fazom. Bosnu je dosad sačuvala ne samo ta politička žilavost, nego i neka vrsta kaprica Zapada koji nam ne da da uradimo ono što smo zamislili: da odvalimo dio Bosne, i da ga pripojimo Srbiji. Ne razmišljajući pritom što će se u toj situaciji dogoditi sa samom Srbijom! Jer, ako se dijeli Bosna, dijeli se Makedonija, zašto ne i Vojvodina, zašto ne Crna Gora gdje su Albanci… U šta se pretvara cijela regija? Čak i ako se ništa ne dogodi, sama činjenica da je to u fokusu naše politike dramatično nas odvlači od pravih prioriteta.

Baš tome svjedočimo zadnjih dvadeset godina.

– I još nešto: Bosna je veliki srpski grijeh.

U kom pogledu?

– Zločina. Daytonski temelji Bosne su prihvatanje zločina kao političkog alata. Religiozan nisam, daleko od toga, ali kad u svom temelju imate nešto tako nesretno, to ne može biti dobro. Možemo mi negirati Srebrenicu – da je to samo nekih sedam, osam hiljada ljudi, da nije čitav narod – možemo mi negirati da smo terorizirali to Sarajevo gotovo kao Nijemci Lenjingrad – ali tamo je ubijeno deset hiljada ljudi! Hiljadu djece! To je veliki grijeh! Kad je Lordan Zafranović napravio ‘Okupaciju’, bio je to šok za jedan dio društva, ne zato što je to podržavao, nego zato što je vidio konkretizaciju zla koje se s njim identificira. To je stid, to je sramota. To danas ne vidite.

Dodik…

– Mi smo mu 2005. radili kampanju. Bio je nada ne za Srbe – bio je nada i za Bošnjake! Savremen, moderan, političar koji govori o ekonomiji, koji nema hipoteke rata, jedan jedini opozicioni poslanik u Karadžićevoj skupštini, čovjek koji je u svom automobilu u gepeku prevozio Bošnjake da im sačuva život, neko ko je rekao da je Srebrenica genocid, koji je smijenio SDS… U međuvremenu postao jednako lud, i još više lud, nego svi prije njega, jer su oni bar mogli reći da su to što su činili, činili u nekom ratu. A on, sam od sebe! Ima glavobolju, pa odlijepi! Slavi dan Republike Srpske tako što postroji srpsku gardu ispred Banskog dvora u Banja Luci, a onda oni pjevaju ‘Pukni, zoro!’, toliko neuki da misle da je to stara srpska pjesma, a napisao je Manjifiko kad sam sjedio s njim u atomskom skloništu Tivoli parka u Ljubljani 2011. godine, u društvu njegovog oca, jednog od onih neupisanih oficira JNA, koji se nije htio prijaviti kada su Slovenci to tražili.
– A drugi prijatelj ima autorska prava na tu pjesmu, pa tuži organizatora tog skupa, i sada čeka pare. No, od svega toga, tragedija je u tome što oni ne shvataju šta su napravili od naroda koji je svojom stradanjem inspirirao Ivana Gorana Kovačića ili Skendera Kulenovića. Od tog su naroda sada napravili pobješnjeli zbjeg koji, tragajući za identitetom, toliko malo o sebi zna, da se hvata za jednu kafansku pjesmu tražeći tu neku slavu i snagu u događajima od prije sto godina. To se meni čini kao problem. A, za Thompsona me baš briga – o njemu trebate razmišljati sami.

Vi biste mogli imati mnogo razloga da budete ogorčeni, ljuti, nezadovoljni, razočarani… Ne odajete takav dojam.

– Vidite, još uvijek sam živ. Kad mi mjere metabolizam, kompjuterski program izbaci da imam 12 godina. A ja kažem: ‘Niste mi morali mjeriti, pogledajte šta radim.’ Imam divnu porodicu, tek sam 17 godina s Jelenom u vezi, a još sam zaljubljen. Bezbroj puta su me udarili, imao sam strašne gubitke u životu, ali nisam od onih koji se smiruju gledajući nesreće oko sebe, pa kažu: ‘Šuti, nisi loše prošao.’ Nemam pravo biti ni gnjevan, ni osvetoljubiv, ni ogorčen. Uvijek sam vrlo dobro znao u kakvim sam okolnostima, i šta mogu očekivati.

Kao mlad, niste imali iluzija?

– Ne. Nisam zatečen time što me neko ne razumije, što me ne podržava trideset posto ljudi. Ovo je moj izbor. Hajde reci, ko je danas, s ove vremenske distance, luzer, Koštunica ili ja? Milošević ili ja? Tadić ili ja? Ja sam i dalje najmlađi političar u Srbiji, i tako već 25 godina. Kad, recimo, dođe američki predstavnik Hoyt Jee, pa se sastanu lideri stranaka, običaj je da govori najmlađi. Pa sam rekao: ‘Vidite li vi koliko je pukla ova zemlja, ja sam 25 godina najmlađi, i 25 godina govorim prvi!’. Kad se neko novo lice i pojavi, kao kad se sad pojavio taj tragični Saša Janković, nedovršena ličnost kojega smo mi proizveli, on kaže, ‘mi novi’ – a pet godina stariji od mene.

– E, to vam je logična posljedica čitavog niza odluka i okolnosti kroz koje smo prošli. Nikad nisam tražio osobnu potvrdu: negdje prođeš, negdje ne. Nije mi potreban milion glasova da bih shvatio jesam li u pravu ili ne. Broj glasova, istina, pokazuje stanje u društvu, ali ja dolazim iz grada u kojem sa odrastao slušajući New Wawe, odlazeći na akademiju gdje sam ‘84, ‘85 godine s Nickom Caveom pio pivo i lozu – jedva sam našao vrata, imao sam 14 godina – na jakni sam štampao Rauschenbergov potpis pa su me htjeli izbaciti kad sam im rekao da slika tako što kante boje prosipa pred avionskim motorom – u takvom sam gradu odrastao.

– Nisam očajan kad vidim da na beogradskim izborima ne znam hoću li preći prag ili ne, jer su u međuvremenu iz tog grada otišle stotine hiljada onih koji mene razumiju, a uglavnom ostali ljudi koji ne cijepe svoju djecu, jer su nesposobni razumjeti vrijeme u kojem žive. Postoji podatak da u centralnoj beogradskoj općini 65 posto djece nije cijepljeno. Recite mi, bi li nešto takvo osamdesete bilo moguće u Beogradu ili Zagrebu? Je li neko o tome tada uopće razmišljao? Bi li se moglo dogoditi da neko napravi ‘civilnu udrugu’ s idejom da ženi zabrani abortus? Da crkveni velikodostojnik izađe i kaže kako su Srpkinje pobile više djece od Hitlera i Mussolinija zajedno, a da onda, kada mu odgovori potpredsjednica vlade za rodnu ravnopravnost, oni nju žigošu jezikom uličara zato što ima samo jedno dijete i što je razvedena? I da to bude ispraćeno samo mojom reakcijom, koji sam inače njezin veliki kritičar? Svima drugima je to normalno! Pa čekaj, ako tako mogu govoriti o toj ženi, mogu i o tvojoj kćerki, sestri, majci…

– Nije mi potrebno kršćanstvo da nađem svoj mir. Neki su mi običaji dragi: u porodici volimo da na Uskrs lupamo jaja; na Božić se okupimo, ložimo vatru u kaminu i pričamo, nađemo vremena jedni za druge… Ali to nije čak ni kršćanski! Pa čekaj – ko bi trebao slaviti život? Oni! Oni bi trebali skidati težinu srebreničkog grijeha s mog naroda! Ja sam političar, po defaultu sam lažov i sjecikesa! A njihova je uloga da govore o moralu. A kod mene, oni pujdaju narod na rat i oštre nam sablje pred novu kosovsku bitku, a ja radim njihov posao. ‘Ljubi bližnjeg svog’ – kad ste to čuli od nekog od njih?

Da je danas 1990., biste li išta učinili drukčije?

– Nisam imao plan. Devedesete sam otišao na more u Rovinj, i iz Rovinja se spuštao do Dubrovnika, gdje smo uvijek završavali na Ljetnim igrama, ostajući po dva, tri tjedna. U tom spuštanju niz vašu obalu, prvi sam put čuo za Tuđmana, HDZ, počeo tražiti razliku između njega i Raškovića, gledao Miloševića… Pa prve sam kafanske čuo kad mi se rodilo prvo dijete! U mom Beogradu bilo je nezamislivo slušati narodnu muziku na nekoj žurci, kao što je danas nezamislivo ne slušati. Jedina razlika je u tome što smo ubili rock'n'roll. I kad se mi danas zabavljamo, slušamo muziku od prije 30, 40 godina. Pa i to je jedan od dokaza koliko smo u međuvremenu jalovi. Bi li vozio auto star 40 godina, ili koristio takav telefon? Eto, to nam se desilo.

Prije nekoliko mjeseci u Beogradu je objavljena biografija Radeta Konstantinovića novinara Radivoja Cvetićanina.

– Kad sam s Radetom posljednji put razgovarao, rekao mi je da govorim kao da je u meni Sartre. Jer, tad su me po Srbiji razapinjali zbog tih mojih kontakata sa Zemunskim klanom, zbog hapšenja Miloševića, zbog ratova s tim zločinačkim udruženjem. U prvom trenutku, nisam razumio o čemu ti kritičari pričaju. Pa što su očekivali od mene ili od Zorana (Đinđića, op.a.)? Kako to oni misle da riješim problem pobune Crvenih beretki ako ne razgovaram s komandantom? Pa s kim da razgovaram? S Radetom Konstantinovićem? Govorili su mi – slagao si Miloševića kad si ga odveo. Pa je li to Milošević rekao? Ako on nije, zašto vi to govorite? I onda sam tu rečenicu rekao – ‘Ruke su mi prljave, ali mi je savjest čista’. Jer, Milošević nikad nije opalio nijedan metak: odijelo, kravata, kabinet…

– Tad sam se vidio s Konstantinovićem, i kaže meni Rade – govoriš kao da je u tebi Sartre. On je jedan od fantastičnih ljudi koji je završio na našoj margini, odakle mu ne daju da se makne. Sam je sebi presudio s tom ‘Filosofijom palanke’, jer je dešifrirao taj naš ‘mode’. Bogdan Bogdanović, graditelj Kamenog cvijeta u Jasenovcu, umro je u Beču. Dok je Zoran bio živ i poslije toga, vrlo često je odande zvao i govorio nam: ‘Idite, idite, idite odande’, slao nam poruke, ‘Pobiće vas sve!’ Kad je umro, želio je biti kremiran, i da mu pepeo prospemo u Savu i Dunav. Na kraju to nije učinjeno, ne zato što postoji zakon kojim se to zabranjuje, nego zato što je to bilo toliko neobično da se niko nije usudio. Meni su ostale njegove skice jasenovačkog cvijeta…
– Znate li po čemu danas Bogdanovića pamte u Beogradu? ‘To je jedan od ljudi koji su tražili da se bombardira Srbija.’ Ne pamte ga kao gradonačelnika Beograda koji je dočekao Jacquesa Chiraca, gradonačelnika Pariza, i održao mu zdravicu na francuskom, a onda mu Chirac odgovorio da bi bio postiđen pred bilo kim drugim, ali ne i pred njim, jer Bogdan Bogdanović, koji je tako superioran u francuskom, vrlo dobro zna da na kvalitet jednog čovjeka ne može uticati to što govori jezikom provincije. Rade Konstantinović jedan je od najznačajnijih filozofa druge polovine XX stoljeća, i to u europskim okvirima. Ali šta će to nama? Mi svoje vrijednosti gradimo na ‘Pukni, zoro’. Tu nema mjesta za Radeta Konstantinovića, nema za Bogdana Bogdanovića, kojemu je, kad je umro, austrijski ministar kulture skupljao dokumentaciju po bečkim šalterima.

(Slobodna Bosna)

Thursday, November 16, 2017

Aco Ravlić: "TO JE ONO ŠTO OČEKUJEM" – Jovan Bijelić


Banjalučka "Četvorica", a to će reći četvorica banjalučkih slikara koji su se združili po liniji mladosti ali i slikarskih ambicija i opredjeljenja, koju su činili Alojz Lojzo Ćurić, Bekir Misirlić, Dušan Simić i Enver Staljo, koji će poslije dobiti dva nadimka "Maestro" i "Zdravere", na početku svojeg slikarskog puta, nisu dočekani s dobrodošlicom, jer su se usudili uzdrmati tradicionalno i već odomaćeni socrealizam, nastojeći sebe i banjalučke slikarstvo uključiti u savremene tokove moderne umjetnosti. Bilo je to polovinom pedesetih. Umjesto da ih dočekaju objeručke, podarili su ih javnim "suđenjem". Pritisnuti tim "dočekom" željno su iščekivali svakog slikara, pogotovo poznatijeg, da navrati u njihov grad, da čuju njegov sud, da ih podrži.

U takvoj atmosferi, 1958. godine pojavio se u Banjaluci jedan od najvećih slikara Jovan Bijelić. U zbornici Gimnazije, od profesorice Veselke Marić doznao Bekir Misirlić da je u Banjaluci i da (čak) izražava želju da se sastane s mladim slikarima. Bekiru bi to i previše, pa ne časeći ni časa, prosto izgura iz zbornice Veselku, te se uputiše njenoj kući.



Poslije podne istog dana "Četvorica" u kompletnom sastavu, bili su predstavljeni čuvenom slikaru. Jedan od posljednjih banjalučkih fijakerista, koji uvijek držao do profesije, Dedo Dervišić, svojim fijakerom je na Hiseta, pred kuću Misirlića, dovezao cijenjenog gosta u društvu s Bekirom.

"Nije se osjetila nikakva distanca ni u godinama ni u shvatanjima između nas i Jovana Bijelića", prisjećao se mnogo godina poslije Bekir Misirlić, a što je zabilježio književnik Irfan Horozović.
"Bijasmo puni poštovanja i pažnje. Uživali smo u razgovoru s njim, a i on je, to je bilo zamjetno, bio sretan što može razgovarati s nama, mladim ljudima. Taj razgovor nam je mnogo svima značio - više od ohrabrenja koje nam je u to vrijeme bilo i te kako, gotovo bih rekao, prijeko bilo potrebno" - prisjećao se Lojzo Ćurić tog susreta s Jovanom Bijelićem.

Iz tog za njih nezaboravnog susreta, Lojzo se sjeća jednog zanimljivog detalja. Kako je uvaženi slikar izrazio želju da vidi slike ovih mladih stvaralaca, a pri ruci su im bile samo slike Misirlića, to je Bekir iznio nekoliko svojih radova. Kad se pred njim pojavila slika kojoj je nadjenuo ime "panj" sa puno narandžaste, crvene, bijele, sav u gorućim bojama, prisjeća se Lojzo, - "Bijelić je udario svojim štapom sa srebrnom drškom o pod i sa oduševljenjem rekao: To je ono što očekujem. Slika treba da ima puno boje".

Aco Ravlić (Banjalučke anegdote)

Wednesday, November 15, 2017

Boris Goronja: Jabuka i priglavci



Postoje trenuci i ljudi koje povrsno, ponekad gotovo i da ne poznajemo, prolaznici u nasim zivotima, ali istovremeno ljudi koji u nama pobude najdublje emocije. Pamtim, danas neka davna, vremena, kada sam kao mladji ljekar, znao da od neke bakice-pacijentice, dobijem priglavke. Vremenom su te bakice odlazile zauvijek, kao i njihove vjestine pletenja. Vec izvjesno vrijeme ne zivim u Banjaluci, ali povremeno dodjem, pregledam svoje "stare" pacijente u jednoj od ordinacija. 

Juce se pojavila jedna bakica, gotovo sam je i zaboravio, na posljednjoj kontroli je bila prije 10 godina. Onako sa vrata mi rece: " Čula sam doktore da si otiso daleko, ja sam hvala Bogu dobro. Ne mores ti mojih 89 godina izlijeciti. Djeca me nacerala da dodjem, da ne kazu umrla baba, a nisu je doktoru vodili. 
Dosla ja samo da ti dam ove priglavke da te griju u tudjini, a i rumenu jabuku, valja se za zdravlje"

Tuesday, November 14, 2017

Petar Luković: Od srca i od mirovine

Photo: Braca Stefanović/XXZ
Nakon teksta „Kako ubiti Petra Lukovića“ gde sam, po ko zna koji put, pisao o nezapamćenoj hajci na podlo ubijene e-novine, čije sam pravosudne dugove lično nasledio, što znači da baš ja moram za duševne boli tužilaca platim hiljade i tisuće evra – što se nije desilo nijednom glavnom uredniku u Srbiji poslednjih 20 godina, obratio sam se jedinim prijateljima, našim starim i novim čitaocima. 
Niko nikad, ponoviću to po milioniti put, nije imao takvu čitalačku bazu kao što su to posedovale nekadašnje e-novine, a danas XXZ magazin; ne samo da su naši najdraži čitaoci rasuti po svim kontinentima; ne samo da ih ima iz čitave bivše Jugoslavije; ne samo da su nešto najnormalnije što je opstalo u vremenima zla, mržnje i histerije – ti ljudi su, stvarno i najstvarnije, naši prijatelji s kojima delimo ono malo vere da smo zajedno jači. 
Tražiti novac od čitalaca, pitajte me, nikad nije bilo lako i prijatno; ali, kad stigne zloglasna pravosudna hajka, kad krenu u harač advokati i izvršitelji sa pretnjama o nasilnom oduzimanju stvari iz rođenog stana – onda je đavo odneo zezanje; posle tolikih suđenja i tužbi (preko 60 procesa), ispostavilo se da je stečaj e-novina samo fikcija, jer bivši glavni urednik mora sve da plati Filaretu s puškomitraljezom, Emiru Kusturici, te Čedomiru Čupiću, jebani su ti duševni bolovi koji će kao rukom proći čim pare legnu u krevet njihovog žiro-računa. 

Photo: Braca Stefanović/XXZ
Pomoć glavnom uredniku i redakciji XXZ magazina – da nekako preživimo – ponudilo je i svoje donacije već poslalo četrdesetak čitalaca; svakog dana nam se bar poneko novi javi da nas podrži – svejedno da li sa deset, dvadeset ili sto evra, sa hiljadu ili deset hiljada dinara. Svaka pomoć u ovoj bizarnoj situaciji je više nego dragocena; redakcija od šest ljudi pokušava nemoguće – da radi kao da je sve u redu (a ništa nije u redu), da zadrži optimizam (uprkos pesimizmu) i da ostane potpuno drukčija od sveprisutnog medijskog taloga. 
Ipak, dozvolite da priznam, najdivnija su pisma dragih čitalaca. Nekoliko citata iz naših prepiski zaslužuju da budu objavljena i upamćena. 
Domagoj, Rijeka: Šta reći o XXZu? Jednako dobar i hrabar kao i e-novine. Isti attitude, drugo ime. 
Amir, EU: Poštovani gospodine Lukoviću, da me kao i svakog čitaoca vašeg portala duša boli zbog toga čemu ste izloženi, ne moram spominjati. U vremenu beskičmenjaka vi se držite uspravno. A to nije baš najjednostavniji i najjeftiniji posao. Pozdrav gromadi od čovjeka.
Jovan, UAE: Gospodine Lukoviću, iako nerad da finansiram "duševne boli" Mićovića, Čupića, Kusturicu & Co, osećam kao svoju moralnu obavezu da Vam materijalno pomognem.
Edvin, Ljubljana: Vidim da ste i vi bili u bolnici , tada je čovjeku najteže. Pošto sam liječnik, znam i da je bolest nastala zbog stresa (vjerovatno)… Nismo više tako mladi, čuvajte zdravlje za starost… Ne dajte se, ne dajte neljudima da vam unište zdravlje, jer onda nece moci  da dođe do izražaja vaš talent, vaš humor i vaša duhovitost... Više puta u životu sam izgubio skoro sve, materijalno, ali duh i pozitivna energija ljudi kao što ste vi, davali su mi  dodatnu snagu da postanem i što je najvažnije OSTANEM čovjek.. S nadom da ćemo se nekada i osobno upoznati i postati što ono naš narod kaže - pravi prijatelji. 
Zoran, Novi Sad: Pozdrav Pero, za održavanje života XXZ magazina naći će se neka kinta.....

Photo: Braca Stefanović/XXZ
Nikola, Srbija:  Dragi Pero, nadam se da je zdravlje bolje. Sve je rešivo, monstrumi su realnost, kao u stranger things. Nemanja, vuchela, stanisic i dr. su deo naše realnosti i njihov impact je očigledno vrlo jeben. Ipak, sve je rešivo, iz svake situacije postoji izlaz i način da se iz pičvajza izađe. Ja mislim da si ti jedan od najvećih mislilaca i najvećih pozitivaca našeg vremena. Mislim da možes da vodiš neki buduci medij koji će da transcendira sve dobro što je do sad postojalo. Ti si autentičnost, znanje, inspiracija. Pare su jedan od resursa koje od autentičnih ideja mogu da naprave velike stvari. Esencija velikih stvari i dela jesu veliki i autentični ljudi, poput tebe.  Ako možes, izdrži i izguraj sve te udarce nemanje i drugih i izađi jači. 
Amir, Austrija: Hvala vam što postojite. Znam da zvuči i bizarno i strašno i jebeno, ali držite se. Jer s vama bi palo i ono malo duše sto je ostalo u tim našim nedorečenim predjelima.
Namik, Njemačka: Dragi Petre, bitno je da je bolest iza tebe i da se oporavljaš. Trebamo te, jako je malo takvih kao ti, a vremena sve gora. Pazi na se. Ako te put nekad dovede u jugozapadnu Njemačku (Stuttgart), javi, bio bi mi dragi gost. 
Žarko, Kanada: Srećan sam da mogu da pomognem. Nadam se još više u budućnosti. Jedino me boli što će na indirektan način te pare da odu na račun onih protiv kojih se borimo. Uglavnom, hvala vam što još uvek objavljujete tekstove na mom maternjem jeziku koje vredi čitati. 
Darko, Hrvatska: Poštovani Petre, znam da prilog nije nešto značajno ali je od srca i od mirovine. Cijenim vaš rad i vaših kolega, uživam čitajući i razgledavajući XXZ magazin. Znam da vam je teško ali i da nećete posustati.

Photo: Braca Stefanović/XXZ
Rahmo, Švedska: Dragi Pero, ne osećaj se uopšte dužnim, naprotiv, ti si zadužio čitav region svojim smelim, korektnim, poštenim, stručnim i umešnim i nadasve duhovitim pisanjem. Mi smo sad mogli toliko odvojiti a gledaćemo da neku sumicu mesečno uplačujemo, nešto kao pretplatu. Želimo ti dobro zdravlje i čuvaj se! Pozdrav i čitavoj redakciji koja je isto tako dobra kao ti!
Dragan, Švajcarska: Petre, ja sam dužnik vama za sve vaše članke i članke vaših kolega koje čitam sa toliko zadovoljstva. Sve najbolje!
Zdravko, Australija: Šta vam reći? Ja ću opet poslati nešto, a nadam se da će i drugi, ako već nisu. Bojim se da smo svi ovo već bili shvatili fatalistički izgubljenim, ali bez borbe i podrške sigurno nećemo uspjeti.
U vjeri da ćemo se čitati i kontaktirati sve više i masovnije, kao nekad, mada sam ja uglavnom bio pasivan, što i sam sebi stalno prigovaram, srdačno vas pozdravljam i nadam se vašem dobrom zdravlju!
Miroslav, Srbija: Vi ste bili i ostali  jedina svetla tačka u ovoj jazbini.

Photo: Braca Stefanović/XXZ
Fadil, negdje vani: Dragi Pero, čitam i pratim ono što ti se dešava i izuzetno mi je žao zbog tvoje životne situacije, a bogami i zbog stanja u toj državi u kojoj živiš. Jadno je to i bijedno što je Srbija sebi dozvolila da se grčevito bori da zadrži "tradicije" Miloševićevog režima. Sretno im bilo sa tim izborom. Mi koji živimo vani možemo da filozofiramo na datu temu do vječnosti, ali treba vama živjeti u tom košmaru. Žali bože godina koje prolaze, a normalan život ne dolazi …
Ja se iskreno divim tvojoj volji, želji i snazi da se boriš u ime svih nas sa prostora bivše Jugoslavije za neko normalno društvo. Za sada izgleda da fašisti pobjeđuju već četvrt vijeka, ali nisu još sasvim pobijedili. Da nije tebe i takvih kao ti, fašisti bi pobijedili već odavno. Ovako i dalje vladaju, ali ima vas još koji dižete svoj glas, svoje pero i dajete svoj doprinos borbi za normalno društvo.
Iskreno, ne mogu reći da ti zavidim gdje te je ta borba dovela u svakodnevnom životu, ali ti mogu reći da ti se iskreno divim na ideologiji i nesalomljivoj volji da se boriš nakon toliko godina. Malo je takvih kao ti, ako ih uopšte ima. Sve najbolje ti želim, uz želju da te skotovi ostave na miru barem u ovoj trećoj dobi kada su ti već ukrali i uništili četvrt vijeka života u najboljim godinama. 
Predrag, Kanada: Postovani prijatelju Petre, žao mi je što si (hajde da ne persiramo, molim te - jedna smo raja) doveden u ovako tešku situaciju, i ličnu i profesionalnu. Ljudi kao ti to sigurno ne zaslužuju. Mogao bih još mnogo toga reći, ali neću dalje... Šta možemo, fukara nas je pobijedila i svako od nas poraženih nosi svoje breme.
Photo: Braca Stefanović/XXZ
Jelena, Beograd: Nadam se da će vam neki manji iznos biti od pomoći, nadam se i da ste dobro i da ćete nekako uspeti da ne platite svim ludacima koji su vas tužili i doveli u situaciju u kojoj ste se našli. Nemam predstavu kako sve to sa našim sudstvom funkcioniše, meni sve što se vama dešavalo izgleda potpuno sumanuto, pa isto tako verujem da postoji neki dovoljno neverovatan način kada ste vi u pitanju da se izvučete iz svega, jer gde naći toliki novac danas. Budite dobro. Puno pozdrava za vas i redakciju. 
Filip, negde u inozemstvu: Pero, pošalji detalje za uplatu, jebem im mamu filaretsku, kustur-nemanjinu i sve po redu. Pozdrav!
Sanja, Sarajevo: Poštovani Petre, ne znamo se, nije ni važno. Odrastala sam uz vaše tekstove i vaše ime je u meni uvijek izazivalo najdublje poštovanje.  Ogorčena sam zbog svega što vam se dešava. Kada sam iznenada, jako mlada, izgubila muža i ostala sama s malim djetetom, bez posla i ušteđevine (nevjerovatan splet okolnosti, priča rođena za neki filmski scenario), upoznala sam mračnu prirodu ljudske naravi - sklonost ka distanciranju od tuđe nevolje, okretanje leđa, izbjegavanje... U toj bolnoj izolaciji u kojoj sam se iznenada našla u moj život su neočekivano ušli neki nepoznati ljudi koji su mi pomogli da nastavim dalje. Oni od kojih bi se to logično očekivalo sklonili su se u stranu, zavukli glavu u pijesak i čekali "da sve prođe". 
Nisam Vam otkrila nikakvu mudrost. Vi, naravno, već znate kako sve to ide i vjerovatno već duže osjetite nešto slično na vlastitoj koži.  Ali, eto, poželjela sam biti jedna od tih nepoznatih osoba koja Vam je pružila ruku u nevolji.    
***        
Kad pročitam poruke svih ovih divnih ljudi od kojih većinu lično ne poznajem, shvatim da mi nikakva nagrada u životu nije potrebna pored ovakve publike. 
Baš zbog ovakvih čitalaca koji su se javili iz tridesetak zemalja, od daleke Australije, preko Kanade i SAD, Norveške i Švedske, Njemačke i Austrije, Bosne i Hrvatske, Crne Gore i Srbije – sve do Emirata i Novog Zelanda, baš zbog ovakvih poruka podrške, nećemo da odustanemo. 
Borba, izgleda, ponovo počinje. 
Pozivam i druge čitaoce da nam se pridruže i pomognu – da zajedno pobedimo zlo. Hvala unapred!
*Za svaku ideju, predlog, za broj bankovnog računa u zemlji ili inozemstvu, javite se na moj mailpetar.lukovic@xxzmagazin.com
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...