Thursday, May 25, 2017

Kosarkaski susreti, Banjaluka 2017. (1)

Kapiten Angel Trajkovski ne posustaje! I ove godine, na njegovu inicijativu, zadnjeg petka u maju sastaju se bivsi kosarkasi Borca, generacije koje su igrale od osnivanja kluba 1957. do kraja sedamdesetih. Obzirom da je ova godina jubilarna, sedamdeseta od osnivanja KK Borac ocekuje se dolazak mnogih bivskih kosarkasa, onih koji i danas zive u Banjaluci, kao i oni koji zive na raznim krajevima svijeta.
Dio banjalucke ekipe kao i "gosti" iz Beograda, USA i Kanade sastao se danas u "Rupi" u Ante Jakica, na psiho-fizickim pripremama pred sutrasnji veliki susret.

Canak, Branko Kljajic-Kljaja, Dragoljub Obradovic-Cober, Borko Miljevic-Holivud, Branko Dokic-Doka, Djoko Kaludjerovic - Sopen i Tihomir Divjak-Kikan

U kosarkaskim krugovima je poznato da bi Kljaja vodio glavnu rijec u bilo kom sastavu i na bilo kom terenu da se kosarkasi (ne samo banjalucki) sastanu. Znajuci to, Sopen je pokusao da ga ohladi poklonom koji mu je donio iz Zadra. A poklon je, kao sto vidite, upaljac i hemijska olovka...


Na veliko insistiranje prisutnih Kljaja je na kraju pristao da se slika sa svojim prijateljem i njegovim poklonom.


No ni ovaj poklon ga nije ostavio bez rijeci, tako da smo mi ostali uspijevali nesto reci samo u trenucima kad je Kljaja udisao vazduh izmedju dvije, moram biti iskren i priznati, zanimljivo pricane price u njegovom karakteristicnom stilu. 
Inace, glavna tema danasnjeg druzenja je bila lista kosarkasa koji su stanovali izmedju ulica Marticeve na sjeveru, Mose Pijade na jugu (dodan je i neizbjezni Titanik) , Gospodske na zapadu i Pelagiceve na istoku. 


Dakle, sa ovog, otprilike jednog kvadratnog kilometra u banjaluckom Borcu kosarku je od osnivanja kluba 1957. do kraja sedamdesetih igralo, slovima i brojem cetrdeset igraca, sto velikih, sto malih, sto visokih, sto niskih... 
Uvecajte sliku, koja je svojevrstan zapisnik sa danasnjeg duzenja, i uvjericete se. 
Periferija, kao sto je na primjer A-zgrada kod parka, Bulevar, Gajeva ili, ne daj boze, Laus ili Rosulje, nisu prosli ostre kriterije komisije koju su vodili Kljaja, Cober i Borko. Vi koji se sjecate kosarke iz tih godina, zapazicete da na listi nema ni Milana Tosica-Prleta jer on je stanovao u mnogo udaljenoj aleji Brace Pavlic. 

(Nastavice se)

Tuesday, May 23, 2017

Čajevčani

...opet zajedno ! Zadar 21.05.2017.


Osman, Boro, Boba, Rakan i Šopen

Sunday, May 07, 2017

Rajko Pušić na svom fb-u...



ZA ASTALOM U "RUPI" : ČANAK, MARČIĆ, PUŠIĆ I LJUBIŠIĆ. 
TOLIKO SU NJIH TROJICA PRIČALI O "ČAJAVECU" DA SAM JA U JEDNOM TRENUTKU POMISLIO KAKO SAM I JA BAREM TRI MJESECA RADIO S NJIMA.

Saturday, May 06, 2017

Sjećanje na Jadranku Stojaković: Ostala je gitara i njene pjesme

Tužna godina


Prije godinu dana preminula je Jadranka Stojaković, jugoslavenska pjevačka diva, kantautorica i slikarica.
Njene pjesme: Sve smo mogli mi, Što te nema, Čekala sam... nikada neće biti zaboravljene.
Najpoznatija kantautorica iz BiH Jadranka Stojaković preminula je 3. maja 2016. godine, u svojoj 66. godini u Banjoj Luci.
Jadranka Stojaković je duže vrijeme bolovala od amniotrofične lateralne skleroze, a preminula je u banjalučkom Specijalnom centru “Ivan Pavao II”, Domu za starije osobe.
Do rata je bila aktivna na muzičkoj sceni cijele bivše Jugoslavije, a posebno u Sarajevu, gdje je bila jedna od simbola festivala Vaš šlager sezone. Bila je poznata po svojim nastupima na kojima je istovremeno pjevala, svirala gitaru i usnu harmoniku.
Tokom devedesetih boravila je u Japanu gdje je osim izvođačke karijere djelovala i kao kompozitorica stvarajući muziku, između ostalog, i za videoigre.
Njen značaj za historiju pop rock muzike Bosne i Hercegovine ogleda se u promociji pjevane poezije, akustične gitare i tradicionalnog bosanskog instumenta saza.

(Radio Sarajevo)

Friday, May 05, 2017

Sinan Gudžević: Pismo kardinalu Bozaniću


Gospodine kardinale Bozaniću!
Obraćam Vam se javno povodom Vaše javne Uskršnje poruke. Vi ste se u toj poruci bavili jezikom više i drukčije no što bi se očekivalo od kardinala uoči Uskrsa. Obraćam Vam se kao čovjek kome je jezik sredstvo za rad, a vi se u toj poruci jezikom bavite na način koji je za mene uvredljiv. Svoj motiv za bavljenje jezikom Vi ne kazujete, već ostavljate da se on nasluti. Naslutiti ga nije teško, to je nedavno objavljena Deklaracija o zajedničkom jeziku, a to što ne govorite direktno, ne preporučuje Vas kod ljudi koji očekuju da vjerski poglavar stvari imenuje jasno.

Gospodine kardinale, ove godine je Uskrs, igrom heortološke koincidencije, bio istoga dana za katolike i pravoslavce. U svojoj poruci Vi na to niste potrošili ni jednu riječ. Preče Vam je bilo da podvučete kako je vazam samo hrvatski sinonim za Uskrs. (A nije, imaju ga i Slovenci, a među Hrvatima samo kajkavci i čakavci.) Vi u poruci nemušto, zakulisno i nacionalistički tvrdite kako je Deklaracija prijetnja hrvatskoj suverenosti. Smijem li Vas podsjetiti da je država Hrvatska članica Ujedinjenih nacija (koje hrvatski jezikoslovci pogrešno zovu ujedinjeni narodi. Naroda na svijetu ima preko pet hiljada, a država, članica UN-a ima 193).
Gospodine kardinale, u svojoj poruci, Vi ste rekli ovo: ‘…svaki put kada se želi razgraditi hrvatske vrjednote, udara se na kulturu i jezik, kao priprema za političke i vojne osvajačke pohode ili kao neki novi-stari, prikriveni pokušaj, nakon već neuspjelih geografskih asocijacija koje su u prošlom stoljeću završile nametnutim ratovima.’ Moram Vas pitati, gospodine kardinale: gdje se to u rečenoj Deklaraciji udara na kulturu i jezik? A gdje se to
želi razgraditi ‘hrvatske vrjednote’? Gdje Vi to vidite? Pitam Vas, jer sam potpisao tu Deklaraciju, u kojoj Vi vidite ništa manje no pripremu za političke i vojne osvajačke pohode?!? Ja to ne vidim, nigdje. Nigdje, jer toga nema, gospodine kardinale! Moram Vam reći da sam Deklaraciju potpisao bez ičije sugestije, bez ičijega poziva ili nagovora. Nisam član ni jedne državne niti stranačke strukture, ne, potpisao sam je iz iskrenog i dubokog uvjerenja da se treba solidarizirati s ljudima koji traže ukidanje hipokritske jezične politike, koja je u današnjoj Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori nabujala u nepodnošljivu jezičnu diktaturu. Gospodine kardinale, u rečenim zemljama postoje lektori, koji su zapravo jezična policija, a u Hrvatskoj neki od njih imaju status državnih službenika. Rade u institutima, redakcijama novina, radiju, televizijama, izdavačkim kućama, internet portalima, i njihov glavni posao nije popravljanje teksta u smislu jasnosti, ispravne upotrebe ili slaganja glagolskih vremena, već, uglavnom i skoro isključivo, izbacivanje riječi koje su njihovi nadređeni proglasili za nepoćudne, za srbizme, kroatizme, ‘na srbizam vonjave’, ‘na kroatizam zadišuće’. Hrvatski glavni jezikoslovci su konformisti: od nekadašnjih gorljivih serbokroatista postali su žestoki kroatisti. A pri tome se materija kojom se bave nije promijenila. Oni su, zato da bi se prilagodili novoj kapi, sladostrasno i udvorički promijenili svoju glavu. Uveli su radinost stvaranja novih riječi, e da bi se npr. ‘stvaralački udaljavali od srpskoga’. Tako, smisle neku riječ, pa je onda proglase za narodnu, ili iskonsku, i takvu je onda propisuju. Ti su jezikoslovci, gospodine kardinale, manipulirajući ljudima putem manipulacije jezikom, od nekih katedri, pa čak i od cijelih studijskih odsjeka načinili nacionalističke propagandne utvrde. U pristojnim zemljama takve stvari su nedopustive, a ako se pojave, onda se onima koji ih čine oduzima znanstveni status.
Gospodine kardinale, dopustite mi da Vam kažem i ovo: ti lektori i njihovi nalogodavci su učinili da prostor jezika na kojem ja ovo pišem Vama i na kojem ste Vi pisali Uskršnju poruku, liči na provinciju po imenu Gramatika, iz alegorije Bellum grammaticale renesansnog pisca po imenu Andrea Guarna. Ta Gramatika je bila kraljevstvo u kojem su dugo vremena složno vladala dvojica kraljeva, kralj glagola i kralj imenica. Ali, za jedne gozbe se ti kraljevi posvađaju oko toga čija je uloga važnija. Svađa ode daleko, kraljevi se razdvoje, i već sutradan njihove vojske stoje jedna protiv druge. Vladaru glagola se priključuju prilozi, i naravno, svi glagoli, glagoli započinjanja, nepotpuni, nepravilni, glagoli iterativni itd., a vladaru imenica se pridruže pridjevi, zamjenice i svi predlozi. Particip se, već prema svojoj prirodi, ne mogne odlučiti ni za jednu stranu u sukobu, pa krene slati vojnike i jednoj i drugoj. Bojno polje je ono koje pripada veznicima. Tešku bitku okonča prolom oblaka. Bitka ostane neodlučena, ali obje strane moraju priznati velike gubitke: jedan glagol izgubi sina, jedan drugi izgubio mnogo svojih srodnika, jedan pak mora prodati svoj futur na tržnici, mnoge imenice moraju promijeniti rod, neke ostale bez svojih spolovila, pa moraju uzeti srednji rod, u ratne gubitke se upisali mnogi pozitivi, mnoge jednine i mnoge množine.

Gospodine kardinale, rat u našem zajedničkom jeziku nije, na žalost, nikakva renesansna alegorija, i ne služi za lakše učenje zajedničkog jezika. Plamen toga rata zapalili su ljudi od krvi i mesa, no otrovani pokvarenošću, neznanjem i šovinizmom.
Gospodine kardinale, država Hrvatska ima svoju vojsku, ima kopnene trupe, ima avijaciju, ima i mornaricu, ima svoju policiju, javnu i tajnu. Hrvatska je članica NATO-a, najjačega vojnog saveza na kugli zemaljskoj, koji je jedna monstruozna sila, ustanovljena da bi branila jedan način mišljenja. Imate li Vi ovo u vidu kad tvrdite da se osam i po hiljada potpisnika Deklaracije o zajedničkom jeziku priprema za osvajački pohod na Hrvatsku? Ako nemate, imajte, gospodine kardinale. Ja se ne spremam ni na kakav politički ili osvajački pohod, a i ne znam nikoga kome bi to padalo na pamet. Gospodine kardinale, ja sam potpisao tu
deklaraciju zato što znam da je jezik kojim se govori i piše u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori jedan jezik. Govornici toga jezika se svi razumiju bez posredovanja trećih lica (pa i bez spomenutih lektora) ili leksičkih pomagala. To znate i Vi, gospodine kardinale. Pa zašto onda tu deklaraciju nemušto i neotmjeno nazivate pripremom za pohod na ‘hrvatske vrjednote’ i ono što ste tamo pobrojali? Gospodine kardinale, Vašu Uskršnju poruku razumiju ljudi u Čakovcu, na Cetinju, u Zenici, u Sjenici, u Vranju i u Kikindi. Jer je napisana na jeziku koji je svim tim ljudima zajednički, razumljiv, normiran, kodificiran, ili ako Vam je milije, standardiziran. A ta je standardizacija presudno obavljena prije no što je Jugoslavija stvorena, kad je govorni prostor bio razdijeljen na jednu kraljevinu (Srbiju), jednu kneževinu (Crnu Goru) i na dva carstva (Austro-Ugarsko i Osmansko). Vi taj jezik možete zvati hrvatskim, onaj kome je milije neka ga zove srpskim, treći bosanskim, četvrti crnogorskim, no je to jedan te isti jezik sa razlikama uobičajenim za takav tip jezika. Mogu Vam reći, gospodine kardinale, da je maćeha moga oca taj jezik, to jest ovaj na kojem Vam pišem, zvala turski (O deco, vrnite onu stoku iz pohare, razumijete li vi kad vam se kaže turski, govorila bi, a tursoga jezika nije znala).
Dopustite mi da Vas upitam i ovo, gospodine kardinale. Zamislimo da osam hiljada pisaca, lingvista, prevodilaca potpiše deklaraciju o španjolskom jeziku kao neosporno zajedničkom jeziku Kolumbijaca, Paragvajaca, Peruanaca, Meksikanaca, Španaca, Čileanaca, Argentinaca. Možete li zamisliti današnjeg vrhovnog poglavara Rimokatoličke crkve papu Francisca, Argentinca, kako u Uskršnjoj poruci takvu deklaraciju proglašava pripremom za politički i vojni napad na Argentinu?
Gospodine kardinale, Deklaracija o zajedničkom jeziku je, htjeli Vi to ili ne, poziv na toleranciju, koji sadrži još i ekumensku poruku, a Vaša Uskršnja to, na žalost, nije. Bolje je bilo da ste potpisali tu deklaraciju, nego što ste se njome onako nemušto zabavili u svojoj Uskršnjoj poruci.
Da ste zdravi, gospodine kardinale!

Sinan Gudžević (‘Novosti’)

Thursday, May 04, 2017

Rade Radovanović: Četvrt veka laži


A laž je u tome da i ove, kao i prethodnih godina, mediji u Srbiji kao i oni u Republici Srpskoj, objavljuju sve i svašta o Slušaju Dobrovoljačka, o zločinu u Sarajevu 3. maja 1992, kada je u napadnutoj koloni pripadnika JNA ubijeno, uporno se tvrdi - 42 ljudi. Banjalučki Republički centar za istraživanje ratnih zločina nudi i specifikaciju žrtava : poginulo je 10 oficira, 28 vojnika i četiri građanska lica. Istina, međutim, izgleda drugačije. Prilikom napada na kolonu vozila u kojoj su bili pripadnici JNA, 3. maja 1992. u Dobrovoljačkoj ulici u Srajevu, poginulo je, po sudskoj verziji sedmoro, a po svedočenju generala JNA Milutina Kukanjaca, koji je i sam bio u pomenutoj koloni pa žrtve navodi po imenu - šestoro ljudi.
Istim povodom, u Danas-u smo o ovoj temi pisali i ranijih godina, a da bi se došlo do istine o žrtvama i zločinima u ovom slučaju, mora se poći od toga šta se dešavalo ne trećeg nego drugog maja 1992. u ratnom Sarajevu.
Tokom aprila 1992. u Sarajevu je ubijeno 225 ljudi, ali će drugi maj 1992. ostati zabeležen u istoriji kao poslednji propali pokušaj još uvek formalno postojeće JNA da zauzme centar grada, podeli ga i stavi pod svoju kontrolu. Napad je počeo u ranim jutarnjim satima granatiranjem sa već uveliko utvrđenih položaja na brdima oko Sarajeva. Čitav sat i po, Mladićevi i Karadžićevi artiljerci tući će iz svih oruđa po Predsjedništvu, Skupštini, Narodnom pozorištu, Domu sindikata... Po najužem gradskom jezgru, po Opštini Stari Grad, ali i po Novom Sarajevu. Bio je to početak ostvarenja monstruoznog plana kasnije označenog kao najduža opsada jednog grada u novijoj istoriji - 1395 dana! Od drugog maja 1992. do 26. februara 1996, što će životima platiti 10 615 gradjana Sarajeva među kojima i više od 1600 dece...
Pomenutog drugog maja 1992, nakon kanonade sa brda, usledio je napad na centar grada, uz korišćenje tenkova, oklopnih transportera i pešadijskog naoružanja. Ovom iznenadnom akcijom JNA je pokušala da osvoji zgradu Predsedništva i ostale državne institucije. Stratezi raspada bivše Jugoslavije tako su hteli da pokažu kako legalno izabrana vlast, tada već međunarodno priznate i nezavisne BIH, članice Ujedinjenih nacija, ne vlada ni u Sarajevu. Međutim, na pokušaj proboja i paljbu iz tenkova i oklopnih transportera, u području Skenderije, oko Predsedništva i iz ulica centra grada – grupe sarajevskih teritorijalaca odgovaraju projektilima iz zolja, osa, ručnih bacača, automatskog oružja ... Posle celodnevnih sukoba 2. maja, tako je pogođeno i uništeno nekoliko oklopnih transportera i tenkova , a u njima ginu vojnici i oficiri JNA ... Koliko njih - 2. maja 1992? NJih trideset petoro! - odnosno, onoliko koliko iznosi razlika između 42 mrtvih, koliko se tvrdi, i 7 - koliko je utvrđeno da je stvarno izginulo u Dobrovoljačkoj uluci, 3. maja 1992. Do ove jednostavne računice se dolazi kada se uzmu u obzir podaci banjalučkog RCIRZ i uporede sa podacima sarajevskog IDC-a, nalazima iz istrage Tužilaštva i ozbiljnim svedočenjima pojedinih učesnika sa jedne i druge sukobljene strane.
Zna se to u Banja Luci, kao što se zna i u Tužilaštvu za ratne zločine u Beogradu, pa ipak se brojem mrtvih u predmetu Dobrovoljačka i dalje manipuliše. Zašto? Kome odgovara da se evo već četvrt veka skriva istina da je najmanje 35 vojnika i starešina JNA, 2. maja 1992, izginulo u napadima, u pokušajima da zauzmu strateške tačke u Sarajevu? Do kada će se podlo lagati kako su svi oni „mučki i zločinački masakrirani u koloni koja se mirno povlačila iz grada“, dan posle - 3. maja 1992? 
Jedan od razloga nesumnjivo je u pokušaju da se falsifikovanjem istine sakriju i od pravde zaštite istinski krivci za smrt pripadnika JNA, ali i svih drugih žrtava tog 2. maja 1992. u Sarajevu. Drugi je izneo sam general Kukanjac : „Valjda su ovi u Beogradu izgubili strpljenje što nismo više stradali pa su prosipane te laži o Dobrovoljačkoj što je nešto najsramnije što se moglo čuti“. Povrh svega, neki i dalje misle da će povećavanjem broja stradalih u koloni u Dobrovoljačkoj 3. maja 1992, sakriti i notornu činjenicu da su pripadnici JNA , 2. maja 1992. u Sarajevu ginuli kao napadači, a ne kao napadnuti.
Rade Radovanović
(Danas)

Wednesday, May 03, 2017

Viktor Ivančić, Bilježnica Robija K.: Pada li vlada?


Mi smo za Prvi maja bili kod mog dida na Šolti. Veliki muški su sidili u dvoru od didine kuće. Plus je sa didom i tatom bijo unaj didin frend barba Tonino. Dida je sipnijo ekipi po bićerin travarice za nazdravit se i pitao je: ‘Onda, Tonino, jel ova vlada pala ili nije?’ Samo tu je barba Tonino skoro se zagrcnijo sa travaricom od smijade. Didi je uletilo čudilo: ‘Šta se smiješ, jebate patak? Ka da san te pita neznanšta!’ Barba Tonijo je obrisao se sa šudarom po bradi i rekao je: ‘Ma ništa! Sitija san se kako san jednom svoju pokojnu Jakicu usrid seksa pita jel mi pa ili nije!’ Dida je rekao: ‘Nemoj me jebat?’ Barba Tonino je rekao: ‘Časna rič!’ Tata je zakolutačijo sa očima. Dida je barba Tonina pitao: ‘I šta ti je Jakica rekla?’ Barba Tonino je rekao: ‘Rekla mi je: Kako ću ja, Tonino, znat jel ti pa ili nije, kad san ja u kužini, a ti si u sobi?’

Tu je moj dida uvatijo se za drob od teške smijačine. Barba Tonino je isto rikavela od kesa. Tata je uz kolutačenje sa očima još i vrtijo sa glavom. Onda je on pitao: ‘A koja je poanta ove priče, jebate?’ Dida je raširijo ruke i rekao je: ‘Nema ti tu puno mudrosti, zete! Poanta je da je Toninovoj pokojnoj Jakici bilo svejedno jel Toninu pa il mu nije pa dok je imala kvalitetan seks sa mužem!’ Tata je rekao: ‘Ona u kužini, a Tonino u sobi?’ Barba Tonino je rekao: ‘Tačno! E tako je i nama svejedno jel vlada pala il nije pala dok smo mi na Šolti, a vlada u NDH!’ Dida je rekao: ‘Mi na Šolti ionako saznajemo šta se događa u NDH samo priko televizije! A televizija uvik laže!’ Barba Tonino je rekao: ‘To je bez greške! Ja pratin vjesti tako da čujen šta kažu na televiziji, pa znan da je sve obratno!’ Dida je rekao: ‘To je dobra taktika! Jedino još nisan ubra kako da se informiran kad mi je televizija ugašena!’ Tata je rekao: ‘A da je upališ?’ Dida je rekao: ‘Kurac ću je upalit! Ako je laživa, znači da je pokvarena!’ Tu je barba Tonino ligenzi na pod od smijade. Dida je isto varijo od kesa i lupao je sa rukom po stolu. Tata je rekao: ‘Okej, ekipa, sad bez zajebancije! Tehnički gledano, vlada se ponaša ka da nije pala! A zna se da ima manje od pola glasova u parlamentu! Šta se tu događa? Koji klinac čekaju?’ Onda je dida dignijo kažimprst i rekao je: ‘Možda vlada čeka Deveti maja, da padne kad i sve ostale nacističke sile zla?’ Barba Tonino je podviknijo: ‘Tako je! Možda vlada oće da svojom predajom obilježi Dan antifašističke pobjede!’ Dida je rekao: ‘To bi bija mudar državnički potez!’ Barba Tonino je rekao: ‘Slažen se! Vlada bi najbolje odala počast tekovinama antifašističke borbe tako da baš na Deveti maja svrgne fašistički režim!’ Tata je opet kolutačijo sa očima. Moj dida je počeškao se po glavi i rekao: ‘Bude li tako, Tonino, još koji dan pašmo se morat počet pakovat za putovanje!’ Barba Tonino je rekao: ‘Nema nan druge! Tribaće spremit pohanu piletinu, koji žmul vina, čiste bičve i duple mudante!’ Tati je uletila zbunjoza: ‘Koje putovanje?’ Dida je rekao: ‘Kako koje, zete? Pa neću valjda pad vlade NDH čekat na Šolti!’ Tata je pitao: ‘Nego di, jebate?’ Dida i barba Tonino su rekli: ‘U Blajburgu, razumi se!’
Onda su dida i barba Tonino opet blokavali od smijade. Plus su fljaskali sa rukama po stolu. Plus su kucnili se sa bićerinima. Tu je taman u dvor ugibala moja mama. Mama je nosila pijat sa narezanim sirom i pancetom. Mama je rekla: ‘Bojin se dašte vi dva malo sačekat sa svojin Blajburgom! Plenković bogami kaže da će skupit većinu u Saboru!’ Barba Tonino je obrisao suze sa šudarom i rekao je: ‘Moja pokojna Jakica je uvik govorila da joj, šta se seksa tiče, većina uopće nije važna!’ Mama je rekla: ‘Valjda veličina?’ Barba Tonino je dignijo livu ombrvu prema mami i rekao je: ‘Previše san ja star, draga moja, da bi me ti učila gramatiku!’ Onda je tata nagnijo se prema njemu i pitao je: ‘A kako ste majketi ti i pokojna Jakica, uz tako opičen odnos prema spolnon životu, uspili napravit sina i dvi ćere?’ Barba Tonino je rekao: ‘Moran napomenit da smo ih napravili prije nego je Jakica bila pokojna!’ Tata je pitao: ‘Tako šta je ona bila u kužini, a ti u sobi?’ Barba Tonino je raširijo ruke i rekao je: ‘A šta da kažen? Moga san se daleko dobacit!’
Onda sam ja ugibao u dvor sa fetom kruva i marmelade. Moj dida je mignijo prema meni i rekao je: ‘Šta ti kažeš, malac, na ovu situaciju oko vlade u NDH?’ Ja sam rekao: ‘Pičke štite Todorića!’ Mama je cijuknila: ‘Robi! Sram te bilo!’ Tata je podviknijo: ‘Sto puti san ti reka da ne govoriš šporke riči!’ Ja sam rekao: ‘Ispričavan se! Pičke štite Agrokor!’ Veliki su najprvo zamukli. Onda je dida rekao: ‘N bava kua? I kakve su procjene našeg političkog analitičara?’ Ja sam rekao: ‘Iako zasad nema većinu u parlamentu, vlada će nastavit konzumirat vlast!’ Dida je pitao: ‘Ma nemoj? A kako će je konzumirat?’ Ja sam rekao: ‘Konzumiraće je tako šta će premijer uć u Sabor ka u Konzumovu poslugu i kupit si par kila zastupnika! Neki su baš na akciji i mogu se dobit za samo 29,99 kuna!’ Dida je pitao: ‘Ako je u điru takva trgovina, jel to znači da demokraciju možemo zaboravit?’ Ja sam rekao: ‘Pošto je cili pičvajz nasta oko Agrokora, odlučeno je da se demokracija zamini sa agrokracijom! Vlada u NDH, drugin ričima, neće bit demokratska, ali oće agrokratska!’

Veliki su sidili za stolom sa zinutim ustima i piljili su u mene. Onda je barba Tonino rekao: ‘Bogte jeba, ovi mali nije normalan! Priča ka da je sad doša iz Kembridža!’ Dida se keserijo: ‘He-he, moj unukić… Stoposto je gleda televiziju i sad govori sve obratno!’ Barba Tonino je okrenijo se prema mami i tati i pitao je: ‘Kako ste majketi vi dva tupadžije uspili napravit ovakvog genija?’ Tata je raširijo ruke i rekao je: ‘A šta da kažen? Moga san se daleko dobacit!’

Robi K. (IIIa)
(‘Peščanik’)

Tuesday, May 02, 2017

Vladimir Jokić: NA URANKU


Da nam živi, živi rad! (M. Veber)


PREDRATNI 1. MAJ

Proleće 1927... Ucvetala Šumadija, nabrekla, uzbibala se... Smederevska Palanka sva u beharu. Ali u Fabrici vagona nemaju vremena za visibabe, cvrkut ptica i zuj pčela - napredni radnici vredno se spremaju da svečano proslave 1. maj za inat trulim kapitalistima i ostalim eksploatatorima čoveka po čoveku. U to ime organizovano je veliko pretpraznično takmičenje u pogonu Bravarija: za jednim strugom Aleksa, najnapredniji i najvredniji metaloglodar u pogonu, a za drugim Joža, bravar na glasu, pridošlica odasvud.
Neizvesnost nije dugo trajala, u podne su objavljeni rezultati: bravar je i brži i jači i bolji.

ILEGALNI PRVI MAJ

Kraj aprila godine 1942... U okupiranom Beogradu procvetale trešnje po slobodarskim čuburskim baštama, a skojevci Prle i Tihi, dok čekaju da se zacrvene kao komunizam, slušaju Radio Moskvu i spremaju se za prvomajski uranak sa drugim naprednim omladincima i omladinkama, za inat Krigeru, pukovniku Mileru, Guzenbaueru i ostalim mrskim zavojevačima i domaćim izdajnicima.
Uranak je zakazan u Zemunu, na Ikarbusovoj utrini buduće Mercedesove fabrike.

POBEDNIČKI PRAZNIK RADA

Slobodarski Beograd godine 1947. Proleće. Duž olistalog Bulevara revolucije, svečano obučeni, s pesmom na usnama, nesputano šetaju radnici, seljaci i poštena inteligencija... Vidno srećni, s neopisivom radošću, oni čekaju svoj skorašnji praznik, Topčiderski uranak, pečeno prase i, posle, prvomajsku paradu... I, na svečanoj tribini kao na vrh torte - osmehnutog pobednika u maršalskoj uniformi!
A reakcija, iza zamandaljenih prozora i gustih zavesa, tajno sluša Glas Amerike i navija za "Crvenu zvezdu"...

SAMOUPRAVNI PRAZNIK RADNOG NARODA

Proleće godine 1977. Širom naše samoupravne domovine radni ljudi i građani, puni radosti i nade u bolje sutra, spremaju se da proslave međunarodni praznik rada, 1. maj. Od Triglava do Đevđelije vije se neraskidivo kolo bratstva i jedinstva, solidarnosti i zajedništva, a neprijatelji našeg puta u socijalizam mogu samo da nam zavide na uspesima koje smo do sada ostvarili i da nam pljunu pod prozor Belog dvora. Iz moćnih zvučnika Radio Beograda odjekuju taktovi Balaševićevog nezaborava "Računajte na nas", a u Sarajevu Šešelj
neumorno radi na svom magistarskom radu iz predvojničke obuke "Marksistički koncept naoružanog naroda".

ĐURĐEVDAN

Srbija ovog proleća... Najzad odvojeni od braće-nebraće i lažnih prijatelja, oslobođeni fabrika, radnika, seljaka i poštene inteligencije, svi, svi, svi Srbi hrle na zelena polja svoje Otadžbine da proslave tradicionalni srpski praznik Đurđevdan.

Vladimir Jokić (Danas)
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...