Friday, February 23, 2018

Dragan Nikolić: Sumnjivi patriote


Imam običaj da kažem kako mi to što sam Srbin nije pod A. Ni gluma mi nije pod A. Meni je pod A uvek bio život. Ja sam čovek iz naroda, da me ne razumete pogrešno. Ja sam tako vaspitan i u kući i na ulici, i u svim miljeima gde sam se kretao. Treba prvo biti normalan, i živeti pristojno, a tek posle mogu biti nešto što se podrazumeva: Srbin, patriota...
Ja bih te reči, patriotizam, rodoljublje i slične, ustavom zabranio. One su pleonazam. Šta ja kao čovek, ili Srbin, mogu da budem drugo nego to: patriota, rodoljub? Ali, ljudi koji udaraju na tu žicu, uvek su mi izgledali kao oni koji se iza nečega kriju, kao da ih zbog nečega grize savest. Jer, zašto bi oni takve reči toliko upotrebljavali, sve dok ih ne bi devalvirali? Naravno, najviše su to radili oni koji su na tu istu Srbiju bacili anatemu nekim svojim rodoljubivim ili patriotskim izjavama, pa su nas doveli u situaciju da se svi osećamo bedno.
Ne bih ni da se prisećam onih, koji su uveli na javnu scenu taj manir prebrojavanja ljudi i podele na dobre i loše Srbe. Oni sebe drže za dobre Srbe, a loši su ljudi. Uvek sam govorio da se ne može biti loš čovek, a dobar Srbin.

Thursday, February 22, 2018

Snežana Čongradin: Najstrašniji srpski horor film

Umesto Deklaracije o opstanku Srba, koju je ovdašnja vlast pripremila zajedno sa onom iz Republike Srpske, svrsishodnije bi bilo sačiniti i usvojiti deklaraciju o propasti Srba, s obzirom na to da se od građana Srbije unazad tri decenije manipuliše teškom medijskom propagandom o tome ko im je i na koji način upropastio živote, odvodio u smrt, potkradao i siromašio, uništivši nekoliko budućih generacija. U toj deklaraciji - o propasti Srba - trebalo bi navesti sve laži koje su ratno zločinačke i ratno huškačke političke elite svesno podmetale građanima kako bi opravdale svoju nesposobnost u upravljanju državom, ali i sakrile činjenice o profiterstvu na ubogaljivanju života sopstvenih građana.

To bi, za razliku od Deklaracije o opstanku Srba, bila zapravo prava deklaracija sa upravo tim ciljem - opstankom, odnosno ozdravljenjem, osvesćivanjem, ali i preduzimanjem koraka za kažnjavanjem odgovornih za takav tragičan ishod.

Da je Deklaracija o opstanku Srba, sa sadržajem koji je sasvim suprotan svemu gore navedenom, svojevrsni blam i za njene idejne tvorce i realizatore, odnosno glavnog od njih - Aleksandra Vučića, dokazuje i to što je odustao od prvobitne namere da predstavi njen sadržaj na Sretenje. Rekao je - ja sam kriv, uradićemo to posle beogradskih izbora, 4. marta, jer sada je, zbog kampanje, nemoguće razgovarati sa ostalim političkim činiocima o toj temi. Imajući u vidu da su ostali politički činioci pretežno teški nacionalisti kojima je političko težište zamajavanje siromašnih i nesrećnih ljudi utvrđivanjem netrpeljivosti prema drugim narodima, atmosfera dijaloga sa njima o toj temi biće specifična za predratne okolnosti. Sukob nacionalista sa nacionalistima o tome ko je veći nacionalista kada je reč o opstanku Srba - čini se kao scenario za najstrašniji srpski horor film. Između ostalog, i to nas čeka posle izbora. Jer, izgleda da Vučić nije siguran da li bi bio pobednik ili gubitnik u tom utvrđivanju, kao što je verovatno utvrdio da ni jedan ni drugi ishod ne bi prijao beogradskim biračima.

Snežana Čongradin (Danas)

Wednesday, February 21, 2018

Boris Goronja: Šetač engleskih cipela

Ovu lijepu pricu o neobicnom zanimanju prenosim sa fejsbuk stranice autora.
*********

Sinoć, dok još pristojan svijet šeta, zastao sam pored izloga engleskih cipela i sjetio se jedne davne dedine priče.
Još sam bio student u ona, svima, teška vremena, devedesetih. Deda je toga dana ispijao kafu sa svojim kolegom, starim školskim drugom. Vraćali su neke davne đačke i studentske dane, "oživljavali" uspomene. Valjda su đacima i studentima vremena uvijek bila teška, tako i tih kasnih 1930.tih.
Zarađivali bi dodatne džeparce istovarajući vagone ili noseći pakete i kofere sa željezničke stanice.
Kažu, uz stipendiju se moglo nekako provući do prvog u mjesecu.
Priča standardna, ispričana brzbroj puta u svakoj studentskoj generaciji.

Tih tridesetih u gradu je osvanuo oglas:

“ Traži se mršav momak sa brojem cipela 43. Posao lak (šetnja engleskih cipela); honorar 50 din/sat. Plaćanje po obavljenom poslu....”
Javila se njih nekolicina mršavih da za dobar honorar šeta engleske cipele.
Vlasnik je bio ugledni veleposjednik i fabrikant, vlasnik nekoliko pari engleskih cipela, za posebne prilike.
Vjerovao je da cipele imaju dušu i da od stajanja propadaju, postaju krute i neudobne.
U kalupe nije vjerovao, već samo u šetače.
Jedanput mjesecno našao bi nekoga, preko oglasa, da mu prošeta one cipele koje nije nosio taj mjesec.
Iza šetača bi išao jedan od njegovih sluga sa psom, u slučaju da šetač poželi da trajno
“ posudi "cipele.
Ne znam kakva je sudbina zadesila vlasnika engleskih cipela, kao ni sve te šetače.
Moj deda i njegov školski drug Prof. Rade Zarić, otišli su ubrzo jedan za drugim, u dubokoj starosti, ostavivši za sobom svoje priče i sjećanja.

Tuesday, February 20, 2018

Zimska idila u Banjaluci i Kanadi...

Banjaluka  sinoc, kroz Marijev prozor u Rosuljama

Toronto danas, sa moje terase u Etobicoke

Park Belfountain nedaleko od Toronta, juce

Park Belfountain, juce

Kosarkaska sjecanja: Lazin odgovor Kopu

Ne prodje ni dan, a Lazo Roljic, inspirisan Kopovim pismom, napisa svoje namijenjeno Kopu, ali upuceno i svima nama. Lazu cije naucne i poslovne uspijehe smo nedavno upoznali i na ovom blogu (mozete procitati ovdje) kosarkasima nije potrebno posebno predstavljati.
Uostalom, upoznajte ga i iz drugacijeg ugla citajuci ovo njegovo pismo Kopu i drugarima kosarkasima.


******************


Lazo Roljic, fortka sa zadnjeg susreta 2017.g. 
Kao da je Lazo pokusao da imitira Kopaov osmijeh ali, moram priznati, nije mu bas uspjelo. Do Angela je koji je bio iza foto aparata

Dragi KOP,

Ja sam tebe prvi put video na igralištu Medicinske škole u ekipi Medicinara, sa Čančom. Igrala se neka utakmica, svi su navijali za tebe i prozivali te. Ja sam tih dana bio na nekom treningu Borca, vodio ga je Dragan Tošić. Ničega se više ne sjećam od tih detalja, osim što je Čančo imao još steznik na jednom koljenu, i to sam prvi put video.

Žao mi je što se nisam dobio mogućnost da na onom našem susretu (danasnji KK Borac) u hotelu “Jelena”  dobijem ili uzmem riječ i da onoj djeci i svima prisutnim predstavim prvo tebe pa onda svih nas starih igrača, da znaju. Djoko Mikes  je nekoliko dana poslije tog susreta dobio nagradu Grada kao najbolji sportski aktivista. I neka, on je to zaslužio jer je stvarno od svih nas ostao do kraja aktivan u košarci, a vi ste neki prešli na tenis, ja se bacio na nauku, Kikan se bacio na telekomunikacionu i komercijalnu struku, Borko  se povukao u vrlo usko društvo.Mirza Gušić je i dok je bio u Banjaluci bio otuđen iz košarkaškog društva, a i sada iz Sarajeva se, koliko znam, nikome ne javlja i ne odaziva se komunikacijama u virtuelnoj komunikaciji. Bojer je otišao u sakupljanje i dijeljenje svima nama lijepih i šaljivih stvari. Sa Šopenom sam često u komunikaciji i odavno sam se uvjerio u odanost i iskrenost njegovog prijateljstva, kao i u Angelovu, s kojim sam najčešće i u najraznovrsnijoj (tele)komunikaciji. Cobera svrstavam u društvo perioda iza nas, u srednje mlađe. Roki je, s razlogom, više od nas porodičan čovjek i u svom imeniku nemam njegov email.  Davor je još uvijek u trenerskim vodama. Bato Jelić i Kotarac, naši reprezentativci i iskreni drugari, nas redovno prate i odazivaju se na sve naše pozive. Tu je i Majkara, koji djeluje iz daljine i o njemu saznajem više od Angela, jer on nešto nije radopisljiv. Ja to pripisujem svim ljudima tehničke struke, koji više vole i znaju da svoje emocije i znanje pokazuju praktično a manje pismeno. Međutim, takvi smo i ja i Kikan, i Čanak, ali pišemo li, brate, pišemo. Od naših najmlađih starih igrača tu je Vladek, koji se redovno javlja i odaziva na naše akcije i ostao je i dalje ozbiljan i odani drugar i sve više se javlja i pismeno i vizuelno. Grišku je život i težak posao koji je radio, dobro namučio. Međutim, on je uvijek spreman da se odazove svakom našem pozivu i akciji. Zlatka Galijaša vidim i čujem samo kada dođe na naš redovni godišnji susret. Da, umalo zaboravih, tu je i Kljaja, koji je još uvijek u “svom svijetu” šale i teatrale. Kada sam ga ljetos ozbiljno upitao za porodicu i zdravlje, on mi je onako tugaljivo kazao da je sve OK, ali da on lično ima jedan kompleks. Ja sam pomislio na kompleks niže vrijednost, pa sam ga upitao “kakav i zašto”? A on mi je nastavio, smijući se, da on ima jedan veliki kompleks “zemljišta i objekata” negdje izvan Beograda, i da mu je teško da sve to kontroliše i menadžeriše, itd. Eto, takav je  ostao, pa budite oprezni u budućoj komunikaciji s njim J

 I to je to što ja vidim i kako ja vidim sada, možemo reči živi “Stari KK BORAC”.

Kopi, svi znamo da si ti sada najstariji živi igrač “Borca” i da ti možeš najviše, uz Davora i Angela da, iz sjećanja, kažeš o početcima “Borca” i kasnije. Trebalo bi to nešto i napisati, pa i ostaviti mlađima, a i upravi sadašnjeg “Borca” jer , vjerujem, da oni o tome, čast izuzecima, ništa ne znaju, jer nisu imali odakle, a ni od koga, nešto konkretnije saznati.

Ja se raspisah, a sada prepuštam i tebi i ostalima da mene i tebe nadopune ili koriguju.

Pozdrav, odano tvoj stari drug, košarkaški kolega i prijatelj,

Lazo Roljić

Monday, February 19, 2018

Kosarkaska sjecanja: Kopovo pismo

Izgleda da su susreti kosarkasa Borca potakli neke od kosarkaskih veterana da se sjete svojih kosarkaskih pocetaka i podijele ta sjecanja sa svojim kolegama i prijateljima. Divno je sto je otpocela razmjena emailova koje cu ja , uz dozvolu autora (ali i bez nje!) objavljivati u Parkicu. Za mene je iznenadjenje da se "pera latio" i Drago Kopanja. Zapravo izgleda da je Drago pricao a njegova Jadranka biljezila. Jos vece iznenadjenje mi je podatak da je Drago najstariji zivi kosarkas Borca. Hej, Kopi pa najstariji...! To zasista ne ide jedno s drugim, jer koliko ga ja znam, a poznajem ga dobro vec dugi niz decenija, on je toliko mladoga duha koji mu ne dozvoljava da stari kako to ostali, normalni svijet radi.
Da ne duzim, evo Kopovog sjecanja, onako kako ga je on ispricao i Jadranka zabiljezila.

*******************
Sa susreta kosarkasa Borca 2017.g. (Pazi na osmijeh! Da je imao prilike da vidi Kopov osmijeh, Fernandel ne bi ni pokusavao da se nasmije!)


Sinoc u snu javi mi se moj dragi prijatelj Lazo/ovo ja kao Dezulovic obicno zapocinjem  svoj radni dan. Ali kako ja ne posjedujem email zamolih svju dragu /inace je dan zaljubljenih/ da se posluzim njezinim.A posto je tema promjena restorana i klope da se malo i ja ukljucim/razlog moji koraci potjecu iz tih podneblja/Pretpostavljam da ce se u tom novom objektu  uz specilijatete tih krajeva  slusati pjesme Cangalovica i citati knjige Petra Kocica.

Znate mi poslije drugog sv. rata odrasli smo uz operu i  na sljaci  izmedju dvije drvene table sa dva obruca bez mrezica./mrezice su se cuvale za utakmic/sva sreca sto se to desavalo dok smo svi  dobro vidjeli pa se nije moglo dogoditi da se kos prizna odozdo neki sa naocalama mnogo bolje odozgo a neki su uspijevali cjelu tablu izbjeci da na njoj ne ostanu tragovi.Slucajno sam bio u BL za godisnjicu naseg kluba Borac. 


Prvi put za ime Borac cuo sam u Karlovcu 1953. g na kvalifikacijama za ulazak u saveznu ligu.Tada sam ja bio junior Zeljeznicara. Ni na kraj pameti mi nije bilo  da cu svoju kosarkasku karijeru skoncati u njemu. Utakmice su se igrale u Partizanu bez gledalaca samo na balkonu je nesto malo .Mi klinci smo visili kao slijepi misevi na svedskim ljestvama. Neki su se vezali da ne bi upali na igraliste. Neki malo zivcaniji igraci (kod nas takvih nije ni bilo slazete se sa mnom) malo su nas psovali. Sad kad pustim filim kroz svoju glavu sjetim  se kojekakvih scena .Steta sto nije tada bilo ovih pametnih  tel  imali bi uz  Cangalovica  i jedan dobar dokumentarac. Elem iz Karlovacke vukojebine dodjes u BL vukojebinu .Obilazis grad nigdje naci  ni tablu a kamoli dvije sa dva obruca .


Tek  negdje pred upis u srednju  medicnsku skolu, a stanovao sam preko puta nje, kao i u Karlovcu preko puta Partizana. A za Borac sam igrao za mladje generacije kao posudjeni igrac pod tudjim imenom jer sam igrao za Medicinar republicku ligu. Kad je doslo do fuzije Medicinara i Borca  pocinje moje druzenje sa njim i sa vama mojim dragim prijateljima uz Kocica i Cangalovica>


Prijateljski pozdrav svima i vidimo se uskoro KOP.

Saturday, February 17, 2018

Irfan HOROZOVIĆ: BOZADŽIJA STOJI PRED VRATIMA

Spiro Bocaric: Starac

Sve što jedemo i pijemo nakraju završi u govoru. Govorimo čak i kad ne znamo šta govorimo. Kad se ne sjećamo onog što je dovelo te riječi u naš svakodnevni govor. – Mali je bistar k'o boza. Opasna izjava, moglo bi se kazati, izjava koja jasno govori o bistrini tog malog. – Mali je bistar k'o Š-ova boza. Koliko se sjećam, to je mnogo teža uvreda. Malom nakon takve izjave nema spasa. Ni u porodici, ni u okolini.

Čuo sam zvono u snu.

Nisam bio siguran, ali ono se uporno oglašavalo i nije mi preostalo ništa drugo nego da ustanem.

– Ko je? – pitao sam.

Odgovor je bio nerazumljiv. Otvorim vrata, a pred njima stoji bozadžija iz moje mladosti.
Čovjek sa slike koja je visila u čuvenoj slastičarnici (nikad nisam zapitao ko ju je naslikao, niti se približio i sam pročitao).

Naslikana po uzoru valjda na likove s poznate Bocarićeve vašarske slike.
Ko zna šta je sve u tim prizorima vidio mali Spiridon Bocaridis prije nego što će postati Špiro Bocarić? Taj vrijedni majstor žanr‑scena i građanskih portreta.

A slika?

Ulični je to prodavač boze, zapravo, takva mu je odjeća, a lice u ovom trenutku – slastičarevo!
Šta ćeš ti tu, mislim, draže bi mi bilo da si donio salep. Hladno je…

Nema više tog salepa, govori ne pomjerajući usta, to je salep tvoje prošlosti. Iskapio si ga davno. Osim toga, to je druga slika.

– Otkud ti? – ipak kažem.

– Prepoznaješ me?

– Kako te ne bih prepoznao?! Koliko sam samo kod tebe slatkih stvari pojeo i boza popio… I salepa, bezbeli.

– Što je bilo, bilo je.

Salebdžija.
Bozadžija.
Čajdžija.
Kahvedžija. On bi mi sad, ustvari, najviše odgovarao.

Nema to.
Kako nema?
Nema kao što nikad nije ni bilo.

Vidio sam sličnog njemu, u odjeći živih boja, vidljivog u svakoj vrevi. Svaki pokret mu je bio kao dio plesa. Sjećam se jednog nevjerovatnog čajdžije iz Istanbula. I bozadžije sa slike.
Sve što jedemo i pijemo nakraju završi u govoru.
Govorimo čak i kad ne znamo šta govorimo.

Kad se ne sjećamo onog što je dovelo te riječi u naš svakodnevni govor.

– Mali je bistar k'o boza.
Opasna izjava, moglo bi se kazati, izjava koja jasno govori o bistrini tog malog.

– Mali je bistar k'o Š-ova boza.

Koliko se sjećam, to je mnogo teža uvreda.
Malom nakon takve izjave nema spasa.
Ni u porodici, ni u okolini.

A Š. kao Š.

Stari slastičar s Gore.

Svi su znali njegovo ime. Svi su jeli njegove slastice. I sladoled s mirisima snijegom zavijanih cvjetnih gora.

Svi su pili njegovu bozu.

Prolazi ulicom savijen i nekako smoren čak i onda kad ide na posao. Vrijedan. A ipak veseo.
Ponekad smo se kod njega kladili. Ko će koliko pojesti. Ko će koliko popiti. Deset đevreka i deset boza, naprimjer. Nismo se kladili u novac, nego u tu neku vrstu priznanja za ješnost i pilnost. Plaćao je, naravno, onaj koji izgubi.

Pitao ga jedanput jedan od onih koji sve znaju je li istina da on ne broji novčanice.

– Istina je.

– Kako?!
– Umoran sam više za to. Stavim na vagu.

– I znaš koliko ima?

– Otprilike. Ako su stare i lijepljene, manje ih je na broju.

I tako se proširila još jedna čaršijska priča.

Priča se o njemu, onom starom njemu, poznatom po bozi, limunadi i neobičnim baklavama, te inim drugim slasticama, kako su ga jednom dočekali kaođoja razbojnici u sokaku gdje mu je bila kuća i onda mu je jedan od njih prislonio nešto na leđa (što je mogla biti i cijev pištolja) i iz sve snage zaurlao:

– Pare ili život!?

Klasična scena. Onda se događa nešto što ni na filmu nije viđeno.

Ustrašen onako, prošaptao je:

– Život.

Njegov pomalo tepajući glas razvalio je razbojnike na sve strane dok su se spašavali od smijeha.
To je priča koja se godinama prepričavala. Koliko je u njoj istine, ne znam. Nisam bio te noći u mračnom sokaku, ali pripovjedačka aura oko njegove glave koja se ukazala te noći pratila ga je dokraja života.

– Bistar si ti – kaže on.

– Jesam, kao tvoja boza.

I, na kraju, bunovan stojim na vratima. Nikoga nema.

– Ko je to bio? – pita žena.

– Niko – kažem ja – pogriješio sam, nije zvonilo nama, nego komšiji.

– Ili si nešto sanjao?!

Irfan Horozović (Stav)
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...