Thursday, November 14, 2019

Dejan Ilić: Jednostavnost dobrote

Posle šest nedelja prikazivanja u bioskopima u Hrvatskoj pred više od 28.000 gledalaca, posle višestrukog trijumfa na filmskom festivalu u Puli (pored ostalih, nagrade za najbolji hrvatski film i režiju), te posle nagrade za najbolji debitantski film na filmskom festivalu u Kotbusu u Nemačkoj (to jest Kočebuzu, kulturnom središtu Donjolužičkih Srba) film Dane Budisavljević „Dnevnik Diane Budisavljević“ 11. novembra je prvi put na tri projekcije na festivalu Slobodna zona videla i publika u Srbiji.
I dok uspeh u Kočebuzu teško da može da se objasni lužičkosrpskom vezom (jer su Lužički Srbi, i Gornji i Donji, po svim svojim etnokulturnim odlikama bliži Česima i Poljacima nego svojim kolektivnim imenjacima Srbima) pa se može videti i kao neočekivan, tim pre što se film teško probija na inostrane festivale (uostalom i na regionalne: recimo nije ušao na program filmskog festivala u Sarajevu), topao prijem u Srbiji bio je – nažalost – očekivan. Dobar deo ovdašnje javnosti ne propušta priliku da obnovi viktimizacijske obrasce kojima se već decenijama pravda zločinačko ponašanje Srbije iz devedesetih. A film Dane Budisavljević teško se može odbraniti od takvih zloupotreba.
Naprosto, takva mu je tema: Drugi svetski rat i masovno stradanje Srba u logorima NDH-a. Čitalac sigurno već sve zna – glavna junakinja filma Diana Budisavljević istorijska je ličnost. Da nije bilo velikog rata i zločinačke „nezavisne“ države, Diana bi život proživela kao dobro situirana supruga zagrebačkog lekara, porodici privržena domaćica, majka i baka, slabo zainteresovana za svet izvan svog udobnog kućnog okruženja. Ali rat se dogodio, dogodila se i kriminalna država, na čijem su se čelu našli – kaže se to u filmu eksplicitno – sve sami kriminalci i bivši robijaši, pa je najednom postalo važno i to što je lekar, Dianin suprug dakle, Julije Budisavljević Srbin, pravoslavac.
Kroz tu u novom okruženju stigmatizovanu etnokulturnu venu, u Dianin život, protiv njene volje, pritiču informacije o stradanjima sunarodnika njenog supruga. To je bilo dovoljno da se spokojna kućanica, inače katolikinja i Austrijanka po poreklu, preobrazi u posvećenu aktivistkinju. Da ponovimo, jer je važno, samo to što je znala da ljudi, uglavnom daleko od nje, pate i stradaju bilo je dovoljno da Diana Budisavljević oseti neodoljiv poriv da dela i pomogne. I to bi uglavnom bilo sve što se ima reći o glavnoj junakinji filma. Ali, i to je previše – pa će sudeći po prvim reakcijama u ovdašnjim medijima bezmalo ostati prećutano. Naglasak je na zločinu i žrtvama, dok se jednostavna dobrota Diane Budisavljević, barem u prvim izveštajima sa trostruke premijere, potiskuje u drugi plan. Uprkos intenciji same rediteljke, koja neumorno ponavlja da je u središtu njenog filma priča o ljudskoj dobroti.
Ta priča pripoveda se u četiri po narativnoj važnosti jednako vredne ravni. U prvoj, koja otvara film, imamo svedočenja preživelih iz logora. U drugoj, koja narativno sledi za prvom, i praktično zajedno sa njom zaokružuje i poput prstena zatvara film, imamo dokumentarne materijale takozvanog „hrvatskog slikopisa“. Treća ravan sastoji se iz igranih delova filma, gde se u naslovnoj ulozi pojavljuje silno i opravdano uzdržana Alma Prica. Četvrta ravan natkriljuje ostale tri i narativno ih povezuje kao pripovedni glas iz offa – tu slušamo odlomke iz samoga dnevnika Diane Budisavljević.
Da ponovimo, film narativno uokviruju svedočenja i dokumentarni materijali. Na početku i na kraju filma gledamo autentične snimke, prvo ulaska nemačkih trupa u Zagreb, a zatim, posle više godina, i partizanskih, to jest jedinica Narodnooslobodilačke vojske. Uprkos dramatičnim razlikama između dve vojske – okupatorske i oslobodilačke – scene iz centra Zagreba su bolno istovetne: s istim oduševljenjem Zagrepčani dočekuju i jedne i druge. Rediteljka je nemilosrdna – ona pokazuje, recimo to tako, masu bez svojstava, koju svaka sila oblikuje kao plastelin. Njoj nasuprot postavljena je Diana Budisavljević, koju i na početku i na kraju rata, u igranom segmentu filma gledamo zaokupljenu kućnim poslovima.
Dokumentarni materijali, pored slikanja društva, predstaviće i prirodu samoga zla: decu na izdisaju snimljenu u logorima. Tako Dana Budisavljević postavlja scenu za svoju junakinju: društvo pokoreno od strane nepojmljivog zla. I na tu scenu izvodi – naprosto se to ne može dovoljno puta ponoviti da bi bilo sasvim jasno – običnu domaćicu sa sasvim običnim moralnim čuvstvom koje povlači jasnu granicu između dobra i zla. Samo to je potrebno da bi se spasilo više od sedam hiljada života, govori nam rediteljka filma. Da bi nam to rekla, ona će naravno vrlo suziti fokus svoga filma. Izostaće iz njene priče mnogi važni elementi o okupaciji i otporu na teritoriji Jugoslavije. Ali, ova redukcija je i opravdana i neophodna, da bi se ispričala i naglasila jedna konkretna priča o humanosti.
Diana Budisavljević nije heroina. Ona ne deli ništa sa superjunacima i superjunakinjama iz ratnih filmova iz vremena socijalističke Jugoslavije. U svakom smislu, ona je krhka žena, koja će se sredinom rata i razboleti, pa će svoj rad na spasavanju srpske dece iz logora prilagoditi (arhivarskim) mogućnostima svog slabog tela. Ali, neće odustati. I, na svojevrsni način, odneće pobedu nad zlom. Ta pobeda su svedoci koje pratimo u prvoj ravni filma: njihovi životi, starost koju su dočekali uprkos tome što su se kao deca našli u logoru za istrebljenje – predstavljaju trijumf dobra. Naravno, čitalac bi sad mogao da pita – pa zar nisu onda sve one smrti dece i odraslih koje nije imao ko da spasi iz logora trijumf zla?
Čitalac je, naravno, u pravu. Ali, svojom primedbom je samo osnažio poruku filma. Nije teško biti Diana Budisavljević, a stradalo je nezamislivo mnogo ljudi. Biti Diana Budisavljević, insistira na tome film, ne zahteva nikakve nadljudske žrtve: nešto hrabrosti, nešto upornosti, nešto posvećenosti, ali i nepogrešivo i beskompromisno razlikovanje dobra od zla. Zato je sniženi registar u kome Dianu Budisavljević igra Alma Prica prikladno odabran i s dobrim razlozima zadaje meru i ostalim glumcima. Film još kaže: Diana Budisavljević nije bila sama, pomagali su joj i drugi ljudi, pa čak i osobe iz redova kvislinškog režima i okupatorske vojske. Kada im se pružila prilika da pokažu da nisu zveri, neki od njih su je iskoristili. Ali, trebalo im je dati tu priliku, što je uporno činila, kako nam to pokazuje film, Diana Budisavljević.
Šta film govori publici u Hrvatskoj i na koji način prkosi opštim mestima tamošnjeg domoljublja, kritičari su već elaborirali. Šta pak film donosi publici u Srbiji, pored onoga što ona već zna o masovnom stradanju svojih sunarodnika u prošlosti? Prvo, svest o tome da iako nije srećna, istorija nam je, s jedne i druge strane Dunava, zajednička. Publika širom sveta će teško pratiti ovaj film. On se implicitno oslanja na niz toposa koje danas i ovde deca, dakle vršnjaci malih logoraša iz Drugog svetskog rata, i dalje usvajaju, ili im se ti toposi utuvljuju, već u osnovnoj školi, s obe strane Dunava. To je izrazito lokalna priča na opšte teme dobra i zla. Njen lokalni karakter pokazuje da se i dalje odlično razumemo, čak i kada se „mrzimo“. Drugo, film pokazuje da nema homogenih kolektivnih entiteta. Čak i u zloglasnoj NDH nisu svi bili oličenje zla: bilo je i u toj naopakoj državi dobrih ljudi, čak i u redovima ovde omraženog katoličkog klera.
Obe ove stvari publika će na našoj obali Dunava bez većih problema prihvatiti. Ali, treba strepeti za najvažniju poruku filma: postupati u skladu sa jasnim moralnim razlikovanjem dobra i zla ne zahteva nadljudske napore. Nekada se veliko dobro može učiniti i bez velike žrtve.
Od devedesetih naovamo, svedočimo nizu pokušaja da se razume rađanje zla. Istraživači bi se nadnosili nad arhive i pokušavali da objasne zašto su obični ljudi činili nepojamno zlo. Od Christophera Browninga i njegovih „Običnih ljudi“, preko Jana Tomasza Grossa i njegovih seljana iz Jedvabna, pa do Maxa Bergholza i njegove priče o masovnim ubijanjima u Kulen-Vakufu. Mnogo ređi su pokušaji da se razume kako se u okruženju zla rađa dobro. To je recimo pokušao da utvrdi Tzvetan Todorov u knjizi o spasavanju Jevreja u Bugarskoj, koju je sasvim prikladno naslovio „Krhkost dobrote“. Film Dane Budisavljević ide u red takvih dela. „Dnevnik Diane Budisavljević“ publiku u Srbiji, kao uostalom i publiku u Hrvatskoj, suočava sa samo jednim strašnim pitanjem: ako je tako jednostavno činiti dobro, zašto nam je zajednička istorija krcata zločinima? Kako zajednička, tako i ona kada smo se jednom konačno rastali. Lakše je naricati nad žrtvama nego odgovoriti na ovo jednostavno, a teško pitanje.
Peščanik.net, 12.11.2019.

Tuesday, November 12, 2019

Aleksandar Ravlić: Šover i Kvak

Privrženost pozorištu sjedinila je poznatog banjalučkog ginekologa Josipa Jovića - Šovera i glumčinu Adema Ćejvana - Kvaka. Presudna je bila još jedna zajednička biografska crta - obojica Banjalučani od malih nogu. Bili su, kako ih oslika kolega Slavko Podgorelec, antipodi, jer "dok je Kvak bio boemski 'ležeran', najčešće u farmerkama i s obavezno raskopčanom košuljom, drugi je uvijek bio besprijekorno ispeglan i elegantan. Dok je Adem znao upotrebljavati, istina ne baš često i koju psovku, Šover ih se gnušao, osobito ako bi ih čuo u ženskom društvu. Uz sve ove razlike Kvak je obožavao bijeli luk (bio mu je dezodorans), a dr. Jović fine i skupe francuske muške mirise". Često bijahu zajedno. Oni koji su ih bolje poznavali, odnosno bivali u njihovom društvu, mislili su da jedan bez drugog ne mogu iako su jedan drugom često oponirali.

"Kad su bili u muškom društvu - sve je štimalo, no ako se nađe u njihovom društvu makar i jedno žensko (pripovijedao mi je i Slavko Podgorelec) obojica bi se utrkivala da zadobiju naklonost dame, pri čemu, što je zanimljivo, nisu prezali da jedan drugoga omalovaže. Ponekad je to promatrače podsjećalo na svađu dvojice dječaka.

Sve bi započinjalo 'intelektualnim prepucavanjima', no Adem je ubrzo 'eskivirao' sa kliskog terena, i igru vješto prevodio u svoj fah, recitirajući ljubavne pjesme, ili slične monologe. Tako je bilo i prilikom njihovog posljednjeg zajedničkog susreta sa poznatom opernom divom. Zna se da su obojica, Šover i Adem, lijepo pjevali, no ta vrsta takmičenja bila je u toj prilici besmislena, pa su - opet - krenuli u filozofiranje. Dakako, Adem je forsirao 'vlastitu školu', i kada je, po Šoverovu mišljenju, prekardašio, ovaj je prvi, a vjerojatno i posljednji put, 'neprimjereno' reagirao: "Ademe, brate, jebu ti se misli".

Aleksandar Aco Ravlić (‘Banjalučke vesele anegdote’)

Thursday, November 07, 2019

Lana Bastašić: Danas kada postajem vještica

Ne mogu da prodjem pored ovog teksta Lane Bastasic. Ne mogu, jer Lana poziva  " ...sve druge vještice srbijanskog, ali i hrvatskog, bosanskohercegovačkog i crnogorskog društva, da prestanu puštati budale, i da ustanu protiv onih koji nas godinama zaćutkuju."

Lana me, kao i uvijek, odusevljava svojom svjezinom misli, snagom izraza, nepokolebljivom borbom protiv zla, protiv uhljebljenja, protiv budala raznih vrsta, protiv fasizma u bilo kom obliku...
Tekst je malo duzi, ali ga vrijedi procitati.

*********************


                                  Foto: Radmila Vankoska


Želim da napišem ovaj tekst iz nekoliko razloga. Prvo, da objasnim ljudima oko sebe šta se desilo. Drugo, da pokušam argumentovati zašto mislim da se to ne tiče samo mene. I treće, da javno reagujem.
Da se razumijemo, radije bih provodila vrijeme na književnoj rezidenciji u Sarajevu pišući prozu. Osjećam, međutim, potrebu da konstatujem očigledno, jer se ono očito još uvijek, u našem društvu, ne vidi. Ne pišem, stoga, nikakav književni tekst. Ne pišem esej. Ne pišem naučni rad. Ne pišem status na društvenim mrežama.
Pišem pismo Beogradu, gradu koji je od početka avgusta ove godine moj novi dom, ili bi makar trebalo to da bude. Ne želim ovdje ulaziti u to zašto Beograd smatram gradom nepodesnim za ljude i ljudski život, to je neka druga tema i mislim da je mnogima već jasno šta bih o tome imala reći. Želim govoriti o lovu na vještice.
Ostavljam zato druge teme za neko sljedeće stoljeće. Mi smo, nažalost, još uvijek u onom gdje odrasli, obrazovani ljudi upiru prstom u vještice. To je slika nas i tog našeg velegrada, čiji se dim uvukao ljudima ne samo u pluća nego i u krvotok, u prevoje moždane opne, tako da hodamo kroz te svoje zadimljene dane poput nervoznih utvara, sve manje sposobni za ljudskost, sve više spremni na napad, s dimom u očima.
U takvom se društvu, društvu dima, neljudskost najbolje krije, pretvara se u modus operandi, prihvata kao normalno stanje stvari, i pored nje prolazimo bez riječi, preskačemo je kao rupe po trotoarima na koje smo već navikli toliko da bismo se spotaknuli kada bi ih neko popravio.
Moj je ulazak u taj dim bio svjestan. Nisam nikada idealizovala gradove. Dok su mi prijatelji pisali kako mi zavide što živim u Barseloni, ja sam bježala od policije koja je ispaljivala gumene metke na svoje građane i građanke i tukla ih pendrecima jer su stavili listić u glasačku kutiju.
Tamo sam, u španskoj postfrankističkoj monarhiji, vidjela šta radi fašizam kada se ne očisti iz korijena, kada se presvuče u fino ispeglano odijelo demokratije, a ne promijeni uneređene gaće. Ja nisam bila žrtva tog fašizma, ja sam bila svjedokinja drugim žrtvama. To mi je bilo predškolsko obrazovanje pred dolazak u Beograd. Bila sam pripremljena na povratak na Balkan, budući da cijeli život imam posla sa fašistima.
I cijelog života ću raditi sve što mogu da im makar smetam, ako već nisam dovoljno uticajna, jaka ili sposobna da ih se u potpunosti riješim. Fašizam je u mojoj okolini prisutan još od dana kada je moj deda, kao dječak sa tifusom, izašao iz koncentracionog logora, do dana kada sam u svom gradu, Banjaluci, vidjela druge dječake i djevojčice kako mijenjaju imena ili odlaze.
Fašizam je tu i danas, kada živim u Beogradu, te provodim dosta vremena u Zagrebu i Sarajevu, i u svim ovim gradovima nailazim na mržnju što se osjeća poput kakve vibracije koja ne prestaje decenijama nakon što smo udarili pesnicom u taj sramotni gong. Onda sam doživjela da me čovjek koji bi trebalo da se bavi žrtvama tog istog fašizma radije bavi mojim tijelom, koje mu smeta, mojom poezijom, koja mu smeta, i mojom familijom, koju je okarakterisao kao transgeneracijski bolesnu.
Ne progovaram, međutim, ni ovdje kao žrtva. Progovaram kao građanka. I kao vještica.
KNJIŽEVNA KRITIKA ZA PRENERAŽENE ISTORIČARE
Gospodin Veljko Đurić Mišina, direktor Muzeja žrtava genocida u Beogradu, napisao je otvoreno pismo mom ocu, Dušanu Bastašiću, predsjedniku Udruženja Jadovno 1941. Nisam istoričarka, i nemam mnogo veze ni sa tim muzejom, ni sa Udruženjem moga oca, niti bih se bavila stvarima za koje nisam kompetentna.
I za jedno i za drugo veže me samo priča o mojim precima koji su stradali četrdesetih u NDH, dok se moj književni rad bavi, između ostalog, zločinima počinjenim u BiH devedesetih godina. To, međutim, ne znači da njihov rad smatram manje važnim ili frivolnim, samo sam neko ko se, isključivo u književnoj formi, bavila drugim periodom i drugim traumama. Ne ulazim dakle u njihovu prepirku, niti sam sposobna da ocijenim ko je u pravu, niti je to moj posao.
Koliko sam uspjela shvatiti, moj otac i gospodin Mišina ne slažu se oko metodologije, broja žrtava, i uopšte pristupa istraživanju istorijskog perioda koji ih obojicu zanima.
Ništa, dakle, što bi imalo ikakve veze sa mnom ili mojim radom. Ipak, u ovom otvorenom pismu, koje je objavljeno na zvaničnoj Fejsbuk stranici Muzeja žrtava genocida, gospodin Mišina bavi se književnom kritikom.
Izvlačeći stihove iz moje pjesme „Epske gume“ (koja je objavljena u novosadskom časopisu Polja, kao i u mojoj zbirci Naivni triptih o Bosni i umiranju nagrađenoj i objavljenoj u Zaječaru u sklopu Dana poezije), gospodin Mišina želi da dokaže kako sam ja bolesna, kako bi imao dodatni argument u želji da diskredituje mog oca.
NJegova kritika, koja bi trebalo da se odnosi na metodologiju istraživanja žrtava genocida, svela se dakle na dokazivanje nekakvog esencijalnog grijeha koji se prenosi sa Bastašića na Bastašića.
Cijelo pismo dostupno je na Fejsbuk stranici Muzeja žrtava genocida. Ovdje u cjelosti prenosim paragraf koji se odnosi na mene:
„Ovako blasfemična i suluda modernistička naklapanja neće ući u neku antologiju poezije o genocidu, ali će posvedočiti o neuspešnom roditeljskom odgoju Dušana Bastašića, koji, svedoci smo, pokušava preko interneta da vaspitava naciju, a u sopstvenoj kući ima kćer-pesnikinju koja poetizuje koitus sa dželatima rođene familije. Lana Bastašić, takođe potomak ‘žrtava Pokolja’, kako to voli da ističe Dušan Bastašić, ukrašena je čudesnim tetovažama, prikladnim standardnom pokloniku ‘Noći veštica’, a poznata je i kao autorka lezbejskih pripovedaka.“
ANALIZA TEKSTA
Ovaj paragraf me fascinira iz nekoliko razloga. Prvenstveno kao spisateljicu, jer uvijek volim kada neko uspije u samo nekoliko rečenica u potpunosti otkriti svog književnog lika i učiniti da on bude dosljedan u svojoj nebulozi. Lošiji pisci bi od gospodina Mišine napravili razvodnjeni roman, dobri bi ga samo pustili da govori.
No, pogledajmo pobliže njegove riječi, stavimo ih na sto i secirajmo ih:
„Ovako blasfemična i suluda modernistička naklapanja neće ući u neku antologiju poezije o genocidu“ – moja poezija je dakle blasfemija. Riječ blasfemija znači pogrdno ili uvredljivo izražavanje o nekoj svetinji. Ona se u antičko doba i srednjem vijeku kažnjavala smrtnom kaznom ili različitim metodama mučenja: kidanjem jezika, npr. gospodin Mišina, dakle, koristeći ovu riječ, ukazuje da sam ja u svojoj pjesmi govorila o nečemu svetom i tome se narugala. Svetinja je za njega, ako pratimo tu logiku, žena, a blasfemija je koitus sa neprijateljem.
Isto tako, moja pjesma nije „modernistička“, ni po formi, ni po tematici, ni po vremenu u kojem je nastala. Ali, za razliku od mene koja se ne bavim istoriografijom, gospodin Mišina se bavi oblašću za koju nije kompetentan.
Dalje, svakako ne očekujem da ova pjesma uđe u bilo kakvu „antologiju poezije o genocidu“, budući da ona o genocidu ne govori. Moja pjesma je metafora ženskog bijega iz muškog mita o Jugoslaviji.
Ona govori o dvije žene, Hrvatici i Srpkinji, koje napuštaju velike muške priče u kojima jedino mogu biti tijela. U pričama postjugoslovenskog klerikalnog patrijarhata, žensko tijelo služi zadovoljavanju muškarca, rađanju djece, i umiranju. Ono što je gospodinu Mišini zasmetalo, jeste riječ „tucao“, jer bi mu valjda više odgovaralo da u stihovima koji govore o silovanju koristim kleru prihvatljivije „vođenje ljubavi“.
Izvinjavam se unaprijed onim čitaocima i čitateljkama kojima sam ovim pasusom uvrijedila znanje i inteligenciju, i koji imaju minimalne kognitivne sposobnosti da shvate šta je metafora i kako se u književnom tekstu koristi.
Idemo dalje. Ja sam „kćer-pesnikinja“. Ne znam čime da dočaram svoju fascinaciju ovom crticom u sredini, koja moj identitet spisateljice stavlja u direktnu vezu s tim da sam ćerka nekog Oca.
Ja ne mogu prosto biti „pesnikinja“, ne, ja moram biti dovedena u vezu sa nekim muškarcem, jer ja kao jedinka ne postojim. Da imam, npr, muža i da je gospodin Mišina pisao njemu, onda bih bila „supruga-pesnikinja“.
Moji, dakle, blasfemični stihovi nisu čak ni proizvod mog rada, mog mozga i mojih ruku, oni pripadaju mom Ocu, oni su odraz njegovog (ne)rada i nesposobnosti da svoju kćer ukroti, upristoji, i pokori. Poezija koju pišu žene tu je, insinuira gospodin Mišina, da kaže nešto o muškarcima koji te žene oblikuju.
Da li ja „poetizujem koitus sa dželatima rođene familije“? Gospodin Mišina ponovo pravi početničku grešku kao neiskusni književni kritičar i tumači junakinju moje pjesme kao autobiografski vapaj. On, takođe, vjeruje da postoje teme koje nisu dovoljno lijepe da budu poetizovane.
Dok ustaše i četnici siluju žene, trebalo bi da pišemo sonete o zalasku sunca. Trebam li ponovo vrijeđati tvoju inteligenciju, čitaoče ili čitateljko, objašnjavanjem da su sve životne teme pogodne da budu obrađene u književnom tekstu, i da je jedino umješnost autora ili autorice ta koja može da im doda ili oduzme vrijednost? (Sjetimo se onih, kako ih gospodin Mišina zove, „modernističkih naklapanja“ u najvećem modernističkom romanu, Uliksu, kada gospodin Blum obavlja veliku nuždu, prvi put u književnosti.) Koitus, dakle, za direktora Muzeja, nije književna tema i nije tu da se poetizuje, a o silovanju valja ćutati, jer će se Otac na zemlji, i Otac na nebu, strašno uvrijediti.
Ne zbog toga što je silovanje počinjeno, nego zato što se o njemu govori prljavim jezikom.
Dolazimo, polako, i do moga tijela. Ja sam, kako kaže gospodin Mišina, „ukrašena čudesnim tetovažama“. Ovdje bih samo zastala i skrenula vam pažnju na trpni glagolski pridjev. Ja se, dakle, nisam ukrasila, nego sam ukrašena, kao kakva jelka, ili maloljetna nevjesta.
Složila bih se da su moje tetovaže čudesne – radili su ih odlični umjetnici i umjetnice u Banjaluci, Beogradu, i Barseloni. Stižemo, napokon, i do optužbe da sam poklonica „Noći vještica“ i da to dokazuju moje tetovaže.
Ne znam kako je gospodin Mišina, kakvim rentgentskim vidom koji mu omogućava njegova čista hrišćanska vjera, uspio vidjeti sve moje tetovaže, ali su, prema tome što govori, citat iz Ovidijevih Metamorfoza, simbol na tibetanskom sanskritu, geografske koordinate jedne plaže, prvo slovo abecede i azbuke, citat iz Talasa Virdžinije Vulf, pa čak i stih jedne pjesme DŽoj Divižna, dokazi da sam ja poklonica „Noći vještica“.
Pretpostavljam da mu je najviše zasmetala Margarita koja leti na mom lijevom ramenu. To ima smisla, budući da je i sam gospodin Mišina poput kakvog sporednog lika iz Bulgakovljevog romana.
Da li sam pisala „lezbejske pripovijetke“? Pisala sam priče o svim ljudima koji su u ovom društvu obespravljeni upravo zato što funkcioneri poput gospodina Mišine smatraju da su ti ljudi manje vrijedni i da ne zaslužuju jednak životni, ni književni prostor.
Ranije u tekstu, gospodin Mišina takođe ističe negodovanje jer sam se deklarisala kao bosansko-hercegovačka spisateljica, time dokazujući da on Bosnu i Hercegovinu ne smatra geografskim pojmom i prostorom na kojem obitavaju kako Bošnjaci, tako i Srbi i Hrvati, i mnoge druge manjinske grupe, već je homogenizira kao nešto antisrpsko, vrijeđajući time upravo srpsko stanovništvo koje tamo živi.
Ja jesam bosanskohercegovačka spisateljica po svom obrazovanju i varijanti jezika na kojem pišem, (jezika koji zovem srpsko-hrvatski jer bolji naziv za njega nemam, a on se ne uklapa sasvim u pravopis ni jednog ni drugog navedenog jezika, u njihovim „čistim“ varijantama), jednako kao što sam po porijeklu srpska spisateljica, a po pasošu hrvatska. Tu šarolikost svog identiteta smatram privilegijom, kao žena i kao autorica. I kao autorka.
Važno je dodati i to da je direktor Arhiva Srpske pravoslavne crkve, gospodin Radovan Pilipović, u komentarima koji prate tekst gospodina Mišine, takođe pokazao sklonost bavljenju književnom kritikom, te u mojim stihovima pronašao dokaz da ja „drešim gaće za ustaše“, o čemu je pravovremeno obavijestio i moga oca.
NOĆ VJEŠTICA
Ovdje dolazimo do toga zašto smatram da je pismo gospodina Mišine važnije i od moga oca, i od mene, ponajviše od moje poezije, a tiče se svih nas. Govorimo ovdje o direktoru jedne državne institucije koji javno, i u ime te institucije, komentariše žensko tijelo i pritom koristi srednjovjekovni jezik obilježavanja tog tijela, jezik koji je nekada te iste žene vodio na lomaču (što bi on, kao istoričar, trebao znati).
To što gospodin Mišina danas nema način da mene javno spali u bukvalnom smislu, ne znači da treba da ignorišemo činjenicu da je njegov jezik jezik javnog spaljivanja. Zločini koji su se vijekovima činili protiv Drugoga, onoga što je viđeno kao neprirodno i tuđe, varvarsko, nisu se dogodili odjednom, u nekakvom somnambulističkom društvu koje je na trenutak zatvorilo oči, već su proizvod konteksta koji je zadojen jezikom mržnje i obilježavanja.
Jezik, koji mi već tradicionalno ignorišemo kao da je njegova funkcija isključivo komunikativna i kao da on nema nikakve veze sa društvom koje na njemu razmišlja, govori, radi, voli, i mrzi, taj je jezik vrsta atmosfere u kojoj su se postigli optimalni uslovi za rast mizoginije, od književnog kritičara koji me pipao jednom ispod stola, do onih koji danas siluju maloljetnice, kao i onih koji, u evropskim sudnicama, te silovatelje puštaju na slobodu.
Treba uložiti napor da se ta veza između seksističkog jezika i seksističkih sudija ignoriše. I treba biti ili glup ili licemjeran da se mnogobrojni slučajevi nasilja nad ženama, slučajevi čiji broj raste svaki dan, okarakterišu kao specifične, pojedinačne, nepovezane epizode koje nemaju nikakve veze sa društvom u kojem su se desile, ili kontekstom u kojem nikome ne smeta to što sintagma „ženska glava“ ima negativne konotacije.
Ukoliko je danas u Srbiji moguće da direktor institucije koja se zove Muzej žrtava genocida javno povezuje jednu ženu sa vješticama, zbog njene poezije, a da se na to ne odgovori, onda smo saučesnici/e u kreiranju konteksta koji ženama govori da ćute, da se lijepo izražavaju, da ne ukrašavaju svoje tijelo, da budu pokorne, i da, kao kćeri-pjesnikinje, kćeri-pravnice, kćeri-doktorice, kćeri-političarke, poštujemo očeve svoje, na zemlji i na nebu, tako što ćemo si začepiti usta i ćutati o našem iskustvu.
Ukoliko odlučimo da ignorišemo sve ovo kao prosto bulažnjenje jednog iznerviranog i neobavještenog starca, onda šaljemo poruku da je danas u Srbiji, u 21. vijeku, normalno žene zvati blasfemičnim vješticama. Ukoliko prihvatimo ovaj jezik, onda nemojmo biti licemjeri, i nemojmo se čuditi ako, kroz koju godinu, opravdani jezikom mržnje koji emituju institucije, muškarci te iste vještice istuku, siluju ili ubiju. Jer nasilje se ne rađa u šakama, nego u idejama.
Šake su samo fizički produžetak nasilnih ideja koje su započeli oni koji šake ne koriste, pa ih onda lijepo mogu i oprati od događaja koji su njihove ideje inspirisale. Ja ovdje ne pozivam na cenzuru gospodina Mišine, koji je htio, zapravo, cenzurisati i očistiti moju poeziju. Ja pozivam na odgovor njegovom jeziku.
Našim ćutanjem mi učestvujemo u tom pranju ruku. Ćutanje je politički stav, jednako ideološki koliko i protest od stotinu hiljada ljudi.
Ćutanje je zalijevanje posađenog jezika mržnje. Ćutanje je, naposlijetku, izbor privilegovanih koji će vrlo brzo zahtijevati da se ta tišina prekine u trenutku kada oni sami, ili demografska grupa kojoj pripadaju, budu dovedeni u istu situaciju.
Mnogi su mi rekli, dobronamjerno, „ma pusti budalu“. Ali moje nije da puštam budale, nisam ja nikakva cirkuska šaptačica budalama, pa da ih onda puštam, kao da ih držim u kakvom kavezu i ne dozvoljavam im da budale. Ovo nisu budale. Ovo su stotine glasnogovornika mržnje koji podstiču diskriminaciju svega što ne osnažuje njihov krhki kleropatrijarhalni identitet. Ovo je društvo u kojem je jedan dečko pretučen jer je nosio torbu pogrešne boje.
Ovo je društvo u kojem je moja prijateljica pretučena jer je sjedila u kafiću sa svojom djevojkom. Ovo je društvo u kojem kritikujemo silovane djevojčice da nisu dovoljno dobre žrtve. Ovo je društvo u kojem će se jezik koji implicitno opravdava ovo nasilje širiti poput dima, a mi ćemo reći „ma pusti budalu“.
Društvo koje pušta budale ne treba da se žali ako budale njime vladaju.
Moram priznati da, kao književnog lika, ja razumijem gospodina Veljka Đurića Mišinu. On je do srži dosljedan kontekstu koji ga je napisao. Razumijem da su takvi kao on dugo djelovali i progovarali u društvu koje im je dalo prostor i podršku, da su se uljuljkali u atmosferi koja ih kao takve i pretpostavlja.
Međutim, sada su naletjeli na jednu tvrdoglavu „žensku glavu“, čiji deda – žrtva istih zločina koje bi taj muzej trebalo da predstavlja – nije u jedanaestoj godini preživio koncentracioni logor kako bi mu unuka bila krhka mala kćer-pjesnikinja koja ćuti i pušta budale. Reagujem na nečiju malu glupost, jer male gluposti rastu i stasavaju u velike u društvima koje im to dopušta.
Reagujem zato što me je, ne zna to gospodin Mišina, odgojio i Danilo Kiš, i jer mi se njegovo „zašto niko ne reaguje?!“ urezalo u svijest građanke, jednako kao što su mi se njegove knjige urezale u literarnu svijest.
Reagujem javno jer ne mislim više puštati budale, ne zato što se radi o meni, već zato što se radi o jeziku našeg društva i njegovim „direktorima“.
Ja nisam žrtva silovanja, niti žrtva nasilja, niti na bilo koji način izjednačavam iskustvo tih žrtava sa mojim. Ono što, međutim, radim jeste objelodanjivanje jezika označavanja Drugog u javnom prostoru. I to radim kao vještica, a ne kao žrtva.
Ovim pismom, dakle, javno revindikujem termin vještica, oduzimam ga gospodinu Mišini i kleropatrijarhatu, i prisvajam kao simbol ženske moći i samostalnosti.
Pozivam, takođe, sve druge vještice srbijanskog, ali i hrvatskog, bosanskohercegovačkog i crnogorskog društva, da prestanu puštati budale, i da ustanu protiv onih koji nas godinama zaćutkuju. Iako naše metle, nažalost, ne mogu letjeti, one svakako mogu da pometu nazadne, i nasilne, ostatke fašizma i mizoginije u svim njihovim oblicima.
Sarajevo, novembar 2019.
(Danas)

Tuesday, November 05, 2019

Angel Trajkovski: Septembar u Torontu


Dragi moji,
postalo je vec uobicajeno da u septembru odletim do Toronta,lijep velegrad u kojem ima dosta ljudi sa nasih prostora.Majk,koji je bio izvanredan domacin, se pobrinuo da sve bude odlicno programirano,organizovano.Premda se druzimo cesto i mnogo, mnogo zajednickih godina je iza nas,opet me vrlo prijatno iznenadio svojom sportskom disciplinom,nacinom ishrane,kuharskim vjestinama,svojom aktivnosti...Kada podjemo u setnju gradom,brzim hodanjem ostavi me iza sebe,nista njemu preci pjesice 10-15 km...
Normalno, kao i svaki put obavezan je odlazak na prirodni fenomen -Nijagarine vodopade, a poseban ukras ove prirodne ljepote je spomenik najvecem naucniku nasih prostora - Nikoli Tesli,cija naucna dostignuca su jos uvijek prisutna na Nijagarinim vodopadima.
Svakodnevno se igrao tenis,a uvece druzenje sa nasoj BL rajom u Restoranu "Kod Freda"...Prepricavanje nekadasnjih dogadjaja ,spominjanje mnoge BL raje i smjeh,smjeh...Da, malo se i popije...Pojedini imaju nevjerovatnu memoriju i kada se pocnu pricati davni dogadjaj sjecaju se najsitinijih detalja,a tu prednjaci Batic Radomir-Bata, raja iz "Titanika".koji je davno,davno,otisao iz B.Luka ..Najcesce su tu bili: Majk, Canak, Bata, Mladen Bjelajac, Boban Stupar, Neno, Dzevad Pasalic (Putkas,koji se upravo vratio iz BL)...
Eto,toliko iz Canade, slikama cu pokusati da Vam docaram tamosnju atmosferu.
Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama. Vas Angel 










Monday, November 04, 2019

Goran Babić: Sjećanje na nepostojeće


Prije dvadeset – trideset godina u nekom drugom vremenu i prostoru, u nekom drugom svijetu, pisao sam bajke za djecu i razna su pozorišta postavljala te tekstove na svoje scene da bi se mališani na neko vrijeme preselili iz stvarnog u nestvarno, iz zbilje i realnog u san i maštu.
Zašto sam pisao bajke?
Ranije o tome nisam razmišljao. Valjda mi se činilo posve normalnim i na neki način potrebnim i neophodnim da zajedno s djecom povremeno napustim sve što me okružuje i sputava i odem negdje drugdje, daleko, daleko...
Danas, nakon svih ovih ružnih godina, nakon žalosti do koje je doveo raspad moje zemlje, rat, izgnanstvo i gubitak svega što smo stekli, imam drugačije mišljenje o svojoj potrebi za bajkom. Mislim, naime, da smo mi svi zajedno zapravo živjeli u jednoj velikoj bajci koje, doduše, tada nismo bili svjesni.
Tek kada se bajka raspala, kada smo je izgubili i kad smo se jednog jutra probudili u hladnom i tuđem okolišu, među nekim svijetom koji nije naš, koga ne razumijemo, čija su mjerila drugojačija, tak tad smo zažalili zbog svega što smo nepovratno izgubili. Jer se to bez čega smo ostali, nigdje ne može kupiti, nabaviti, ni dobiti. Jer toga nigdje nema, osim u našem sjećanju.
To je ona moja Banja Luka otprije dvije – tri decenije sa svojim Dječjim pozorištem, to je i jednako takvo Bugojno sa svojim lutkarskim bijenalom ili Šibenik sa svojim festivalom. To su glumci kojih više nema, djeca koja su odrasla, izgubila se i otišla.
To je moja zemlja koja je nestala. To je bajka koja je prestala i ja nemam više onog sna koji me je vodio do tajne, sreće, ushićenja...
Ne, ovo što postoji, što daje glas od sebe te vidimo da je živo, da diše i postoji, ovo nije moj svijet i ja mu, bez obzira na sve, definitivno ne pripadam. Jer, ako i nema mane i nedostatka, ako i jest savršen, svejedno nije bajka i ja nisam u stanju da povjerujem u njegovo čudo. Ali, moj drug Aleksandar Aca Sekulić ne kaže zabadava u divnoj pjesmi „Majstori u kući“ kako (citiram po sjećanju): „to više nije moja kuća, to nisam više ja“.

(20.9.2006.)
(Iz knjige ’’Ugar’’ Gorana Babića)
Goran Babić (1944. Vis) je hrvatski književnik koji živi u Beogradu.

Sunday, November 03, 2019

Mario M.: Sličice iz Banjaluke

Partizansko groblje

Pazi ostar grafit
 
Podne

 Svi su pobjednici

Ulica Milana Radmana

 Alas

 Ka Pobrdju

 Nice Nova Arnaudija

Ogoljena fasada

Otvoren novi hotel

Friday, November 01, 2019

Nas covjek...

...ne zna gdje su i sta mu rade djeca i zena,

ali zato zna gdje su i sta rade Putin i Tramp!


Wednesday, October 30, 2019

BRANKA PRPA: 'Jugoslavija je bila komplicirana zemlja, jedan od najvećih eksperimenata u svjetskim razmjerima'

Jedna od glavnih tema drugog Foruma za raspravu o izazovima i nasljeđu ljevice "Korčula after Party" (KaP), koji se od 20. do 22. rujna održao u Ljetnom kinu Korčula, bila je stota obljetnica osnivanja Komunističke partije Jugoslavije, odnosno uspjesi, promašaji i nasljeđe te partije.



Uvodno predavanje na temu "Razvoj komunističkih ideja uoči i nakon osnivanja KPJ" održala je ugledna splitsko - beogradska povjesničarka dr. Branka Prpa, pokazavši da ideja komunizma kod Južnih Slavena nije došla s Oktobarskom revolucijom, nego je itekako postojala još u doba kada Lenjin nije bio ni rođen, piše Slobodna Dalmacija.
Predavanje je počela na neuobičajen način, pokazavši publici u tom trenutku najnoviju naslovnicu britanskog lista Financial Times, s "vrućim" naslovom: "Kapitalizam se mora resetirati".
No razgovor s dr. Prpom nismo započeli ni s bivšom slavom komunizma ni s aktualnom agonijom kapitalizma, već s njezinim odrastanjem u Splitu pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka. Iako već pola stoljeća živi u Beogradu, sjeća se starog Splita do u detalje. Što se kaže: jednom Splićanka, uvijek Splićanka.
U ciloj ulici – jedno auto
Što pamtite iz splitskog djetinjstva?
– Išla sam u školu "Vlado Bagat" na Pojišanu. Pamtim da smo svi imali marende u školi, sva dica – debela feta kruva, onaj američki žuti sir i marmelada. To je rana faza socijalizma, naši roditelji nisu plaćali te marende. To je bilo vrime kad se sve kupovalo refužo – konšerve, paštete... Mitska butiga Bonačić, pašte u Bobisa. Najbolje krafne u gradu su bile Šarićeve, iza Kazališta. To su bile krafne nad krafnama, nikad više u životu nisam jela ništa slično.
Kako je bilo rasti u tom poslijeratnom siromaštvu?
– Mi smo bili sritna dica ranog socijalizma jer su nas svi volili. Rođeni smo sedam-osam godina nakon rata, nakon sve te smrti, uništavanja, razaranja, i bili smo dica okružena ljubavlju svih, od učitelja do susida. I to je stvorilo recepciju odrastanja u totalnoj ljubavi.
Tada u Splitu nije bilo puno automobila?
– U mojoj ulici, Bjankinijevoj, bila je glavna stanica milicije, odakle su vodili zatvorenike u istražni zatvor na Katalinića brigu. I jedini auto koji je prolazio Bjankinijevom bila je "crna marica".
Mi bi stavili dva kamena na ulicu i igrali nogomet, pa bi milicija rekla: "Ne možete se tu igrat, zgazit će vas auto". Pa bi mi pitali: "A koje auto?" Onda bi milicajac pokaza na "crnu maricu", sav ponosan: "A, šta je ovo?" To je bio taj čuveni jedini auto u kvartu.
A izvan kvarta?
– Postoja je u Zoološkom vrtu lav zvani Sultan. I mi bi čuli njegovu riku s Marjana i rekli: "A, to je Sultan." I ta se lavlja rika miješala s njakanjem magaraca u Radunici i zvonima Svete Klare, šta bi počinjala zvonit u pet i pol, šest ujutro.
U stanici milicije bi nas primali u svečanu salu di je bio TV i gledali bi crtane filmove u sedam uri jer još nije bilo TV-a po kućama. To je bila narodna milicija, narodna dica i narodna država, i to je sve lipo funkcioniralo.
Zar niste bili goli i bosi?
– Uglavnom smo išli bosi ili u one plastične sandale "trike-trake" iz Jugoplastike. Pa bi ti brokva probila sandalu, ali to nismo govorili roditeljima jer bi nas onda vodili na Hitnu po tetanus. To je bilo vrijeme sretnog siromaštva.
Propali jer nije bilo demokracije
Na predavanju ste rekli da ste osnovnu školu u Splitu pohađali po "švedskom modelu"?
– Je. Ta država se modernizirala koracima od sedam milja. Radi se o izboru kulturnih paradigmi – SFRJ je imala komisiju koja je istraživala iskustva europskih zemalja o osnovnom školstvu i izabran je taj švedski model. To su zanimljivi izbori koji nisu karakteristični za komuniste – čovjek bi očekivao ruski model, a ne švedski.
Valjda je to bila posljedica raskida KPJ sa Staljinom?
– Da, ali to nije značilo raskid s boljševičkom matricom. Tito do smrti nije prestao biti boljševik. Nikad se nije raskinulo s ideologijom boljševizma i to je bio problem Jugoslavije jer je Tito bio komunist starog tipa. Zato mi nismo imali komuniste reformiste.
Nažalost, jugoslavenska Partija se nikad nije transformirala iz boljševizma u nešto drugo. Sima Marković, jedan od osnivača KPJ, 1920. kaže u parlamentu: "Jugoslavija će biti demokratska ili je neće biti." To je taj problem – Jugoslavija nikad nije bila demokratska.
Je li Kardeljev koncept "pluralizma samoupravnih interesa" bio nekakav pokušaj izgradnje socijalističke demokracije?
– Mora se priznati da su jugoslavenski komunisti smislili nekoliko teorijski zanimljivih stvari.
Prvo, kategorija društvenog vlasništva, gdje su građani dioničari društvenog vlasništva, a ne država. To danas imate u Norveškoj – bušotine nafte su društveno vlasništvo. U postjugoslavenskim državama je to nezakonito pretvoreno prvo u državno, a onda u privatno vlasništvo.
Drugo zanimljivo rješenje je samoupravni model koji se i danas izučava u teoriji, a ponegdje i u praksi, jer se u kapitalističkim zemljama pokazalo da je participacija radnika u kompanijama dobra za biznis. To su dvije stvari koje su posve originalne u jugoslavenskoj komunističkoj praksi.
Mrak verbalnog delikta
U Korčuli ste govorili i o minusima te prakse?
– Tu praksu je kompromitirao fenomen "verbalnog delikta" zbog kojeg si mogao završiti u zatvoru, a značio je nepostojanje prava na kritiku društvenog stanja.
To je minus tog modela, koji je zapravo bio dosta liberalan u odnosu na ostale socijalizme u svijetu. To je bila karakteristika boljševičkog modela – ako kritiziraš, automatski si kontrarevolucionar. Ta ideološka paradigma je bila anakrona i nije mogla pratiti razvoj modernog društva.
Ipak, na predavanju ste kazali da su jugoslavenski komunisti uspjeli nadoknaditi zaostatak ovih prostora za svijetom koji se mjerio stoljećima?
– Mi nismo imali renesansu. Godine 1918., na početku stvaranja Jugoslavije, u Sloveniji imate 8 posto nepismenih, u Srbiji 64 posto, u BiH 86 posto. Bile su ogromne razlike u razvijenosti: osim Slovenije, sve drugo bile su seljačke zemlje.
To je ono što je KPJ ostavio u nasljeđe – komunisti su proveli društveni skok za koji su Zapadnoj Europi trebala stoljeća. Bio je to civilizacijski pothvat, izveden u samo nekoliko desetljeća.
I to je taj paradoks komunističke Jugoslavije – s jedne strane neviđena modernizacija, a s druge strane boljševički model koji ne dopušta ideološku kritiku.
Je li problem u tome što je Tito 1971. i 1972. zbog maspoka skinuo sa scene liberalne garniture hrvatskih i srpskih komunista, od Mike Tripala do Koče Popovića?
– Kao historičar, smatram da je jugoslavenska država doživjela slom upravo početkom sedamdesetih, te je ostala petrificirana do kraja. Tada je trebalo napraviti reforme i prijeći na tržišnu ekonomiju, pogotovo što su jugoslavenska poduzeća već ulazila na strana tržišta i sudjelovala na međunarodnim natječajima.
I sve to već imaš, a nećeš priznati da si u tržišnoj ekonomiji, već tvrdiš da si u dirigiranoj ekonomiji tipa SSSR-a. To su užasne nelogičnosti. Ili čuveni "demokratski centralizam".
Što s njim?
– To je politička floskula kojoj smo se smijali kao paradoksu. To je bio pokušaj Komunističke partije da iz jednog centra kontrolira sve.
Imali ste Centralni komitet kao neku vrstu Božje volje – oni su govorili o svemu, od privrede do kulture, i davali smjernice za republičke centralne komitete, a imate federaliziranu državu.
I to je trajalo sve do Ustava iz 1974., koji je konačno napravio redistribuciju političke i ekonomske moći, odnosno povećao moć republika.
Tito se morao ranije povući s vlasti
Vaša studentska generacija je bila dosta politična?
– Sve to je moja "baby-boom" generacija počela krajem šezdesetih problematizirati, a pritom smo bili vrlo obrazovani jer se ta jugoslavenska država pobrinula da budemo obrazovani, od stipendija do studentskih domova.
Bila je to velika investicija države u mlade ljude koja se događala od početka šezdesetih sve do kraja Jugoslavije. I naravno da je ta obrazovana generacija počela propitivati tu našu stvarnost, ne ljevicu, nego političku praksu koja je bila u nekim stvarima anakrona.
Kažete da je klica sloma SFRJ začeta još početkom sedamdesetih?
– Tada se obračunalo s trima glavnim republičkim partijama – hrvatskom, srpskom i slovenskom, te su došli konzervativni nasljednici.
Postajalo je sve gore i gore da bi nakon Titove smrti došla generacija političara još konzervativnija od svih prethodnih generacija. Oni su i srušili SFRJ.
Jugoslavija nije srušena u Bartolomejskoj noći, nego od državnog i partijskog vrha, što je povijesni presedan. Držim da se Tito morao ranije povući s vlasti. Iako je bio političar jedinstvenog kalibra, i teško je vjerovati da će ovi prostori ikada više dati takvog političara, mislim da je predugo ostao na vlasti.
Vratimo se na vaše korčulansko predavanje. Zašto ste ga započeli pokazivanjem naslovnice Financial Timesa, s tim velikim naslovom "Kapitalizam se mora resetirati"?
– Zato što se teško uopće moglo očekivati da netko tako javno i manifestno objavi da je kapitalizam u tako velikoj krizi.
Financial Times nije Piketty, pa mogu povremeno objaviti tako nešto, ali da ovako manifestno objave kako je kapitalizam došao u ćorsokak, to je zaista bilo teško vjerovati.
Ideološka rigidnost kapitalističkog sustava je dovela do sloma kapitalizma na isti način kako je komunizam doživio slom.
Što kaže 'Financial Times'
No kapitalizam se i prije pokazao puno žilaviji i sposobniji za promjene i prilagodbe nego što su to komunisti mislili?
– Više očito nije. Neoliberalni model mu je oduzeo tu sposobnost. Kapitalizam nikad nije bio suroviji nego danas i nikad razlike nisu bile veće u povijesti, da 47 ili 48 najbogatijih ljudi ima koliko i polovina čovječanstva.
To se u povijesti ljudskog roda nikad nije dogodilo, ni u jednoj civilizaciji. To su već metafizičke brojke.
Rekli ste na predavanju da nas je neoliberalizam vratio u 19. vijek?
– Da, u doba kraljice Viktorije, a stanje je gore nego u romanima Charlesa Dickensa, koji je opisivao stvarnost zbog koje je nastao komunizam. Kao da gledamo pad Rimskog Carstva.
Ne možete u 21. stoljeću ponavljati matricu iz 19. stoljeća, i to je suštinski ugrozilo kapitalizam. Oni su zaboravili da je kapitalizam bio najmoćniji kad je stvorio socijalnu državu. Prvi ustav socijalne države je onaj Weimarski iz 1919., i oni su zaboravili zašto je to napravljeno.
Zašto?
– Iz straha od socijalizma. To je bio jedini način da spriječe komunističke revolucije, i oni su to zaboravili. Pauperizirali su radničku klasu. Ako 50.000 radnika General Motorsa idu u štrajk, znači da si od njih napravio proletere. Ukinuo si radničko zakonodavstvo i stvorio golemo nezadovoljstvo.
Usvojen je koncept liberalne države, a radnike si uveo u egzistencijalnu strepnju jer mogu završiti na ulici.
Uništio si balans kapitala i rada iz 20. vijeka, dakle srednju klasu, koja je sada proleterizirana. Neoliberalizam je proizveo 90 posto proletera i vrlo mali broj ekstremno bogatih. To je neodrživo i zato je Financial Times objavio tu naslovnicu.
Vratimo se na ove prostore. Na predavanju ste rekli da je ključni problem hrvatsko-srpskih odnosa Bosna i Hercegovina?
– I to već 150 godina. Jugoslavija je 1918. i stvorena jer se nije moglo riješiti pitanje Bosne.
Nikola Pašić 1924. traži amputaciju BiH, da Hrvatska i Slovenija odu, pa mu savjetnici kažu: "Ne može, bit će puno krvi". I Pašić odustaje i zove Stjepana Radića za ministra prosvjete.
I u ovom ratu se ključno razgraničenje između Hrvata i Srba događalo na prostoru BiH, ovog puta na štetu Bošnjaka. Ali kao i ranije, od Berlinskog kongresa 1878. nadalje, podjela Bosne nije uspjela.
Srbija je zapela
Spomenuli ste da su mnogi srpski seljaci glasali za Stjepana Radića i njegov HSS?
– Naravno. Radić se borio za bolji položaj seljaka, a Srbija je bila i više seljačka zemlja od Hrvatske. Radić je prvi u Hrvatskoj izveo seljake na političku scenu i to je njegov apsolutni doprinos hrvatskoj politici.
Tada još nije bila razvijena radnička klasa, više od 80 posto populacije činili su seljaci, pa je jasno da su oni bili ključni društveni stratum. Zato su srpski seljaci glasali za Radića. Mnogi su glasali za Pašićeve radikale, ali mnogi i za Radića, nije im smetalo što je Hrvat.
Kako tumačite novo pogoršanje odnosa između Hrvatske i Srbije?
– Nekompetentne vlasti trebaju neprijatelja. Na tom principu ćeš izazvati solidarnost građana s tobom koji si predstavnik njihove volje. Znači, razvijaš paranoidnu svijest da si ugrožen i od "pete kolone", dakle od svojih građana – pogotovo ako su druge vjere ili nacije – i od "vanjskih neprijatelja", a to su pripadnici drugih naroda, susjedi.
Nacionalna retorika je vođenje svoje države i naroda na slijepi kolosijek, gdje se od silnog patriotizma ne stigneš baviti stvarnim problemima građana jer si zauzet fiktivnom ugrozom. Taj stereotip vrijeđa inteligenciju, ali funkcionira i u Hrvatskoj i u Srbiji.
Antivladine demonstracije u Srbiji, koje su se održavale svakog vikenda, nešto su utihnule?
– One su počele kao protest građana protiv jednog čovjeka, Aleksandra Vučića, jer je stvorio nepodnošljivo stanje za Srbiju. Nakon nekoliko mjeseci građanima su se pridružile političke partije, ali je nejasno koji im je cilj.
Ne može rušenje Vučića biti glavni politički cilj, već ono što bi trebalo doći nakon Vučića, a toga nema u političkim partijama današnje Srbije. Sad su one odlučile bojkotirati izbore. A zašto onda postoje? Kažu: "On je uzurpirao sve medije". To je točno, ali prostor slobode moraš osvojiti, to ti nitko neće pokloniti.
Na predavanju ste Srbiju nazvali "zemljom diletanata i korupcije"?
– U Srbiji se živi od danas do sutra jer je nestao projekt budućnosti, a kad to nestane, onda nestane i nada, a to je najbolje u nama. Kad nestane najbolje u nama, dolazi prostor depresije.
Političke elite Srbije ne samo da nisu sposobne odgovoriti na izazove vremena, već ih ne mogu ni artikulirati. Na razini političke pameti to je postalo jedno stupidno društvo. Stvar je katastrofična i poprilično depresivna.
Ljudi se onda sjete vremena kad su imali projekt budućnosti, koji je gradila ljevica, i otud ono što zovu jugonostalgijom.
Kulturne veze će ostati
Ali ustvrdili smo da Jugoslavija nikad nije bila demokratska država?
– Jugoslavija je bila vrlo komplicirana zemlja. Danas se i u teoriji razmatra jugoslavenski model kao jedan od najvećih eksperimenata u organizaciji države u svjetskim razmjerima.
Ona je u sebi imala tolike nejednakosti – različite religije, konfesije, različiti stupanj razvijenosti...
U 73 godine postojanja jugoslavenska država se bavila rješavanjem tih disbalansa. Cijela država, pogotovo ona stvorena nakon 1945., počivala je na ideji tolerancije, i to ne suživota, nego zajedničkog života. I pokazalo se da je to moguće.
Kako se pokazalo da je moguće, ako se raspala u krvi?
– Onog časa kad je nestalo tolerancije, kad je ona izbačena iz političkoga govora i kad se ušlo u ekskluzivističke koncepcije, to je bio kraj te države. Jugoslavija je prije svega bila kulturni projekt.
Ako gledate ljude koji su danas mlađi od 30 godina, ono što njih povezuje s Jugoslavijom je kulturna veza, izgrađena preko muzike, knjiga, preko jezika. Ta ideja duboke povezanosti ovog prostora više ne postoji u politici, ali postoji u kulturi.
I to će se nastaviti i u budućnosti, usprkos neopisivoj političkoj propagandi i proizvodnji mržnje i u Hrvatskoj i u Srbiji, koja samo što nije dovela do novog rata.
(Jutarnji List)
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...